Petar Zrinski i njegova Opsida sigecka u povjesnicama hrvatske književnosti

I.

Hrabra i samoprijegorna borba protiv turskog osvajanja Europe, herojska smrt hrvatskoga bana Nikole Šubića Zrinskoga i njegovih suboraca, branitelja Sigeta protiv brojnije i nadmoćnije turske vojske, vrijedna povijesnih rasprava, dostojna umjetničke obrade u umjetnosti: u pjesmi, priči i romanu, u likovnoj umjetnosti; u slikarstvu i kiparstvu i glazbi, i posebice na kazališnim daskama. Najpopularnija hrvatska opera Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca najizvođenija je opera na hrvatskim pozornicama. U povijesnom slikarstvu proboj Nikole Zrinskoga i njegovih suboraca česta je tema hrvatskoga povijesnog slikarstva.

Sigetska bitka ušla u usmenu tradiciju kod nas i u pisanu književnost, i kod nas i u Europi. Prvo autentično svjedočanstvo, opis opsade i propasti grada Sigeta (»Segeta«) opisao je Ferenac Črnko, na hrvatskom jeziku. Njegovo je djelo prevedeno na latinski, a zatim i na njemački i talijanski. Tako je sigetska tema postala europskom temom: zajedničkom borbom i požrtvovnošću može se zaustaviti svako zlo, pa i osmansko ugrožavanje kršćanske Europe. Črnkovo djelo ušlo je u temelje epskoga spjeva Brne Karnarutića Vazetje Sigeta grada, spjevano u tradiciji hrvatskoga epskoga pjesništva, u dvostruko rimovanim dvanaestercima, kako je napisana i Marulićeva Judita, te je tako povezana biblijska i suvremena tema borbe za etičke vrijednosti s nadom u uspješnost ljudske borbe za istinu i pravednost. Tim je spjevom s temom obrane prostora povezana sjeverna i južna Hrvatska. Novo izdanje objavio je Velimir Gaj, sin Ljudevita Gaja, tada mladić od 19 godina, tiskavši ga u Zagrebu 1866. uz opsežan Uvod (V-LXI), u kojem je veliku pozornost posvetio jeziku pjesnikovu ‒ »neka bude čitatelju i provodič na putu-jezikovcu ka starini Karnarutiću«. Knjigu je dočekao oštrom i nepravednom kritikom sljedbenik škole Frana Kurelca, Krčanin Ivan Črnčić. A Velimir Gaj napisao je i objavio kratku poemu Nikola Zrinski, sigetski junak (1870.).

Iz istoga je stoljeća i jedan adespotan spjev, sačuvan u četiri dijela (»pjevanja«) u tzv. Prekomurskoj (ili Martijanskoj) pjesmarici, Pjesma o Sigetu, spjev doduše okrnjen na početku i na kraju. Pjesma se pjevala na način usmene pjesme, o čemu svjedoči poziv slušateljima: »Dobra mâ gospoda, na kraci vam povem«, odnosno: »Dobra mâ gospoda, do konca poslušajte!« Ta je pjesma vjerojatno najstarije svjedočanstvo o sigetskoj bitci u stihovima, u sjevernoj Hrvatskoj, tj. sastavljena je krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Jezik pjesme je kajkavski, a prepisivač je neke njemu nepoznate riječi, kad je tekst prepisivao, objašnjavao na rubu teksta, npr. paro – dušo.

Nikola i Petar Zrinski, obojica hrvatski banovi, praunuci Nikole Sigetskog, također hrvatskoga bana, bili su nepobjedivi ratnici, stariji. Nikola je mađarski pjesnik, koji je pod naslovom Sigeti veszedelem – Propast Sigeta opjevao na mađarskom jeziku sigetsku epopeju, a mlađi, Petar, priredio je, presadio spjev iz mađarskoga na hrvatski jezik, pod naslovom Opsada sigecka, za svoje hrvatske čitatelje. Tako je i Mađarima i Hrvatima, u odsudnim ratnim sukobima s Turcima ponuđena velika epopeja jednoga od najvažnijih događaja sredinom 16. stoljeća, hrabra i herojska smrt branitelja grada i njegovih utvrda. Svojom borbom na život i smrt spriječili su Turke do dođu do Beča, da iz Beča krenu u islamizaciju onovremene Europe, koja je je bila politički i vjerski podijeljena i rascjepkana.

