Sraz japanske i hrvatske semantike

U novijoj poeziji Drage Štambuka zbiva se globalizacija pjesničkoga govora, i to na više razina – od tematske do izražajne i oblikotvorne. Ta globalizacija, nasuprot obezličenoj ekonomskoj globalizaciji, zapravo pospješuje kulturni pluralizam i značenjsko bogatstvo. Štambuk tako obzor svojega pjesništva neprestance prilagođava, a time i proširuje, različitim civilizacijsko-kulturnim obilježjima. To su osobito kulture zemalja u kojima je bio u veleposlaničkoj službi Republike Hrvatske, kao što su Egipat, Indija, Japan, Brazil. Štambuk je iznimno osjetljiv na pojedinosti tih kultura, kako tvarne tako i duhovne, na njihov cjeloviti civilizacijski profil od, primjerice, zen-budizma u Japanu do ružičastih jajašaca lososa koje jede u tamošnjem restoranu. Pjesnik upozorava na to da je bujnost životnih fenomena bitan sadržaj čovjekova postojanja kako u njegovom duhovnom ustroju tako i umjetničkoj, odnosno poetskoj izvedbenoj praksi.

Takvo stajalište poduprto je i Štambukovim uvjerenim i doživljenim odnosom s Bogom, u prvome redu u kršćanskoj, odnosno katoličkoj stilizaciji toga odnosa. U njoj se visoko vrednuje stvoreni svijet kao trag samog Stvoritelja, i ljudske kulture kao otisak čovjeka koji je stvoren na sliku Božju. Zato Štambukovo uranjanje u međusobno vrlo različite kulture nema svrhu turističkog hedonizma, intelektualne zainteresiranosti u službi koju obavlja ili površnog multikulturalizma. Zapravo, riječ je o par excellance duhovoj pustolovini u koju se čovjek zapućuje u svoj svojoj cjelovitosti. Radi se o bogotraženju unutar znatno drugačijih religijskih i duhovnih sustava od onoga autoru prirođenog odnosno naslijeđenog. To podrazumijeva neizvjesnu i intrigantnu igru prilagođavanja kulturološkim razlikama u međuljudskim odnosima, opažanje nijansi ljepote koje se izražavaju drugačije nego u Europi, često egzotičnu floru i faunu i maštovitu gastronomiju. Sve to izrazito obilježuje svakodnevni, a zapravo iznimno važan, ambijent čovjekova postojanja i svih pisanih i nepisanih konvencija društvenih odnosâ.

Nadalje, Štambuk je svojevremeno ustvrdio da je za njega jezik »respektabilni nosilac ‘iskustva svijeta’, supstrat duhovnosti i kulture«. Stoga se jezik i poezija kao jedan od njegovih najsloženijih likova i moraju drugačije obznanjivati u bitno različitim kulturama u kojima pjesnik boravi. U suprotnome, jednak bi jezik za različite sadržaje zapravo svjedočio dubinsku neautentičnost postojanja. Štambuk, naprotiv, čak na neki način i preuzima »maske« spomenutih kultura unutar kojih boravi te ih dosljedno posvaja tako da mu i same pjesme počinju zadobivati drugačije logike. U njegovim zbirkama pjesama Pognuta riža, Coelacanth i Što rade zmajevi to konkretno znači da usađivanje u japansku kulturu u većoj mjeri posljeduje i japanskom izražajnošću. Ona može biti vezana, primjerice, za način promatranja, kao u Štambukovom haikuu, ili za ono što se promatra, u razvedenijim pjesmama u kojima se donose i mnogi podaci iz japanskog života.

U većoj mjeri s japanskim načinom mišljenja, doživljavanja i izražavanja, a manje s izravnim tematiziranjem japanske stvarnosti, Štambuk se suočava u zbirci Pognuta riža iz 2009. godine. To je zbirka dvjestotinjak pjesama od tri stiha koje bi se mogle svrstati u moderni haiku, i to onaj međunarodni. On se, zbog udaljenosti različitih jezika od japanskog, može i odmaknuti od nekih formalnih kriterija karakterističnih za japanski haiku, kao što je shema od 5-7-5 slogova. No, Štambuk zapravo postiže srž haikua – intuitivni doživljaj trenutka, u velikoj mjeri neovisan o nekom logičnom razmišljanju, u kojem se uspijeva iskusiti jedinstvo s prirodom i svemirom. Sve se to, dakako, prema preporukama majstora haikua, treba izreći jednostavnim, svakodnevnim riječima, bez ukrasa, s konkretnim slikama i naznakama ambijenta, prirodnih ciklusa, odnosno godišnjih doba.

