Prizori i Subjekt

1.

Kao mlad autor Miroslav Mićanović se u svojoj prvoj pjesničkoj zbirci Grad dobrih ljudi (1984.) puno toga sjeća pa se najčešće poetska informacija oblikuje iz doživljajno-memorabilijskog rastera. Pri tomu su raznoliko prijateljstvo, emocijski dijagram i plodno-sretni pejzažni orijentir osnovni motivski snopovi i »aranžmani« poetskog teksta.(1)

Taj bogat ali ujedno šarolik izbor mladenačkih »orijentira«, i posljedičnih motiva, ukazuje na neselektivnu i otvorenu sklonost bogate duhovne nutrine mladog autora, ali već zarana i povremene spekulativnosti; mladenačka sveupijajuća utopija prizora života (selo i grad), izmiješana s povremenim spekulativnim egzistencijal-signalima (rastanak, prolaznost, nedorečenost, praznina pa i smrt), bit će idejno-motivski materijal gotovo svih autorovih kasnijih ‒ proznih i poetskih ‒ knjiga... Ironičan naslov prve zbirke, kao ogledno su-postavljanje čuda i smrti, rastanka i odluke, te (ne)selektivnog prijateljstva i iskrene emocije, dovodi u pitanje početnu inače omiljenu memorabilijsku zgodu, prizore i doživljaje zapitanog Subjekta i njegove šarene doživljajno-spekulativne naslage. Ispovjedno-doživljajna pozicija prve knjige se u načelu kliže po plodovima »površine«, a ono Drugo i spekulativno ‒ samo najavljuje.

Budući da se s vremenom u ovog autora uočljivije zgušnjava egzistencijalistička podloga problemski obrađivanoga materijala, moglo bi se bez veće pogreške reći da je pjesnik i prozaik Miroslav Mićanović lirsko-hermetistički novoegzistencijalist, ili barem liričar protkan uobičajenom problemskom prtljagom egzistencijalne analize, ambijentirane inače u šarenu utopiju mladosti... Nove motivske selekcije i stare ljudske boljke u tuđem i nesvojem svijetu gdje, znamo, Emocija slabo kotira.

Od prve zbirke stihova (»dovoljno je na trenutak«) pa nadalje, isprva meko i signalno, uspostavlja se autorska pozicija kao zapitanog Subjekta, pa uz uvijek solidan raster »pobrojavanja« učinaka površine (drevni pejzažni spas i mladenačka emocijska vrteška) autor sve više razvija vlastitu zapitanu spekulativnost.

Iz biološki mlade autorove pozicije iznimno se stoga zahtijeva: »...treba doći zaljubljenost«, kako bi se u širem smislu stupanj trenutka, tj. sreće i namirenosti, ipak ostvario. Taj trenutak, tj. sreću, čudo, morski Mićanovićev pejzažni spas… mladi autor su-postavlja u gotovo unaprijed izgubljenoj igri ‒ gradu i njegovoj negativnoj socijalnoj retorici. Dobri su ljudi iz naslova zbirke samo oni, realno se zaključuje, koje autor među mnoštvom poznaje, prijateljuje s njima, i voli. Ravnodušnost uobičajene prakse grada rezultat je negativnog utrška i banalne socijalizacije, tj odlaska i dolaska u urbanoj kakofoniji, negativni promet u odnosu na izvornu emociju i pravo, selektivno i malobrojno istinsko prijateljstvo.

2.

U drugoj zbirci Zid i fotografije kraja (1989.) naslovni »zid« možemo primiti kao uozbiljeno osjećanje autorovo o (nužnoj) egzistencijalnoj prepreci bilo koje vrste, dok »fotografije kraja« upućuju na ovisnost o snimku, trenutku... tj. prizoru kao takvom. Dvosmisleni »kraj« (možda ‒ krajolik), ponovo opterećen zapitanim autorom, signalizira dokinuće humane razmjene i proizvodnje; motivski raster zbirke napreduje do bilježenja ponude Prirode (»Jedan dobar ručak negdje na otoku«), a uvode se i socijalno i literarno osviješteni stihovi (»Traženje posla«; »Pod sretnom zvijezdom rođeni«; te sastavci »Rečenica« i »Granica«).

