Od modernoga građanina do spiljskog čovjeka

Ivo Kalinski gotovo uvijek, i u pjesmama i u prozi, zalazi u ponore osamljenosti današnjega bića koje gubi identitet u beskrajnom prostoru internetskih informacija, senzacionalizma, kulture kiča, civilizacije smeća, reklamerstva, komunikacija, interakcija, aplikacija… Svijet je prepun svega, a čovjek u njemu ostaje prazan. Obrnuta, romantičarska »svjetska bol«. No, Kalinski, unatoč praznini, ne zapada u »stvarnosnu prozu«, odnosno poeziju, žrtvujući i jezik na oltaru ništavila. Naprotiv, Kalinski se, za razliku od mnogih autora koji osiromašenu dušu dočaravaju osiromašenim jezikom, ne odriče literarnosti, jer i praznina je prostor u koji valja duboko ponirati. Tako mu je poezija puna stilskih figura, jezičnih križaljki kojima dočarava apsurde našega života, a i u prozi iskazuje istu poetiku – opisuje ispraznost egzistencije sudbinskim pričama koje su pune paradoksa, čudnih likova na rubu realnosti i teatra, ironije, sarkazma, iznenađujućih obrata…

Ivo Kalinski, znanstvenik, književnik, objavio je sedamdesetak stručnih radova s područja dijalektologije, leksikografije i povijesti jezika, sustavno i predano proučava suvremenu kajkavsku književnost, njezino estetsko i jezično bogatstvo, što je veoma važno naglasiti s obzirom da je u svijetu zbog globalizacije ugroženo oko 5.000 »malih« jezika, pogotovo dijalekata koji se također mogu smatrati zasebnim jezicima. Urednik je Male biblioteke »Dragutin Domjanić«, biblioteke »Susreta riječi«, jedan je od urednika Male biblioteke »Ignac Kristijanović« i jedan od urednika uglednoga časopisa KAJ. Među inima, dobitnik je nagrade »Katarina Patačić« za najbolju kajkavsku knjigu u 2007. godini, Blindjerana pizza.

Javio se zbirkom pjesama 1979. godine, autor je petnaestak zapaženih poetskih i proznih knjiga, u kojima umješno povezuje duboku literarnost i suvremene, prozaične teme što nas vazda opkoljavaju, ma koliko osamljeni i »drugačiji« bili.

Knjiga priča Agnes, Dock Duck i ostali, zapravo kratki roman podijeljen na dvadeset i dvije priče u četiri poglavlja, posvećena je »svima izgubljenima, napuštenima i zaboravljenima«, što već na početku govori o autorovu humanizmu i kozmopolitizmu. Luzeri, oni koji su sve u životu izgubili, a takvih je sve više, mogu još jedino postati pripovjedači – govoriti, ispovijedati se, sjećati se, prepričavati… prošlost je u njih najživlja, jer sadašnjost ništa ne nudi, a budućnost ništa ne obećava. I dok uspješni samo hrle prema naprijed, luzeri vazda napreduju unatrag – zadržavaju prošlost u kutijama sjećanja, zaustavljaju vrijeme, suosjećaju sa sebi sličnima, ne natječu se, nikada nikamo ne žure… jedina istinska, ljudska škvadra koja živi rasuti život, ne pita se više ni zašto ni kamo… tu su gdje jesu, ne polažu nikome račune, jer ni život njima nije objasnio ništa.

U životarenju iz dana u dan ima vremena za sve, baš za sve… za pokoju rakiju, pokoji filozofski traktat, za malo tjeskobe i gorkoga optimizma, za sentimentalnost, za bedastoću, za brbljanje, za šutnju, za tugu, sarkazam, za trač, za skeč… sve se to događa u grupi skvotera, gubitnika, nomada koji su naselili jednu napuštenu zgradu, na broju 22.

