Pisac pozvan na pisanje

S obzirom na to da se broj prvih izdanja njegovih knjiga izrazito približio stotini(1), Pavao Pavličić s pravom glasi za najproduktivnijeg hrvatskog pisca. Njegov opus trenutno obuhvaća osam zbirki pripovijesti, pedeset romana (od kojih je šest za djecu), osam djela memoarske proze, osam zbirki feljtona, četiri zbirke eseja te osamnaest znanstvenih knjiga. Djela su mu prevođena na devet stranih jezika(2); objavljivao je kod petnaestak izdavača od kojih su najvažniji Znanje s bibliotekama ITD i HIT, Algoritam s bibliotekom Zlatko Crnković Vam predstavlja, Profil s bibliotekom Velimir Visković bira za Vas, Matica hrvatska te Mozaik knjiga; dobitnikom je dvadeset književnih nagrada te je sa sedam naslova zastupljen u lektirnom planu i programu za osnovne i srednje škole.

Uz to, njegova poetika drukčija je od dominantne, društveno-politički angažirane, u našoj književnosti. On je, naime, od svojih početaka pisac određen svojim pozivom i usmjerenošću na čitatelja. Piše iz odgovornosti prema danom mu talentu, ali i prema čitatelju u kojem vidi cilj i potvrdu svoga rada.

Iako ga gotovo isključivo određuju kao pisca krimića, Pavličićevu prozu prije svega čini povratak priči(3), priči za čitatelja koji će u njoj uživati neovisno o tome je li riječ o krimiću, fantastici ili memoarskoj prozi. Uvjerenja je da »ukloniti iz djela fabulu, to je čin koji se protivi samoj naravi proze«(4). Čini se da je pisac tu svoju poetiku slijedio od samih početaka u skupini hrvatskih fantastičara ili borhesovaca, kako ih je prozvao Branimir Donat(5). Odustajanje od društvene angažiranosti koju književnost treba imati, a što im je Donat zamjerao, nastavit će se u Pavličićevu stvaranju, ali upravo zbog odgovornosti prema književnosti samoj.

Na početcima, Pavličić kao najistaknutiji fantastičar uz Gorana Tribusona objavljuje dvije zbrike pripovijesti: Lađu od vode 1972. i Vilinske vatrogasce 1975. godine. Za potonju je knjigu dobio nagradu A. B. Šimić – svoju prvu književnu nagradu. Iako za tu zbirku Ivica Župan smatra da napušta fantastiku(6), Pavao Pavličić je u objema zbirkama izgradio svoj tip fantastike, blizak svakodnevici, a udaljen od mitskih bića, koji neće napustiti ni u novijim naslovima. Čini se da je to najavio posljednjom rečenicom naslovne priče prve zbirke: »Tako će se ova priča možda još nastaviti i ovo nije njezin kraj. Zato i ne stavljam točku«(7)

Nakon rasapa zajedničke poetike hrvatskih fantastičara, 1976. godine Pavao Pavličić objavljuje zbirku pripovijesti Dobri duh Zagreba kojom započinje niz desetljeća bogate i kvalitetne produkcije raznih žanrova, pri čemu godine s nekoliko novih naslova nisu iznimka. Po pripovijesti čiji naziv nosi cijela zbirka i prvoj njegovoj priči koja se bavi ravnotežom dobra i zla, 1981. godine snimljen je film Ritam zločina(8) režisera Zorana Tadića za koji je Pavao Pavličić napisao scenarij. Također, Dobri duh Zagreba je najstariji Pavličićev lektirni naslov, a nalazi se u planu i programu za sedmi razred osnovne škole(9).

Govoreći o zbirkama pripovijesti, bibliografija ovog pisca sadrži još pet naslova: Radovi na krovu (1984.), Skandal na simpoziju (1985.), Kako preživjeti mladost (1997.), Otrovni papir (2001.) te sabrane kriminalističke priče Tko je to učinio? (2006.). Zbirka iz 1997. godine izdvaja se po pripovijesti Ja u kojoj je Pavličić progovorio o svojoj poetici usmjerenoj na čitatelja kroz usporedbu sa školjkom(10).

