Što sve treba znati o knjigama

U svom tekstu Književnost kao pamćenje prolaznoga – prvom opsežnijem, analitički pouzdanom i argumentiranom radu o Pavličićevoj feljtonistici – Ivan Bošković (2010: 381) je nastojao pokazati kako taj dio piščeve književne prakse »nipošto nije moguće svesti na marginu njegova ostaloga djela«. Vjerujem da ne bi bilo puno onih koji se s time ne bi složili. U situaciji »potrošenosti velikih riječi i raspada velikih ideja«, a osobito ratnog razaranja Pavličićeva rodnog Vukovara, feljton se pokazao vrlo »podatnim medijem«. Evo, prema Boškovićevu mišljenju, zašto je tako i na koji je način pisac to ostvario:

»Prihvativši činjenicu da je pisanje način obrane od zaborava i nestajanja, Pavličić je u feljtonima nastojao dokumentirati i vrijeme i samoga sebe u njemu. U toj identifikaciji, s katalogizacijom/inventarizacijom, imenovanjem i drugim postupcima oblikovanja, nekoliko je uporišnih mjesta s povlaštenim statusom. To su rijeka/rijeke, varoš/grad, ulica, kuća (prostor-kuhinja, hrana). Oživljeni govorom zaboravljenih detalja i kroz načine slušanja njihova dubokog i simboličkog smisla, ti su sadržaji oblici i načini pamćenja vremena, pamćenja prolaznoga... Pisanje u takvim okolnostima postaje na/čin rekonstrukcije pamćenja, dokaz trajanja i postojanja, argument i dokument zbilje ulice/grada i vremena. U okolnostima uništenih materijalnih dokaza, sjećanja čine stvarnim ono što je nestalo, pa nije čudno da upravo sjećanja (na ljude, predmete, običaje, navike, karaktere…) zadobivaju snagu povijesne dokumentarnosti i bivaju jamci da grad neće umrijeti. U Pavličićevim feljtonima oni su stvarnost svijeta/vremena, mjesto i mjera njegove identifikacije. Zato predmeti i sadržaji kojima opisuje taj svijet i koji ga čuvaju od nestajanja, bez obzira na načine i postupke kojima to postiže, u tome nemaju samo pragmatičnu dimenziju; zadobivajući osobnu/dokumentarnu narav i karakter, ti sadržaji postaju znakovi nositelji autobiografičnosti i autogeografičnosti Pavličićeva pisma« (2010: 381).

Od vremena kad je Bošković objavio svoj rad o Pavličićevoj feljtonistici – obuhvativši analizom dvanaest knjiga: počev od Dunava (1983.) pa zaključno s Vukovarskim spomenarom (2007.) – nije prošlo mnogo, tek šest ili sedam godina. No i to je bilo dovoljno da autor objavi tri nove knjige podlistaka, od kojih dvije opsegom zamašne, a još jedna upravo nastaje. Riječ je o sljedećim naslovima: Knjiški moljac (2009.), Ljetno kino (2013.) i More i voda (2014.); u »Vijencu« pak Pavličić od rujna 2014. objavljuje feljtone pod zajedničkim naslovom Ropotarnica – što će vjerojatno biti naziv njegove iduće zbirke.

Zanimljivo je primijetiti da je u ranijoj fazi Pavličić svoje feljtone najprije objavljivao u stalnim tjednim terminima u najpoznatijim hrvatskim dnevnim novinama – najviše u »Slobodnoj Dalmaciji«, pa u »Vjesniku« i »Večernjem listu«, nešto rjeđe u časopisima (»Republika«), te ih potom tiskao kao knjige. Međutim, otkako je 1999. u »Vijencu« počeo objavljivati podlistke koji će se poslije pojaviti sabrani u knjizi Ulica me odgojila (2004.), Pavličić je sve do danas praktički ostao redoviti kolumnist tog Matičina književnog lista. Evo činjenica: Knjiški moljac – zbirka koja će ovdje biti u središtu pažnje – izlazio je u »Vijencu« od 2003. do 2008. godine; More i voda od 2010. do 2014.; a Ropotarnica upravo ulazi u treću godinu objavljivanja. Sve skupa – to će biti bar sedamnaest godina suradnje u kontinuitetu, što doista nije malo. Pritom je Ljetno kino jedini Pavličićev feljtonski naslov u tom razdoblju koji se nije prethodno pojavio na stranicama »Vijenca«: prije ukoričavanja tiskan je 2012. godine u jesenskom (7-9) i zimskom (10-12) trobroju časopisa »Forum«.

