Priče na razmeđu života i smrti

Posegne li za novom knjigom priča 45-ogodišnje osječke spisateljice Ivane Šojat, prvo što će čitatelj uočiti jest njezin neobičan naslov – Emet i druge priče. Što se iza tog naslova krije čitatelj će otkriti već u prvome tekstu knjige, a koja zapravo započinje kratkim romanom Emet (dužine 150-ak stranica) na kojega se nadovezuje još pet kratkih priča koje su atmosferom, žanrom, motivima i tematikom s naslovnim romanom u vrlo bliskoj vezi i zapravo s njime tvore zaokruženu cjelinu tematski osovljenu upravo oko naslovnoga pojma. Riječ Emet na hebrejskome jeziku znači život, a ako oduzmemo toj riječi prvo slovo, dobit ćemo riječ Met, odnosno hebrejsku riječ za smrt. I upravo simbolika tako bliske povezanosti između života i smrti, ta tanka granica koja život i smrt spaja i razdvaja, u temelju je svih u ovoj knjizi okupljenih tekstova.

Jer, u svim se tim pričama i naslovnome romanu ponavlja motiv povezanosti između živih ljudi i onih već umrlih. Naime, mrtvi u pričama Ivane Šojat nastavljaju obitavati u svijetu živih i nakon svoje smrti, oni i nakon napuštanja života ostaju prisutni u svakodnevici dojučerašnjih im bliskih osoba, i to ne u prenesenome smislu, već posve doslovno, a u nekoliko slučajeva u knjizi čak postaje upitno i jesu li glavni protagonisti još uvijek živi ili su i oni zapravo mrtvi, ali su još uvijek prisutni u svijetu živih i kreću se među njima. Na osnovi rečenog, može se naslutiti da se radi o pričama vrlo bliskima žanru horora, i to uistinu i jest tako, ali uz tu razliku što intencija autorice nije šokirati ili zastrašiti.

Priče Ivane Šojat nemaju ništa eksploatacijskoga u sebi, a što je često osnovna značajka štiva komercijalnosti težećih autora horor-žanra, nego Ivana Šojat debelim naslagama crnila, morbidnosti, tjeskobe i straha natapa svoje stranice kako bi upozorila na zlo kao neodvojiv, a nerijetko čak i prevladavajući sastojak čovjekove naravi; zlo koje, ako ostane nekažnjeno, nerazriješeno, zataškano (kao primjerice u naslovnoj priči) nastavlja trovati svakodnevnu zbilju budućih generacija i dugi niz godina nakon što je zločin počinjen. Aveti prošlosti dahću nam za vratom, a zlo gnjilom čini ne samo sadašnjost i zbilju trenutno živućih ljudi već i budućnost ljudi koji dolaze. To osobito prepoznatljivo postaje i naročitu snagu ima u slučajevima priča koje u pozicijama nevinih žrtava imaju likove djece, koje usud kao da kažnjava zbog grijeha njihovih otaca, bilo direktno (kao u naslovnoj priči), bilo indirektno, u obliku grižnje savjesti zbog tuđih zločinstava (priča Oči), i to će grizodušje simbolički pratiti direktne potomke zločinaca (u rečenoj priči kroz motiv očiju djece ubijene u koncentracijskim logorima) do kraja njihovih ovozemaljskih dana.

Za tom nosivom riječi ‒ smrt ‒ ne posežemo slučajno, jer se i autorica time u pričama poigrava. Smrt, naime, u njenim pričama ne predstavlja kraj, jer mrtvi se u ponešto izmijenjenim obličjima nakon smrti vraćaju u prostore dojučerašnjeg obitavanja kako bi preostale srodnike među živima dopratili u njihovo novo stanište, i to češće u demonskom nego u anđeoskom obliku, upravo, dakako, zbog već spomenutog obilježja naravi ljudske. Sa svime time na umu valja primijetiti i snažnu političku konotaciju priča okupljenih u ovoj knjizi, osobito s obzirom na recentni društveni kontekst obilježen različitim revizionističkim i rehabilitacijskim procesima te otkrivanjima i otkopavanjima jama s žrtvama iz pretprošloga rata.

Ivana Šojat iznimno dojmljivo gradi ozračje straha, strave, tjeskobe i najavljivane, nadolazeće smrti, a osobito je uspješna u stvaranju atmosfere nesigurnosti. Zapravo, upravo ta riječ ponajbolje karakterizira naslovnu priču, odnosno kratki roman Emet, kod kojega završni obrat nagoni na opetovano iščitavanje s ciljem detektiranja signala širom narativa posijanih a koji upućuju na nepouzdanu, nejasnu sliku stvarnosti koja se pred čitateljem iz stranice u stranicu oblikuje, da bi se na koncu izokrenula, upravo radi apostrofiranja one naslovom sugerirane tanke granice između života i smrti. Uz početnu najdužu priču (odnosno kratki roman) po dojmljivosti i uspješnoj zaokruženosti izdvaja se i zaključna priča Oči. U njoj je Ivana Šojat ponovo, baš kao i u naslovnome tekstu, iznimno dojmljivo, pažljivim doziranjem pojedinih indikativnih signala i detalja, izgradila vrlo efektan i značenjima bogat narativ, vješto spojivši dvije vremenske razine i naglasivši obilježenost novih naraštaja zločinima koji su počinili njihovi pretci.

Osim moguće nedovoljnoj razrađenosti priče Tunel, radi se o vrlo uspjeloj i dojmljivoj, konceptualno osmišljenoj i zaokruženoj novoj knjizi Ivane Šojat. Ona se skladno naslanja na dosadašnji autoričin prozni opus te, uz otvaranje nekih novih tema, varira i nadograđuje neke u prijašnjim autoričinim knjigama već obrađivane probleme i motive (sugestivna i uvjerljiva ruralna ambijentacija i autentično oslikavanje sadašnjosti i prošlosti, nasilje u obitelji, pedofilija, ratne traume, neračišćene obiteljske tajne iz prošlosti, koban utjecaj prošlosti na sudbine novih naraštaja, patologija obiteljskih odnosa, referiranje na motive iz hebrejske kulture itd.).

Emet i druge priče knjiga je koja potvrđuje Ivanu Šojat kao jednu od najznačajnijih suvremenih hrvatskih spisateljica. To je autorica koja se redovito u svojim značenjski slojevitim prozama bavi teškim temama, istodobno iz knjige u knjigu stilski napredujući te svoj izričaj izgrađujući i usavršavajući, čineći ga bogatijim, gušćim, potentnijim.