Poetski katalog naličja suvremenosti

Uspostavljanje odnosa prema zbilji jedno je od temeljnih pitanja moderne hrvatske poezije. Hrvatski su pjesnici u različitim razdobljima uspostavljali različit odnos prema suvremenosti, od toga da je nisu smatrali dostojnom svoje pozornosti do toga da im je bila glavna tema, diveći joj se pritom ili ju kritiziravši. Gotovo cjelovit luk od jedne do druge krajnosti – dakle od zanemarivanja do tematiziranja stvarnosti – mogli bismo primijetiti u pjesničkom opusu Ernesta Fišera.

Javivši se u hrvatskoj poeziji sredinom 1960-ih, Fišerovo se pjesništvo najvećim dijelom uklapalo u onodobnu krugovaško-razlogašku apstraktno-misaonu poetiku, koja je uglavnom bila okupirana egzistencijalnim i ontološkim pitanjima ljudskog postojanja i njegova mjesta u svijetu (Nagrizeni anđeo, 1965.; Drugi silazak, 1968.; Ishodišta, 1972.). Stanovito spuštanje prema konkretnoj zbilji primjetljivo je u njegovoj prvoj kajkavskoj zbirci Morje zvun sebe (1978.), no kasnije standardnojezične zbirke nisu nastavile na tom tragu (Sjeverozapad, 1981.; Majstori zebnje, 1982.; Otisci, 1989.), sve do izabranih standardnojezičnih pjesama Pohvala tihom slogu (2003.), među kojima se našao i dio novih (standardnojezičnih i kajkavskih) pjesama koji su direktnije progovorile o suvremenosti, te pogotovo novih kajkavskih pjesama uvrštenih u zbirku Macbeth na fajruntu (2013.). Naime, kajkavske pjesme nastale nakon 2000-ih iz te zbirke znatnije su se okrenule neposrednoj zbilji, i to prije svega zavičaju i intimno-obiteljskom arealu.

Taj postupni prelazak iz apstrakcije u konkretnost, i iz misaonosti u aktivizam, do kraja je radikaliziran u najnovijoj, ovaj puta standardnojezičnoj, Fišerovoj pjesničkoj zbirci, znakovita naslova Doba nevremena, u kojoj suvremenost, štoviše njezino naličje, postaje glavna tema zbirke. Kroz osamdesetak pjesama iz zbirke predstavljen je svojevrstan katalog glavnih negativaca suvremenog doba, kao što su, riječju, bezdušni kapitalisti, mračni bankari, eurobirokrati, sijači mržnje, brojači krvnih zrnaca, falsifikatori povijesti, kurve rata, politički manekeni, lokalni moćnici, novi konkvistadori, medijski opsjenari, zatornici uma, gospodari strepnji, zatirači snova itd. Uz to, predstavljeni su glavni problemi suvremenosti, kao što su laž, prijetvornost, ravnodušje, rasap vrijednosti, bijeda duha, besmisleni zakoni, opsjednutost vladanjem, pohlepa, medijski linč, isprazni spektakli, potrošačko ludilo, ekološke katastrofe, nestanak privatnosti, međunarodne podvale, virtualna zbilja, osrednjost, korupcija, plutokracija, totalitarizam, glad, neimaština, depresija, stres, strah, tjeskoba, tuga, strepnja itd.

Bitno je dakle naglasiti, da lirski subjekt na neki način želi prokazati nepogode suvremenog doba, i to kako na lokalnoj, tako i na široj (pa i globalnoj) razini. Zlo u tolikoj mjeri danas vlada svijetom da je to postalo normalno stanje: »Hulje, kurve i zlotvori više se i ne skrivaju, / jer pravda je nedohvatna, a pravo lepršavo / kao proljetni dim: i korov se pričini lijepim / kad se ne isplijevi, temeljito, poput tumora / u živom tkivu zbilje; sve drugo je dvojbeno« (Za obiteljskim stolom).

Glavna tema zbirke zapravo je nevrijeme, koje se spominje i u naslovu zbirke. Taj bismo leksem mogli shvatiti u meteorološkom smislu (nevrijeme kao vremenska nepogoda, kiša, vjetar, tuča i sl.), što bi značilo da suvremeno doba šiba jedno veliko nevrijeme, no trebali bismo ga shvatiti kao ne-vrijeme, dakle kao negativno vrijeme, odnosno vrijeme nepogodno za (normalan) život i (normalne) ljude, doba koje općenito nije dobro. A možda bi najispravnije razumijevanje nevremena iz naslova zbirke ustvari trebalo obuhvatiti oba ta potencijalna značenja.

