Nezaobilazne hrvatske heroine

Ne znam više je li uvaženi kolega Ivan Golub u svojoj prebogatoj knjizi Običan čovjek rekao sam za sebe da je njegova bibliografija zapravo njegova biografija ili je, možda, naveo nečiju misao o svome djelu. Ovu misao posuđujem i ponavljam u slučaju Nevenke Nekić, jer mi se ništa primjerenije nije učinilo u njezinu književnome slučaju pa bi stoga već i samo nabrajanje njezinih književnih naslova lako potvrdilo ovu usporedbu. Dakle, zaista je i njezina bibliografija zapravo njezina biografija. Jer, zbirka povijesnih eseja Hrvatske heroine već je njezina 37. dosad objavljena knjiga, ali ‒ to je tek dio njene prebogate biografije.

Naime, Nevenka Nekić je i slikarica koja je do sada imala 30-ak samostalnih i skupnih izložaba; ona je autorica barem stotinjak kataloga više ili manje poznatih likovnih umjetnika; ona je i scenaristica 56 dokumentarnih filmova iz kulturne baštine hrvatskoga naroda kao i 30 filmova u nizankama Hrvatsko podmorje i Ušća hrvatskih rijeka; autorica je i organizatorica likovnih i književnih događanja u Paneuropskoj uniji gdje obnaša dužnost dopredsjednice; surađuje na Hrvatskom radiju i TV, priređujući putopisne, povijesne i literarne teme. Redovito surađuje na Katoličkom radiju, a njena dojmljiva reagiranja na politička, društvena i kulturna zbivanja najčešće su na portalima Hrvatskog kulturnog vijeća. Članica je HNES-a (Hrvatskog etičkog nacionalnog suda) gdje se ističe britkim analizama uzroka različitih neočekivanih nevolja i razočaranja kojima je izložen hrvatski narod nakon što je naivno povjerovao kako su sve ugroze naše sadašnjosti i budućnosti, činom osamostaljenja, ostale iza nas.

Nevenka Nekić je, sasvim zasluženo, i dobitnica brojnih stručnih nagrada i javnih priznanja. Autorica prevodi s njemačkoga i slovenskoga jezika, a mnogi su njezini radovi, pa i cjelovita djela (posebice ona s tematikom iz Domovinskog rata), prevedeni na nekoliko stranih jezika. Riječ je o jednoj iznimno bogatoj bio-bibliografiji ‒ naslovima, temama i aktivnostima dovoljnim i za puno više od jedne blistave karijere i plodonosnoga života, s obzirom na to što je u svemu tome uspjela kao žena, kao uzorna majka, kao legendarna profesorica Nadbiskupske gimnazije.

Gledajući njezinu najnoviju knjigu pred sobom samo potvrđujem već davno potvrđeno iskustvo drugih ‒ da nema slučaja, pa tako nije nimalo slučajno što je upravo Nevenka Nekić napisala knjigu Hrvatske heroine, esejistički obrađujući život petnaest ženskih likova iz tisuću godina hrvatske povijesti, od kraljice Jelene do Ivane Brlić-Mažuranić. Mogli bismo taj njezin izbor heroina nazvati, modernim jezikom prilagođeno, i ženskom reprezentacijom našega povijesnoga usuda, naše časti i vlasti, vjere, hrabrosti, plemenitosti, darovitosti, žrtve i odanosti obitelji i domovini, i u dobru i u zlu. Nabrojimo ih: kraljica Jelena, Čika i Vekenega, Katarina Kosača, Beatrica Frankopan, Cvijeta Zuzorić, Mila Gojsalića, Katarina Zrinska, Jelena Zrinska, Anica Bošković, Diva Grabovčeva, Dragojla Jarnevićeva, Slava Raškaj, Dora Pejačević i Ivana Brlić-Mažuranić.

Treba posebno naglasiti da ova vrijedna knjiga počiva na povijesnim činjenicama, ali zavidna autoričina erudicija i snažno nadahnuće živo oslikava vremenski kontekst svake od navedenih junakinja pa tako u nacionalnom makrokontekstu jasno vidimo svaku pojedinačnu sudbinu i u dirljivoj osobnoj drami. Stoga ću iz svakog od izabranih imena ukratko izvući sukus, ono zlatno zrno koje je Nevenkino pronicljivo oko uočilo i zabilježilo kao zalog u vremenu, nešto darovano svima nama, nešto po čemu smo to što jesmo, po čemu postojimo, pišemo i dišemo. Pa krenimo redom.

