Rane

Nije me ozlijedio.

»Danas je deveti mjesec,« rekao sam mu maloumno. Nisam se mogao sjetiti imena devetog mjeseca. Još sam pridodao: »Ne moraš.« A htio sam reći kako doista ne mora kao što nikad nije ni morao, pa i nije.

Onako kako ja nisam morao čuvati one dvije razglednice iz Ulma i Frankfurta s obećanjima da će uslijediti paket: jedan za rođendan, drugi za Božić, ili Uskrs, nešto sakralno, obiteljsko. Nisam morao, a jesam. Ispod madraca što ga majka od moje četrnaeste ili petnaeste nije nikada podizala budući da je bila sigurna da ondje čuvam pornografiju. Nije htjela da neugodno bude i njoj i meni.

»Vidimo se uskoro,« rekao je. »Dolazim za Božić.«

Zato sam rujan zgurao u rednu bezimenost brojke, potpuno zagubljen u njegovu glasu koji je, kasnije sam se tek dosjetio, mogao biti bilo čiji. Bilo tko me je tog dana mogao nazvati i reći mi da je on, da me se uželio, da želi čuti sve o meni, vidjeti u što sam izrastao dok me nije zalijevao.

»Djeca rastu,« rekao sam gledajući Mirnu kako se u kutu, pokraj komode i fikusa igra s barbikom. Fikus joj je fingirao šumu u kojoj se anoreksična lutka s krutim dojkama izgubila, pa čekala princa da je spasi, Kena što ga je Mirna iza leđa skrivala kao deus ex machina spasenja sa sretnim svršetkom. Pitao sam se kako on može znati da djeca rastu i što se s njima događa kad dosegnu točku preko koje ne mogu dalje u visinu, nego počnu starjeti. »Sad sam velik,« izustio sam, a on se nasmijao. Njušio sam pelin. Mislio sam kako je to što me zapuhnulo od njega, no bilo je moje. Gorko mi je bilo to što mu dopuštam. Kao balavac koji poput pseta šeni za desetak kuna ili nježnu gestu. Po glavi ili hrptu. Kao onda kad sam usprkos strahu od mraka znao kleknuti pokraj kreveta i pomoliti se neka iz sna išeta do puteljka ispred naše zgrade, pozvoni nam na vrata i mami kaže: »Vratio sam se«.

»Kako si?« pitao sam ga premda nisam bio siguran zanima li me. Premda sam ga zapravo trebao pitati gdje je, pa da ga poslije lociram na atlasu, izračunam koliko mu sati treba da dospije do mene kao zagubljeni paket. Trebao sam ga pitati i za one pakete, ona dva paketa koji mi nikad nisu stigla, a koje sam čekao tjednima, u jutarnjim satima skakao na svako zvono na ulaznim vratima misleći kako mi poštar u kartonskoj kutiji donosi šarene laže iz velikog, bijelog svijeta.

»Dobro sam, starački,« uzdahnuo je. Ili je otpuhnuo dim, jer činilo mi se kako od početka razgovora puši. A i glas mu je bio hrapav, ofucan i siv. Siguran sam da je slegnuo ramenima. Uzdasi i slijeganje ramenima idu ruku pod ruku. Kao bijes i vikanje.

Mama nije dobro, trebao sam mu reći. Mama već dugo nije dobro, ali šuti. Prešutio sam, zatajio se. U meni je bujao gnjev zbog činjenice da ga moja majka nije uopće zanimala. »Popola, dijelimo je popola,« rekla je Melita dok smo gledali Mirnu u kolijevci, nakon povratka iz rodilišta. Bila je lijepa i kao porculanska. Nisam mogao vjerovati da je izrasla iz ploda prepona mojih i utrobe Melitine. »Popola,« ponovio sam i naježio se. Htio sam joj reći, ili sam joj možda čak i rekao, kako me to podsjeća na onu priču o dvije žene koje se pred kraljem Salomonom natežu oko živa djeteta. Jedna je pokopala novorođenče. Bila je prazna. Utroba i kolijevka istodobno su joj ostale prazne. To ženi ne smije biti. Zato je otela tuđe živo dijete, zato je bila spremna to dijete presjeći napola. Kako bi obje prigrlile smrt. Jednakom mjerom.

»Starački sam,« uzdisao je on kroz ono što jedni lakonski nazivaju eterom, drugi žicom. Premda odavno već nema žice. Glasovi lete zrakom kao molitve, usrdne poruke prezaposlenu Bogu. »Bole me koljena. I kuk. Operirao sam kuk. Prije tri godine.« Melita i ja smo prije tri godine još gledali Mirnu koja nas nije mogla vidjeti. Vele da djeca do drugog ili trećeg mjeseca uglavnom njuše, bližnje prepoznaju po mirisu, majku odmah. Zbog toga sam se upitao kako mirišemo iznutra. Ne mrtvi, nego dok još pulsiramo. Miriše li nam koža jednako kao utroba. Ili obratno. Možda kad se preznojimo od straha, kad počnemo smrdjeti, utroba zapravo probija van graškama znoja. »Sljedeće godine morat ću i drugi.« Stenjao je tako opsjednut samim sobom.

