Pavličićeva autotopografija ili: geografija kao autobiografija

Pavličić je napisao jednu autobiografiju.(1) Priznajući da mu stvara nelagodu kada netko njegove knjige nazove autobiografskima, a riječ je o knjigama Dunav i Šapudl, navodi da različiti tumači njegove tekstove doživljavaju i interpretiraju različito. Za njih tako autobiografija predstavlja neutralan pojam, dok za njega autobiografija ima vrijednosni smisao i mora se zaslužiti. Kako za sebe drži da autobiografiju nije zaslužio, spomenute knjige on drži memoarskima, jer »u njima nije riječ o meni i mome životu, nego o stvarima koje sam vidio i upamtio, a koje mogu biti i drugima zanimljive«.

Kao pisac iznimne kritičke i teorijske osviještenosti Pavličić je, ne treba niti reći, itekako svjestan kako između memoarskih i autobiografskih tekstova postoji podosta dodira te da su razlike između autobiografije i memoara jedva primjetne, što na kraju podastrte autobiografije i priznaje. Naime, teorija ističe kako memoari pripadaju ‘modelima autobiografske proze’ usmjerene problematiziranju političke, socijalne i kulturne zbilje oblikovane iz perspektive memoarskog subjekta u prvom licu jednine.(2) U takvim tekstovima zrcali se ne samo ‘mikrohistorija’ određenog vremena, nego i odrednice prostora koji u svijetu subjekta pisanja imaju značajno mjesto. One naime duboko obilježavaju identitet pojedinca i sastavni su dio njegova svijeta i svjetonazora. Štoviše, Halbwachs navodi da biografija nije ni moguća bez geografskih/prostornih sadržajnih činjenica, baš kao što ni pamćenje ne može bez društvenih određenja. Upravo je zato razumljivo zašto ‘osjećanje i/ili predodžba pojedinca o određenoj skupini ili o samome sebi’, kako najčešće definiraju identitet, uključuje datosti među kojima su, uz pripisane, kulturne, političke, gospodarske i društvene (Huntington), i elementi teritorijalnog predznaka, bilo da je riječ o reljefnim, klimatskim, vegetacijskim, poljodjelskim, komunikacijskim, hranidbenim, industrijskim i mnogim drugim oblicima koji utječu na čovjekov život.

Istina, premda bliski, geografija i prostor nisu istoznačni. Dok geografija društvene procese nastoji objasniti utjecajem prirodnih čimbenika, znanost pod pojmom prostora predmnijeva ‘konstrukt sastavljen od mnoštva događaja koji su/postoje u vremenu i svjedoče o povijesti i suvremenosti’ (Günzel) i ‘nositelje fikcijskog potencijala’ (Grgas). Flaker koristi pojam autotopografije obuhvaćajući njime utjecaj mjesta na biografiju pojedinca. Pri tome posebno značenje pridaje osobnim toposima kojima se izražava odnos pojedinca prema određenim mjestima, svejedno da li onima u kojima je pojedinac rođen ili je u njima zavičajan ili ih je posjetio i tako ih upisao u svoj identitet. Jer, bilježenjem prostora i u njima ‘konzerviranim slojevima vremena’, književnost tragovima prostora prevladava vrijeme i upisuje ih u svoje naracije.

Kada je riječ o književnosti Pavla Pavličića, govor o geografiji/prostorima ponajprije se vezuje uz njegov rodni grad i vukovarski zavičaj. U njegovoj književnosti Vukovar je prisutan na različite načine, bez obzira je li tek prostor ili pak mjesto, je li izrijekom imenovan ili je prisutan u asocijacijama, refleksijama, opisima ili slikama i sl. Kada se izražava o kategorijama prostora i mjesta književna teorija pravi razliku; teorija naime razlikuje kategoriju prostora u smislu ‘življenih prostora’, ‘prostora stanovnika’ i ‘prostora korisnika’, od kategorije mjesta kao prostora u koji su upisani simboli i značenja osobne identifikacije.

