Tišina ima kosti

ŽIVOT SLOVA

Pjesnik prokazuje slova i njihov trojni karakter.
Karakter životinje dok ih kroti još divlja.
Karakter biljke kad ih presađuje na papir
i ona u njega puštaju nejako korijenje
kojim su se još nedavno hvatala za nebo, planine,
trave, miris curryja, okus papra, jeku.
Poneka slova puste korijen u čeljust povijesti,
baš kao kutnjak.
Da se već ne obračunavaju, izbrojila bih
koliko povijest uopće ima zubi.
Slova obrastaju papir i hvataju se,
katkada prilično pribrana, katkada podivljala
i zažarenih lica, za zemaljsku kuglu.
Ako ne naprave krivi pokret, ako ne pogriješe mjesto,
upužu u čovjeka i ispužu iz njega
kao misao koju on svojata.
Pa im pripadne njegov karakter.
Počinju predmete useljavati u metafore umjesto soba,
govoriti o alegorijskim bunama ptica, nježnosti snijega.
Gipkosti rijeke koja savija kralježnicu i zaokreće
svoj tok, vjerno slijedeći personifikaciju.

Pjesnik koji je ukazao da slova nalikuju bićima,
više ih ne može dobro promotriti jer su ga potpuno zauzela.
Iz njega govore:
U zaraslom vrtu ostavljene su ljestve koje vode u nebo.
Kad se pritajim iza živice i dovoljno dugo čekam,
vidim kako po njima silaze Svi sveti
u zapušteni supermarket s voćem, kukcima i pticama.
Grane drveća mijenjaju stalaže.
Penjem se na ljestve i motrim jednolično plavo nebo.
Zanima me hoće li Bog
u ustima ptica ozvučiti slova.

STAVITI TOČKU

Ako zapuše, svako stablo u drvoredu mahnut će
mravu, travi, cesti kao da im je prijatelj.
Pustinji ne. Ona odviše vjeruje definicijama
pa ne prolazi ovim geografskim pojasom.
Ne odvaži se na pionirski pothvat.
Postrojene breze dugo mašu suncu,
no ono je suzdržano.
Usmjereno je na Saharu u kojoj izučava kremiranje
i već tisućama godina pada na ispitu.
Nijednom na pijesku nije dostiglo
potrebnu temperaturu i pravilno izvelo obred.
Pustinja utopljena u njegovom čajniku
poput zmije šapće: ssss...
Usmrtilo je rijeku pa se njen duh u kotlini,
u loncu Zemlje, glasa: šššš...
Ključa i more u zbirci recepata Apokalipse,
ali u ravnici, uz drvored, danas se kuha
po onoj blagdanskoj.
Zarez je zakrivljeni nož iz uputa za pripremu jela,
siječe govor rutinski.
Kao sjekira stablo u drvoredu,
čija piljevina klizi niz svilu neba.
Ili niz isprani pamuk.

Odmičem oštricu od prezenta tako da
iza najljepšeg prizora stavim točku.
No snijeg briše sve moje točke pa i onu koju sam
u Berlinu vješto stavila iza riječi vrijeme.
Kad je napišem ponovo, kiša je ispire u Zagrebu
i, odmjeravajući snagu sa snijegom,
prkosno puni jezero-termosicu.
Podebljam točku i izblijedi je sunce.
Potom je neki događaj pretvori u zarez
što reže nebesku plijesan.
Nekontrolirano i sasvim slučajno
pomicanje njegove oštrice
iz pare izreže groteskno velike hulahupke.
Zašto se ne bi odjenulo i nebo!

AKCELERACIJA, TEKUĆI GRADOVI

Zvijezdin posao je nagovoriti
pustinju i svemir na konverzaciju.
Ili grad i svemir.
A ignorirati to što sjena ne može dokučiti zid,
trava rijeku, uho riječ.
Pa ipak, zvijezda potiče poeziju
na visinski trening.

Večeras razmišljam o katalogu pokućstva,
primjerice, na Sjevernjači.
O kvaliteti tamošnjih fotozapisa.
I o svjetlosnom zapisu Nečastivog
na Zemlji.
O svom balkonu pretvorenom u
trkalište mravi.
O tome koliko povijest ima svojih ratnica,
a koliko galaksija.
O tome kako je Bog u svemiru odradio ono
što nije mogao nijedan radnik, ni predradnik.
Ni umjetnik. Ni iluzionist.
Ulogorio se nad bezdanom
i njegovao pojave poput gredica s biljkama.
Razmišljam o akceleraciji i tekućim gradovima
u kojima vijesti odviše brzo oplahuju
i ispiru ulice.
O sili teži i trešnji u majčinom vrtu
kojoj poručujem da ne rodi dok me nema.

Ujutro s Davorom uhodim Bosut kao konac.
Arijadninu nit.
Uvečer će nebo opet položiti
po koju zvijezdu na pladanj rijeke.

