Modernost i postmodernost Caričinih proza

Nije lako prikazati preobrazbu uspješne pjesnikinje, autorice devetnaest zbirki pjesama, u prozaisticu, a treba upravo to – govoriti o pripovjedačici Ljerki Car Matutinović u povodu izlaska knjige njenih izabranih priča Život bezbrižan i lepršav, koja bjelodano pokazuje da u predodžbi suvremenika prozni njezin opus zasjenjuje pjesništvo. Šire pak gledajući, pojava knjige koja probire i na svoj način sumira pripovjedni žanr, razumljiva je i očekivana, jednostavno zato što je bogato i raznovrsno književno djelo Ljerke Car Matutinović, usprkos nedvojbenom pjesničkom ugledu, trajno usmjereno stvaralačkom propitivanju različitih temeljnih, pa i rubnih književnih oblika.

Trideset i četiri izabrane priče, koje ona s pravom ne naziva ni novelama ni pripovijestima, nego upravo pričama, složene su prema kronologiji nastanka u četiri cjeline – Predragi kutek, Animator, Prolaz smrti i Život bezbrižan i lepršav – a svaka je cjelina naslovljena prema jednoj od u nju uvrštenih priča.

Najstarije priče, objavljene između 1981. i 1984., tematski su možda najsuvremenije, općeljudske i univerzalne. Prva od njih znakovitim naslovom Cave canem otvara nesporazuma pun žensko-muških dijaloga o različitom rodnom poimanju ljubavi i bračnih odnosa, gdje je ženska perspektiva romantična i idealistična, a muškarčeva prizemna, užicima prilagođena i po ženu obeshrabrujuća. Naime, muško-ženski rat riječima i činom traje od pamtivijeka, ne stišavajući se i ne rješavajući ništa, dapače, usložnjavajući se i rastući s vremenom u kojem se žena pokazala sve sposobnijom i snažnijom pred životnim izazovima. Najzad rasprava u vlastite interese ukopanih stavova završava pat-pozicijom, jer promjenama neskloni muž inzistira na »u genima, atavistički zapečaćenom« stanju, dok ona zbacuje naslage povijesnoga iskustva i odbija biti »Adamovo rebro, duga kosa, jabuka, smokvin list«, vještica, mačka, laka žena, itd…

Promišljeno stavljena na početak opsežnoga izbora, načinje i razglaba priča Cave canem problemsku ideju svih uvrštenih priča, koje se u većoj ili manjoj mjeri bave svenazočnim i vazda složenim muško-ženskim pitanjem, usmjerenim na nedohvatnost i nestalnost najtraženije ljudske emocije – iskrene i trajne ljubavi – kompenzirane posvuda prolaznim surogatom putenosti i erotike. Na tom je tragu i priča o odrastanju djevojčice u ženu (Partner) i duhovita priča o rodnom prosvjećivanju, nasukanom na partnersku burlesku zbunjene žene i slabića muža (Ljubavni jadi Ružice Ttrnoružice), a u tom je kolu i svagdašnja priča o mužu gotovanu i radinoj supruzi koja trpi njegovu preljubničku narav (Jedan dan gospe Fiorence), kao i priča o mužu koji pun sebe gradi materijalno carstvo (vilu, vikendicu, skupi auto i jahtu), dok mu zavodnik u liku suvremena Odiseja, lutalice, moreplovca i osvajača ženskih srdaca, ne odmami zanemarenu ženu, raskrinkavši do temelja mit o vjernoj Penelopi (Ming ili nevolje jednog moreplovca). Tematski zasebno stoji ironijom prožeta aktualna priča o čelniku udruge samoproglašenih čovjekoljubaca koji pretenciozno planiraju »dobrohotjeti i dobrotvoriti« čovječanstvu, a uistinu šupljim frazama obmanjuju slijepe, poslušne i naivne sljedbenike, kakvih uvijek ima, i na kojima uspješno parazitiraju koristoljubivi manipulatori ljudskim dušama (Zlatna duša).

