Knjiga o gradišćanskohrvatskom identitetu

1.

Složeno pitanje o identitetu jednoga naroda/narodne grupe ima mnogo različnih sastavnica i ne može se lakomišljeno zadovoljiti plakatnim odgovorima.(*) Pogotovo ne ako je to uspjelo sačuvati opstojnost narodnoj skupini u parcijalnim pokrajinama na tromeđi mađarsko-austrijsko-slovačke granice ‒ zajedno s danas potonulim hrvatskim otokom u produžetku Moravske u Češkoj ‒ u raznovrsnim (mađarskim, austronjemačkim, slovačkim) kulturnim ustrojenjima. U takav golemi i zapetljani posao, čini se, kao u znanstvenu avanturu uputila se Katarina Klara TYRAN svojom doktorskom radnjom na Humboldt sveučilištu u Berlinu 2015. godine. Ova njena studija je rezultat uspješne obrane disertacijske teze o kompleksnom gradišćanskohrvatskom identitetu. Već u naslovu autorica daje zahtjevnu odredbu Identitäre Verortung = određenje identiteta entlang der Grenze = uzduž granice, u čemu granica nije vezana uz državnopolitičko odredište nego je višeznačajna i odnosi se u prvom redu na Sprache = jezik, i na Zugehörigkeit = pripadanje točno određene narodne skupine Burgenländische Kroaten = Gradišćanski Hrvati (ovdje s velikim G).

Ne može se prešutjeti da se u prošlosti u nekoliko rasprava svraćalo na pitanje gradišćanskohrvatskoga identiteta, koja latinska riječ o utvrđenju znači da je ‚tko ono što jest’ postalo opće dobro svih jezika zapadne kulture. Prilično rano, 1968. godine je Peter W. Thile iz Hannovera na Slobodnom sveučilištu u Berlinu branio tezu o »akulturaciji«, tj. gubljenju identiteta Hrvata u austrijskom Gradišću.(1) Slično je stavio u središte svoje pažnje istraživanje parcijalnog identiteta na sveučilištu u gradu Szombathelyu/Sambotelu stručni skup o jeziku, identitetu i upotrebi jezika među gradišćanskim Hrvatima, a posebno rasprave Bernadete Zadrović(2), Nikole Benčića(3) i Denesa Šokčevića(4) o problematičnom identitetu Hrvata u Mađarskoj. A posebnim aspektom pokrajinskoga identiteta zemlje Gradišća bavi se Leonhard Prickler(5) što isto ne možemo isključiti iz našeg vidokruga, jer se takve rasprave na njemačkom ili mađarskom čitaju više od onih u gradišćanskohrvatskom jeziku. No nitko do sada nije dao tako temeljitu, produbljenu studiju o identitetu gradišćanskohrvatske narodne grupe kao Katarina Tyran na Berlinskom sveučilištu.

2.

Nakon određenja i ograničenja pojmovnog sadržaja, opisa suvremenoga prostranstva i sociodruštvenog stanja, pregleda dosadašnjih znanstvenoistraživačkih rezultata autorica je raščistila difuzan pojam »identiteta« da bi se moglo jasnije raspravljati o postavljenoj tematici. U pitanju nije osobni identitet nego zajednički, skupni pod znakovitom šifrom gradišćanski/Gradišćanski Hrvati, sa svim glavnim današnjim upitnim sadržajima.

U ovoj studiji upozorava se na upitnosti samodefinicije gradišćanski Hrvati (6) i ukazuje vrlo dobro na nepodudaranje državnopolitičkoga i kulturnopovijesnog tumačenja ovog pojma. Naime, u pitanju je da li se svi nasljednici hrvatskih iseljenika u ove prostore mogu/smiju prozvati »gradišćanskim« Hrvatima, koje konzekvencije ima to za njihovu granu u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Moravskoj? Poznato je da državna politika – možda po načelu divide et impera – ne akceptira u potpunosti takvu definiciju, a ni sami Hrvati se ne identificiraju u svim sastavnicama narodne grupe s takvom definicijom. Kulturnopovijesno je upitno, dokle je netko dio hrvatske, austronjemačke, mađarske ili slovačke kulture i od kada se pretočio iz hrvatskoga identiteta u neki drugi? Ili: imamo neki genetički identifikator, kao što se to pokušavalo dokazati za vrijeme nacionalsocijalizma?(7)