Premda navedena tema zaslužuje podrobnije razmatranje, u našemu interventu upozorit ću na neke od nosivih toposa upisanih u Pavličićevu biografiju i (književni) identitet, svjestan da nisu obuhvaćeni svi ni sva značenja što bi ih razmatranje navedene tematike moglo ponuditi. U tom smislu naš je intervent tek prilog mogućoj studiji o autobiografskim strategijama Pavla Pavličića u kojima je značenje prostora znakovitije no što se na prvi pogled čini.

1. S obzirom na žanrovski kolorit prvih Pavličićevih knjiga, prostorne relacije, moglo bi se reći, nemaju osobito značenje za potencijal njegove književnosti. Spominjući tek ‘malu varošicu uz Dunav’ u kojoj se »nikad ništa značajno nije dogodilo« (3), izostale topografske i geografske odrednice za recepciju njegove književnosti posve su i razumljive. Može se reći da prostori koje spominje u svojoj književnosti još nemaju svojstva koja književna geografija pripisuje mjestu; nisu naime ispunjeni značenjima i simbolima uz koje se vezuju osjećaji čovjekova pripadanja i emocionalne identifikacije.

Pojava knjige Dunav po mnogima predstavlja početak ‘punjenja prostora’ sadržajima i simbolima koji ih pretvaraju u mjesta sa snagom osobne legitimacije. U književnoj je znanosti i kritici knjiga zacijelo stoga i dočekana kao svojevrsna prekretnica. Napisano je naime da je s njome u povijest ‘otplovila’ književna fantastika i žanrovska naracija, a stvarnost i zbilja sa svojim su iskustvima počele prodirati u do jučer prevladavajući žanrovski slog. Obiljem sadržaja zbilja je postala izvorište iz kojeg se počela hraniti njegova imaginacija. Oraić Tolić tako spominje Pavličićevo zbiljoslovlje/zbiljologiju razumijevajući pod navedenim pojmom (mogući) odgovor pisca na izazove »nesigurnoga, raspadnutog i izgubljenoga svijeta«(4) i Lyotardovo »postmoderno stanje«. Ova knjiga ne samo da je nagovijestila odmak od žanrovskih/fantastičarskih iskustava, već je značila i odmak u književnom doživljavanju iskustva prostora u njegovoj književnosti; ‘mala varoš na istoku’ izrijekom je imenovana i nazvana Vukovarom.

Razlog tog odmaka po nama leži u činjenici da je 1991. godine grad razoren! Kao jedno od mjesta Pavličićeve identifikacije, grad devedesetih godina u književnom djelu dobiva nove konotacije; varoš iz dotadašnje književnosti biva imenovana svojim imenom (Vukovar, moj Vukovar) i postaje mjesto osobne identifikacije, a ‘pamćenje grada’ mjera (izgradnje) osobnoga identiteta. Pavličić piše: Vukovar je godinama bio nepoznat. Od svoga postanka, pa sve do početka devedesetih godina ovoga stoljeća, on je bio grad o kojem je malo tko što zna. (…) Onda se to promijenilo: došao je rat, s Vukovarom se dogodilo to što se dogodilo, i zanimanje za njega tada se probudilo, i naraslo do mjere o kojoj Vukovarci nikad nisu mogli na sanjati.(5) Pavličić spominje i da su svi odjednom osjetili potrebu da o gradu doznaju što više, pa je i njegovo pisanje postalo svojevrstan odgovor i način ispunjavanja te praznine. Priznajući da je njegovo pisanje subjektivno, pristrano, na trenutke i odviše osobno te da Vukovar može opisati jedino očima nekoga tko je ondje živio, tko se ondje formirao i kome su sjećanja na njega jednako bliska kao i sjećanja na vlastitu obitelj (6), u okolnostima razrušena grada pri/sjećanja postaju zbilja, iskustvo i slika svijeta/vremena koju želi zapamtiti i zauvijek sačuvati. Predmeti i stvari kojima opisuje i determinira taj svijet i koje ga čuvaju od nestajanja pri tome zadobivaju osobnu/dokumentarnu narav i karakter; pretvaraju se u nositelje autobiografskog i autogeografskog lica Pavličićeve književnosti. I još više, postaju čin davanja lica vlastitu svijetu i dokazni materijal u procesu historije.(7)