Hrvatski ban i mađarski pjesnik Nikola poginuo je od vepra; ni njegov brat Petar, hrvatski ban i pjesnik, nije pao od turske ruke kao borac za kršćanske vrijednosti kao njihov pradjed, nego je pogubljen kao urotnik, voljom apsolutističke politike Habsburškoga dvora, koja nije vodila obrambenu i protursku politiku, nego svoju apsolutističku prisilu da uništi u svojoj carevini one koji se ističu borbom, bogatstvom, ugledom, kulturom. Nisu poslušali ni kršćanske vladare, ni papu, ni političke subjekte (Sabor, hrvatski i mađarski) da pomiluju »buntovnike«, te su tada iskorijenjene dvije najznamenitije feudalne hrvatske obitelji, Zrinski i Frankopani.

Pjesnički odgovor na Petrovu knjigu stigao je iz Dubrovnika poemom Vladislava Menčetića Trublja slovinska (1665.). Novo izdanje priredio je Ivan Kukuljević Sakcinski 1844. godine.

Koliko je sigetska tema bila popularna u razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda, za vrijeme ilirskoga pokreta, svjedoči nam Vitezovićevo izdanje Odiljenje sigetsko (prvo izdanje Beč,1684.; s drugom posvetom, Linz,1685.) koje je Gajevim slovopisom izdao Stjepan Moyzes (1836.). Odiljenje znači rastanak, te prvi i drugi dio te knjige tematizira rastanak, opraštanje od Sigeta, ili upravo prisjećanje na veliku epopeju, a četvrti dio jesu Nadgrobnice ‒ jedne opsežnije, druge kratki epigrami, podjednako turskim kao i hrvatskim junacima.

U razdoblju hrvatskoga prosvjetiteljstva objavljena je jedna od najljepših pjesama fra Andrije Kačića Miošića o Nikoli Zrinskome i Sigetu u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga (u drugom, proširenom izdanju 1759.). Kako je ta pučka pjesmarica i povjesnica bila više puta tiskana do 19. stoljeća, a od 1862. tiskana je uz pomoć Matice ilirske, ta se pjesma u svijest brojnih čitatelja i slušatelja ucijepila kao poziv na obranu domovine, vjere, identiteta na cjelokupnom hrvatskom prostoru. Razgovor ugodni tiskan je nekoliko puta i na ćirilici, za srpske čitatelje.

Pomišljalo se o novom izdanju Adrijanskoga mora Sirena Petra Zrinskoga. Objavljen je letak s pozivom na pretplatu. Do izdanja ipak nije došlo. Naslućujemo razlog: teško je pretpostaviti da se nije našlo dovoljno pretplatnika; vjerojatnije je da je izdanje zabranjeno zbog teških riječi izrečenih protiv Nijemaca u Petrovom djelu. Knjigu je, osim toga, napisao Petar Zrinski koga je Carski dvor s Franom Krstom Frankopanom dao pogubiti zbog veleizdaje, ili »urote«. Izdanje te knjige moglo je biti uvod u protuaustrijsku proslavu dvjestogodišnjice pogibije Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana (1671.-1871.), koja je trebala uslijediti samo pet godina nakon proslave tristogodišnjice slavne Sigetske bitke. Nakon Sigetske bitke, kako je ustvrdio hrvatski povjesničar Tadija Smičiklas, predsjednik Matice hrvatske a zatim i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kršćanska se Europa od obrambene politike okrenula u navalnu politiku. Od toga znamenitog događaja polako se počela rušiti snaga Osmanskoga carstva, što se posebice očitovalo nakon neuspjele opsade Beča (1683.), kad su se Turci bili prisiljeni povući iz Ugarske, Slavonije, Like i Dalmacije.