Štambuk, premda zapadnjak i refleksivni pjesnik, u ovim haikuima u velikoj mjeri i uspijeva izbjeći apstraktni izraz, mudroslovlje, filozofičnost koji ne bi bili sadržani već u konkretnosti nekog trenutka. Ipak, povremeno i u sadržajnom, a ne samo u formalnom smislu dopušta određenu slobodu svojoj inačici najkraćeg pjesničkog oblika pa si dopušta neki zaključak, kratki komentar ili poslovični stil. Time zapravo pokazuje i određenu fleksibilnost koju haiku kao pjesnički oblik može imati, bilo kao onaj tradicionalni ili moderni, na japanskom jeziku i ozračju ili u okružju drugih jezika i kultura.

Toj fleksibilnosti, kao i bogatstvu poticaja i mogućnosti, haiku zasigurno i može zahvaliti svoju planetarnu proširenost. Upravo je tako široko shvaćen haiku, kojem je u središtu pozornosti sama literarna vrijednost, Štambuku postao uporište da utemelji nagradu Vladimir Devide za najbolji haiku na engleskom jeziku, nazvanu po tom najpoznatijem hrvatskom japanologu i haijinu. Nagrada se od 2011. dodjeljuje u Osaki. Kako je Štambuk stalni izbornik i presuditelj nagrade, očito je, dakle, zbirka Pognuta riža bila uvođenje u tajne zanata i izvrsna praktična priprema za njegovu spomenutu sadašnju ulogu. A tu je ulogu osnažila i zbirka Štambukovih izabranih haiku pjesama na engleskom, pod naslovom Niotkuda / From Nowhere, koja je ‒ također 2011. – objavljena u Tokiju.

U zbirci pjesama Coelacanth iz 2012. godine Štambuk se pak s Japanom suočava na nekoliko načina. Zapravo je ona splet perspektiva njegove poetske japanologije. U njoj dolazi do vrlo intimnog i tijesnog prepleta japanske vanjske i duhovne zbilje s neprestanim prizivanjima autorovog temeljnog, hrvatskog, odnosno, zavičajnog otočnog prostora. Štambuk se s vlastitom duhovnom i kulturalnom popudbinom upušta u iščitavanje suptilnih znakova japanske svakodnevice i iznimno bogate povijesti, simbolički jakih mjesta, tamošnjeg društveno-duhovnih situacija i traumatičnih povijesnih događaja poput strašnih nuklearnih tragedija Hirošime i Nagasakija. U takvim pjesmama japanska zbilja nije samo vanjski premet Štambukova poetskog interesa, već ona postaje sadržaj intenzivnog nutarnjeg dijaloga, sučeljavanja vlastite senzibilnosti i neobičnog, upravo japanskog, vanjskog svijeta. Japanski duh posvaja se iznutra, zaposjeda mjesto duhovnog očišta u kratkim pjesmama u kojima je i u ovoj knjizi usvojen duh haikua. Iako je, dakle, taj duh pogođen i nedvojben, i u njemu se jasno osjeća Štambukov pečat pa se u takvim haikuima ipak prepliće, čak i spaja, zapadnjački i istočnjački senzibilitet.

U zbirci Coelacanth Japan se koristi i kao katarzična mogućnost suočavanja s traumom. Naime, o povijesnim i osobnim traumama već je ljekovito uopće govoriti i tako ih iz podsvijesti privoditi u mogućnost svjesne prorade i katarze. Upravo to čini Štambuk kad japansku zbilju motri u njezinoj sadašnjoj i povijesnoj cjelovitosti, kad suosjeća s njezinim najtraumatičnijim rezovima, poput – kako kaže – atomskog trodnevlja, i u te rezove učitava vlastite nacionalne i osobne strahote poput Vukovara. U takvim pjesmama Štambuk dostiže možda i najintenzivniji sraz japanskih i hrvatskih značenjâ. Ona se u najdubljim traumama i najvišim uznesenostima posve isprepliću i gotovo sjedinjuju unutar jednog te istog lirskog subjekta i njegova duha. On istodobno biva lokalan i univerzalan, snažnim suživljavanjem postaje dionikom različitih kultura i dubinskih korijena koji su zajednički čitavom čovječanstvu.