Kasnije Pavličićeve knjige pokazuju da se nije zadovoljavao samo time da u svojoj književnosti imenuje Vukovar i nazove ga njegovim imenom. Štoviše, želeći književnošću osvijestiti sadržaje koji su geografske činjenice pretvarale u ontološke metafore osobne identifikacije, Pavličić je svoju književnost sve više naseljavao iskustvima i sadržajima koji navedenom daju puni smisao. Tih refleksija i asocijacijama u njegovim je naracijama, kao što je poznato, povelik broj, naravno ne i u istom opsegu i s istom književnom ulogom. To se ‘upisivanje geografije u biografiju odvijalo u književnom smislu po zadatostima savršeno napravljenog plana. Naime, baš kao što u gradu sve ima svoje mjesto i svoje značenje, a uvjetovano je temeljem međusobno povezanih povijesnih, zemljopisnih, društvenih, kulturoloških i civilizacijskih datosti, tako je i u Pavličićevoj književnosti govor o prostorima u gradu i gradu u prostoru realiziran govorom njegovih ključnih sastavnica. Premda je broj tih sastavnica znakovit, osvrnut ću se, opisno i natuknički, na one pamtljive, slijedom poticaja što ih nudi Braudel u svojoj ‘gramatici civilizacije’. To su rijeke, ulica, kuća i hrana s pripadajućim civilizacijskim i antropološkim kapitalom, dok bi podrobnija interpretacija i re/konstrukcija, što je predmet jedne buduće studije, svakako obuhvatila i tematiziranje kazališta, knjižnice, škole/gimnazije, tvornice, sporta, pamtljivih događanja i slično.

2. Među identitetskim uporištima grada pa tako i njegove biografije u Pavličićevoj književnosti posebno mjesto imaju rijeke:Dunav i Vuka. U knjizi o Dunavu (Dunav, 1983.) Pavličić rječito ‘dokumentira’ što znači u njegovoj književnosti i njegovu životu. Priznajući mu ulogu nosivog identifikacijskog mjesta i u svojem životu i u svojoj književnosti, piše: Ja sam rođen u Vukovaru, na Dunavu. Otkad znam za sebe, znam i za njega.(8) Priznanje je to koje neće poljuljati ni i u završnim rečenicama izrečena spoznaja da je nakon odlaska u Zagreb na studij postao alergičan na dunavsku vodu.(9)Iako bi se moglo pomisliti da je s vremenom izblijedio mitski trag rijeke u piščevu životu, kakvim ga navedena knjiga ispisuje, brojne metaforizacije govore da je rijeka bila i ostala trajno mjesto i u Pavličićevoj književnosti i u njegovu identitetu.

Sa snagom ‘dijela biografije’, isti status ima i rijeka Vuka. Budući da su rijeke neodvojive jedna od druge i u svojoj zemljopisnoj i u društvenoj/simboličnoj mjeri, tako su one neodvojive i u Pavličićevu životu, pa ih u spomenaru objedinjuje i zajedničkim imenom Dunavuka. Pavličić piše: (Vukovar se) nije nikada odricao ni jedne od tih komponenata. Kao da je oduvijek znao da ni bez jedne od njih ne može, da ni bez jedne ne bi bio ono što jest. A to je i prirodno: postojalo je u njemu jedno mjesto, podosta uzvodno od ušća, koje se zvalo Priljevo, i to zato što su se tu vode prelijevale; Dunav i Vuka ondje su se povremeno spajali, spontano i neslužbeno, miješajući svoje vode. I to je, naravno, bilo u najvišoj mjeri simbolično, jer je pokazivalo što se zapravo događa sa simboličnim Dunavom i simboličnom Vukom u Vukovaru, koji je time i sam postao simboličan: on je bio metafora zemlje kojoj je pripadao. Jer, i ona se neprestano trudi da spoji lokalno i svjetsko, da svijet dovede na svoje prostore i da svoje vrijednosti ponudi kao doprinos svijetu.(10)