Zamišljao sam glasove nošene kratkim valovima bežične telefonije kako palucaju u visokim slojevima stratosfere, kako se mimoilaze poput povorki žustrih kukaca neletača – mrava ili žohara, klonulih bubamara. Pitao sam se kako dospijevaju na pravo odredište. Mislim, dovoljan je mikron da pogrešnoj osobi izraziš ljubav ili istreseš dušu ispred praga nekome tko ne mari jesi li zapravo živ ili si davno odustao. To je ponekad tako mučno.

Počelo me to zabavljati. Zamišljao sam ga monstruozno debelog, kako kao tovar mesa i sala opterećuje koljena i kukove koji cvile poput amortizera tegljača, popuštaju i pucaju, dižu ruke od svakodnevne rabote.

»Želiš li da ti što donesem?« pitao me naposljetku budući da nisam ništa suosjećao. Možda sam trebao reći da se mama već treći put bori s rakom koji joj se šeće po tijelu poput slijepog putnika pred potjerom carinika.

»Donesi sebe,« rekao sam naposljetku i kiselo se nasmiješio vlastitu beskorisnom, bespredmetnom dodvorništvu.

»Znaš da ću doći,« nasmijao se.

»Ne znam,« nasmijao sam se. Zvučao sam zlokobno. Na pamet su mi pali zlokobni smjehovi bića koja ljudima sišu krv u pretpotopnim hororcima, pa sam se samome sebi nasmijao.

»Kako ne znaš?«

»Ne znam,« slijegao sam uporno ramenima. Mirna me pogledala iz sjene fikusa i nasmijala mi se kao crtiću nastanjenom žustrim šarenim stvorenjima piskutavih glasova. Nasmiješio sam joj se. »Znaš li ti?«

»Znam. Dolazim. Prije operacije drugog kuka, dok još mogu hodati.«

»Prije si mogao i trčati...«

»Jesam,« ponovno je uzdisao. »Ali sam bio lud, neuračunljiv.«

»Sami drugima dopuštamo da nas razbiju na atome,« pomislio sam te noći. Sjene golih grana breze na vjetru greble su strop spavaće sobe. Slušao sam cijevi koje su klokotale, brujanje struje zatočene u prekinutim strujnim krugovima, daleke korake ljudi kojima sam onako budan pokušavao oslikati sudbine. Po brzini koraka. Nisam mogao spavati. Mislio sam na mamu. Na Mirnu. Na sebe i Anu koja je pokraj mene disala kao miš u smočnici. Oduvijek sam disanje miševa u smočnici zamišljao kao šuštanje mekog celofana kojim su omotane kutije cigareta. Ana je mirisala na ružičasti sapun i kremu za ruke. Razmišljao sam trebam li im uopće reći da je zvao. Mislio sam: reći ću im kasnije, ako dođe. Ako ne dođe, ionako ću znati samo ja. On će zaboraviti.

Nikada mamu nisam pitao zašto je otišao. Nisam zapravo htio da preko usta prevali ono što sam već znao, što bi se doimalo daleko strašnijim onako uobličeno u riječi. Nije znao što bi sa mnom. Znao sam. Onako kako ja s petnaest ili šesnaest nisam znao što bih sa školom. Dok mi mama nije objasnila. Onako kako mama nije znala što bi s Kikijem. Ili Rikijem, papagajem koji je uginuo preko noći, dok smo spavali. Navečer nas je ispratio živ, a ujutro su mu noge ukočene stršale kao peteljke višnji. Ležao je na leđima kao odbačena igračka. Mama si je rukama prekrila usta, vrisnula i pobjegla iz dnevne sobe u koju je pljuštalo streličasto proljetno svjetlo. Zurio sam u Kikija ili Rikija i šutio, promatrao mu noge i perje. Tek sa zadrškom, nekoliko minuta kasnije sam se rasplakao. Ne zbog mrtve ptice, nego zbog mame koja se bojala mrtvih ptica. Susjeda Radmila je Kikija ili Rikija ugurala u kutijicu za žarulju. Htjela ga je baciti u kantu za otpatke, no mama je iz kupaonice vikala neka ga pokopamo, kako svi zaslužuju pogreb. Čak je i ono što ju je užasnulo zasluživalo dostojanstvo. Kad bolje razmislim, ne vidim ništa dostojanstveno u crvima koji nas naposljetku dokusure. Možda je čarolija u činjenici da to rade potiho, ispod zemlje, a ne među okrajcima parizera i trulećim korama jabuke. Zakopali smo modru pticu u malenu cvjetnjaku bake Terezije ispred zgrade. Baka Terezija imala je samo cvijeće. Mi više nismo imali pticu. Imali smo samo jedno drugog.