Godinu dana nakon zbirke Dobri duh Zagreba, 1977., Pavličić je objavio svoj prvi roman – Plava ruža. Trenutačno njegova bibliografija broji četrdeset i četiri romana koje bi se moglo podijeliti na čiste krimiće i romane s većim ili manjim udjelom fantastičnih i kriminalističkih elemenata – fantastične trilere. Pavličić je majstor priče i žanrovskih hibrida te bi se pogreškom u tumačenjima njegova opusa moglo smatrati klasificiranje proze na krimiće i autobiografska djela. Prije ciklusa o Remetinu, koji su jedini žanrovski čisti kriminalistički romani, Pavličić je objavio navedenu Plavu ružu i Stroj za maglu (1978.). Po potonjem je, 1982. godine, Branko Ivanda(11) režirao film Zločin u školi na kojem je Pavličić također radio kao scenarist.

Ciklus o uredniku crne kronike Ivi Remetinu započeo je 1980. godine romanom Press, dok je trenutno posljednji naslovljen Tajno ime iz 2015. godine. U razdoblju od trideset i pet godina Pavličić je napisao petnaest čistih krimića s istim glavnim likovima (osim Remetina, tu su i inspektor Vlado Šoštar i Remetinov pomoćnik Lujo Katić), a oni su redom: Press (1980.), Pjesma za rastanak (1981.), Rakova djeca (1988.), Pasijans (2000.), Tužni bogataš (2002.), Mrtva voda (2003.), Krvnik u kući (2004.), Zmijska serenada (2005.), Cvijeće na vjetru (2007.), Žive igračke (2009.), Stara ljubav (2010.), Krvna veza (2014.), Crveno pile (2014.), Tri petka u travnju (2015.) te Tajno ime (2015.). Nagradu Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine dobili su romani Pasijans i Tri petka u travnju.

Pavličić je i teoretičar kriminalističkog žanra te potpisuje knjigu Sve što znam o krimiću (2008.) u kojoj jasnim jezikom kroz eseje iznosi teorijsku pozadinu i objašnjenje žanra na čemu temelji i građu svojih čistih krimića (poput odnosa dobra i zla, psihologizacije likova, kompozicijske motivacije, rješenja deux ex machina i drugog). Dio toga vidljivo je u sljedećoj znakovitoj rečenici: »Krimić, ukratko, polazi od pretpostavke da je zlo potrebno na svijetu i da zlo nije drugo nego naličje dobra«.(12)

Svojevrsnom prekretnicom u književnom životu Pavla Pavličića svakako bi trebalo smatrati početak suradnje s urednikom Zlatkom Crnkovićem i začetnikom biblioteka HIT, ITD i EVERGRIN. Nakon objave prva dva romana Pavličić dospijeva u najprestižniju biblioteku tog vremena – Umjetni orao objavljen je u HIT-u 1979. godine te je po njemu, ponovno u suradnji s Tadićem(13), 1990. snimljen i film Orao. Ovaj roman je bio nominiran za NIN-ovu nagradu za knjigu godine na tadašnjem srpskohrvatskom jezičnom području, ali je Pavličić nagradu dobio za sljedeći fantastični roman – Večernji akt, objavljen 1981. godine. Unatoč važnosti najprestižnije nagrade tog vremena i prostora, potrebno je naglasiti i da je ta dodjela bila novost u povijesti NIN-a iz dvaju razloga: prvi je u tome što je nagrada dodijeljena najmlađem autoru do tada, a drugi što je nagrađeni roman prvi put fantastično-kriminalističkog žanra(14). Večernji akt je uz to drugi ovdje navedeni roman kojim je Pavličić zastupljen na popisima lektire, a čita se u četvrtom razredu pojedinih(15) strukovnih škola.

Iako Pavličić nikad ne piše za nagrade, nakon ovih događaja on je postao kućni pisac Znanja, institucija(16) koju je uveo Zlatko Crnković vrativši život knjigama za čitatelje.

