Peter Semolič (1)

HAMLET

Rosencrantz i Guildenstern su mi prišli
i rekli: »Prijatelju, mrtav si. Nemoj se nervirati
radi sitnica, kao što su novac, ljubav, osveta.
Oslobođen mesa slobodno se uputiš gdjegod želiš
ili legneš na tlo i pustiš, da trava raste kroz tebe.
Ili se spustiš u zemlju, osjetiš njeno disanje,
njenu vrtnju, koje je njezino disanje, u praznini«.
Stajali smo uz more, blagi je vjetar puhao s juga
i činio njihove likove smiješno treperave,
bili su prozirni kao meduza,
bačeni s valovima na obalu. Zašto baš njih dvoje?
Zašto ne Ofelija ili moj otac? Zašto ne netko, koji bi bio
manje obješenjak, koji bi me prihvatio na toj strani
s ljubavlju, ponosom ili barem s častima, koje pristoje
princu? Zašto baš ta dvojica veseljaka, pijanaca i
kurvara, preostaci srednjovjekovnoga mrtvačkoga plesa?
»Tako je ispalo«, rekli su. »Smrt nije ni kraj ni
početak nečeg novog. Jednostavno jest, kao što su sunce,
mjesec i zvijezde, svaki dan i svaku noć malo
drugačiji, ali slični, ako ne i isti.« Smijali su se
mojoj zapanjenosti tom nevidljivom promjenom,
ponudili mi mijeh s vinom, tvrdeći, tovariš, to smo ti donijeli
za dobrodošlicu. Bos sam ušao u more i možda ga
prvi put osjetio. »To s tijelom i dušom je čudno«, rekao sam,
»kao da je duša tijelo i tijelo duša«. Smijali su se, ulijevali
vino. »Ne vjeruj pjesnicima«, rekli su. »Samo ne vjeruj
pjesnicima i sve će biti u redu«. Sjeli smo na obližnje stepenice,
galeb, tko zna, živ ili mrtav, kriknuo je negdje iznad nas
i to je bio jedini krik koji sam dobio.

LEDENA KIŠA

Blago bogovima na njihovoj besmrtnosti?
Slušao sam Ahilova konja plakati za Patroklom,
vidio okrvavljen kamen, s kojim je Kajin
ubio Abela, svoga oca i svog brata –
ležali su, promijenjeni u kamen, spokojni
kao ogromni oblutci na riječnoj obali.
Ledena kiša iznad Ljubljane i već imam lice
ispikano do krvi i u očima suze od vjetra.
Jezik bez metafora, crnobijeli crtež na papiru,
koji se rasteže još iza obzora, beskonačno
ponavljanje u zrcalima, postavljenih
nasuprotno – nikad neće umrijeti, to je istina,
ali ako nešto ne umre, je li ikada živjelo?
Jutarnja kava je ugodno topla i djevojka, koja
prolazi pored – ali rekao sam si, da neću
više pisati o tome! – uistinu je lijepa: crvena jakna
na pozadini od snijega, koji se sve više topi, nestaje.

BOJE

Tvoje oči su plave, plava je tvoja boja.
Uvečer rumeni cvjetovi forzicije i pun
mjesec nad obližnjim nam kvartovima – stvorila si
korak i ja, iako već smeđ, hodam pored tebe,
iznenada nema više posrtanja, tvoj korak
je dug trideset i dvije godine i miriši kao naranča.
Nisam očekivao, niti u snovima – tu noć smo
dijelili bijeli kruh, a zatim si prizvala,
više ne u snovima, na lice velike crvene
cvjetove. Koja boja ti je najdraža?
Koji pjevač? Koja pjevačica? Žalosno je ljeto
iza nas i crni glas Lane del Rey nije više znak,
nego samo pjesma kao i svaka druga.
Svijetlozelena trava, tamnozelena u mjesečini,
ti, koja još ne vjeruješ u sebe, ja, koji sam vjerovao u tebe
od prvog trena, kad si došla s ružmarinom i mentom,
vjerujem u nas. Boja tvojih očiju se mijenja
sa svjetlošću, u noći sjaje vlastitom – zvijezde
koje više ne zastire nijedan oblak tamne tvari.

Katja Gorečan (2)

HANA I LJUTNJA

u hani se nagurava toliko ljutnje
jednom ću pretući čitav svijet
ali dakako to su samo priče.
fora je, da će se hana slomiti pri prvom većem pritisku.

sad će vam hana drage volje
prikazati svoju dječju metodu otpuštanja ljutnje,
djeluje samo pod utjecajem snažnih supstanci i domišljatosti:

hana stane u ring. navuče boksačke rukavice.
preko usta si nalijepi crnu ljepljivu vrpcu.
na drugoj strani ringa imamo lajavo muško biće
hana ti si ništa nula zero
hana tvoje pjesme su bez vrijednosti
hana nemaš smisla
hana idi doma
hana uozbilji se
hana daj već odrasti
hana ti ne smiješ imati djece
hana prestani pušiti
hana prestani si gristi nokte
hana ne troši toliko
hana budi odgovorna
hana nađi su muškarca
hana ne postupaj ružno s momcima
hana počisti za sobom
hana nauči se kuhati
hana obriši si guzicu
hana hanahanahanahanakatja!
u tom je trenutku muško biće već na tlu.
hana si pak pripali cigaretu.

HANA I POEZIJA (HANI SE VIŠE NE DA)

što se tiče poezije, hana bi najradije šutjela
ali ne mogu
svoje je pjesme počela skrivati i zakapati u zemlju,
da ih nekad možda otkriju.
što se tiče naše poezije, hana bi najradije zavrištala.
ono što voliš, u našoj ti se zemlji ogadi.
hana neće nikad reći što misli,
jer onda je njen pjesnički put gotov.
hana si misli, ali neće to priznati.
hana hoće čitati svoje pjesme,
hana hoće objaviti kakvu knjigu,
ali hani neće nikad uspjeti, jer
hana nije tipičan primjer pjesnikinje
(kakav je tipičan primjer, hana ne zna, ali zna, da to nije ona)
i najvažnije – hana nema veza.
hani je toga dosta.
ne da joj se više boriti s pjesnicima.
zašto bi se samo morala boriti za svoju poeziju?
hana rado promatra samozvane pjesničke zvijezde,
napravljene po starom uzorku,
svake godine objave pjesničku zbirku,
svake godine imaju na tisuće nastupa,
na kojima pametuju i glume ljubaznost.
svake godine isti dobivaju nagrade,
ili možda između prođe koja godina?
posvuda vidi ista lica, koja daju do znanja
što ti djevojčice radiš ovdje nisi dobrodošla
samo smo mi vrh parnasa
koji traje i sve dok ne umremo ti nemaš za burek
(ili kako je civilizacija izgubila vjeru)
zatim se napiju i postanu agresivni
i udari ih muška moć,
koju hana nikad neće imati,
zato lako nestane, odakle je došla.
razmišljala je, da li bi kleknula pred njih
i molila ih
molim pročitajte moje pjesme nisu bezvrijedne stvarno nisu,
ali danas je previše umorna i preslaba.
jednom ćeš imati dobre pjesme,
ali nikad tako dobre kao što su moje.

hana neće prestati pisati,
ali će jednostavno biti previše apatična za sve ispade i udarce.
upravo ono što želimo.
zato uvijek najradije udarim tamo gdje najviše boli.
u baš tu hana dijeli pjesnike u dvije kategorije:
pjesnici, koji ostanu ljudi
i pjesnici koji postanu zvijeri.
Sa slovenskog preveo:
Marko Gregur