3. Govor o Pavličićevoj biografiji priziva i njegovu ulicu. Priču o ulici, kojoj je posvetio i knjigu, Šapudl (1995.), Pavličić započinje prvim sjećanjem, od trenutka kada se neopazice pokušao iskrati iz kuće, u čemu ga je prekinuo roditeljski glas da ne smije na ulicu, do trenutka njezina cjelovitog uništenja i rušenja. Premda navedeni događaj možda i nije kronološki prvi, Pavličić ne krije da u njegovu životu ima snagu najvažnijeg. Pisanje o ulici tako se pretvara u pisanje i rekonstrukciju života samoga te svih onih sadržaja duboko ugrađenih u njegov identitet. Činom pisanja ulica iz geografije urasta u prostor piščeve autobiografije i biva jedno od njezinih (privilegiranih) uporišta, posebno 90-ih godina kada su ulica i rodni grad pretvoreni u kenotaf ljudskoj mržnji. Rat nije samo srušio cijeli grad već je, kako ističe Nemec, ‘svojom destrukcijom aktivirao i novu urbanu epistemologiju: proizvodnju tekstova koji se bave duhovnom dimenzijom pripadnosti gradu, prisutnošću grada u našim autobiografijama i osobnim pričama. Pavličić će u nizu tekstova ‘pamćenjem’ i memorijskim ‘arhiviranjem’ obnoviti predmetni i kulturni sloj grada, rekonstruirati svakodnevicu, boje i mirise proživljenoga i izgubljenoga vremena’.(11)

Govoreći o ulicama Braudel navodi da su one i svojim izgledom i rasporedom u njih ugrađe-nih sadržaja zrcalo društvene moći. Bliže samome centru tako su raspoređeni sadržaji admini-strativnog ustroja grada, dok su prema periferiji raspoređeni oni manje značajni poput za-natskih…Navedeno se potvrđuje i u priči o Pavličićevu Šapudlu.

Na početku Pavličić navodi da sve što je bilo važno dolazilo je ulicom.(12)Apostrofirajući tako njezinu ‘silnu privlačnost’ definira je vanjskim izgledom (kaldrma, dvorište, prozori, svinjci, zahodi, tavani…), javnim sadržajima (bolnica, park, groblje, kudeljara, špiritara…), govorom hrane, mirisa, godišnjih doba i njima pripadajućih sadržaja, običaja (sprovodi, svatovi, fijakeri, nedjeljne šetnje…), obrta i sl. Na taj je način postigao visoku razinu uvjerljivosti i ‘autentičnosti prostora’ i u njemu sadržana vremena. To Pavličiću međutim nije bilo dovoljno nego je govor o prostoru i u njemu pohranjenu vremenu bitno proširio autentičnim rječnikom koji ih karakteriziraju (eroplan, erodrum, plakete, granatirmarš, amper, riglu, heknadlu, krparu, krpilonciju, muškatl, drebank, frezmašinu, lojtre, šaraglje, furmane, šiltkape, kandžije, badmiton…), pretvorivši riječi u ‘metafore spremišta’; u nedostatku materijalnih dokaza riječi su (iznova) dobile snagu nositelja slike grada/ulice i njihova identiteta, u koji je upisan i njegov prilog. To je posebno znakovito u devedesetim godinama kada je grad postao »poprište zlodjela«. Riječi i u njima pohranjeni sadržaji i sjećanja imaju snagu stvarnosti svega onoga što je u ratu nestalo. Nije slučajno da pripovjedač/Pavličić kaže da u njima »blista sve ono što je bilo«.(13) Štoviše, sjećanja (i riječi) zadobivaju snagu povijesne dokumentarnosti, vremenu i zlu usprkos!, a njegovi stanovnici, svojim pamćenjem, autentični svjedoci i čuvari njegova trajanja i njegova slojevita identiteta.

U »dokumentiranju« svijeta ulice Pavličić se, kako je već pisano, a ponešto sam i sâm pisao, koristio različitim strategijama. Oraić Tolić tako je izdvojila tri strategije uspostavljanja slike/ identiteta grada kao piščev neposredan odgovor na njegovo razaranje. To su: katalogizacija (Pavličićevim riječima – inventarizacija), eidetske slike i imenovanje(14), a svaka od strategija traži dodatnu teorijsku/interpretacijsku provjeru.