Prije objave Večernjeg akta Pavličić je uredniku Crnkoviću donio rukopis romana Kraj mandata koji je doživio svojevrsnu cenzuru do politički neutralnijih vremena(17) pa je objavljen tek 1984. godine. Iako je Pavličić pisac udaljen od direktne političke angažiranosti u književnosti, to nije jedini njegov roman u kojem se mogu iščitati neizravni komentari, određena uvjerenja, slutnje, trenutna politička ozračja ili posljedice kakvih događaja.

I sljedećih godina Pavao Pavličić nastavlja niz romana s elementima fantastike, a to su Slobodni pad (1982.), Eter (1983.), Čelični mjesec (1985.) i Trg slobode (1986.) koji je dobio nagradu Ksaver Šandor Gjalski. Njegova fantastika smještena je vrlo blizu ratiu, ponajprije zbog iskustvu bliske priče i likova koji sva natprirodna zbivanja doživljavaju prirodnima. Ona je čista jer sam žanr fantastike određuje, po Davoru Beganoviću koji je Pavličića čitao služeći se Todorovom, upravo trenutak nedoumice (žanrovska konstanta) prije rješenja u čudnom ili čudesnom(18). Primjerice, Večernji akt nije krimić s fantastičnim krajem (lift koji čudesno proradi), već fantastični roman s elementima krimića (fantastična sposobnost glavnog lika je tema, a u liftu koji je kompozicijska motivacija(19) romana nalazi se konačno rješenje). Taj tip fantastike Pavličić ne napušta ni u jednom romanu s elementima tog žanra, bez obzira na to koliki je njihov udio i miješaju li se s elementima drugih žanrova, primjerice kriminalističkog romana.

Razlog etiketiranja Pavličića kao pisca kriminalističkih romana može se tražiti u zastupljenosti elemenata potrage (Glasnik, vlasnik, hodočasnik, 2014.), istrage (Pokora, 1998.), ubojstava (Zaborav, 1996.), tematiziranju ravnoteže dobra i zla (Koraljna vrata, 1990.), općenito elemenata proze detekcije. S obzirom na to da većina djela nisu krimići (osim navedenih čistih), nazivaju se fantastičnim trilerima. U romanu Glasnik, vlasnik, hodočasnik osobito su zastupljeni elementi društvenog romana, dok je u ostalima temeljna tema fantastična – u Pokori je to nepoznato izdanje Marulićeve Judite koje uništava druge spise, u Zaboravu endem velebitska degenija koja može izbrisati određene dijelove pamćenja i tako pomladiti društvo, u Koraljnim vratima su pronađena dva pjevanja Osmana koja nedostaju, a liječe stare i razbolijevaju mlade. Vidljivo je da sve ove teme dovode u pitanje povijest, ono poznato(20) i iskustveno, kao što i održavaju ravnotežu dobra i zla – otkrića o poznatim stvarima moraju biti uništena jer dobro omogućuje zlo, kao što zlo omogućuje dobro(21). Upravo težina određivanja žanra brojnih Pavličićevih romana čini ga majstorom pisma, on stvara žanrovske hibride koji uspješno objedinjuju elemente nekoliko žanrova.

Uz roman Koraljna vrata potrebno je dodati da je 1990. dobio nagradu Goran te je lektirni naslov u četvrtom razredu gimnazije, a prošle se školske godine, 2015./2016., našao i na popisu djela obaveznih za područje književnosti na višoj razini državne mature iz hrvatskog jezika.

Romani građeni na fantastici s elementima proze detekcije jesu i Sretan kraj (1989.), Rupa na nebu (1992.), Škola pisanja (1994.), Numerus clausus (1998.), Nepovrat (1999.), Melem (2003.) i Brda se miču (2011.). Sve te romane karakterizira svakodnevni kontekst, likovi prosječnog statusa i sposobnosti koji se nalaze i snalaze u situaciji stranoj svakodnevnom iskustvu. Također, nezanemarivo je da je radnja većine ovih romana smještena u Zagreb(22), iako se u nekima putuje – radi istrage, uglavnom – u druge gradove, sela ili na otoke; većina likova svoje stalno prebivalište ima u glavnom gradu koji je jasno određen imenom, ali i provjerljivim lokacijama.