Iz grubog empirizma govori se o banalnom ali životno važnom traženju radnog mjesta kao o »kruhu UŽASA, kruhu stvarnosti«. Jednako tako, pokazuje se svijest o jezičnom materijalu, obrađujući kakvoću gradbene leksičke jedinice, kao i funkciju Razlike (u umjetničkom diskursu).

Treća pjesnička zbirka Zib (1998., drugo izdanje, 2001.) te iduće mahom prozne (lirsko-prozne te kritičke) knjige uspostavljaju Mićanovića kao respektabilnog pisca; naslutljivo iz prvih knjiga stihova, realizira se krajem 20. stoljeća i prvim godinama novog stoljeća. Zib je autoru metafora neživog ili polu-živog prostora prosječno-zapitane persone i njene egzistencijalno-kolokvijalne križaljke; ujedno je i faktično riječ o zabačenom seoskom imanju kao zadnjem počivalištu (konja, npr., pa i ljudi...), obrasloga travom i natopljenog močvarnim vodama ‒ zib je mjesto gdje se živi dok se ne umre; pritom, ne nalazi se na zemljopisnoj karti.

Kondenzirana oznaka, više nego riječ načelno ograničena značenja, Zib ne podliježe vremensko-prostornim gabaritima, niti lociranom kadru vezanom uz mjesto i vrijeme. Atmosferična vijednost »ziba« može se naime osjetiti i u autorovu stanu u Novom Zagrebu kao prolaznost, neodređenost, truljenje materije... Otuda je osjećaj melankolije blisko određenje funkciji »ziba« a, držim, duhovna protežnost upotrijebljene oznake još više odgovara »prebivanju«, ili »tubivanju«, filozofijskom i ljudskom Daseinu. »Nisam bio na Zibu, jesam vidio Zib«, kao i »Zib se vraća i opisuje me«; ono što sadrži mnogoznačenjska oznaka »ziba« ‒ »čista je slika neodlučnosti«, autoru draga ‒ odsutnost, koja se dakako osjeća da je uvijek tu, bilo kada i bilo gdje.

»Blaženi trenuci disanja« i »zgrožen od tolike želje da živi« ‒ stihovi su koji omeđuju autorov tematsko-motivski interes očito vrlo širokog i uključujućeg polja, tj. životne scene u kojoj gotovo podjednake uloge ima biofilno-vitalistički podatak slavljenog života, kao i obavezno prisutan osjećaj smrti (tj. njenih adekvatiziranih situacija i atmosfere ‒ prolaznosti i nedovršenosti, melankolije i tuge).

Mićanović je svakako biofilni autor (koji često slavi male stvari), a jasan osjećaj nemoguće, ili rijetko moguće, finalizacije pozitivne akcije (negativni rad, smrt i njene ometajuće sjene) namjerno se realizira kao nedovršenost i neodlučnost (u proznom diskursu), a prolaznost i nesvrhovitost u realnoj činjeničnosti pjesme, njenoj bez sumnje humanoj nakani i završnom materijalnom ispisu. Dakako, pozitivno-negativni naizmjenični autorovi slojevi ne gube jedino u umjetnički sublimiranosti tj. vrijednosti same pjesme. (Očito i poštovano batrganje između rijetke primamljive pozitivne egzistencije, figure koje zaslužuju poetsko slavljenje, i mnogih realno zaprečavajućih elemenata negativne egzistencije, polažu u autorovo pisanje vidljivu ili manje vidljivu problemsku križaljku egzistencijalne analize bića u tuđem i neprijateljskom svijetu.)

Autor se u svom nastojanju da jamči svijet pozitivnih i onih drugih figura ne utječe otvoreno nekoj filozofskoj podlozi; bez obzira na evidentnu uočljivost poetike egzistencije; Mićanović je u osnovi ponajprije plodan zarobljenik prizora kao svojevrsne »filozofije« života. Prizor, spekulativno značenje kojega sve više zaprima svoje mjesto i u tzv. ozbiljnijoj i esejističkoj literaturi, sadrži u sebi autoru, intuitivno ili ne, očito primamljiv skup signala: trenutačnost, neodoljivost, neobavezno kadriranje a selektivno honoriranje, nevezanost uz zemljinu pragmu, utopijnost, ukratko.