Ironiziranjem fušeraja u gradnji stanova za gradsku sirotinju nagovješćuje priča Predragi kutek tematske sadržaje objavljene na izmaku bivšega režima (u rasponu od 1987. do 1990. godine) i svrstane u drugu cjelinu knjige. Usredotočena na anomalije »socijalizma s ljudskim licem« razotkriva autorica sistemsko iskušavanje i testiranje granica ljudske izdržljivosti u suočavanju s nepravdom (Moj slučaj), ismijava režim u lovu na uvijek sumnjive hrvatske rodoljube optuživane za nacionalističke ideje (Animator), demaskira razgranato doušništvo prikriveno građanskim zanimanjem (Kućna sekretarica). U istoj je ideološkoj sferi, no tonom oštrija, priča o bezdomnom ratnom siročetu koje djetinjim očima promatra kako se ideologija o blagodatima komunizma i propaganda »svima jednako« zemaljskih dobara već na prvoj kušnji kompromitira nasilnom komesarskom gestom i sebičnom ljudskom bezobzirnošću prema bližnjima (Naranča).

Tematizirajući razliku između onih koji misle da je hod do cilja nužno posut teškoćama i moralnim ogradama, i onih koji neopterećeni skrupulama traže lake i bezbolne probitke do blagostanja (Tri dana jahanja), prikazuje autorica socijalističku mladež u potrazi za dobrima truloga Zapada koji izbliza i nije tako glamurozan kako se iz daljega čini (Pizza Pazza i toreador); donosi priču o na smrt osuđenom pauku koji se zakratko uživio u ulogu osvetnika nad mrskim dvonošcima (In memoriam jednom pauku); slika posljedice ljubavnog brodoloma koji u srcu ostavlja bolnu i neutješnu pustoš (U sumrak); inzistira na razlici mitskih razmjera u biblijskoj simbolici priče o ženi koja sanja raj zemaljski s njim u zajedništvu, a uistinu mu je samo još jedan, lako dohvaćen, ovozemaljski užitak (Gabrijel).

U najvećemu dijelu priča trećega i četvrtoga dijela (objavljenih 2002. i 2006.–2009.) uplovila je autorica punim jedrima imaginacije i kreativnosti u motive i sadržaje srednjega vijeka, ismijavajući viteški način života, običaje i rituale, a posebno u nebo vapijući apsurd feudalnih povlastica. Hranjene ljudskim manama i porocima – častohlepljem, ohološću i glupošću (Počasni nosilac barunovih čačkalica) – stoljećima su odolijevale i održavale se na teškom radu i pljački podanika (Aurea aetas).

I narativnim postupkom prilagođeni duhu vremena, srednjovjekovni su sižei oblikovani na način poglavlja u viteškim romanima, gdje se u podnaslovu najavljuje što će se u priči i komu dogoditi, a mahom je riječ o preljubničkim aferama i razonodi plavokrvna plemstva, o viteškim turnirima i gozbama, na kojima se udvornički trubaduri razmeću pjesmama i glazbom (Nepodobne uzance viteza od Pance). Istodobno se u tom otmjenošću opsjednutom svijetu zlostavljaju žene, udaju nezrele djevojčice (Prinčipesina Malmaritata) i sklapaju brakovi iz računa; naveliko cvjetaju vradžbine, čarobnjaštvo i praznovjerje (Astrologinja Pauperkula i njeni vitezovi); razmahuje se progon vještica i ritual čišćenja od grijeha u mučilištima i podižu se lomače na kojima skončavaju ljudi i izgaraju »opasne i na sve spremne knjige« (Knjižničar Serafin de Cascabel), osobito kad u vrijeme karnevala na vidjelo izlazi sav vražji nakot ljudskih poroka, i kad se žbiri nadmeću u prokazivanju nepodobnih, a likvidacije na trgovima postanu razlog okupljanja i popularan društveni događaj (Prolaz smrti).