Povijest se ponekad javlja kao temeljni sloj fabule Pavličićevih romana. Riječ je o romanima poput spomenutog Kraja mandata ili Muzeja revolucije (2012.) koji tematizira Domovinski rat, a dobitnik je i nagrade Ksaver Šandor Gjalski te o romanu Nevidljivo pismo (1993.) koji opisuje propadanje u Dunav i pokušaj očuvanja prošlosti zapisivanjem. Taj je roman, iako mu je radnja smještena u 1965. godinu, pisan 1991. kad se još nije slutilo da će Vukovar biti uništen(23) te je dobio nagradu Mirloslav Krleža za književno djelo od iznimnog značenja za hrvatsku književnost u razdoblju 1993.–1994. godine. Roman Trajanovo pravilo (2009.) također u svom osnovnom (vjerodostojnom) sloju sadrži događaje iz sedamdesetih godina, a na koje se onda naslanja fikcionalni (vjerojatni) sloj s likovima romana.

Roman koji se izdvaja iz svih dosad navedenih klasifikacija svakako je Krasopis iz 1987. godine. Riječ je o romanu čija je fikcija jednaka izvanknjiževnoj zbilji jer glavnom je liku, piscu i profesoru na fakultetu, prezime Pavličić. Tu nije riječ o autobiografskim elementima, već o postmodernističkom postupku propitivanja odnosa fikcije i zbilje i Pavličićevoj sposobnosti probijanja žanrova.

Osim Zagreba kao ponovljivog locusa, Pavličić radnju svojih romana nerijetko smješta u izmišljeni gradić Varoš. Takvi romani uglavnom tematiziraju kakav povijesni događaj poput devetodnevne opsade grada ispričan kroz devet pripovijesti različitih sudionika u Literarnoj sekciji (2008.) ili cijelo razdoblje poput povijesti kazališta kroz život jednog čovjeka u Kronici provincijskog kazališta (2002.). Mjesta radnje romana Odbor za sreću (2004.) i Devet spomenika (2006.) također su u Varošu.

Iako se u opisima gradića Varoša razorena ratom i smještenog uz Dunav mogu pronaći poveznice s Vukovarom, Pavličić je svoj rodni grad jasno spomenuo prvi put tek u romanu Diksilend(24), objavljenom 1995. godine u biblioteci HIT, u prvom kolu koje je uredila Julijana Matanović kao nasljednica Zlatka Crnkovića.

Konačno, neki od romana Pavla Pavličića prevedeni su na strane jezike pa je tako Večernji akt preveden na slovenski, rumunjski, češki i slovački jezik, Krasopis na slovenski i francuski, Eter na makendonski, Plava ruža, Stroj za maglu i Umjetni orao na slovački, dok je posljednji preveden i na danski jezik, a na bugarski jezik preveden je roman Čelični mjesec. Na njemački jezik je, 2008. godine, prevedeno prvo djelo Pavličićeve memoarske proze – Dunav. Inače, Dunav je prvi put objavljen 1983. godine, dok je već drugom izdanju (1992.) pridružen Post scriptum 1991.: Sedam vukovarskih razglednica,prvotno objavljen u Večernjem listu.

Iako sva memoarska proza Pavla Pavličića tematizira prošla vremena, autorov zavičaj i grad Vukovar središnji su locusi, osimu Dunavu, i u knjigama Šapudl (1995., nagrađen Gjalskim), Vodič po Vukovaru (1997.) i Vukovarski spomenar (2007.). Ostala djela memoarske proze su: Kruh i mast (1996.), Vesele zgode djeda i bake (2000.), Bilo pa prošlo (2011.) te Narodno veselje (2013.) koje je dobitnik nagrade Zvane Črnja. Usprkos nekim čitanjima koja memoarsku prozu izjednačuju s autobiografskom, potrebno je naglasiti da je i ta proza fikcionalna iako sadrži i vjerodostojne, stvarne i provjerljive činjenice.