U poetskim sastavcima koji kao generirajuću podlogu rabe prizor (a takvih je najviše u zbirci), i njegov neodređeni plutajući sadržaj, pejzaž je prigodna i česta scena koja na vlastitom melankolično-evokacijskom fonu najčešće informira o Bivšem: djetinjstvu i zavičaju, vremenskom brisanju bivšeg aktera i njegove zgode, tj. o prošlosti i neizbježnom propadanju (smrti), realiziranoj poetsko-narativnom gestom u katastrofičkoj sjeni. »Okus malih mjesta«, autorova neskrivena sjetna simpatija, aludira na patetiku takvih mjesta, urođenu skromnost i – suprotno – zadivljenost, te očito duboko poštovanje spram takvih biofilnih točaka hrvatske topografije. Fragmentirizani poetsko-narativni sastavak »priča« o jednoj smrti i neskrivenoj želji ostalih aktera za životom.

Poetsko-narativna »Nedjelja« (podnaslovljena: Sve je nedokučivo i neodrživo) kombinacija je proznih lirsko-digresijskih jedinica koje indicijski doznačuju atmosferu umrtvljena aktera i njegovih neaktivnih misli o danu koji nekako neželjeno dolazi kao uobičajeni predah i odmor, ali samom svojom intencijom podvlači globalnu ljudsku izgubljenost. Što raditi kad tema (nedjeljom) nije zakazana: ponedjeljak, međutim, već donosi radnu rutinu i spasonosnu užurbanost...

Melankolične poetsko-prozne slike Bivšega (najčešće: inicijacijsko djetinjstvo na fonu rodnog pejzaža) u izvedbenoj i kratkoj kombinaciji naracije i lirske digresije među najupečatljivijim su u bližoj hrvatskoj književnoj povijesti takvog tematsko-motivskog grumena. Kratkoća forme i kondenzacija značenja (prolaznost, Bivše, svijet »malih stvari«), a u izvedbi lirski, lirsko-hermetični pa i fenomenološko-nadrealni zapis, polučuju uočljivu literarnu vrijednost (»Zavičaj«; »Planina«; »Jazz«; »Bare«; »Špica«; »Fotografije«...). Patetika »malih mjesta« i »male teme« dakako unaprijed računaju na pljesak ili dapače na prezrivo odbijanje. (Ni prvo ni drugo nije apriori tako; riječ je, kao i uvijek, o tekstu, tj. o literaturi ili privatnoj zabilježbi.)

Odnos poezije i fotografije često zanima autora; jedna se zbirka koristi prvim leksemom i u naslovu, pa se kaže: »U poeziji nije mjesto fotografiji koja namjerava zaustaviti trenutak ili bilo koji oblik vječnosti. Namjeravao sam ih izbjeći u njihovoj određenosti, radije kao mjesta isijajavanja neke radosti, ili mjesta događaja koja nisu stigla do kadra«, te su »zapravo pred ili post stanja kojih bi se vrijedilo sjetiti ili pokrenuti ih« (sastavak »Fotografije«).

U desetak lokalnih lokava autorova rodnog kraja dječaci inicijacijski iskušavaju stajaću vodu: svaka bara, prema Mićanoviću, ima svoja karakteristična svojstva i, reklo se, djeca i lokalni mladići hrabro i inatljivo svladavaju prepreke, ulazeći u svijet odraslih (»Bare«). Osim što su bare prirodno ponuđeni ispit zrelosti mlade populacije lokalnog stanovništva, one su u autorovoj detekciji uvijek različito misterijsko područje uživljavanja lokalne mašte u dodiru s prirodom ili životom.