Na osebujan i samo naoko ležeran način opisuje autorica lažni sjaj na feudalnim dvorcima uhljebljenih trubadura, laskavaca i obmanjivača ženskih srdaca (Misteriji, moraliteti i drugi entiteti); prikazuje zlatom opijene trgovce znanjem (Pomponio Cicalone, literat i genijalac) i stare cure koje su predmet sprdnje i teret vlastitim obiteljima (Markiza Maria Della Chieza), ukoliko ih »sreća, namazana svim mastima« ne dotakne pa postanu kurtizane i pjesnikinje na glasu, vladarice dvoraca i salona, što se događalo rijetko i tek onda kad je mračni srednji vijek obasjala renesansa (Teštarda Piljapoko), što autoricu odvlači u digresiju o netom izumljenom tisku koji istiskuje skupe i raskošno uvezane rukopise na pergameni.

Većina tih priča posvećena je položaju i sudbini na silu udanih i neljubljenih supruga, izvrgnutih otmicama pustopašnih vitezova i samovolji raskalašenih muškaraca, očeva i braće, muževa i ljubavnika. Oni nesmetano svijaju ljubavna gnijezda u izvanbračnim zajednicama, ostavljajući zakonitim suprugama brigu za svoju nezakonitu djecu, ali i supruge i ljubavnice glatko napuštaju kad u nelojalnoj utrci za vlašću i bogatstvom pohrle u osvajačke pohode i križarske ratove, koji rijetkima donose korist, »dok je većina grcala u krvi i pošastima« i umirala u tuđini (Mladica iz kuće Giovanetti).

Osim lomača na kojima su gorjele vještice, muška su rješenja za nepodobne žene bili i samostani, u koje su braća smještala sestre, da ih se riješe bez miraza, a muževi žene kojih su se zasitili ili im nisu dale nasljednika (Mirakul zvan ljubav, Iskušenica Virago i obraćenik Virilije). Samo su one najsmionije sudbinu uzimale u svoje ruke prerušavajući se u amazonke(Bojovnica Androgina), iako im ni to nisu bili sretni izbori.

Posegnuvši u tematiku srednjega vijeka, prakticiranu u hrvatskoj književnosti i u vrijeme moderne s 20. stoljeća, raskrinkava autorica logiku feudalnih sloboda i prava na planu muško-ženskih odnosa, gdje se, civilizaciji usprkos, malo toga promijenilo nabolje. Čvrsto stojeći na strani ženskih likova i braneći pravo žene na ljubav i bračnu vjernost, ne previđa autorica zbilju nevjernih, raskalašenih i nebrižnih supruga, djevojaka i majki. No i one su slika i prilika društva u kojemu privilegirano plemstvo ništa ne obvezuje, osim njihovih pravila i protokola, a pripadaju im sva zemaljska blaga i svi ovozemaljski užici: raskošni dvorci, elitne zabave i plesovi, izvanbračni izleti i kurtizane. A sve je to društveno dopuštena i prihvaćena konvencija – ono što se nosi i što je in, usprkos tomu što je dominacija profanih i trivijalnih sadržaja relativizirala i razorila moralne vrijednosti.

Odredivši svoj odnos prema kategorijama dobra i zla i njihovim uvijek trenutačnim i djelomičnim pobjedama, propagira autorica slobodarska načela i pravo na osobne izbore, bez obzira na to što čovjek jedva može kontrolirati hirovitu i nepredvidljivu zbilju i upravljati svojim životom, jer moćnici uvijek najbolje znaju što on zaslužuje. Upravo zato se autorica u svojim pričama zauzela za dekonstrukciju patrijarhalne srednjovjekovne kulture i muškarčeve svemoći, kad su zbog istinske, društveno i svjetonazorski nepodobne ljubavi padale glave, a ustoličio se formalizam viteštva i manirizam trubadurske lirike bez zbiljskoga pokrića.