Glavni antijunak, Dock Duck, propali je novinar kojega je vlast bacila na životnu marginu, proglašava se Pajom Patkom, jer je politika od njega napravila budalu. U svome beskućničkom carstvu često voli filozofirati o apsurdu života i historije, sanjar je prve klase, ali i istraumatiziran djetinjstvom s nasilnim ocem – proganja ga prošlost, a muče ga i svi virusi modernoga doba koji nasrću na njega poput buha. I sanjar i gubitnik, i osobenjak i neurotik, Dock Duck simbolizira suvremenoga senzibilnog intelektualca koji uzalud pokušava pronaći ravnotežu sa samim sobom, u svijetu koji je uspjeh sveo na jednostavan slogan »Budi svoj«. No, pametnome je najteže biti svoj, jer ako nikome ne pripada, kao što Dock Duck nije podilazio vlasti, on je ujedno i uljez, tuđa smetnja, on pripada i drugima kao trn u oku, dakle, sredstvo je manipulacije zavidnih i moćnijih od sebe. Fraza da čovjek drži život u svojim rukama i da je odgovoran za svoju sreću ili nesreću najveća je uvreda onima koji su bačeni na marginu života, zlokobnom igrom politike i sudbine, u čije putanje ne može proniknuti ni jedan mudrac na svijetu. Kod Kalinskoga život je kaos, nepredvidiva igra viših sila, siloviti krug u kojem se čovjek ponekad osjeća i kao čudan, iracionalan stvor s knedlom u grlu, nesposoban da išta više objasni i sebi i drugima.

U škvadri su i bivši svećenik Fabek koji ima vanbračnu djecu, tu je jedna čudna Agnes, nesuđena ljubav glavnoga junaka, koja izvodi perfomace gdje stigne, tu je i Beatriče, fotografkinja koja pokušava slikama uljepšati svijet, tu je i propali kirurg Škvodro koji pokušava objasniti Ducku njegov mozak, tu su Marek, Milo i drugi skvoteri… U napuštenu zgradu stalno dolaze novi otpaci iz društva – jedan bivši branitelj s pravom na pučku kuhinju s bombama radi svoj perfomance i traži da se plati karta – karta za proživljavanje straha i moguće smrti. Teška drama i, naravno, nije za džabe.

Neki od njih imali su bogata imanja, nasljedstva, dobra zanimanja, no sve su izgubili, ili nacionalizacijom ili današnjim ovrhama te su, kako autor piše, na betonu velegrada stali dosezati cilj svoje žudnje: slobodu drukčiju od sve slobode ovoga svijeta.

Oni su potpuno slobodni, jer nemaju više što izgubiti, no istodobno su i komedijaši, jer svojom slobodom ništa ne mogu promijeniti. Žive od danas do sutra, od trenutka do trenutka, često se vrte ukrug, a da i ne znaju zašto, pa tako glavni junak jednu priču započinje: »Ne znam zašto je bilo kako je bilo, ali bilo je. Ne znam ni zašto je sada ovako kako jest, iako sam svjestan da jest kako jest. Mislim da bi i to, kad bi netko umio, trebalo zabilježiti.«

No, ipak, njihov apsurd autor vješto uklapa u paradoks čitavoga svijeta, jer i povijest je nepredvidiva kao i životi – stvara se i ruši, preobrće se, i nju je uzela pod svoje zla kob. Tako će lik Fabek u jednoj priči reći svojim pajdašima: »Historija ima nešto – kako je davno govorio poznati vitiznanac – krvavo komedijaško u naravi: posvećenje, kletvu, glavu na helebardi, moć, silu. Nudi dobitak i gubitak?! Nudi korovno cvijeće i djetinju cmizdru?!«

Fabek pokušava dalje govoriti o duši, o vjeri, no svi likovi (kao u gotovo uvijek u ovoj knjizi) prekidaju traktate posve banalnim radnjama – zijevanjem, upadicama, pokojom psovkom, jer nikome nije više do sažimanja života, jer život je kaos, puko bivanje bez logike i smisla, stoga ni jedan lik ne uspijeva dovršiti svoje predavanje i dati zaključnu poentu. Traktati prelaze u besmislice, kao u drami apsurda – natuca se nešto, rade se mali skečevi, netko nekom pokušava nešto reći, ali ostaju rupe, rezovi, čudne stanke i distance, rječita, ali neprepričljiva šutnja. Autor time aludira na današnje otuđeno vrijeme koje nema više nikakva epskog smisla (kazivanje i slušanje), nego svatko sam, na svoju odgovornost, proživljava svoju unutarnju dramu. Vrijeme posvemašnjega nerazumijevanja jedna je od temeljnih preokupacija Ive Kalinskoga – njegov sarkazam prema raskošnoj slobodi komunikacija, interakcija, aplikacija, tehničkoj slobodi koja ljude nije povezala, nego ih zatvorila u bešumne mikrokozmose, vidljiv je u mnogim njegovim pjesmama u prozama. U ovoj knjizi taj sarkazam najizraženiji je u priči pod naslovom »Priča jedanaesta – Steve Lonlein«