Kako bilo da bilo, s obzirom na široke razmjere nevremena lirski subjekt u više pjesama sluti veliki potop nakon kojeg će nastati novi, bolji svijet: »Možda će Noa opet morati spremiti arku, za odlazak / u Novi Svijet, gdje trbuhozborci još ne siluju medije, / a njive, šume i zuj pčela služe svojoj osnovnoj svrsi: / u savezu sa Svevišnjim složne obitelji će se obnoviti, / zašto ne, dok se ne ispuni čovječanstvo; u Hrvatskoj, / kao i u nekim drugim zemljama, potomci će pamtiti / samo olujno more, a cijelu povijest trebat će ponoviti« (Trbuhozborci), ili u pjesmi Korak do oluje: »Kad opaka zbilja otkrije se u svoj punoći, i očaju, / posvemašnje siromaštvo masa pokrenut će oluju, / možda i najgoru u povijesti; bujice rušit će brane, / gradovi sludjeti, a najmoćnije oružje sijati pustoš; / nitko više i neće pitati kako se zbio rasap savjesti, / nego kako dohvatiti se Noine arke, da bi se spasili«.

S obzirom na motive koji se provlače kroz zbirku te na aktivistički stav lirskog subjekta, pjesme su pisane dugim stihom, a u nekima možemo primijetiti i mikronarative. Stihovi se, tako, gotovo kao prozne rečenice protežu od lijeve do desne margine stranice te organizirani u dvije ili više strofa (najčešće katreni) čine pravokutnike, koji podsjećaju na (televizijske ili koje druge) ekrane, što je metafora tehnokracije koja je obuzela svijet. S druge strane, dosljednim organiziranjem stihova u takvu kompaktnu formu pjesnik je možda želio barem na formalnoj razini održati kompaktnost i sklad kojih nema u stvarnosti o kojoj piše. Kako bilo da bilo, unatoč spomenutoj mikronarativnosti, kao i činjenici da su motivi o kojima pjesme govore uobičajeniji u pjesmi u prozi, štoviše u novinskim kolumnama, političkim emisijama i, dakako, kavanskim razgovorima, ovdje se ipak radi o uspjeloj poeziji koja se opire banaliziranju, ispraznom naklapanju, afektivnom kukanju ili tendencioznom nametanju.

Fišer je u ovoj zbirci uspio postići »jedinstvenu integraciju zavidne poetske kulture i iznimne eksplicitnosti«, kako je u sjajnom pogovoru zbirci primijetio Davor Šalat. Za razliku, naime, od kolumnista, društvenih i političkih komentatora te kavanskih filozofa lirski subjekt u pjesmama ima široko gledište i jasan stav koji zna argumentirati, nije (pre)afektivan niti nasilan, niti kuka radi vlastite koristi ili pak kukanja samog, nespreman da išta poduzme, nego bez fige u džepu upire prstom u aveti suvremenosti i nudi im protutežu. Treba spomenuti i da se takvom »sustavnijom društvenom kritikom« koja pretpostavlja i »prethodni moralni stav« (D. Šalat) Fišer razlikuje i od tzv. stvarnosne poezije, čiji su predstavnici više narcistički zainteresirani za vlastitu privatnost i praktički ne vide svjetlost na kraju tunela.

I Fišerov lirski subjekt tu svjetlost možda zasad još jasno ne vidi, ali ipak nudi kontrapunkt sutonu koji posvaja svijet. Pritom, također, nije otišao u krajnost – idealizam, nego kao lijek za bolesti suvremenog doba nudi – ljubav, zavičaj i obitelj, dakle itekako dostižne i jednostavne ciljeve koji su nam cijelo vrijeme pred nosom, ali ih pod utjecajem suvremenog društva i zatrovanog medijskog svijeta ne vidimo pa kao slijepci hrlimo u nevrijeme: »Obitelj i jest cijeli svijet, da štiti nam snove / i sjećanja na djetinjstvo; nedirnuta zloćom, / ova oaza ufanja u pustinji, kao kuća radosti, / koju i nije trebalo napuštati, na pragu kaosa / možda je i luka spasa: ako ćemo je sačuvati« (Za obiteljskim stolom). Dakle, dok čekamo veliki potop koji će se neminovno dogoditi, čekajmo ga u »oazi ufanja«.