Prva u autoričinom nizu heroina, glasovita Kraljica Jelena, najkraće rečeno, bila je majka hrvatskoga kraljevstva; ona koja je osigurala mir hrvatskom kraljevstvu i nastavak kraljevske loze; ona za koju i danas stoji uklesano na solinskome sarkofagu da je bila i majka sirota i zaštitnica udovica. Teško se odlučiti koja je vrlina u njezinu slučaju pred Bogom i ljudima bila veća ‒ mudrost u vladanju ili briga i suosjećanje za patnje naroda.

Čika i Vekenega, majka su i kći iz zadarske plemićke obitelji koja je bila u srodstvu s hrvatskim kraljevima (Čikina prabaka bila je kraljica Jelena). Njih dvije obnovile su do danas stojeći zadarski benediktinski ženski samostan Sv. Marije, a u vrijeme njihova opatičkog života i upravljanja samostanom, on je postigao visoki domet kulturnoga, društvenoga pa i političkoga života svoga grada. U čuvenom »Kartularu« što je neka vrst osobne priče same Čike, a koji se i danas čuva u samostanskoj riznici, zabilježeno je na pergamenu: »Kako ne izgubiti baštinu ovoga prolaznoga života i ne lišiti se buduće vječnosti«. Neprocjenjivo je blago ovoga samostana koje svjedoči o danima slave, ali i o posebnoj Božjoj milosti koja ga je u krvavim povijesnim dramama – sjetimo se samo strašnog bombardiranja Zadra 1943. godine, pa nedavnog Domovinskog rata, uspjela sačuvati i za naše naraštaje.

Nevenku Nekić na poseban je način zanimala tragična povijest, tajnovite, tamne i mistične Bosne, a posebice sudbina njezine nesretne, u narodu i danas neprežaljene kraljice Katarine Kosače. Obišla je Nevenka stoga sve krvave i mračne topose propasti bosanskoga kraljevstva: Sutjesku, Bobovac, Jajce, Kreševo, Ključ, Blagaj, Visoko, Vranduk, Fojnicu... pa je nujna od tolike strmoglavljene slave i nesreće obišla i kraljičin grob u Rimu. Jer, bila je to kraljica koja je izgubila kraljevstvo i žena koja je izgubila muža i djecu. Njezin gubitak i naš je gubitak do današnjega dana. U svojoj oporuci Katarina je svoje kraljevstvo ostavila vlasti rimske crkve, a i danas 500 godina iza pada Bosne katoličke žene oko Kraljeve Sutjeske nose na glavi crne rupce za dobrom kraljicom Katarinom.

Priča o Beatrici Frankopan pomiče fokus našeg zanimanja prema sjeveru, prema brdu Modruš, prema Hrvatskom zagorju, Lepoglavi i Varaždinu, prema tragičnim plodovima hrvatske politike u savezima s Budimom i Bečom. Beatrica je bila hrvatska banica, iz slavne loze Frankopana, kćerka Bernardina, žena nasljednika ugarskoga prijestolja Ivaniša Korvina. Treba li reći da je život ove nježne i pametne žene, zaslužne za mnoge darove i blaga darovana lepoglavskim pavlinima, završio tako da joj se ni za grob ne zna, da je Beč ukinuo pavlinski red i opljačkao sve što je našao u samostanu pa tako i sve Beatricine darove od kojih su mnogi izrađeni njenom rukom...

Sa Cvijetom Zuzorić autorica nas na čas odmiče od tmurnih sudbina i otvara vrata Grada Dubrovnika u 16. stoljeću, grada što ga je čuveni pomorac dubrovački Miho Pracat htio, a dobrim dijelom i uspio zlatom potaracat. A Cvijeta, žena o čijoj su ljepoti, šarmu i darovitosti skladane pjesme živjela je u jedinstvenome ozračju mira, slobode, sveopćega napretka i renesansnoga duha koji je cvao u ljetnikovcima obrazovanih i imućnih gospara odanih ljepoti, znanosti i umjetnosti. Nije uzalud na ulazu u Pucićev ljetnikovac pisalo: »Bog nam je omogućio tu dokolicu«. A nije nepoznato da su stari Grci vjerovali kako filozofija, pa tako, vjerojatno i umjetnost, izranja iz dokolice. Možemo to shvatiti kao anegdotu, ali ne tako da ismijemo ovu ipak sasvim ozbiljno rečenu misao.