U 19. stoljeću, u stoljeću nacionalnih integracija, tema Zrinskih i obrane nacionalnih vrijednosti, prostora, kulture, vjere, jezika i običaja, došla je u središte zanimanja u hrvatskoj književnosti: mladi Josip Jelačić, u mladosti pjesnik na njemačkom jeziku, Ivan Mažuranić (Vjekovi Ilirije), Dimitrija Demeter, Franjo Marković, Petar Preradović, Đuro Arnold, Ivan Dežman, Krsto Pavletić (pod pseudonimom Osman-beg Štafić). Drame su napisali Higin Dragošić i Matija Ban. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće – Evgenij Kumičić svojim je romanom Urota zrinsko-frankopanska revolucionarizirao hrvatsku mladež i usmjerio ju protiv Austrije (i Mađarske). Ali, to je vodilo u drugu, jednako tragičnu stvarnost – u Jugoslaviju, prvu Karađorđevićevsku i drugu Titovu. Pravaši su naglašavali svoju odbojnost prema Beču i prema Budimu. Nakon 1918. tom su velikom B priključili i Beograd. Glumac i dramski pisac Tito Strozzi, u krug svojih velikih Hrvata, u trilogiji uz kralja Tomislava i Ljudevita Gaja najviše je bio zaokupljen sudbinom Petra Zrinskoga, kojoj se više puta vraćao.

II.

Petar Zrinski, hrvatski ban, pjesnik i urotnik kojega je Bečki dvor proglasio izdajnikom te ga dao pogubiti, zajedno sa šurjakom Franom Krstom Frankopanom, ima jedinstveno mjesto u hrvatskoj dopreporodnoj književnosti. Bio je zanimljiviji povjesničarima nego proučavateljima književnosti, jezika i kulture. O uroti su izdani izvori već u 19. stoljeću (F. Rački, B. Bogišić), a njegov je spjev izašao u seriji Stari pisci hrvatski tek sredinom 20. stoljeća(1). Ipak – i povjesničari i proučavatelji književnosti zajedno, sudjelovali su u izdanju velikoga zbornika Posljednji Zrinski i Frankopani koji kojeg je objavila Matica hrvatska, koja se u cjelokupnoj svojoj povijesti posebice vezala uz proučavanje obiju hrvatskih vlasteoskih obitelji ali se hrvatska društvena svijest od sigetskoga junaka, Nikole sigetskoga, okrenula »urotnicima« i njihovu zatoru(2). Ipak – Petrovo je književno djelo stalno ostalo na rubu književnopovijesnih zanimanja hrvatskih književnih povjesničara i filologa. Njegova knjiga nije ušla u građu za veliki Akademijin rječnik. Jednako tako ni književno djelo Frana Krste Frankopana, iako su mu pjesme otkrivene kad su prikupljani izvori o uroti. Ušli su, naravno, u vrela za Hrvatski kajkavski rječnik (1984. i dalje).

Unatoč tome, Petrovo i Franovo književno djelo prikazano je u svim povjesnicama hrvatske književnosti. Franovo je pri tome doživjelo neobičnu sudbinu – bilo je zabranjivano zbog »nepristojnih« pjesama: one su izostavljene iz prvoga izdanja koje izašlo pod nazivom Vrtić (1871.), iako je pravi naslov Gartlic za čas kratiti. Izostavljene pjesme priredio je za tisak Slavko Ježić i one su objavljene u Građi za povijest književnosti hrvatske (VIII, 1915), ali knjiga, namijenjena uskom krugu filologa, bila je povučena, pjesme iz knjige istrgnute, i na njihovo mjesto došao je prilog urednika građe, Varaždinca rođenoga na Krku, Ivana Milčetića, koji je s dužnosti urednika Građe smijenjen zbog toga svoga grijeha. Slavko Ježić je cijeli Gartlic, zajedno s »prostim« pjesmama i »prostim zagonetkama« – Zganke za čas kratiti priredio za tisak, i one su tiskane među izdanjima Srpske akademije u Beogradu (1936.), ali je na zahtjev nekih »pobožnih i patriotičnih« krugova i ta knjiga povučena, problematične stranice iz knjige izrezane, i tako knjiga osakaćena. U književnom nizu Pet stoljeća hrvatske književnost, kao 17. knjiga izašao je izbor iz djela Petra Zrinskoga, Frana Krste Frankopana i Pavla Rittera Vitezovića (1976.). Knjigu je priredio Josip Vončina koji se posebice bavio ozaljskim književnojezičnim krugom. Tek je u Matičinim Stoljećima hrvatske književnosti, u knjizi koju je također priredio Josip Vončina, konačno izašao cjelokupni književni rad Frankopanov (čak u dva izdanja, 1995, 1999.), kao i u ediciji HAZU u znamenitom nizu Stari pisci hrvatski(3).