Na drugom se mjestu upozorava – od dotičnih na nerazumljivu i neshvaćenu – diskusiju o pisanju gradišćanski velikim ili malim slovom: gradišćanski ili Gradišćanski? Jer, i u tom se jednostavnom pravopisnom pitanju otvaraju cijele ideologije o identitetu i pripadnosti, o autohtonosti narodne grupe ili narodne manjine, neka skupine, a pjesnik govori »od turskog vihora simo dostrovašena kita«. I vrlo su šarena, razilazeća, kontroverzna, nepomirljiva i nepromišljena mišljenja o tome, ovisno od ideološke nastrojenosti bez da bi se načelno razmišljalo o tematici.

3.

O složenosti takvih (ne)definicija govori Katarina Tyran u raščlambi »Verortung« = određenje granice pojedinih sadržaja. Granica ovdje ne znači samo geografsku već i vremensku, jezičnu, kao i kulturnopovijesnu. Mogla bi se ta granica proširiti i na etnološku, folklornu, muzičku, vjeroispovijesnu, dubinskopsihološku i slično, no to bi preraslo okvire takve studije. »Verortung« ovdje znači hic et nunc, najbliže prostorne i vremenske jedinice, što se u ovom slučaju odnasi na Hrvate u Gradišću i njihove ogranke u Beču, susjednoj Mađarskoj i Slovačkoj, na ono što se i danas aktivno priznaje, svejedno pod kojim imenom, gradišćanskim Hrvatima.(8) Time je povučen i vremenski Rubikon na sredinnu 19. stoljeća, od kada se stabilizirao jezični prostor i kada je vremenska udaljenost od matičnoga hrvatskoga naroda bila dovoljno udaljena da su se i oni sami mogli smatrati Hrvatima (Hervatima/Horvatima/Ervatom i sl.). A za Hrvate u južnom matičnom narodu u svagdašnjem pojmovnom razlikovanjustvorili su nepromišljeno nadimak »Hrvaćani«, što i do danas izaziva neracionalne iritacije u odnosima i interpretacijama.(9)

Takvo prostorno određenje nije moglo uzeti u obzir potonule hrvatske otoke brojne dolnjoaustrijske, moravske i slovačke hrvatske manjine i vjerodostojno ukazati na čimbenike koji su u prošlosti, početo od doseljenja u 16. stoljeću, djelovali na obrazovanje hrvatskoga identiteta u ovom prostoru. Po svemu bi se morali udubiti u proučavanje u danas zanemarenu crkvenu i predožuljsko razoblje povijesti u našem prostoru. Toliko se bez oklijevanja može ustanoviti, da se hrvatski identitet mogao očuvati samo na području Đurske i Sambotelske biskupije, iako su gubici i na ovom prostoru veliki. Nije se u dovoljnoj mjeri moglo ukazati na tvorbeni vjerski čimbenik jer se od revolucionarnih događaja 1848. potiskuje crkvena organizacija i civilni građanski procesi, a u prvom redu nacionalizam stavi kao zvijezda vodilja prosvijećenosti suvremenoga društva u kojem su sve narodne grupe, manjine, različnosti smetali u ostvarivanju jedinstvene nacionalne države. Kao poseban i snažan relikt anakronističko su gradišćanski Hrvati do danas očuvali svoja sve brojnija hodočašćenja, na čelu sa štajerskim Celjem/Maria Zell k Magna Mater Austriae, koja je ujedno i Magna Hungarorum Domina i Mater Gentium Slavorum. Ta granica nam je metagranica i povezuje sve Hrvate ovoga prostora. Tu nema nikakvih smetnji!