Koliko je ulica Pavličiću znakovita tema na svoj način govori i knjiga Ulica nas odgojila (2004.). S iskustvom svoje ulice, ali i ulice općenito, Pavličić u šezdeset i osam slika verificira zašto je ulica značajna i po čemu obilježava naš identitet. Posredno pri tome odgovara na pitanja zašto se s ulicom identificiramo (‘moja ulica’) i zašto nas (ona) identificira (‘napisana na osobnim ispravama’). Ako bismo ukratko željeli sažeti Pavličićevo iskustvo ulice, mogli bismo reći da ulica nije samo mjesto kojim se krećemo, nego susretište svih oblika i manifestacija života, njegovih lica i naličja, svijetlih i tamnih strana, životnih suglasja i nepremostivih razlika; ona je personifikacija života pa tako i osobnog identiteta, ali i dostatna potvrda Pavličićeve zbiljologije/zbiljoslovlja kao spisateljskog ishodišta i uporišta.

Među identitetskim sastavnicama Pavličićeva svijeta/svjetonazora je i kuća, s njome pripadajućim kulturološkim i civilizacijskim kodovima: prostorima, hranom, odjećom… Braudel kaže da (…) život ljudi uključuje dosta drugih stvarnosti, koje se ne mogu smjestiti u ovaj slijed događaja: to je prostor u kojem oni žive, društveni kalupi koji ih zarobljavaju i odlučuju o njihovu životu, svjesno ili nesvjesno, etička pravila kojih se drže, religiozna i filozofska vjerovanja, civilizacija u kojoj žive. Ove stvarnosti imaju mnogo dulji život od našega i mi tijekom svog življenja nećemo stići vidjeti kako se one iz temelja mijenjaju.(15)

Govoreći o značenju odjevnih i prehrambenih kodova, Le Goff pak ističe da je ono odavno poznato, budući da njihova prisutnost u ostvarenjima imaginarnoga dopušta bolje razumijevanje njihove funkcije; k tome, u feudalnom društvu ti su kodovi funkcionirali posebno djelotvorno jer su zauzimali bitno mjesto u društvenom poretku i u vrijednosnom sustavu, dok su u književnim djelima nerijetko imali funkciju upozoravanja na društveni položaj likova, simbolizirali su rasplet i naglašavali značajne trenutke priče.(16)

Poput spomenutih, sličnim riječima o značenju prostora piše i Pavličić u knjizi Prolazna soba (1992.). U njoj su prostori percipirani kao načini otkrivanja čovjekova mjesta u obitelji i pripadajućeg statusa u društvu. Pavličić piše da (su) prostorije »različite naše mogućnosti«(17), pa je i čovjek sam »mnogostraniji i zanimljiviji drugim ljudima što ima više prostora kojima je ovladao i što je više u stanju da se tim prostorima prilagođava«.(18) Kako bi to argumentirao, Pavličić prostore i mjesta doživljava metonimijom sobe u »kojoj vlada stanovita rasvjeta, temperatura, u kojoj se osjeća neki miris, gdje postoji neko imaginarno pokućstvo i gdje vrijede određena pravila ponašanja«, pa im i može konotirati značenje »suvisla i zaokružena ljudskoga govora«.(19)

Podrobnije čitanje prostora/mjesta u Pavličićevoj književnosti ne ostavlja nimalo dvojbe da su čovjek i prostor(i) jedno drugim uvjetovani. Prostori su ogledala duše; uz svoje vanjsko lice imaju i svoj dubinski govor, kontekst i psihologiju. Usto su podjednako i mjera društvenoga vremena, prilagođavaju mu se i međusobno uvažavaju specifičnosti i zakone.