Pa odoše i skvoteri na predavanje slavnoga kenjatora, pod nazivom »Moderna komunikacija – dijabolična travestija.« Taj propovjednik slobode, jurišnik demokracije i duhovni lakrdijaš simbolizira današnje kvazipsihologe, kvazikomunikologe, kvazidemokrate, prodavače magle što izmišljaju kojekakve teorije identiteta, a da ne znaju ovladati ni vlastitim govorom. Veleštovani gospodin Steve u svom predavanju drobi bez glave i repa, ne kaže ništa jasno, no pokušava potaknuti ljude na ispovijed, u skladu s otrcanom help-self filozofijom. U raspravu se upliće jedan ubožni slušatelj kojega muči to što je u djetinjstvu krao jaja i ubio kokoš, pa a na koncu sve završava žučnim traktatom o jajima i kokošima, da bi predavač zaključio kako na ta, takva i slična pitanja nikada nećemo moći dati konačne odgovore. Praznina urešena verbaliziranjem i patosom o samospoznaji, danas toliko zlorabljenoj riječi!

Kalinski se u ovoj knjizi, svojevrsnom dnevniku beskućničke družine, napreskokce sprda sa brojnim pojavama modernoga doba – duhovnim misionarima bez duha, političkim idiotima bez političkoga cilja, pravnicima bez pravdoljubivosti, umjetnicima bez umjetnosti, ljubavnicama bez ljubavi, karijeristima bez karijere. A ni ljubav nije ono što je bila. Eros je odavna skinuo fine halje, razgolitio se do kraja, pa ni voljena Agnes ne zna biti nježna – odbrusi našemu Docku Ducku kao tijendžerica, opsuje kao kočijašica, odluta s kamerom kao celebrity zvjezdica. I tako, junak ostaje opet Paja Patak u animiranom filmu današnjeg života.

Sve su to čudaci, samo zato što su duboko iskusili i upili svijet, pa im se, logično, prelijevaju čaše. I tada, opijeni apsurdom, koještare, krčme ovaj suludi život bez centra i putanje.

Bivši svećenik tako ponekad kombinira misu, polku i county, Agnes izvodi perfomase i snima što god stigne kao primjer neograničene ljudske slobode, glavni junak Duck stalno filozofira i pobolijeva, vrti se u svojim košmarima, odlazi na akupunkturu (aluzija na današnju popularnu alternativnu medicinu), boji se da će mu izvršiti lobotomiju, živi od sjećanja, katkada planinari, druži se sa psom, pokušava se osloboditi emocija, pa u priči »Priča šesnaesta – lobotomija« kaže svojim vlastitim duhovima: »Pjevaj, urlaj, napusti artikulaciju! Odrekni se značenja koje te sjenom prati, odrekni se sjene koja bi da potvrdi da jesi, Jer ti si tek, ako i to, lažno dijete lažnog doba, ti si vrijeme lažnog potvrđivanja. Za utjehu – nisi sam, mi smo s tobom. Izgubljeni ljudi izgubljenog doba.«

Lakše je korporaciji posjedovati svijet negoli pametnoj individui posjedovati sebe u svijetu izokrenutih ljudskih vrijednosti. Egzistencija ili esencija, pitanje je sad! I jedno i drugo jednako važno, no jedno je moguće samo bez drugog. Moć nema duha, no duhovnjak sa zdjelom graha pučkoj kuhinji – pa to je, gospodo, živa lakrdija.

Ne zanosimo se previše ni duhom, kao ni novcem!, kao da poručuje ova knjiga, jer i duh može lako bankrotirati – može biti blokiran depresijom, može biti deblokiran ljubavnom avanturom, može biti pod ovrhom sjećanja, jer mu prošlost stalno dolazi na naplatu, može mu računica biti posve zbrkana, jer život o njemu ne vodi računa.

Knjiga je tragikomedija našega društva u kojem se beskućnici množe jednako kao političari, to je satira o slobodi koja bez moći ne znači ništa, to je i drama apsurda u kojoj ipak još uvijek postoji logika jezika, ali logika smisla posve izostaje.

Društvo beskućnika društvo je onih dobrih ljudi koji jednostavno nisu više ekonomski održivi u društvu, ali su ipak, kako-tako, samoodrživi u životu. Kalinski je napisao još jednu odličnu knjigu u kojoj je povezao sve fenomene, teme, dileme našega doba… i stilove, od realističnog, pa i humorističkog, do poetsko – filozofskog. I za kraj… kada su beskućnicima srušili zgradu, pala im je na um ideja da se usele u spilju. To je doista zgodan svršetak priče, jer spilje su jedina sigurna prirodna konačišta u ovome nesigurnom svijetu. Spiljska škvadra protiv bankarske horde? Dobitak je siguran. Ovo je, zapravo, jedina tužna knjiga koja ima ljudski happy and!