Ivan Kukuljević Sakcinski u svojem pregledu književne djelatnosti pisaca »s ovu stranu Velebita«(4) prikazao je, na samom početku djela, predstavnike obitelji Zrinskih. Vrijedi i danas pročitati prvu rečenicu kojom uvodi svoje čitaoce u problematiku Petrova života i djela. »O Petru Zrinskomu dala bi se napisati čitava knjiga jer malo s kojim od Hrvata bješe tako tijesno skopčana sudbina države i naroda kako s ovim nesretnim rodoljubom«(5). Uz životopis, Kukuljević je dao i ocjenu njegova književnoga djela: »Mi se usuđujemo kazati da Petar, ne imajući mnogo sposobnosti za pjesništvo, nikada ne bi pisao hrvatski epos da mu brat Nikola nije pjevao i pisao mađarski. Petra potaknu na prevođenje i prerađivanje Nikolina eposa ljubav k svojemu jeziku i duboko usađen ponos hrvatski, kojega je sve do svoje smrti pokazivao. On bješe veći junak i rodoljub nego li pjesnik, premda bi čitav njegov život i njegove porodice početak i konac života služiti mogao predmetom najuzvišenijega eposa ili najžalostnije tragedije«(6). Još daleke, 1842. godine I.K.S. (Ivan Kukuljević Sakcinski) u Danici pisao je da je za blagdan sv. Filipa posjetio Toplice (Varaždinske) i tamo slušao slijepca guslara koji je pjevao o svecu tadašnjega dana. Pitao ga je da li zna i druge pjesme, a guslar je spremno odgovorio da zna pjesme o Marku Kraljeviću i Nikoli Zrinskom.

U pregledima hrvatske književnosti, od Šime Ljubića i njegova Ogledala književne povijesti jugoslavjanske (Rijeka,1866,1869.) do Povijesti hrvatske književnosti Slobodana P. Novaka (Zagreb, 2003.) mjesto Petra Zrinskoga u krugu naše pisane kulture bilo je često puta opterećeno s jedne strane političkom osudom zbog urote i s nepravednim ubojstvom u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine, a s druge je strane određeno i negativnom ocjenom njegova djela iz pera Vatroslava Jagića, utemeljitelja komparativnoga proučavanja hrvatske književnosti, u vremenu kad se svaki prijevod smatrao manje vrijednim od originala (što je, naravno, ispravno, ali se tako ne misli o prijevodima Biblije, koji su u temeljima skoro svih europskih književnosti), ali se vrlo malo raspravljalo o recepciji i odjecima prevedenih djela u hrvatskoj pisanoj kulturi i književnosti. U Petrovu primjeru ne samo zbog slabije uspješnosti njegova posla, nego iz zbog njegove urotničke uloge, i nasilnoga pogubljenja(7).