Kako se tri nove knjige uklapaju u feljtonistički dio Pavličićeva opusa? Tekstove u zbirci More i voda autor naziva zapisima, a samu knjigu u vlastitoj bibliografiji ne smješta među feljtone, nego u esejistiku (skupa s knjigama Sve što znam o krimiću, Svoj svome, Rukoljub). To piščevo mišljenje treba, naravno, uvažiti, pogotovo kad se ima na umu priroda književnog podlistka, koji se svojom subjektivnošću i potkopavanjem statusa informacije o tretiranom događaju već davno bitno udaljio od zakonitostī novinarskog zanata te se u većoj ili manjoj mjeri prilagodio esejističkom načinu oblikovanja građe. Ali kako je definicija žanra prilično fleksibilna,(1) a i tekstovi se malokad pojavljuju u »čistom« obliku, mislim da ima dovoljno prostora da se o knjizi More i voda govori i u sklopu Pavličićeve feljtonistike. I to u smislu – jer to prvo pada u oči – »uporišnih mjesta s povlaštenim statusom« (rijeka, grad, ulica, kuća) koje je Bošković kao ključne detektirao u Dunavu, Vodiču po Vukovaru, Šapudlu ili Kruhu i masti. Pogleda li naime čitatelj kazalo Mora i vode, odmah će uočiti da je pisac svoje podlistke grupirao na identičan način: Svijet, Grad, Ulica, Kuća. No danas ta »uporišna mjesta« u novijim tekstovima ne doživljavamo i ne čitamo na isti način.

U vrijeme rata i neposredno nakon njega, kad je osjećaj kataklizme još bio svjež i snažan, ne samo u tim okolnostima napisane nego i znatno prije objavljene Pavličićeve knjige vezane na bilo koji način uz Vukovar razumijevali smo kao imaginarnu rekonstrukciju ratom (vanjskom, neprijateljskom silom) razorena grada i potragu za izgubljenim zavičajnim i osobnim identitetom. Sada pak, u mirnodopskim okolnostima, Pavličić istražuje taj identitet na širem prostoru (sjever i jug zemlje) i na drugoj razini (regionalnoj/nacionalnoj). Uporišne su točke iste, ali se sada identitet propituje na nekim očitim unutarnjim razlikama, u kojima pojedinci vide čak i sukob hrvatskoga sjevera i juga. Autor se u prološkom tekstu »More nije voda« poslužio dječjom perspektivom da bi uveo svoje čitatelje u temu:

(…) u malim mjestima uz more skupa provode vrijeme klinci koji ondje žive cijelu godinu i klinci koji onamo dođu na ljetovanje. Oni su jedni drugima nastavnici hrvatskoga, a obuka teče od jutra do mraka.

Jer, najprije otkrivaju da su jedni izuli cipele, a drugi postole, onda da jedni šutiraju balun, a drugi loptu, napokon da jedni pucaju na gol, a drugi na branku. Onda prijeđu na bičve i čarape, gaće i mudante, paradajz i pomidor, žemlje i bublice. I, oko svega se lako sporazumiju, pa sa zadovoljstvom razmjenjuju termine i zbog novousvojenih riječi sami sebi izgledaju kao svjetski ljudi.

Samo u jednoj stvari ne mogu se složiti: što je zapravo more. I doista, malim Dalmatincima koža se ježi kad došljaci obećavaju da će s one tamo stijene skočiti u vodu. A mali kontinentalci ne mogu se čudom načuditi zašto njihovi domaćini kažu da im more ulazi u masku. Koliko god da možda i ne znaju o čemu se točno radi, djeca jasno slute da je u pitanju neka velika i ozbiljna razlika, koja zacijelo i nije samo jezična (Pavličić, 2014: 7).

Kao što se već iz pojedinih detalja formalnog ustrojstva mnogih Pavličićevih knjiga mogu iščitati različiti njihovi aspekti pa i naznake nekih značenjā, tako je i s Morem i vodom. Signali koje šalju naslovi zapisa upućuju čitatelja na njihov mogući sadržaj: »Vjetar i vitar«, »Vekerica i žveljarin«; »Težaci i seljaci«, »Penezi i šoldi«; »Redikuli i čudaci«, »ST i ZG«; »Kuhinja i kužina«, »Šnenokle i paradižet«. U njima se govori o odnosu prema svijetu, životnom prostoru, geografskim specifičnostima, jezičnim posebnostima, tradiciji, navikama i običajima, kulturi kuhinje, javnom i intimnom životu, itd. Nije teško zaključiti da su svi ti naslovi građeni na isti način: sastoje se iz dviju imenica – jedne koja karakterizira govor sjeverne Hrvatske i druge koja potječe s hrvatskoga juga – te obaveznog trećeg člana, sastavnog veznika i. A upravo taj veznik upućuje čitatelju još jedan važan signal – ističe jasan afirmativan autorov stav prema temi kojom se bavi. Pisac naime izrazito lokalno obilježene riječi u naslovima ne suprotstavlja jednu drugoj, nego ih veznikom sastavlja, daje im jednaku važnost (kao što to čini i time što na prvo mjesto u naslovu jednom stavlja riječ sa sjevera, drugi put s juga) i tako ih čini ravnopravnima. S time je, naravno, u skladu i epiloški zapis »More je voda«:

Nema, ukratko, sukoba između sjevera i juga. Postoje samo razlike među njima, a te su razlike dobre i korisne jer nam pomažu da razumijemo tko smo i što smo. To možda još nismo razabrali do kraja, ali jedno smo nesumnjivo razumjeli: ne može se živjeti – mi ne možemo živjeti – ni bez svojega sjevera ni bez svojega juga.