Od kraljice ljepote i društvenoga života renesansnoga Dubrovnika autorica Hrvatskih heroina nas odvodi do ponorno visoke stijene iznad brze i zelene rijeke Cetine nad kojom gore visoko iznad ponora stoji kip ‒ spomenik Mili Gojsalića, hrvatskoj Juditi koja je uvjerivši Topan pašu u svoju privrženost zapalila lagunu turskog oružja, digla u zrak i Turke i sebe i zasvijetlila neprolaznim sjajem u sjećanju i jeziku naroda koji je opjevao njezino junaštvo. Moja baka, kao i majka, potječu iz tih veličanstvenih dinarskih krajeva, a baka mi je često znala opjevati Milin podvig; nažalost, baka je otišla s ovoga svijeta, a ja ne mogu prežaliti što nisam zapisala taj sočni, slikoviti i pjevni jezik legende o Mili Gojsalića.

Ne po redu u knjizi i po podrijetlu, ali po junaštvu i sličnosti s Ivanom Orleanskom stoji gotovo nepodnošljivo tragični životopis Jelene Zrinske, kćeri Petra i Katarine Zrinske. Ova vrhunski obrazovana i hrabra osoba postala je zajedno sa svojim mužem Franjom Rakotzijem dio urote protiv bečkog dvora. U zadnjem činu ove urotničke priče, pune oslobodilačkoga i državotvornoga naboja, u neravnopravnoj borbi jedan po jedan od velikih aktera silazi sa scene i Jelena ostaje sama: otac mrtav, stric mrtav, majka zatočena, sva imanja zaplijenjena i opljačkana, suprug mrtav. Jelena staje na čelo preostale vojske, zajaše konja, otvara gradska vrata i juriša. Učinila je to sedam puta i uspjela preživjeti. U knjizi ćete vidjeti sve povijesne okolnosti i kako je Jelena završila i gdje joj se nalazi grob. Umjesto toga citirat ću autoricu koja kaže: »U europskoj povijesti ima samo jedan primjer kada žena vodi vojsku – Ivana Orleanska. Francuzi su je izdali, Englezi ubili, ali poslije niza stoljeća, ona je danas jedna od najvećih svetinja u Francuskoj«. Napisano je bezbroj djela o toj osobi, snimljeno mnogo filmova, posvetilo joj se i laičko i crkveno pero. A u Hrvatskoj danas gotovo nitko ne zna za Jelenu Zrinsku.

Teško da je netko odgojen, pa makar i površno, u hrvatskome duhu, a da ne zna za čuvenu sliku Otona Ivekovića »Oproštaj Katarine i Petra Zrinskoga«. Reprodukcije te slike bile su svojedobno ukras svakog našeg dnevnog boravka u djetinjstvu. Činjenice o Petru Zrinskom, Katarininu suprugu i njezinu bratu Krsti Frankopanu te o zrinsko-frankopanskoj uroti protiv nezahvalnog i podlog bečkog monarha Leopolda III. isuviše su poznate da bi ih ovom prigodom trebalo ponavljati. Znamo kako je ta pobuna hrvatskoga i ugarskoga plemstva završila, a najpotresnije svjedočanstvo tog po Hrvatsku u društvenom i političkom smislu razornog događaja čuva se danas u Riznici Zagrebačke katedrale, u obliku pisma Petra Zrinskoga supruzi Katarini neposredno pred neizbježno i surovo smaknuće.

Banica Katarina Zrinski imala je književnih sklonosti i bila je svjesna važnosti pisanja na hrvatskome jeziku. O tome čak i piše ističući taj problem u predgovoru svojem djelu Putni tovaruš. Vrlo je zanimljivo da ona ujedno i svjedoči, na istome mjestu, kako joj to stajalište mnogi mogu zamjeriti i za zlo uzeti... O Bože... otkad to traje! Katarina se neumorno borila za muža i brata. Molila je, pisala je tražeći razumijevanje i pomilovanje, ali odgovor je bio ledena tišina i zator cijele obitelji i svega što im je pripadalo. Čak su joj i djecu oteli pa su i ona skončala, a kako ni njezin lik ne bi ostao za vremena koja dolaze ‒ spalili su i njezine portrete. Posmrtni ostaci ove velike hrvatske plemkinje izgubljeni su u pregradnjama samostana dominikanki u Grazu.

U nastavku knjige Nevenka Nekić ispisuje priču o životu Anice Bošković, pjesnikinje i sestre Ruđera Boškovića. Genijalni brat i njegova književno nadarena sestra bili su jako vezani pa njihova prepiska zapravo zrcali jezik i stil života 18. stoljeća ne samo u Dubrovniku nego i u Mletcima, Rimu, Anconi i drugdje, i u tom smislu predstavlja vrijednost dokumenta ne samo o njima nego i o vremenu u kojemu su živjeli. Zanimljivo je da je Anica osim pjesama religioznoga nadahnuća pisala i satirične stihove šibajući moralno posrnuće i raskalašenost u Dubrovniku neposredno pred dolazak Francuza i gubitak najvećeg blaga što višnji Bog nam je dô – slobode kao temelja svakoga blagoslova i narodnoga dobra.