U Vukotinovićevu almanahu Leptir (1861.) u povijesnom prikazu povijesti urote i sudbine urotnika Petar grof Zrinji i Franje Grof Frankopan (!) Radoslav Lopašić potanko opisuje tijek urote, sudovanje, pogubljenje urotnika, ali urotu ne odobrava, a krivnju baca jednako na urotnike kao i na njihove privrženike, koji i nisu bili Hrvati: »Okletnici (urotnici) našli su u Hrvatskoj malo privrženika, a ako ih je i bilo, to su bili po gotovu sve sami Hristjani i Predavci, koje Zrinjani i Frankopani na svojih imanjih naseliše i koje nevjerni caru vladika Marčanski zavede. Da okletva nije našla kod naroda Hrvatskoga odziva kako su se čelovođe nadali, stvar je sasvim naravska: Hrvati su vavijek još od najdavnije starine iskreno i očito ma bilo i s najvećim neprijateljem radili i radije nevolju podnašali, radje patili budi ma još kakovo zulumčarenje okrutnih i bezsrčnih svojih glavara i zapovjednika, nego da oružje podignu na svoga kralja i vladara znajući po svom razumu, da je svaka vlast od Boga«(8). Kasnije, posebice nakon Nagodbe Austro-Ugarske i Hrvatsko-Ugarske, kad je posve ugašena Strossmayerova ideja o trijalističkom uređenju Monarhije, naši književni povjesničari, ali i političari, znatno su ublažili ili posve izmijenili svoj sud o krivnji urotnika, čemu je pomogla i pravaška orijentacija u hrvatskoj politici.

Šime Ljubić u drugoj knjizi svog Ogledala književne povijesti jugoslavjanske(9)(1869.) piše o burnoj prošlosti južnoslavenskih naroda na južnoslavenskom prostoru, i to s očišta dalmatinskoga, na hrvatsku, srpsku i slovensku povijest i književnost. U gustom sažetku povijesnih zbivanja oko Sigeta, a zatim oko sudbine književnika i urotnika Nikole i Petra, našlo se mjesta i za njegovo promišljanje o Petru kao stvaraocu (on je »radilac«) na polju književnosti. Najprije o Sigetu: »Dok su pod Sigetom naši, zapušćeni od Nijemaca i Ugara, slavno padali za Krst i za tuđi dom, njihova su braća isto kod kuće junački branili i vjeru i domaće svetosti«(10). Nakon što je ukazao, kao povjesničar i izdavač povijesnih vrela, na smrt njihova oca Jurja, koji je za Waldsteinovim stolom otrovan (1626.), a zatim nabrojio nekoliko Petrovih vojnih pobjeda nad Švedima i nad Turcima, a kad se vratio braniti domovinu, on »ne mogući trpiti njemačkog nasilja u svojoj i u ugarskoj zemlji, stavi se da ga ma kojim načinom istisne, te nevjerom okrivljen od onih kojim je moć i slava zrinjske i frankopanske porodice bila trn u oku te zapor za dalnje osvajanje i osiromašavanje Hrvatske, bude nevjerom uhvaćen i u Novom Mjestu 20. (!) travnja 1671., nezakonito glavom razstavljen«. Njegova dobra »budu plijenom njegovih kletih dušmana, a ostalo proguta grdno žvalo gradačke komore«(11). U Zagrebačkom kalendaru za godinu 1858. urednik Ante Starčević se otvoreno odredio prema njemačkoj vojnoj eliti kojoj je jedini cilj bio poplijeniti imanja Zrinskih i Frankopana. Ali nikakve simpatije nije pokazivao prema Nikoli Zrinskom Sigetskom, smatrajući da je on branio hrvatske neprijatelje, a sve svoje simpatije je okrenuo mučenicima pogubljenima u Bečkom Novom Mjestu, 30. travnja 1671.

O samom pak djelu, Zrinijadi braće Nikole i Petra, Šime Ljubić iznio je nekoliko zanimljivih zapažanja: »Velika je pako razlika među Nikolinim i Petrovim radom i s gledišta pjesničkoga smjera. Nikola pjeva za tuđina i tuđim jezikom, te nije čudo što uz svu savršenost predmeta ledeno se i suhoparno kreće, dočim Petar pjeva materinskim jezikom za svoj narod, komu i svoju radnju posvetio te da svit vidi kakove sini i viteze ov naš orsag zdrži«. Moramo ipak priznati istinu: materinski jezik i Nikolin i Petrov bio je mađarski; majka im je bila Mađarica ‒ Magdalena Széchy, koja se nakon muževe smrti preudala, a skrb nad njezinom djecom, nad braćom Nikolom i Petrom, preuzeo je kardinal Petar Pázmány. Ljubić je posebno istaknuo Petrova nastojanja da se pomire katolici, luterani i kalvini u Ugarskoj i da se udruženim snagama suprotstave Turcima. Taj je podatak posebice oduševio Branka Vodnika, koji je kao slobodni zidar u Petru Zrinskome i njegovoj supruzi Katarini vidio promicatelje vjerske tolerancije i slobode!