Ili, ako hoćete ovako, u skladu s naslovnom metaforom: za nas u Hrvatskoj voda je more, a more je voda (Pavličić, 2014: 344).

Pavličićevo Ljetno kino izdvaja se među njegovim feljtonističkim zapisima prije svega zbog snažnog lirskog tona kakav inače nije svojstven njegovoj prozi. Na tu je činjenicu najprije upozorio pjesnik i kritičar Zvonimir Mrkonjić u »Vijencu«, nedugo nakon što je Pavličić u istom listu objavio jedan podulji izbor iz svoga štiva.(2) Mrkonjić je tekst nazvao »poetskom prozom« ocijenivši da se »može svrstati među one autorove spise u kojima se on, odustajući od pisanja romana, priklanja vizuri ‘male povijesti’ te se bavi semiologijom svakidašnjeg okružja, njezinim predmetima i ritualima«. Kritičar je također imao potrebu da kaže nešto više u vezi s klasifikacijom Pavličićeva teksta: »Pisao sam ovaj tekst s namjerom, između ostalog, da govorim o Pavličićevu Ljetnom kinu kao o dugoj pjesmi u prozi ili, ako hoćete, o ciklusu takvih pjesama. U Ljetnom kinu barem je isto toliko proznih dužina i opisnosti, što govori o tome da ga je pisao prozaik, koliko i poetskih pokrata i sinteznih pogleda što odaju pjesnika koji je skriveni junak te proze. Na kraju, cijeli tekst kao sustav metafora usmjeren je konceptualno izbrušenoj slici naopakog filma u zaključnoj slici ljetnog kina, koja nas spekulativnim sažetkom vraća iz opisnog u bitno« (Mrkonjić 2007).

U središtu je ove Pavličićeve knjige opčinjenost ljetom:

A što je glavna osobina ljeta? Glavna mu je osobina da je lijepo. Tada su sve boje jače, svi mirisi intenzivniji, svi okusi snažniji, kupanje u rijeci donosi sreću kakva se inače ne može zamisliti, hlad prožima čovjeka nasladom, orošena tanka čaša puna hladne vode priskrbljuje ekstazu. I još: ljeti je čovjek stalno svjestan svega što postoji (Pavličić, 2013: 129).

Pisac i ne pokušava prikriti nostalgične tonove kad u prologu opisuje vremena u kojima su svi naši gradići imali ljetna kina, kad su tamo ljudi navečer hrlili, a miješanje filmske iluzije i stvarnog života koji se oko kina zbivao proizvodilo je doživljaj ljeta, postalo je njegova metafora. »Objasnilo nam se da ljeto nije ništa drugo nego ljetno kino«:

Širili smo svoj doživljaj u prostoru i u vremenu. U prostoru tako što smo ljetno kino – i sebe u njemu – vidjeli kao dio velikoga filma što obuhvaća i naš grad i njegovu okolicu i cijelu zemlju, prikazujući mnogo radnji odjednom. A u vremenu tako što smo razdoblje od lipnja do rujna stali promatrati kao film i onda kad nismo bili u kinu (Pavličić, 2013: 9).

A to prikazivanje »mnogo radnji odjednom«, nastojanje da se stvori dojam simultanosti – da se sve ljetne manifestacije života i prirode zbivaju istodobno – temeljni je Pavličićev narativni postupak u Ljetnom kinu. Kompozicijski, tekst je podijeljen u četiri obujmom podjednaka dijela – Vatra, Voda, Zemlja, Zrak – s kratkim Prologom i Epilogom kojima se (nostalgično) otvara i zatvara naslovna metafora. Pa ako je arhitektonika kompozicije u globalu slična onoj u Moru i vodi (još jedna potvrda koliku pažnju autor posvećuje i formalnoj strani svojih knjiga), postoji među njima ipak jedna mala formalna razlika, koja je u funkciji postizanja upravo dojma simultanosti. Naime, dok se četverodijelna razdioba Mora i vode još dodatno (vizualno) »usitnjava« naslovima svakog zapisa, u Ljetnom kinu takvih naslova uopće nema, ali se svaki od njegova četiri dijela ipak raščlanjen na manje cjeline. Samo, segmentacija tih dijelova naznačena je diskretnije, nešto većom bjelinom među tim mikrocjelinama te uporabom inicijala na početku novog segmenta, pa se čini kao da tekst teče kontinuirano. Međutim, u svakoj od tih malih cjelina opisuje se neka nova ljetna situacija, drugi lik i mjesto zbivanja, neki ritual ili fenomen vezan uz jedan od četiri Empedoklova »elementa« tako da se tim brzim rezovima čitatelju sugerira raznolikost i mnoštvo ali i simultanost svih tih senzacija, situacija i radnji. Upravo onako kako radio lijenom spavaču prenosi »cjelinu ljeta«:

Ležeći u krevetu s radiom pokraj uha, čovjek može zamisliti istodobnost svega: vrevu tržnica, repove na trajektima, sjenu pred kafićima, vjetar na planini po kojoj bauljaju izletnici, plavilo pučine gdje netko roni za amforama, jaru teniskih terena na kojima treniraju juniori, prašnu cestu na kojoj čeka policijska patrola, pune autobuse kojima se seljanke sa cekerima vraćaju s tržnice u svoja mjesta. Može zamisliti kupače kako se mažu kremom za sunčanje, vlakove kako kreću s užarenih stanica, djecu kako uče plivati u malom bazenu, majstore kako popravljaju klima-uređaje, veslače kako iznose čamac iz hangara. Sve to postoji odjednom i sve je važno, jer o svemu radio izvještava (Pavličić, 2013: 140-141).

U epiloškom zapisu nostalgični pripovjedač objašnjava kako je u doba velikog tehničkog napretka ljetno kino kao institucija nestalo i kako je skupa s tim nestankom naslovna metafora izgubila svoj nekadašnji smisao. Tehnička dostignuća promijenila su životne navike i potrebe novih generacija: takvim ljudima ne treba ljetno kino, pa ni »ono na što ljetno kino podsjeća i što simbolizira: ne treba im ljeto. Ne treba im onaj osjećaj velikoga gibanja, onaj dojam istodobnosti, množine i intenziteta koji smo mi imali u vezi s ljetom«. Pripovjedač na kraju entuzijastički zapisuje kako »ima nas i dalje koji se sjećamo kako je to nekad bilo«, a čitatelju ostaje da se odluči što to znači. Pesimist bi rekao ‒ bilo pa prošlo, a optimist će ostati začuđen intenzitetom i puninom doživljaja ljeta kakav danas nije moguć jer više nema ljetnoga kina.

* * *

Ne mogu se više točno sjetiti kada mi je u tijeku objavljivanja Pavličićevih tekstova o knjiškom moljcu – između 2003. i 2008. godine – prvi put palo na um da su ti zapisi, pogotovo kad jednom budu završeni i nađu se kao cjelina među koricama knjige, zapravo metonimija njegova života. Života u potpunosti posvećenoga knjizi – na ovaj ili onaj način, spisateljski ili nastavnički. Iz današnje perspektive, naknadnom pameću, čini se da se to moglo naslutiti već iz prološkoga teksta »Moljac u vremenu i prostoru«. U njemu autor objašnjava što za njega znači taj frazem koji se u prvi mah doživljava kao pogrda ili čak uvreda. Kad se zaviri u priručnike, može se vidjeti da dva specijalizirana rječnika – Matešićev Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika i Hrvatski frazeološki rječnik A. Menac, Ž. Fink-Arsovski i R. Venturina – imaju gotovo identične i prilično neutralne definicije knjiškog moljca: ‘osoba koja je uvijek nad knjigom / koja stalno traži po knjigama’ (Matešić 1982: 348), i ‘osoba koja stalno prekapa po knjigama’ (Menac, Fink-Arsovski, Venturin 2003: 174). Međutim, primjeri kojima se u rječnicima ilustrira isti frazem upućuju na različite zaključke. Prvi navodi rečenicu: »Što da očekujemo od toga knjiškog moljca?« u kojoj se sluti i nekakva negativna konotacija; autori drugoga poslužili su se primjerom iz Tribusona, iz kojega pak zrači simpatija: »U antikvarijatu je bilo toplo i sve je odisalo mirisom starog papira, onim mirisom koji tako privlači knjiške moljce, a odbija one kojima je knjiga tek priručni ukras za novi regal«.

Pavličićev knjiški moljac, kako se pokazalo, uživa u istome mirisu i živi na istoj strani kao i Tribusonov. Pavličić u tom »smiješnom imenu« vidi nešto veselo i umjereno ironično, smatra da izraz nije uvredljiv, nego da je izmišljen da bi se netko njime pohvalio; zapravo su ga izmislili sami knjiški moljci da bi se »podičili svojim osobitim odnosom prema knjigama«. I odmah dodaje tri kriterija prema kojima se oni mogu prepoznati: bave se knjigama i kad ne moraju; o knjigama sve znaju; i njima se sve uvijek svodi na knjige. Autor čitatelju »priznaje« da je »i sâm jedan od njih«, i da je ta vrsta silno ugrožena i pred nestankom zbog »sve uniformnije proizvodnje knjiga, sve veće elektronizacije svega oko njih, sve većeg pretvaranja knjiga u robu«. Ovako motivira svoje pokušaje opisa njihova života koje će u zapisima objavljivati u »Vijencu«: »Njihov život, naime, nije nipošto dosadan, a njihova iskustva spadaju u dragocjenu baštinu čovječanstva. I zato mi se čini da bi život knjiških moljaca trebalo opisati, dok posve ne nestanu, kao što treba opisati životinjsku vrstu prije nego što je posve istrijebimo«.