»On sad ima samo tebe,« sjećam se da je netko rekao mojoj mami. Nisam tad shvaćao da sam taj on zapravo ja. Nisam shvaćao zašto je mama rukama prekrila usta i zaplakala. Kimala je glavom i plakala. Čitao sam Mikijev almanah i gledao mamu kako plače. Kao film.

»Nije me ozlijedio,« ponavljao sam si u naslonjaču u predvorju hotela. Kolačići kufera po mramoru su brujali kao vagoni podzemne željeznice. Žana je u osnovnoj školi neprestano trgala kraste s rana koje su trebale zarasti. Raskrvarila bi se i kretala iznova. Dičila se krastama. Danas nekako mislim da je htjela pokazati, svima dokazati, kako stoički podnosi bol, preživljava je mučeći se. Prije nekoliko godina se bacila pod vlak. Mislim da više nije imala nijednu dovoljno površinsku krastu da je otkine, da preživi.

»Nenade,« izgovorio je kao da uzdiše. Njemačkim naglaskom. Ili sam si to umislio.

»Ja sam,« rekao sam i ustao kao vojnik pred generalom koji je banuo u vojarnu.

Zaskočio me, a nadao sam se vidjeti ga kako se gega, škripi na dotrajalu kuku što će ga uskoro zamijeniti titanskim. Mirisao je na inje i snijeg koji mu se topio na kaputu. Mirisao je kao bilo tko drugi, posve strano, obično, nasumično. Izgledao je gotovo dostojanstveno. Izgledao je obično i staro. Mislim da me htio zagrliti.

»Nisam znao što bih ti donio, pa sam ti donio Mozart-kugle,« nasmiješio se i pružio mi osmerokutnu kutiju s kicošem za kojeg sam uvijek mislio da umro je od obijesti, zato što si je sam zadao ritam Turskog marša. Ponekad oko stola trčim četveronoške s Mirnom na leđima. Kao lipicanac, uz Turski marš. I njištim. Cijelog me obavija neopisiva toplina dok mi se moje djetešce ružičastim ručicama grčevito drži za džemper. »Voli te, tata te voli,« vičem joj i uvijek mi naprasno postaje jasno kako o samome sebi govorim u trećem licu, kao o drugome. Shvatim kako je prokleto teško ljubav iz sebe izbaciti u prvom licu, u osobnoj jednini.

»Nisi trebao ništa,« velim mu.

Pokušavamo razgovarati. Priča mi o sebi. Zvuči kao da slušam prilog iz TV-kalendara: Nepoznato o poznatome. Potpuno mi je nepoznat. Nabraja gradove u kojima je živio, imena ulica, poslove, pita pušim li. Pušim. Kažem mu kako sam se skrivao od mame koja mi nije dopuštala da pušim. Tupo me gleda. Prokleto želim da joj izgovori ime, da mi kaže kako bi me ubio batinama da me tad uhvatio kako pušim, da pokaže kako haje. Ne reagira. Pita hoćemo li otići nekamo gdje je pušenje dopušteno. Odlazimo u pivnicu. Pokušavam osjećati nešto. Osjećam se kao amputirani ud, ili smrznuto stopalo koje se od bolova grči pokraj vatre za kojom je kroza snijeg žudjelo. Čudno je to. Gledam mu lice koje se smiješi dok mu pokazujem fotografije Ane i Mirne. »Moje cure,« kažem mu. Zvučim uzaludno.

Volim orah koji je prerastao maminu kuću. Gledao sam ga kako raste. Volim ga. Na dan svadbe, dok su svi nazdravljali i pjevali, otišao sam do tog oraha kao da zauvijek odlazim i pomilovao ga. Onako pripit i sretan, obećao sam mu da ga neću zaboraviti. Rasplakao sam se kao dijete milujući mu koru koja istodobno je i glatka i hrapava. Poput ruke starice koja ne želi umrijeti ružna i osušena.

»Zašto si otišao?« Pitao sam ga naposljetku pripit, nakon tri ili četiri crna piva. Znao sam da neke stvari činimo kao da netko drugi upravlja našim tijelima.

»Ne znam,« rekao je i rasplakao se. Nisam ga zagrlio. Nisam osjećao potrebu, čak ni onako pijan, pripit.

Plakao je, a ja sam ga samo gledao.

»Kako da te zovem?« pitao sam ga naposljetku. Samo me gledao. Oči su mu bile crvene i naprasno suhe, zaprepaštene. Ne znam što je od mene očekivao.

Ljubav se ponekad potroši, rekla je jednom mama.

»Susreo sam oca,« rekao sam sutradan mami. Ispijali smo kavu. Mirna nam je ispod stola, oko nogu plazila kao psić na baterije. Mami je šalica zadrhtala u ruci. Pogledala me kao da odlazim, pa sam se nasmiješio i pomilovao joj obraz.

»Susreo sam oca,« uzdahnuo sam. »I ništa se nije dogodilo.«

Gotovo da me obuzela sjeta. I ništa više.