Đuro Šurmin u svojoj Povjesti književnosti hrvatske i srpske(12) ponavlja misao Ivana Kukuljevića da je, naime, Petar preveo djelo svoga brata »samo stoga što ga (je) na to poticala velika ljubav prema hrvatskomu narodu«. Nakon toga navodi riječi iz Petrova predgovora u kojem se obraća »junakom sve hrvacke i primorske krajine«; njegov posao »može se prije zvati parafrazom nego li prijevodom, jer na mnogo mjesta ide svojim samostalnim putem slaveći djela junaka sigetskoga. Petar je mnogo ljepše izrekao svoju nakanu u predgovoru nego li brat mu Nikola na mađarskom«.

Srednjoškolski profesor David Bogdanović napisao je Pregled književnosti hrvatske i srpske kao svojevrstan đački priručnik, u tri knjige, koje su doživjele više izdanja (1914-1919.). U trećem izdanju (1932.) sa zadovoljstvom ističe da su kosti Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana našle svoj mir u domovini, kako je zaželio i pjesnik stihovima: »Doma moga prahom ranice pokriti / slavnim Božjim duhom vik se veseliti«. Uz kratak sadržaj spjeva, koji je znatan kršćanski ep i mađarske i hrvatske književnosti, autor tvrdi da u Opsidi sigeckoj ima koješta što nas sjeća na Gundulićev Osman, a jedna od potvrda toj tvrdnji Petrov je boravak u Dubrovniku i Kotoru 1654., drugih potvrda nema osim te činjenice. Bogdanović smatra da hrvatska Sirena nije prijevod u potpunom smislu riječi već više parafraza prijevoda ili imitacija izvornika, koja na mnogo mjesta ide svojim putem(13). Bilo je proučavatelja koji su i Vilu Slovinku Jurja Barakovića dovodili u svezu sa stihotvorstvom Petra Zrinskoga, ali to su ipak samo nagađanja jer pisanih svjedočanstava nemamo. Za razliku od sudbine Nikoline knjižnice, koja je sačuvana i danas se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK), Petrova je razgrabljena i uništena, a u njegovoj je knjižnici sigurno bio veći broj hrvatskih knjiga nego u Nikolinoj.

III.

Branko Vodnik u svojoj Povijesti hrvatske književnosti(14) Petru Zrinskome posvećuje jedno cijelo poglavlje. Vodnik, koji je gajio velike simpatije prema reformaciji, ističe da su i Nikola i Petar bili liberalni prema kalvinima, da nisu dobro mislili o isusovcima, svojim odgojiteljima, a Petar je dapače bio »jedini podoban da izmiri zavađene kalvine i katolike u sjevernoj Ugarskoj, zastupajući načela vjerske slobode«. Takva je bila i njegova žena Katarina(15). Petar, iako odgojen izvan Hrvatske, »ističe svoje Hrvatstvo kao ni jedan pisac od Zoranića do ovoga vremena«. Vodnik tvrdi da je Petrova Zrinijada parafraza mađarske Zrinijade. U svojoj je parafrazi »izveo i nekolike stvarne promjene, ispravljajući svoga brata prema tradiciji i historiji«. I na koncu zaključak: »...prvobitan prijevod (koji je ostao u rukopisu), što ga je bio zabacio, daleko je ljepši u svojoj jednostavnosti i pjesnički vredniji«.

