Melankolija Prošloga

Dramski, prozni pisac te pjesnik Tomislav Zajec u Katoličkoj krivnji, u svojoj najnovijoj zbirci stihova od Gubitka (tugaljiva intonacija za Bivšim i Prošlim) čini sublimaciju umjetničke energije. Sve što je prošlo, naime, iz nužne perspektive tuženja ima odliku melankolične, a u autora i dobre pjesme. Objekt (voljena osoba, ili kvalitet bivšeg života...) koji se oteo, a priželjkuje se, seli se u čežnju.

Motivi koji pobuđuju nužnu melankoliju često su nomenklatura bivše zemlje (betonska odmarališta na moru, djeca kao gosti...) ili pak njemačke iskrivljene riječi gastičkog života... tragovi Prošlosti.

U sastavku »Sva radost kasnog socijalizma« o tvornici tekstila se kaže turobno i bez optimizma:

promatra radno mjesto djevojke iz prigradske tvornice tekstila
(...)
i protiv čega se ovdje još isplati boriti?

kuta je plava
šuma je siva.

U tužaljci za Bivšim autor traži mogući razlog pa kaže: »...ali odakle se stvorila ta neobična veza između ljepote i zaborava?«

Autor bez sumnje dobro poznaje snagu zgode i izazvane melankolije. Otpuštene radnike apsurdno povezuje sa slovom »s«, zaostalim iz natpisa sada u praznoj tvorničkoj hali: »sretna osamdeseta«, naime.

Tomislav Zajec promatra i melankolično komentira prošlo vrijeme, valja reći – bez ideološkog naboja, uvažavajući potrošeno vrijeme koje je očito bio nekad nečiji život:

promatra otkinutu posudu ostavljenu uz cestu,
prašnjavu pojilicu za otpuštene radnike podsusedske cementare
u kojoj su sve uspomene pretvorene u brojalice,
dječje igre s crvenim knjižicama koje lagano stanu u dlan
nehotičnom spretnošću sedamdesetih.

Tipovi ispisane melankolije su iz potrebe pobližeg nazivanja ponegdje označene jednostavno i priručno:

promatra svetu sličicu na zidu, ali toliko je mala da nikako
ne može raspoznati što na njoj radi njezin hrabri svetac,
to je i zbog toga što stoji predaleko, nekako ukočeno,
na tankom limu.
svakog sumraka je isto, u malen stan zgrade u ognjena price 6/II
pristiže brigada dimnjačara da od tamo crnim prstima planiraju
ofenzivu
(...)
sve istine o nama prije ili kasnije dobiju svoj prostor za tugu.

U zbirci melankolije i tuge autor se načelno služi postapokaliptičkom slikom: prošli život bivših interijera, otužan završetak bivšeg radničkog života i avetinjski puste bivše hale, rastanak dvoje ljudi koje je usprkos svemu vezivala ljubav – najčešća je porazna motivika jednog bivšeg i ugaslog života. Neoliberalizam je samo ubrzao opći gubitak i inače ugroženog humanuma... Primjerice, ženi je prošao život pa se prisjeća »života koji je bio ovdje samo da bi kradomice prošao«.

U ciklusu Černobil, kao i u ciklusu Interijeri autor veže svoj osjećaj uz Objekt, srušeni i propali Černobil, ili pak uz prazne domaće građevine prepune bivših zgoda i mirisa... Novi ljudi na zemlji poslije nuklerne nesreće spremni su, navodno, za novi život, kao i novi bogataši u novoj neoliberalnoj sredini.

Jedini način očuvanja Objekta, kaže Kristeva, jest status afekta. Jer, narcistično deprimantna osoba, ako živi samo unutar vlastitog poricanja, onda zvuči kao prazno mjesto. A afekt, kako se reklo, daje bučni obris Objekta pa na neki način priznaje taj teritorij, pa i putem buke afekta. A tuga je nadomjestak Objekta za koji se osoba veže. Za depresivnog pojedinca tuga je zapravo jedini objekt, tj. Ersatz, drugoga nema.

Primjerice, starica promatra svoje relikvije od polistirena, a Tomislav Zajec kaže:

on bi jako volio da je ta starica njegova baka.

Melankolija Prošloga, kao i izraziti ironijski odmak, snažno su utisnuti u autorove pjesničke iskaze, kao npr. u gotovo sarkastičnoj sceni ‒ kad u osnovnoj školi Edvard Kardelj miriši mliječni obrok:

naslonjen na zid u pauzi između dva daha, on govori u kameru
koliko je zapravo teško kuhačom potjerati vrapca, i o tome
kako dječju gužvu stvara tek otopina protiv žutice
u lavoru pokraj ulaznih vrata, ali dok se široko smije, on podsjeća
na rudara-udarnika s novčanice, a u ljepoti se sve oprašta lakše.