Proza suprotiva društvenom kompromiserstvu

Tatjana Gromača autorica je bogata opusa koji uključuje tri romana, knjigu poezije, zbirku lirskih proza i knjigu reportažnih zapisa. Iako se naizgled radi o zbiru heterogenih djela, sve te knjige objedinjuje izuzetan autoričin senzibilitet za registriranje potresa u dušama ljudi najčešće uvjetovanih društveno-socijalnim okolnostima. Također, a što je čini bliskom npr. Daši Drndić i Ivani Sajko, Tatjana Gromača prezire književnost kojoj je cilj eskapizam već literaturu vidi kao sredstvo aktivizma, sredstvo ukazivanja na probleme ali i borbe protiv nesavršenosti društva i svijeta.

Njezine knjige redovito za pripovjedačicu imaju osobu nesklonu pristajanju na laž i hipokriziju kao modus operandi suvremena društva, a svaki Gromačin redak očituje njenu iznimnu razinu solidarnosti i empatije za ljude od društva odbačene, neukalupljene, rasutih egzistencija i uništenih snova i perspektiva. Sve je to bilo razvidno i u njenim ranijim djelima ali je do posebnog izražaja došlo u njezinom novom romanu Bolest svijeta (Sandorf, Zagreb, 2016.).

Radi se o vrlo snažnom, ozbiljnom i promišljenom tekstu, često čak i strastvenom u beskompromisnoj opoziciji spram društvenog kompromiserstva kao osnovnog uvjeta opstanka u suvremenom svijetu. Tekst je to lišen fabuliranja te sastavljen isključivo od misli, emocija i stavova a koji su nerijetko u opreci s globalnim »duhom vremena«, apartni u odnosu na većinsko, općerašireno i pod utjecajem grabežnog kapitalizma formirano poimanje svijeta, društva, odnosa među ljudima, pozicioniranja sebe u odnosu na društvo.Pritom se hipersenzibilnost, ranjivost i krhkost pripovjedačice te njezino nepristajanje na laž i hipokriziju »jer to umanjuje mogućnost života pjesnika u nekome«, prepoznaju kao odrednice koje ponajviše utječu na karakter romana.

Iako ponajviše baziran na autorefleksivnosti, ovaj roman ne ograničava se na autoričino sebstvo i njeno samoosvješćivanje i autoanalizu, već ima ambiciju iznijeti i doživljaj šire društvene zajednice i socijalne atmosfere. Zato, iako lišen fabuliranja i temeljen na introspekciji, roman ima snažnu unutarnju dinamiku, s problemom komunikacije kao tematskim žarištem teksta, jer su i načini na koje međusobno komuniciramo i kako se jedni spram drugih odnosimo uvjetovani ekonomsko-političkim odnosima i vrstom sustava u kojem živimo, a koji nas tjera da i protiv svoje volje, kako bi »uspjeli« ili bar opstali, u drugome vidimo prijetnju, krivca, neprijatelja...

Premda svoju pripovjedačicu autorica ne imenuje, očito je da se radi o autoričinome alter-egu; kroz junakinjina promišljanja Tatjana Gromača na papir prenosi vlastite misli, stavove, pogled na svijet i društvo u koje se osjeća bačenom protiv svoje volje i u kojem se, takvom kakav jest – hiperkompetitivan, bešćutan, otuđen, te ustrojen na način »da čovjeka spriječava u ostvarenju njegovih dubokih želja i radosti« – ne osjeća nimalo ugodno. A spas, svojevrstan bijeg i zapravo utočište i oazu smisla ona pronalazi u pisanju. Jer, kako na jednome mjestu veli, »u pisanju je i neka vrst nadoknade za ono što mi nedostaje u svakodnevnom životu. A što mi nedostaje u svakodnevnom životu? Nedostaje mi život dostojan razine moje duše«. Zato se ona na više mjesta u tekstu dotiče pisanja, a pritom dodatno pojašnjava i da piše jer je za nju pisanje jedan od najzdravijih oblika postojanja a koji joj omogućuje »da uhvati i osjeti sebe«.

No, unatoč preciznome registriranju brojnih anomalija i usprkos svijesti o zaprekama koje sistemom uvjetovane ljudima otežavaju bivanje, pripovjedačica ne zapada u apatiju već pronalazi, za sebe i članove svoje obitelji, sitne životne niše koje omogućuju radost, smiraj, ugodu. Pritom se njezin aktivizam ne nadaje radikalnim, buntovničkim, nego se radi o otporu baziranom na inzistiranju na samodostatnosti, na individualizmu. A otpor ona ostvaruje stvaranjem, i to stvaranjem apartnim u odnosu na spektakularizacijom i tabloidizacijom zatrovanu prevladavajuću komercijalnosti težeću umjetnost.

Autorica to ovako naglašava: »Treba raditi na nečem suludom, na nečemu što se doima kao da uopće nema niti najmanjih šansi da uspije. Samo to, u svijetu kakav je ovaj u ovome času, ima smisla ‒ djelovati posve nesvrsishodno, vođen čisto i isključivo unutarnjom idejom, bez potvrde i podrške koja bi pristigla iz takozvane realne stvarnosti ili materijalnog svijeta, već naprotiv, posve u suprotnosti s onime što on postavlja kao ono prema čemu treba ići«. Dakle, u velikoj mjeri radi se i o svjevrsnome autoterapeutskome i samoosvješćujućem rukopisu, rukopisu koji donosi autoričinu doživljajnost svijeta, društva ali ponajviše same sebe u odnosu na društveno-socijalni kontekst i svakodnevnu realnost.

Novi roman Tatjane Gromače Bolest svijeta sadržajno je vrlo bogat, kontemplativni rukopis, građen postupkom asocijativnosti i metodom struje svijesti, uz podjednak omjer filozofičnosti i poezije, refleksivnosti i esejističnosti, s meandrirajućim, vrtložnim i dugačkim, stilistički virtuoznim, izglačanim i cizeliranim bernhardovskim rečeničnim nizovima. Riječ je o autorici iznimna senzibiliteta, hrabre (u samoogoljavanju), buntovne (u otporu spram društvenih nepravdi), ali i nježne, melankolične i iznimno analitične, svjesne brojnih nesavršenosti svijeta ali i njegovih vrijednosti i ljepote.