ZAGRLJAJ

Magla ovija ruku oko ramena vrta.
No ruka joj zapinje za žbun,
neobičnu naramenicu koja nije ušivena,
nego našivena.
Kažem Davoru: Svaka je nedorečena misao
prazna ljuska graška.
Gledamo kako se magla gubi
i netko počinje u nebo istovarivati ugljen.
Ipak, malo kasnije, pokazat će se
Velika i Mala kola.
Zvijezde su već zauzele sva nebeska polja.
Ne znaju se njihovi preci, ženidbe
i potomci, ni linija nasljeđivanja.
No onaj tko je bacio prve zvijezde u svemir
kao što bi posijao sjemenje u vrt,
neka se iz noći u noć suočava
s njihovim urokljivim očima.

TAPŠANJE

Netko mi u pola četiri ujutro ulazi u sobu,
tapša me po potkoljenici i, bez riječi,
kaže: Evo me.
Uspostavlja početak: krčanje crijeva, nesanicu,
laganu bol u jajniku, mučni zadah sparine u prostoriji.
Uključuje svoje mučiteljske aparate.

Ne želim u sobi zle sile i njihov poredak.
Otvoren je prozor i radije pristajem na povjetarac
što je ušao kroz njega.
Ali ako pridošli sadist podigne moju ruku
i ispiše pjesmu,
možda povjerujem da je Bog.

Još malo pa će zora ugasiti noćnu shemu sobe.
I početi pisati drugi tekst po nebu kao da je ono papir.

ODJEĆA, TIJELO

Netko zagrabi u kantu rijeku i oliči nebo.
Pa zagrabi nebo i oliči rijeku.
Dok je vani obzor bez ijedne mrlje,
na ekranu računala mrljava je odjeća
i prelazi iz svijetlosive u tamnosivu nijansu.
Dva muškarca na travi jedu sendviče,
a ada iza njih nalik je jetri.
Stijena uz nju na mjestu je žučne vrećice.
Ali muškarce ne zanima tko je po vodi
gubio dijelove tijela.
Oni doručkuju i ne gledaju rijeku.
Ne vide ni nebo.
Ni posao za soboslikare koji se nazire
među oblacima na zaslonu.

Kad otvorim vrata,
vidim da ni oni vani nisu dobro oličili,
dvaput prešli sve površine.
Na plavom već izbijaju mrlje.
Objesila sam svoju šlinganu suknju
na konopac za rublje,
a neka žena svoju je raširila po nebu.

PLIJEN

Kiša i noć utrkuju se venama bršljana.
Ali nije utvrđeno da bilje ima srce
pa vremenske pojave ne postaju njegova mlačna krv.
Ipak, bršljan je grabežljivac,
njegove žile ulovile su dobar plijen.

Oko na prozoru preslikač je vremena.
Čini mi se da je vitko tijelo u prizemlju
preslikač duha.
Kuća je još u mraku pa, svedena tek na obrise,
nalikuje nepoznatom heraldičkom crtežu.

I paste za zube i cipele imaju svoje tube
pa postoji i ona u kojoj se izleže sjeta,
pomisli djevojka na prozoru.
Noćna sjeta zavlači se u šuplju tubu deke
i rasipa djevojku onako kako ona rastresa zemlju
i presađuje kućno bilje.
To čini u klimi u kojoj ne uspijeva
mediteransko cvijeće.
No kad legne, želi vjerovati da grudica
koju je napipala pod kožom
nije bolest, nego smilje.

UDOVICE

Udovice s početka ulice igraju šah s osamljenošću.

Posjeduju posebnu vrstu seizmičke aktivnosti
koju ne osjeti nitko osim njihovih uzdrmanih psiha.
Tim podrhtavanjem hrane se tumori.

Jednoj od njih učini se da snijeg sve prekriva,
pa i pijune.
Nije važno što je ljeto.
Ona će raskomadati nabreklu lubenicu
i ura će dati još jedan šah-mat kad upokoji podne.

NEBESKI FOTOAPARAT

Ako ti ne odgovaraju ovi oblaci, razmotat ćemo
drugo nebo poput vedrijeg dezena, govori Davor,
nadahnuti trgovac.
I nebo osobno prodaje zavjese, pred oluju daje
70 % popusta na gotovo sve uzorke iz stare kolekcije.
Rijeka ispod njega je bujna i sjajna,
iako joj ono već treći dan uskraćuje njegu.
Klokotanje u cijevima hotela nastavlja
nerazumljivu ispovijed
i zatvaram slavinu da ne bude dvojnica
one divne rijeke vani.

Depresija je mladica pronađena u nečijoj
obiteljskoj povijesti.
Depresija je mladica prije kiše ostavljena u čaši
i poručujem Davoru da se ne sažali nad njom klonulom
i ne pristane joj mijenjati vodu.
Kažem, tvoja povijest govori češkim, njemačkim,
ugarskim i uraganskim jezicima.
Svi oni katkada očituju arhetipski bijes.

Kada sijevne, hotelsku sobu osvijetli nebeski blic.
Nagađam što li će novinar, odlažući fotoaparat,
upitati Zemlju.

KOSTI TIŠINE

I tišina ima kosti.

Zanima me kakav zvuk imaju
i koliko reume mogu navući.

Kad naiđem na masovnu grobnicu
u polju,
hvalim dobrohotnost ptica
koje svoj pjev prevlače
preko nađenih kosti
kao novo tkivo.