Zarezujući pak pjesnički u japanski život u zbirci Što rade zmajevi (iz 2013. godine), Štambuk kao da nastoji dotaknuti samu životnu srž, i to onako kako se ona događa u pojedinome trenutku, fenomenu i kulturnom sklopu. Kako je taj događaj zapravo konkretan, ponekad čak i opipljiv, pjesnik ga često i »hvata« u svoj njegovoj tvarnosti, često i ocrtavanjem njegova društvenog konteksta (»O napredovanju cvata/ divlje trešnje,/ od juga s Okinawe/ prema sjeveru,/ japanske/ izvješćuju novine… Cvijet divlje trešnje/ stiže konačno/ i na Hokkaido,/ otok zimi zatrpan/ snijegom/ i okovan lednim vodama«).

U toj lepezi kulturne semantike Štambuk u ovoj zbirci često poseže i za pripovjednijim pjesničkim slogom u kojem kombinira izvještajnost i opisnost s poetizacijom i mudroslovljem (»Valhalla u grudi snijega, sred Sappora/ na otoku Hokkaido. Mongolski roštilj/ i riža s ikrom lososa, klice i soja sos,/ SOS za umirućeg jelena. Grašak i vijest/ o carevom drugom sinu koji očekuje/ treće dijete. Hoće li biti muškić, o tome/ ovisi budućnost carstva«). Takve su pjesme duhovni putopis Japanom, odmjeravanje lirskog subjekta sa svijetom koji se razlikuje od njega, iskustveno posvajanje takvog ambijenta te utvrđivanje vlastite složenosti i mnoštvenosti.

U neosobnijem stilu, sa znatno diskretnijim lirskim subjektom, Štambukove su vrlo jezgrovite pjesme od kojih mnoge podsjećaju na japanski haiku, a neke u poslovičnom mudroslovlju također teže ekonomičnom izrazu. Uz formalno miješanje zapadnjačkih i istočnjačkih oblika i izražajnosti, naš pjesnik to čini i na stilskom i tematskom planu. Koristi sažete opise i lucidno zapažene potankosti, što je blisko tehnici haikua (»Uzaludno/ paljenje šibice./ Ljetna vlaga«). Tako nastaju neke iznimno uspjele pjesme tog tipa, u kojima se autor ipak ne drži posve japanskih pravila u vezi s tim oblikom. On, naprotiv, takve pjesme nadograđuje zapadnom misaonošću, što ih približava, kako rekoh, poslovičnom izrazu.

U daljnjem zamahu misaonosti, u razmotanom refleksivnom tepihu Štambuk voli tematizirati odnos s Bogom. Taj odnos, doduše, jest osoban pa čak i subjektivan, no on istodobno proširuje granice jastva i uvodi ga u nadosobnu, kozmičku, vječnosnu dimenziju. U takvim se pjesmama Štambuk više oslanja na opće pojmove i stalne simbole, na apstraktniji izraz, u skladu sa zapadnom duhovnom lirikom, ali i s istočnjačkim nastojanjima da se Boga opisuje negativnim kategorijama kao što je neizrecivost, neopisivost, šutnja, tama. Ipak, on na jednome mjestu u svome stilu zaključuje da »samo duboko ukorijenjen čovjek/ može biti istinski otvoren«. Tada i Bog biva Bogom »mojega hrvatskoga naroda«, sasvim određen, konkretan, »naš« Bog Muke i Uskrsnuća.

Do ponovnog intenzivnog sraza japanske i hrvatske semantike dolazi pak u dvjema Štambukovim pjesmama o čovječjim ribicama iz Hrvatske u akvariju u Hekinanu blizu Nagoye. Njih u Japanu nazivaju »zmajevo mlado« (dragon’s baby), što je izrazita asocijacija na japanski kult zmaja. S druge strane, čovječje ribice za Štambuka su jedan od najizrazitijih znakova domovine, znamenja spomenute pjesnikove arhajske potke. One ga podsjećaju na »zameteni Velebit i duboke tamne/ jame Hrvatske u kojima trepere sitna bića/ poput ovih, sačuvana za vječnost«.

U zbirci pjesama Što rade zmajevi upravo proživljenost, konkretnost vođena duhom, osjetljivost za detalje koji evociraju cjelinu te izrazno bogatstvo i preciznost jamstvo su njezine visoke kvalitete. U njoj Drago Štambuk iskušava svoju mnogolikost i goneta raznolike obrazine pod kojima se svijet, ljudi i Bog skrivaju i otkrivaju u različitim civilizacijama koje itekako mogu komunicirati u samom subjektu pisanja. Zbirka je to koja prestupa granice književnih kvalifikacija i biva osebujan govor o ljudskom duhu koji iznimnim senzibilitetom opipava svijet i vrijeme, i unutar njih nastoji uočiti tragove vječnosti.