Slavko Ježić u Hrvatskoj književnosti od početka do danas 1100-1941.(16) također je Petru Zrinskomu posvetio znatnu pozornost, ali već prvom rečenicom tvrdi da Petar »nije bio izvorni pjesnik«. Nikoli, mađarskom pjesniku, posvetio je jednaku pozornost kao i Petru, iako je Nikola, hrvatski ban, bio »više Mađar nego Hrvat«. Ističući kao vrjednotu njegovo iskreno rodoljublje, on zaključuje da moramo sa zahvalom priznati Petru njegovo iskreno rodoljublje i dobru volju . Za ono što je desnica Zrinskoga roda dala mađarskom narodu, ljevica vrati hrvatskom« (str. 147). Ježić je posebnu pozornost posvetio i Franu Krsti Frankopanu, koji je kao i Petar poginuo od njemačkog a ne od turskoga mača. Prvi je on objavio »obscene« pjesme Frankopanove u Građi za povijest književnosti hrvatske(17), ali knjiga je povučena i taj je prilog bio iz knjige istrgnut, urednik Ivan Milčetić smijenjen s uredničkoga mjesta, a na mjesto Frankopanovih stihova uvršten drugi prilog. Nakon nekoliko godina je u Srpskoj akademiji Ježić izdao sve Pjesme Frana Krste Frankopana, pa i one koje u Građi nisu smjele biti objavljene, ali i ta je knjiga, na zahtjev iz Zagreba bila povučena, listovi s »nepristojnim« pjesmama iz knjige izrezani, te se tako »očišćena« knjiga pojavila na tržištu. Prije toga, 1921. Matica hrvatska objavila je Ježićevu knjigu Život i rad Frana Krste Frankopana. Tek je cjelokupna pjesnička ostavština u ediciji Starih pisaca hrvatskih, u priredbi Josipa Vončine, izašla u Zagrebu. Isto tako i u nizu Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti, u čak dva izdanja.

Mihovil Kombol u svojoj Poviesti hrvatske književnosti do preporoda(18)(1945.) Petru Zrinkom i Franu Krsti Frankopanu posvetio je posebno poglavlje. Ističe da su oba brata Zrinski bili isusovački gojenci, obojica su bili tipični velikaši sedamnaestoga stoljeća, ljubitelji sjaja, lovova i sjaja, ali i umjetnosti i knjige; o tome svjedoči sačuvana Nikolina knjižnica s knjigama Machiavellija, Ariosta, Tassa i Marina. Njegovoj je Zrinijadi »kad se ne bi gledalo na jezik, mogli kazati, da je izrasla više iz preduvjeta dotadašnje hrvatske negoli dotadašnje mađarske književnosti«. I Kombol, kao i njegovi prethodnici, tvrdi, usuprot pohvali i tvrdnji Vladislava Menčetića kojom proglašava Petra za »najglasovitijega spjevaoca, kijem se diči sadanji narod svega puka slovinskoga«, da Petar »nije bio ni pjesnik ni jezični stvaralac«.

U »Liberovoj« ediciji Povijest hrvatske književnosti (knj. 1-5, a 6. i 7. knjiga nije izašla,1974-1978.), u knjizi Od renesanse do prosvjetiteljstva povijest književnosti sedamnaestog stoljeća napisao je Franjo Švelec. I u ovoj knjizi jedno poglavlje dijele Petar Zrinski i Fran Frankopan. Za Petrov spjev Švelec ponavlja da je Petrov »prijevod donekle prerada« mađarskog epa njegova brata Nikole. Otišao je i dalje tvrdnjom: »iz same činjenice da Petar prevodi i prerađuje njegovo djelo, moglo bi se naslutiti da mu je zamjerao što je pišući na mađarskom zanemario svoj rod i jezik«(19). Švelec tvrdi da je »Petar Zrinski bratovo djelo pohrvatio gdje god mu se za to pružila prilika, iskazujući, gdjekad posve neprikriveno, mržnju na Nijemce«.