Pavličićevo je polazište da prostori imaju čovjekovo lice (lice društva), što se vidi u napisima o ulazu, špajzi, kabini, prolaznoj sobi, pekari, djevojačkoj sobi, podrumu, knjižnici, pošti, balkonu, čekaonici, urarskoj radnji, kuli, kupama, dizalu, mljekarstvu, kuhinji, slastičarnici, pušnici, govornici, pozornici, tamnoj komori, spavaćoj sobi, susjedovu stanu, svlačionici, kiosku, kancelariji, kupaonici, menzi, postolarskoj radnji, učionici, šupi, portirnici, stubištu, bifeu, brijačnici, prometnom uredu, knjižari, paviljonu, garsonijeri, projekcijskoj kabini, bajti, dvo-rani sa zrcalima, šatoru, avionu, društvenoj prostoriji, hotelskoj sobi i izlazu i drugima, u čijem je dubokom i simboličnom smislu ugrađen i identitet pojedinca. Ne upuštajući se u njihov podrobniji opis, spomenut ću tek Pavličićev zapis o kuhinji, poglavito bakinoj u Šapudlu koja nosi najdublji, simbolički potencijal u njegovom legitimiranju. Pavličić piše: Od svih mjesta na kojima sam u životu bio, najbolje pamtim bakinu kuhinju. Pamtim je bolje nego prostorije u kojima sam bio najsretniji u životu, bolje nego vlastiti lik koji svaki dan viđam u ogledalu, bolje nego rečenicu koju sam maloprije napisao. Mogao bih je u svakom času opisati, mogao bih je nacrtati, mogao bih čak povjerovati kako ću u nju jednom ponovo ući, pa u nekom smislu to svakodnevno i činim. Razvidno je da je u Pavličićevu svijetu kuhinja središte i simbol zajedničkoga življenja; ona je, bachelardovski kazano, »unutrašnje biće«, mjesto u kojem se najdublje ogleda duh jedne obiteljske zajednice, njezin najdublji razlog, identitet i smisao.

Čitanje Pavličićeve književnosti općenito, ali i iz perspektive geografije/prostora, ne ostavlja nimalo dvojbe da ima ustroj savršeno razrađenog plana. U njoj je sve jedno drugim uvjetovano i povezano, pa je i put od zapisa o kuhinji do zapisa o hrani posve logičan i posve razložan. Hrani kao metafori dubljeg životnog smisla Pavličić je posvetio knjigu Kruh i mast (2003.). Gradeći je na temama povrća, mesa, tijesta i voća te aperitivom na početku i digestivom na kraju, Pavličić je hranom opisao/oprostorio identitet mjesta. Budući da je jelima kontinentalne kuhinje dometnuo i jela dalmatinske/mediteranske kuhinje, dakako s njihovim posebnostima i razlikama, hrani je namijenio, snagom pripadajućega kulturološkog kapitala, značenje ‘dviju bitnih sastavnica našega identiteta i naše ukotvljenosti u Europu’.(20)

Ovo razmatranje o prostorima/mjestima u Pavličićevoj književnosti tek je mogući poticaj za kompleksniju interpretacijsku obradu. Ono je nastojalo p/osvijestiti (tek) nekoliko uporišta koja i u njegovom identitetu i u identitetu njegove književnosti imaju značenje i ulogu identifikacijskih/identitetskih činjenica. To su rijeka/rijeke,varoš/grad, ulica, kuća (prostor-kuhinja, hrana) i sl. Pri tome je važno naglasiti da se ne može govoriti samo o toposima njegove biografije nego i o autotopografiji njegove književnosti. Geografske činjenice kojima se legitimira istovremeno su i činjenice njegove književnosti, a nerijetko i ključni razlozi njezine prepoznatljivosti.

Iako bi podrobnija teorijska interpretacija osvijetlila i druge, nespomenute sadržaje i koordinate teme, držimo da je govor o geografskim uporištima Pavličićeve književnosti zapravo govor o onim činjenicama na kojima njegova književnost gradi svoju prepoznatljivost i na kojima počiva njegov kompleksni ljudski i književni identitet. A da je riječ o kompleksnom, a ne tek o iskustvu za jednokratnu uporabu, neka bude kazano na kraju, u prilog je svakako i to da sam se na dio navedenog semantičkog kapitala pozivao i u tematiziranju njegove feljtonistike iz perspektive ‘pamćenja prolaznoga’, kao jedne od rječitih spisateljskih strategija. Zato im se sve češće i vraćam, s uvjerenjem da nisu iscrpljene sve interpretacijske mogućnosti što ih navedena tematika, sadržana u Pavličićevoj književnosti, nudi.