U uspjelom sastavku »Jazz« autor na prštavoj slici vode i riječnih kupača kombinira razne promatračke kadrove, pripadni govor i događajni slijed: uz neskrivenu veselu senzualnost momaka i djevojaka, utopljenik prekida uobičajeni život rijeke i kupača. Početno kolektivno zanimanje za događaj smjenjuje, međutim, ubrzo mladi život i njegov otvoreni biofilni interes, pa autorova skica podsjeća u dobrom smislu na groteskno-patetične crnobijele francuske komedije.

3.

U predzadnjoj zbirci Dani tematizira se u osnovi isti značenjski grumen: načelni debakl emocijske razmjene, kao ujedno i teorijska ali i izmaštana mogućnost pisanja (priče) iz plodne i nesigurne pozicije slabog subjekta. Dani su sabirajuća i profiltrirana kombinacija lirskih proza ali i pjesama (u razdoblju naime od zadnje »prave« knjige pjesama autor je objavio nekoliko knjiga »klasične« kratke proze.)

Zbirka indikativnog naslova, koja pisanjem pamti vrijeme, zbirka je zgotovljenih priča, lirsko-proznih crtica o relevantnoj zgodi ili ambijentiranoj emociji, kao i »klasičnih« poetskih sastavaka kao emocijsko-intelektualnog prometa o npr. suvremenoj hrvatskoj književnosti, ili pak prijateljskom druženju komplemenarnih svjetonazorskih interesa.

Značenjski grumen idejno-tematskih interesa proznih i poetskih tekstova jest podosta jednak klasičnoj egzistencijalističkoj književnini: gubitak, praznina, odsutnost, izglobljenost, zagonetnost, oklijevanje, zapitanost… Autor o korespodenciji ljubavi i pisanja citira R. Bartesa: »...znati da upravo tamo gdje/ ti nisi ‒ to je početak pisanja«; zanimljiv citat koji podupire znakovitu nesigurnost i ključnu odsutnost autora, koji piše o onome čega nema, o nesigurnoj priči ili pak propitnoj ljubavi. Dani se u kolokvijalnom smislu prate upravo tim značenjski deficitarnim supstratima pa najzad, kaže autor, »ostaje samo tvoj dogovor, tvoja odluka, tvoj ZNAK«, kao uspjela ili manje uspjela tetovaža prošlih dana.

Mićanović gotovo od svega radi priču i u posezanju za motivskim registrom ne pokazuje uobičajenu a često nategnutu piščevu načelnu ekskluzivnost. Mnoge su naime priče ili »priče« ispisani personalni hod do samog rezultata: »oni vole moje priče, ali samo trpe moje pisanje«. U naslovnoj fragmentariziranoj prozi »Dani« glavni akter Dicki posvuda priča priče, seleći se iz egzistencijalne sitacije u drugu; zajednički je motiv žena i (nužni) odlazak, a idejni je zahtjev: kako usprkos svemu biti voljen. »Gračani«, »Viktor« (kao i uostalom sve poetske proze) boluju od ezistencijalne samoće pa su i strukturirane tako da vrve egzistecijalno-retoričkim pitanjima, namjernom abdikacijom od određenog završetka… jer je unutar egzistencijalističke duhovne rešetke sve u sumnji, pa tako i prozni početak ili kraj, kao ogledalo nesigurnog i slabog svijeta bez duhovnoga, ali i emocijskog orijentira.

U nevelikoj lirskoj prozi »Gračani« koja tematizira (ne)uspjelu ljubavnu zgodu pita se »gdje je tvoj sretan dan«, a (bilo koji) akteri ostavljaju neku pivom zasutu gračansku pozornicu, noseći sobom kao jedinu neukaljanu vrijednost uspomenu na Gračane i njegov trivijalni dekor jednog mogućeg susreta kao začetka poštovane emocije i njene dramatike. U lirskoj prozi »Viktor« pak »glavni« je »lik« kuća tj. vila koja gleda na pučinu, koja otvorenošću nudi mnoge potencijalne odgovore, i za sudbinu likova, mentalitesku oznaku normativističkog vlasnika, i za (ne)završenu strukturu priče, koja uostalom teško da i može kasično završiti…

Autor u gotovo svim tekstovima nove zbirke piše o neuhvatljivom i praznom, nedovršenom i napuštenom, a egzistencijalna ga legitimacija aktualnog svijeta u tome itekako hrani, tj. nudi mu takvu (literarno opravdanu) abdikaciju.