Kao iznimno plodan književnik i sveučilišni profesor književnosti Pavličić je cijeli svoj život u izravnom dodiru s književnim fenomenima, u krugu koji obuhvaća pisce, knjige i čitatelje. Taj pak krug koji podrazumijeva međudjelovanje umjetnosti, tehnologije i trgovine te publike, nudi cijelu lepezu različitih tema – od psiholoških, moralnih i filozofskih interpretacija, preko problema tehničke prirode, odgovarajućih ustanova i vanjske estetike knjiga, sve do pitanja povijesnog, političkog, socijalnog pa i ekonomskog karaktera (usp. R. Escarpit 1970: 7-20). Pavličić se u književnosti, kao stvaralac, javio potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća, i u trenutku kad je počeo objavljivati Knjiškog moljca imao je već tridesetak godina spisateljskog »staža« i golemo osobno iskustvo vezano uz različite aspekte odnosa književnosti i njezina društvenog konteksta.(3) Stoga ti feljtonski zapisi umnogome zalaze u područje sociologije i psihologije književnosti, istražujući, ponekad i detektivski kao u krimićima, složenost i široj publici nepoznate detalje ukupnoga književnog života.

Logično je da se pritom ne služi strogom znanstvenom aparaturom, nego stilom pristupačnim obrazovanijem čitatelju, takvim kojim se izbjegava potencijalna tvrdoća i hermetičnost, a ideje – ponekad sasvim neobične, neočekivane pa čak i fantastične – iskazuju se jednostavno i jasno. Naravno, u središtu je njegove pažnje Knjiga – pojam za koji je upravo u godini u kojoj je Pavličić objavio svoj prvenac, Lađu od vode (1972.), Escarpit tvrdio kako do tada još nitko za nj nije dao potpunu i trajnu definiciju. A to je zbog toga, tumačilo se, što je knjiga drukčiji predmet od svih ostalih. Francuski sociolog književnosti o tome kaže: »Knjiga je ‘stroj za čitanje’, ali se njime ne možemo služiti mehanički. Knjiga se prodaje, kupuje, razmjenjuje, ali s njom ne smijemo postupati kao s bilo kojom drugom robom, jer je ona istovremeno i mnogostruka i jedinstvena, i mnogobrojna i nezamjenjiva« (Escarpit 1972: 13). A evo što knjiški moljac kaže o knjizi:

Njihova se temeljna funkcija ne može uništiti, ni onda kad im stranice postanu iskrzane, kad se uvez rašije a korice otpadnu. Jer, tekst uvijek ostaje. Taj se tekst s vremenom ne kvari, on nije podložan starenju. Knjiga se upotrebom ne troši: možete je pročitati koliko god hoćete puta, može je pročitati koliko mu drago osoba, ali ono što u njoj piše ostat će uvijek jednako vrijedno. (…) Knjige mogu živjeti stoljećima, i prelaziti s oca na sina, a da ipak ostanu ono što su bile (Pavličić 2009: 235).

Kako, dakle, opisati tolika lica »predmeta drukčijeg od svih ostalih«? Pavličić se odlučio da čitatelju približi pojedinosti »tijela« knjige, knjige predmeta, detalje koji zasebno inače ne znače ništa i ne mogu samostalno egzistirati, nego tek spojeni dobivaju svoju funkciju i smisao. I ovdje se još jednom pokazuje kolika je moć Pavličićeva zapažanja, otkrivanja nepoznatoga u poznatom, očuđivanja predmeta i pojava. Pa i čovjek kojemu je kroz ruke prošlo nešto više knjiga nego prosječnome čitatelju može ostati zatečen time koliko je detalja autor pronašao i uz pomoć anegdota ili domišljanja na zanimljiv, ponekad duhovit a kadšto i ironičan način opisao.