Ivo Frangeš se u svojoj Povijesti hrvatske književnosti (Zagreb-Ljubljana, 1987.) više posvetio idejama nacionalnoga zajedništva kojima su bili zaokupljeni i Vladislav Menčetić (Dubrovnik) i Petar Zrinski i Juraj Križanić (Sjeverna Hrvatska): kako na jezičnoj razini (Ozaljski književnojezični krug), tako i na ulogu Dubrovnika u konstituiranja jezika za sve Hrvate. Sve je to bilo prije katastrofalnog potresa koji je Dubrovnik uklonio s tog natjecanja i prije katastrofe u Bečkom Novom Mjestu (1671.), kad je pogubljenjem Zrinskih i Frankopana ugašena svaka nada i mogućnost utjecanja na politička i društvena zbivanja u Hrvatskoj iz jednoga središta, iz Dubrovnika na jugu i Ozlja na sjeveru Hrvatske. Trebala su proći dva stoljeća da se ideje velikih političkih idealista ostvare u jezičnom i u književnom zbližavanju koje je vodilo prema kulturnom i jedinstvu hrvatskog naroda koje je uspješno započeto preporodom s ilircima i s Jankom Draškovićem i Ljudevitom Gajem na čelu, a nakon stoljeća i pol uspješnom društvenopolitičkom snagom i narodnom slogom, nakon Domovinskoga rata, ostvarila se i neovisnost Hrvatske kao države, temeljne ideje za koju su život položili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan.

U trodijelnom zborniku Hrvatska pisana kultura (Križevci, 2005-2008), autora Josipa Bratulića i Stjepana Damjanovića, među najznačajnija djela hrvatske književnosti uvrštena je, s mnogo razloga, i knjiga Petra Zrinskoga Adrijanskoga mora Sirena, i to zbog najvažnijega njezinog dijela Opside sigecke(20). U kratkom, popratnom tekstu piše da je Petar preveo, upravo preradio bratov spjev s mađarskoga na hrvatski jezik.

U Povijesti hrvatske književnosti Slobodana Prosperova Novaka(21) autor je Petru Zrinskom posvetio manje prostora nego Franu Krsti Frankopanu. Petrova Adrijanskoga mora Sirena nije izvorno hrvatski tekst nego je prepjev, te ta činjenica, tvrdi autor, »ovoj knjizi ne može odrediti ni nacionalnu ni pjesničku vrijednost«, iako je Petrov jezik u spjevu »zrcalio njegova osobna trodijalektalna iskustva«(22).

U okviru edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti, doduše u jednom svesku koji dijele Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan i Pavao Ritter Vitezović (1976.), izbor je priredio Josip Vončina, izvrstan povjesničar jezika, posebice književnika i leksikografa iz Ozaljskoga književnojezičnoga kruga. Iako je i Opsida sigecka izdana u izboru, čitatelji su mogli bolje upoznati Petrovo djelo. Ali i Josipu Vončini, kao jezikoslovcu, Sibila je bila zanimljivija od Opside.

Tako književni povjesničari. Oni koji su čitali cjelovit tekst Adrijanskoga mora Sirene i posebice središnji tekst te knjige Opsidu sigecku, određivali su svoje spoznaje drugačije: od niske ocjene Vatroslava Jagića o Petrovu prepjevu (1866; kao da mu je bilo krivo što se Petar usudio prevoditi djelo svoga brata !), do nešto pozitivnijega suda o hrvatskoj Zrinijadi prema izvornoj mađarskoj, kako je djelo i prepjev opisao Franjo Iveković (1866.), do temeljitih usporedbi mađarskog originala i hrvatskog prepjeva, što je prvi učinio A. Pisarević (1907.), a zatim potanko, od stiha do stiha, od strofe do strofe Đuro Novalić (1967.). Konačno, trijeznu književnopovijesnu procjenu djela u okviru onovremene hrvatske književnosti, s posebnim osvrtom na čitateljstvo kojem je Opsida sigecka namijenjena, Petrovu je Opsidu sigecku procijenio Pavao Pavličić (2004.) u serioznoj i temeljitoj raspravi Čitanje Opside sigetske Petra Zrinskoga. Njegova ocjena otvara vrata novom, afirmativnijem čitanju Petrova djela.

Konačno – i za širi krug čitatelja ‒ Matica hrvatska objavit će cijelu, sa skromnim komentarom, Opsidu sigecku(23), jer je to Petar Zrinski svojim životom, djelom i žrtvom i zaslužio.