U svoju reprezentativnu vrstu iznimnih osobnosti autorica svjesno uvrštava i glasovite žene iz naše prošlosti koje su obavijene sjajem mita i, možda, izvornim podrijetlom narodne legende. Takav je slučaj sa Milom Gojsalića, ali još više snažno prisutnom i štovanom legendom o Divi Grabovčevoj, kršćanskoj djevojci koja radije bira smrt nego gubitak čednosti od pohotnog Turčina. Na lokalitetu Kedžara, na obroncima Vran planine postoji kultno mjesto koje već 150 godina obilazi i štuje hrvatski katolički puk, a krasi ga vrlo lijep spomenik Divi Grabovčevoj našega kipara Kuzme Kovačića.

Devetnaesto stoljeće donosi nam niz iznimnih i velikih žena, ali i posve novu situaciju u javnosti. U preporodnom dobu Hrvatice bivaju pozvane i dobrodošle ne samo kao kreposne sestre, supruge i majke nego i kao »društvene suradnice muškaraca« u širenju pismenosti, čitanju i afirmaciji hrvatske knjige, ali i ostalih umjetnosti. U tom ozračju pojavljuje se Karlovčanka Dragojla Jarnevićeva nesporno prva hrvatska profesionalna spisateljica i velika prijateljica Ivana plemenitog Trnskog koji će na nju ostaviti trajan i neizbrisiv dojam. Njezino društvo čine gotovo svi poznati ilirci, Stanko Vraz, Ljudevit Gaj, Vjekoslav Babukić i drugi. Objavljivala je i pisala mnogo bježeći od teške osobne situacije i bijede u kojoj je živjela kao i od nerazumijevanja i zavisti malograđanske sredine koja joj nije opraštala poštovanje najpoznatijih ljudi toga doba. Od mnogih njezinih djela posebno treba istaknuti Dnevnik koji ima veliku dokumentarnu vrijednost, kako za Dragojlin osobni život tako i za literarne i društvene sfere preporodnog razdoblja.

Devetnaesto je stoljeće rađalo jednu za drugom velike žene u hrvatskoj umjetnosti, a njihov značaj, veličina i sjaj njihova djela ne blijede ni danas. Dokaz su tome i imena slavne hrvatske slikarice Slave Raškaj iz povijesno usudnoga nam staroga grada Ozlja, zatim skladateljice, pijanistice i violinistice Dore Pejačević iz slavne našićke plemićke loze Pejaćevića i, na kraju, velike Ivane Brlić-Mažuranić, našoga hrvatskog Andersena, do danas najvećeg imena naše književnosti za djecu, unuke slavnoga bana Ivana Mažuranića, koji je na nju jako utjecao i u djetinjstvu i u kasnijem životu.

Ova tri velika imena nema potrebe pobliže razrađivati, jer zasigurno nema hrvatskoga intelektualca koji nije vidio Slavine »Lopoče« i čuo barem osnovne činjenice iz njezine (tragične) biografije. Dora Pejačević je i u svoje doba bila svjetsko glazbeno ime, a njezino djelo živi i zvuči i danas jednako zanosno na tradicionalnom »Memorijalu Dore Pejačević« u njezinim rodnim Našicama kao i u brojnim izvedbama suvremenih poklonika i izvođača njezine glazbe. A Ivana Brlić-Mažuranić i njene Priče iz davnine dio su naše duše, a njezinu Šumu Striborovu, Ribara Palunka i Šegrta Hlapića čuvamo kao obiteljsko blago i poklanjamo svojim unucima i djeci najboljih prijatelja. Za nju je svojedobno engleski Times napisao da je ona »otkrila svijetu krasnu sliku hrvatskoga etičkoga genija«. Treba li tome što dodati?

Dakle, s ova tri velika imena Nevenka Nekić zaokružila je svoj izbor, ili možda bolje rečeno ‒ izvor u kojemu iz prošlosti izviru lica poput duginog spektra vrlina, lica koja nas hrabre i oplemenjuju, koja ocrtavaju elemente naše ženske hrvatske samosvijesti. Zato je ovoj vrijednoj knjizi mjesto je u svakoj našoj kući, u svakoj školi i knjižnici.