Tako govori o tome zašto na hrptima naših knjiga slova teku kako kojem izdavaču padne na um, kako se knjige uvezuju, kakvu poruku odašilje ovitak, zašto su likovnjaci podivljali u opremanju naslovnica, kako je kapitalizam utjecao da nestanu bizarne opreme knjiga, može li kvaliteti teksta pridonijeti kvaliteta fonta, što određuje da neke knjige idu u mekom a druge u tvrdom uvezu, zašto je naslov važan i zašto postaje zasebna kategorija; govori o klapnama i pasicama, o tankim i debelim knjigama, o tiskarskim pogreškama, o posvetama, ponovljenim izdanjima, zabranjenim knjigama… Pavličić piše i o ljudima koji imaju (ili su imali) važnu ulogu u proizvodnji knjiga – urednicima, recenzentima, opremačima knjiga, nakladničkim kućama, rukopisima, o važnosti prve i posljednje stranice, o putnicima koji prodaju knjige; pa o čitateljima i njihovim navikama, bibliofilima, o rasapu privatnih biblioteka kad umru njihovi vlasnici, o knjižnicama i knjižničarima, čitaonicama, nedočitanim knjigama, sajmovima, skladištima, marketinškim trikovima.

U samom je temelju Pavličićeva opusa, nekad implicitno, prikriveno ali jasno, nekad pak sasvim eksplicitno, ugrađen govor o potrebi razlikovanja dobra i zla, o moralnoj poziciji čovjeka u svijetu u kojem živi. U Knjiškom moljcu taj govor je otvoren i izravan; povodi su mu različiti, ali su u glavnoj ulozi – i to bez konkurencije – kritičari i kritika općenito. U podlistku »Zagovor«, smještenu na samom kraju knjige, autor opisuje kako se našao u ulozi kritičara: trebao je napisati predgovor nekoj knjizi, i silno se namučio da taj posao obavi. Zaključio je da ga mučnina hvata svaki put kad se nađe u sličnoj prilici, i to stoga što nerado prihvaća ulogu i ton koji se tu očekuju: ulogu onoga tko zna bolje i ton kojim se nekome soli pamet. Predgovornici i pogovornici stavljeni su najčešće pred zid – kakva god im se knjiga činila, njihov tekst mora biti pohvalan.(4) Jer, zato su ih autor i nakladnik i angažirali. Tako se pisac predgovora (ili pogovora) našao u situaciji da zauzme pozu sveznalice kako bi čitatelja uvjerio u nešto što i sam vidi, ili vidi drukčije. »A upravo ta pozicija meni nikako ne odgovara. Ne samo da me je sram tako pisati, nego se još pri tome osjećam i kao lažac«, konstatira pisac.

Književnim kritičarima (uglavnom novinskim) nalazi različite mane. Zamjera im, npr. u feljtonu »Scripta manent«, da nisu odgovorni prema poslu kojim se bave: svaku knjigu hvale, pa negativnih recenzija više i nema. A oni su na tome mjestu, kritičarskom, i za to su plaćeni, jer su sposobni razlikovati dobru knjigu od loše; osnovna im je dužnost čitatelje upozoriti upravo na to, odvojiti žito od kukolja. Ako sve knjige drže dobrima, koji je smisao njihova postojanja u novinama? Prigovara kritičarima također lijenost i površnost: uglavnom pišu o knjigama srednje debljine, a debele zaobilaze jer traže od njih previše napora (»Tanka i debela«); preskaču stranice pri čitanju jer o knjizi moraju pisati, a ne da im se ozbiljno čitati jer – ionako sve znaju o autorovim dometima. Pojava mu se čini zabrinjavajućom, jer se taj ventilatorski način čitanja širi, primjećuje ga svuda: »Slutim ga u većini novinskih recenzija, u dobrom broju kritičarskih izbora knjiga godine, u odlukama mnogih žirija«. A zatekao je i sebe u tom prekršaju, i nije se mogao obraniti, pa pomišlja da je to možda zbog duha vremena i da će se u nekoj skoroj budućnosti čitati isključivo pokraj ventilatora (»Ventilator«).

Sljedeći grijeh, koji doduše nije pripisan samo kritičarima nego i novinarima i ljudima od struke koji mogu pridonijeti uspjehu knjige, jest podložnost nekoj vrsti mita – primanje besplatnih primjeraka od nakladnika. Što da radi kritičar pred tom svojevrsnom ucjenom darovatelja? Manji je problem ako knjiga zadovoljava neku pristojnu razinu kvalitete, ali ako knjiga ne valja, kritičar ne može pisati negativno jer ju je dobio na poklon pa će ispasti nezahvalan. Zato danas negativne kritike nema, a izlaz su kritičari pronašli u prešućivanju (»Besplatni primjerak«). Pavličić se pozabavio i dubokim moralnim kontroverzijama u kojima se posljednjih godina našlo dodjeljivanje književnih nagrada. Zna se da o nagradama odlučuju žiriji, a u tim prosudbenim povjerenstvima, među ostalima, često i u velikom broju sjede i kritičari. Pisac primjećuje da se oko nagrada stvorila ne samo mržnja nego tu vidi i »odsutnost morala, također u napadnom i bezočnom obliku«. Čini se, domeće Pavličić, da mržnju ne izaziva novac, nego da »mržnja ponekad donosi sa sobom i novac«: »A uzrok mržnje nalazi se u politici. Nagrade su, naime, polarizirane politički: tako su polarizirani žiriji, tako su polarizirani i njihovi kriteriji. Zato lijevi žiri automatski daje nagradu lijevom piscu, pa makar napisao u nebo vapijuću budalaštinu; zato desni žiri nagrađuje desnog pisca, pa makar njegova knjiga bila uvredljiva brljotina« (»Književne nagrade«).