Prethodno govoreći o romanima i njihovoj mogućoj klasifikaciji, jedna skupina izdvaja se po kriteriju ciljanog recipijenta – romani za djecu. Jednostavniji jezikom i pričom, pomalo fantastični trileri, svoju su publiku kroz lektiru u petom razredu našla tri naslova povezana likovima dječaka nazvanih Hrvoje, Braco i Tut: Trojica u Trnju (1984.) s nagradom Politikinog zabavnika, Zeleni tigar (1986.) i Petlja (1988.). Nakon ovih prvih izdanja osamdesetih godina, Pavličić je objavio još tri romana za djecu: Lopovska uspavanka (1992.) s istim likovima, Mjesto u srcu (1996.) koje je dobilo nagrade Grigor Vitez i Mato Lovrak, San koji se ponavlja (2001.) ‒ nakon čega se u potpunosti, osjećajući udaljavanje od dječjeg diskurza(25), okrenuo prozi za odrasle.

Četiri knjige Pavličićevih eseja su prva i već spomenuta Sve što znam o krimiću (1990.), Svoj svome (1992.), zatim Rukoljub (1995.) u kojoj se pisac obraća umjetnicama i ženskim književnim likovima te progovara o velikim i važnim književnim pitanjima te More i voda (2014.) u kojoj tematizira razlike između sjevera i juga naše zemlje.

Ime glavnog grada nije izostalo ni u dvama naslovima knjiga feljtona – Zagrebački odrezak (1985.) i Zagrebački trgovi (1998.). Pavličić je autor još šest knjiga sabranih feljtona(26): Inventura (1989.), Prolazna soba (1992.), Leksikon uzaludnih znanja (1995.), Ulica me odgojila (2004.), Knjiški moljac (2009.) i Ljetno kino (2013.).

Pavao Pavličić je pisac koji piše po inspiraciji, zanimljivo i bez namjere da prosvijetli ili pouči čitatelja. Ipak, on je i književni znanstvenik te je svojim znanstvenim knjigama pojašnjavao i poučavao, opet jednostavnim i nepretencioznim jezikom, a stručno i kvalitetno. Takvih knjiga objavio je osamnaest(27), a dvije su i nagrađene – Studije o Osmanu (1996.) nagradom Judita, a Mala tipologija moderne hrvatske lirike (2008.) nagradom A.G. Matoš. Nagradu Večernjeg lista za kratku priču dobio je triput: 1974. osvojio je drugo, a 2003. i 2014. godine prvo mjesto za tekstove Što da se radi s Krležom? i Ugovor s Viragom(28). Osim toga, Pavličić je dobitnik i dviju dosad nenavedenih nagrada. Naime, 1996. godine dobio je nagradu Josip i Ivan Kozarac za cjelokupni doprinos, dok mu je u lipnju ove godine (2016.) dodijeljena nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.

Naposljetku, potvrdu o ostvarenju mladenačke želje da bude pisac za knjižnice(29), Pavao Pavličić najočiglednije je dobio 2014. godine. Tada je bio najposuđivaniji, time i najčitaniji, autor u hrvatskim knjižnicama s 12.809 posudbi(30). Ova brojka još je jedan svjedok aktualnosti, zanimljivosti i vrijednosti Pavličićevih djela.

Unatoč ovom kratkom pregledu opusa iznimnog veličinom i kvalitetom, a do 2000. godine pisanog rukom, vidljivo je da je riječ o piscu pozvanom na pisanje, odgovornom prema svome talentu i čitatelju za kojeg piše kako beletristiku, tako i znanstvene knjige. Jer stručnost i autoritet Pavla Pavličića neupitni su u oba slučaja – pisao pisac ili znanstvenik.