U vendersovskom ciklusu »Stanje stvari« uočava se, sabire i komentira u kraćim ili oduljim fragmentima autorov interes koji je zavrijedio njegovu percepciju i stav. U lirsko-proznom sastavku »Tijelo, životinja«, turobnoj memorabilijskoj stihovnoj kaskadi, u fragmentu »Luka I« čitamo poetsko-filozofoidni komentar o umjetnini i njegovom oruđu, jeziku: »Stvorili smo jezik koji se zamotava oko problema i tišine«.

U trenutačnom obzoru prijeteće globalizacije, kobni učinak koje se tržišno itekako osjeća i u našoj maloj točki prebivanja i življenja, opća intonacija izravne nesigurnosti postaje i nehotice dominantna podloga autorova književnog uratka u izboru osobne »važne sitničavosti«, u koju je, usprkos svemu, još donekle siguran.

Kao vlastite poetsko-prozne, nužno i personalističko-egzistencijalne aktere Miroslav Mićanović u svojim oduljim narativnim pjesmama tretira samo kao ono poznato i prijateljsko: prijatelje i književnike, vlastitu djecu i ženu.

Svijet je već podugo u kobnim rukama, običan čovjek u iscrpljujućem iščekivaju, pjesnik u turobnom, ponekad ogorčenom empirizmu, u kojem poetsko-prozni zapis zaslužuje samo precizno selektirana najbliža okolina, unutar koje se još evidentira toplina i vedrina opasno okljaštrenog životnog smisla.

4.

Jedini posao, zbirka pjesama iz 2013. godine, zasad je posljednja knjiga stihova Miroslava Mićanovića. Zbirka nimalo slučajno nosi podnaslov: vizije, fantazije, utopije.

Mićanović, kao i ranije, opsežno rabi podlogu svakodnevne motivike, bitno opterećene »obične« priče i učinka zavičajnog izmještenja u tzv. ozbiljnijim autorovim godinama. Memorabilna melankolija (dječaštvo, lokalna birtija u Gunji, inicijacijski obred i odrastanje) kao i povremena patetična trash reakcija odraslih – čine događajno-doživljajni repertoar sadašnjih i bivših stanovnika kokretno gradića Gunje… Bivši stanovnik tog dijela Slavonije u pravilu smješta spomenuti repertoar u poštovane i značajne uspomene mentalističko-zavičajne vrijednosti. Očekivano, motivski je materijal zanimljiv i poetskom i proznom oku autora.

Zbirka Jedini posao ima okus dnevničkog stihovnog bilježenja, dok se obrađivani vremenski odsječak najviše odnosi na dječačke dane u Brčkom, tj. u Gunji. U posveti u početku zbirke Mićanović citira pjesnika Ota Tolnaja: »Ne vraćaj se ako nisi ni otišao«, čime odaje melankolično-apsurdističku počast jednom vremenu i prostoru koji su zauvijek prošli. Autor o Prošlom koje očito dobro poznaje i na svoj način cijeni – kaže: »Mrtvim muškarcima koji prelaze cestu, ugašene su u ustima cigarete i riječi«, a ubitačna banalnost provincije, života uopće, trpko se osuđuje, ali i poštuje kao herojska melankolija anonimnih junaka… A sastavak »Točno u podne« donosi vesternski okus uobičajenog dvoboja, u osnovi besmislenog nadmetanja i inatljenja dvojice provincijskih »junaka«, u sredini bez težišta i duhovne svrhe. Autor podvlači tragiku patetičnog sukoba i vremena unatoč svemu…

Ponovno je autor napisao dobru knjigu o rijetkim dobrim ljudima koji su opasno nesigurni, zabrinuti pa i apatični u odnosu na status humanuma u kontekstu bezbrojnih agresivnih projekata i nove europske administracije.