Feljton je prozna vrsta u kojoj je izlaganje bitno obilježeno osobnim autorovim stavom, njegovim razmišljanjem i interpretacijama, dakle nečim sa čime se čitatelj ne mora nužno slagati, ni u detaljima, ni u cjelini. No i kad se dogodi takvo neslaganje, kad ne dođe do sretnog susreta teksta i recipijenta, to ne znači da pisac mora izgubiti jednog čitatelja. A neće ga izgubiti ako nekim svojim drugim kvalitetama uspije zaokupiti i osvojiti njegovu pažnju. Pavličić umije na različite načine »privesti« tekstu čak i čitatelja koji o nekim književnim stvarima misli drukčije od njega: ima jasnoću izlaganja, sposobnost da naoko kaotične krhotine raspadnutih mikrosvjetova poveže i spoji u neku shvatljivu sliku, nudi neobična rješenja, nenadane klikove koji čitateljevu sliku zbilje učas promijene i odvedu ga u neku drugu stvarnost, ideje koje su na granici fantastike ili duboko u njoj.

Nakon mnogih Pavličićevih zapisa čitateljeva mašta ubrzava i treperi na pogon njegovih neobičnih, začudnih ideja: kad piše o mirisu knjige kao važnoj komponenti u našem doživljaju literature (»Aromatična literatura«) ili o zrncima knjižne prašine u spremištima kao mirisu raspadanja onog značenja što ga knjige donose (»Kombinirani prašak«); kad govori o tome kako drugo čitanje knjige donosi sasvim drukčiji doživljaj nego prvo, iz čega se može zaključiti da knjige nemaju čvrstog i pouzdanog značenja te da ono ovisi o trenutku čitanja i o onome tko čita (»Drugo čitanje«); kad pokušava definirati matematičku formulu kojom bi mogao objasniti zašto su knjige koje treba prenijeti s mjesta na mjesto uvijek mnogo teže nego što se činilo da će biti (»Dizač književnih utega«); kad opisuje kako rukopis koji se podvrgne prikladnoj tehnologiji dobiva neke kvalitete koje prije nije imao i postaje vredniji (»Digitalac«); kad objašnjava kako je podcrtavanje u knjizi važno jer nudi interpretaciju teksta koji ističe (»Podcrtavanje«); kad konstatira da ono što radi knjigoveža radi povijest sama – ona mijenja značenje svih tekstova (»Povijest-knjigoveža«). Evo, u tom stilu, nekoliko Pavličićevih začudnih ideja iz prve ruke (ulomci iz Knjiškog moljca):

Svaki je rječnik biblioteka (»Rječnik«):

Tako sam počeo posve drukčije gledati na rječnike. Jer, ako se stvaralački proces sastoji u tome da autor bira i slaže riječi, onda to znači da je njegovo djelo već unaprijed – u virtualnom obliku – prisutno u svakom rječniku hrvatskoga jezika. Jedan takav svezak sadrži u sebi sva djela hrvatske književnosti od Judite, pa do knjige koja je jučer izašla. I još više, rječnik sadrži i sva djela koja još nisu stvorena: ona su tu, treba samo izabrati prave riječi. U svesku rječnika skupljena je čitava hrvatska književnost, napisana i nenapisana.

A kad počnete razmišljati na taj način, onda vam se otvore i neke posve fantastične perspektive. Onda vidite da je u rječniku sadržana i svaka moguća kritika svakog pojedinačnog literarnog teksta (postojećeg i nepostojećeg), a sadržana je i sva povijest hrvatske književnosti (dosadašnje i buduće). Jer, i kritika i povijest prave se od riječi. A tek kad čovjek s jednojezičnih rječnika prijeđe na višejezične, onda mu se istom zavrti u glavi: u višejezičnim su rječnicima skriveni i svi prijevodi hrvatske književnosti na druge jezike, a skriven je ondje i njezin svjetski uspjeh. Svaki je rječnik biblioteka, u kojoj se čuvaju sve postojeće i sve zamislive knjige (Pavličić 2009: 246-247).

Zamjena uloga između znanosti i književnosti (»Kita fusnoća razlikova«):

Dogodit će se ovo: mnogi će romani nastojati da se utemelje na egzaktnim činjenicama i da donesu masu podataka pa će se – da osnaže svoju metodu – stati služiti i bilješkama. I doista, roman s fusnotama danas je normalna stvar. U isto vrijeme, znanstveni radovi sve će manje držati do egzaktnog podatka, i sve će manje osjećati potrebu da išta dokumentiraju. Zasnivat će se na aluzijama, na stilu, na ideologiji. U skladu s tim, neće im ni fusnote više biti potrebne, pa će ih zato izbjegavati. Današnje filološke rasprave (one koje su najviše in) bilješkama se uopće ne služe, nego tek na kraju navedu popis literature.