* * *

Intrigantan autoričin ironijski pristup srednjovjekovlju u svojoj se nadahnutoj naravi očitava u svakoj priči i u cjelini zbirke, emanirajući specifičnu ideo-emotivnu atmosferu oglednih postmodernističkih proza, u kojima se tematika uskladila s majstorijom stila, život s pričom, a fakcija s fikcijom. Zanimljiva i kad ponavlja i varira stvaralačke motive, Ljerka Car Matutinović pripovjedačica je žive mašte i osebujne izražajne snage, a njezin jezični perfekcionizam bogatim je vokabularom i znalačkom uporabom riječi svojega, ali i tuđih jezika (poglavito talijanskoga) oblikovao intelektualno svježu prozu. U tim je prozama srednji vijek povezala s današnjicom, a slabostima uvijek podložnu ljudsku prirodu omjerila s univerzalnim moralnim vrednotama.

Mašta i jezik alati su njezina pera i rezultiraju rječitom i pomno građenom stilistikom, kojom kazuje upravo ono što želi reći. Ogledni je primjer za to otprve uočeno obilje raznovrsne epitetonike povezane sa srednjim vijekom, kojom je efektno i precizno odredila svoj autorski stav prema svjetonazorskim i moralnim defektima epohe – zloćudne, izopačene, silovite, neuhvatljive, prehude, nesigurne, opasne, nepredvidljive, opskurne i mračnim velovima prikrite, a to je samo desetak od nekoliko desetina izraza kojima je značenjski i stilski obojila vremenski daleko i tajanstveno razdoblje o kojem piše.

Uvlačeći čitatelja u tekst i nastojeći mu se svidjeti, uvodi autorica inovacijske postupke i pomiče žanrovske granice: poziva se na kroničare i ljetopisce, na sačuvane zapise protagonista i na stare rukopise, unosi mitske i bajkovite elemente, najavljuje događaje koje će ispričati kasnije, zaustavlja naraciju započete priče da bi umetnula novu, raspreda o različitim mogućnostima raspleta iste priče, a gdjekoju od priča završava onodobnom pjesmom, epitafom, pa čak i receptom.

Istome cilju stvaranja zanimljive i moderne priče služi i trijumfalni povratak stare dobre fabule i naracije u svim njezinim pričama, kao i nenametljiva, u kontekst ugrađena kulturološka, sociološka, historiografska i umjetnička znanja i iskustva, obogaćena svenazočnim, specifičnim autorskim humorom i ironijom, narodnim izrekama (račun bez krčmara; jutro pametnije od večeri), autentičnim frazemima (mali od kužine, globalni vrtuljak), ironičnom autorefleksijom (pjesme ne pomažu ni onima koji ih pišu), igrom riječi (animator – agitator, flandra – flundra) i slengom. Posebna je priča informacijsko-tehnološka retorika u službi portretiranja, tragom koje jedna onodobna travarica postane »infamno poznata kao da je imala svoju web stranicu, svoj portal, jednom riječju, ta srednjovjekovna ‘blogerica’ znala je lijek za sve boljke«.

A nije u svim tim vješto ispripovijedanim i kompozicijski zaokruženim pričama riječ samo o obrazovanju i znanjima, o elokvenciji i erudiciji, o izrazu i jeziku kao mediju stvaralačke invencije i izražajnoga kapitala, naprotiv, sve to služi istomu cilju – kreiranju autentičnoga autorskoga rukopisa suvremene hrvatske spisateljice, koja na jedinstven način oslikava, povezuje i propituje život i običaje vremenski udaljenih svjetova, srednjega vijeka i vrle nam svagdašnjice. U tome i jest smisao priča u knjizi Život bezbrižan i lepršav, kojom su čitatelji dobili nadahnuto pisano, pametno i sugestivno štivo.