Kamo će taj proces odvesti, ne zna se. Zna se, međutim, što mu je uzrok: književna je znanost posumnjala i u svoj predmet i u svoje metode, te je počela pričati pričice i sve više nalikovati na književnost samu. Književnost je, u drugu ruku, uvidjela kako joj svijet izmiče, pa osjetila potrebu da se ukorijeni u istini, u dokazima, te je uzela igrati ulogu znanosti. Znanost se, dakle, odrekla fusnota, kao što se odrekla i potrage za istinom; književnost je fusnote prigrlila kao što je prigrlila i druge atribute znanosti (Pavličić 2009: 91).

Povijest hrvatske nečitane književnosti (»Pečat i književna republika):

I, zato prilikom takvih lutanja među policama uvijek razmišljam o tome kako bi bilo potrebno da se jednom napiše povijest hrvatske nečitane književnosti. Tome bi poslu trebalo pristupiti ozbiljno i studiozno, služeći se provjerenim znanstvenim metodama. Ta bi povijest, dakle, prikazala razdoblja naše nečitane književnosti, njezine poetike, njezine glavne autore (koji su važni upravo po svojoj neutjecajnosti), njezine rodove i vrste i njezine glavne domete. To bi bilo korisno i pravedno, a dovelo bi i do novih spoznaja: dok ne znamo što smo odbacili i prestali čitati, ne možemo znati ni koliko vrijedi ono što smo prihvatili i učinili dijelom svoje povijesti i svoga života. Tako bi se bjelodano pokazalo da su i nečitane knjige ravnopravni građani književne republike i da ni bez njih ona ne bi mogla opstati (Pavličić 2009: 281).

P. S.

I na kraju, jedna interesna poveznica uz Pavličićev feljton »Posudba«. U tom se tekstu govori o posuđivanju knjiga među prijateljima i, naravno, o njihovoj krajnje hudoj sudbini gledano iz perspektive vlasnika. Tamo se kaže kako nitko ne zna koliki je pristojan rok da se knjiga vrati, i da to ovisi o posuđivaču, koji pak obično misli da cijela stvar može malo pričekati.

Nije mi bilo lako dok sam u »Posudbi« čitao što sve proživljava pristojni (bivši) vlasnik knjige očekujući neku konkretnu gestu nemarnog posuđivača. Jer, ljetos sam posudio od Pavla knjigu koja mi je trebala baš za ovaj tekst. S vrlo velikom točnošću, pretpostavljate da sam i ja ocijenio kako stvar može malo pričekati. Jesam, baš sam tako ocijenio, i sad se, eto, javno vadim. Ali uvjeravam vlasnika da nisam činio nijednu od onih košmarnih radnji koje zamišlja njegov junak iz »Posudbe«: kad sam knjigu čitao, nisam pušio, jeo, pio, spavao, rezao nokte, čistio cipele i milijun drugih stvari od kojih onda knjiga neminovno strada. Nisam joj napravio čak ni uši! Spreman sam je, dakle, vratiti, ovog časa ili u nekoj drugoj prilici, prema dogovoru s vlasnikom. Uz ispriku.

IZVORI:

1. Pavao Pavličić (2009.), Knjiški moljac: 99 uputa što sve treba znati o knjigama, Matica hrvatska, Zagreb.
2. Pavao Pavličić (2013.), Ljetno kino, Ex libris, Zagreb.
3. Pavao Pavličić (2014.), More i voda, Ex libris, Zagreb.

LITERATURA:

1. Ivan Bošković (2010.), Književnost kao pamćenje prolaznoga: Feljtonistika Pavla Pavličića, u: Istodobnost raznodobnog. Tekst i povijesni ritmovi, Zbornik radova XII. sa znanstvenog skupa održanog od 1. do 2. listopada 2009. godine u Splitu, str. 362÷383, Književni krug Split – Odsjek za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Split – Zagreb.
2. Robert Escarpit (1970.), Sociologija književnosti, prev. Božidar Gagro, Matica hrvatska, Zagreb.
3. Robert Escarpit (1972.), Revolucija knjige, prev. Melita Wolf, Prosvjeta, Zagreb.
4. Josip Matešić (1982.), Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, Školska knjiga, Zagreb.
5. Antica Menac, Željka Fink-Arsovski, Radomir Venturin (2003.), Hrvatski frazeološki rječnik, Naklada Ljevak, Zagreb.
6. Zvonimir Mrkonjić (2007.), Poema ljeta, Vijenac, br. 354, 27. rujna 2007., Matica hrvatska, Zagreb.