Poremećaje pokazuje studija u oblikovanju povijesnih granica tijekom vremena, posebno u 20. stoljeću. Nakon doseljenja je trebalo duže vrijeme da se primijeti razlika između života u staroj domovini i u novim postojbinama. Najprije je ona bila samo u povijesnom shvaćanju i tek od sredine 19. stoljeća, uvođenjem Gajevih jezičnih reformi i Jelašićevoga napada na Ugarsku, nastaje očita razlika. Od toga vremena se ustvrđuje granica između matičnog naroda i dijaspore. Ne samo to, granica se stalno koleba između zagovornika za potpuno prilagođivanje matičnoj jezičnoj kulturi i separacije u smislu nekakve regionalne samostalnosti. U tome se nije ništa postiglo, koliko je djelovala većinska mađarska i austronjemačka kulturna sredina na ćudored Hrvata. Tu je u igri bio društveni i državni propagandistički faktor o kojem nikada nismo govorili.

Svakako, može se ustanoviti produbljivanje razlika unutar narodne grupe od razbijanja austro-ugarskog državnog jedinstva, jer se granica povukla usred narodnoga tijela Hrvata u Zapadnoj Mađarskoj. A poslije Drugoga svjetskoga rata skoro je pola stoljeća željezni zastor gušio svakovrsnu komunikaciju preko državnih granica narodne grupe. Ni pretjerana očekivanja o narodnom jedinstvu poslije 1990. nisu se potpuno mogla obistiniti i očito su se pokazale razlike između mađarske, slovačke i austrijske narodne grane u interpretaciji jezika i narodne kulture, kao i dijaspore i matičnog naroda.(10) Što to znači? I Katarina Tyran u svojoj disertaciji u više navrata ističe da identitet nije ukroćena osobina, nego ovisna o raznovrsnim faktorima svakodnevnoga života, prema tome fluktuira na svakom polju narodnoga života. Dok se takvo neizvjesno kolebanje u društvu prije Prvog svjetskog rata moglo neutralizirati(11) ‒ to više nije uspijevalo poslije austrijskog Državnog ugovora (1955.), kada se kulturno-povijesna argumentacija s jezično-kulturnog težišta premjestila na socijalnodruštvenu, recimo i političku; tada se zaoštrila borba između zapadnoga i istočnoga nazora te se usmjerila na osiguranje društvenoga dobrostanja na račun kulturnih vrijednosti. I trebalo je proći ponovno nekoliko desetljeća dok se stabilizirao labavi hrvatski identitet.

4.

Posebnom intenzivnošću bavi se studija Katarine Tyran o najbitnijem pitanju narodnoga bića, o jeziku, pod natuknicom »A ča našu rič naliže?« Svaka zemlja koje se tiče problematika gradišćanskih Hrvata jezično je pitanje razradila na zavidnoj znanstvenoj razini.(12) Nedvojbeno je da jezično pitanje stoji na istaknutome mjestu u stvaranju identiteta i nije začudno da od 18. stoljeća sve do današnjih dana stoji u središtu pažnje. Čim je počela podmuklo popuštati teritorijalna i kulturna poistovjećenost oslabivši veze s jezičnim korpusom, tada je elita bila prisiljena stvarati neki modus vivendi. Takav se pak pomirbeni način pokazao u tvoračkoj jezičnoj posebnosti, koja je odbijanjem »ilirskoga jezika« i parolom polaganoga približavanja, prilagođivanja k današnjem hrvatskom standardnom jeziku, uza sve naopakosti argumentacije, dovela do staloženja regionalne jezične norme na čakavsko-e/ikavskoj osnovi. Time se stvorila i jasna granica između književnoga hrvatskoga i gradišćanskohrvatskoga jezika.(13)

Međutim, u studiji Katarine Tyran jasno se pokazuje da time nije smirena diskusija o jeziku, jer se kodificirana načela ne prihvaćaju svugdje. Širim narodnim krugovima nije jasna razlika između mjesnoga govora, regionalnoga dijalekta i zajedničke jezične norme, bez koje se ne može čuvati jezik u dovoljnoj mjeri. Stoga mlada znanstvenica Katarina Tyran neumorno naglašava: Naš gradišćanskohrvatski i hrvatski standardni jezik ne isključuje jedan drugoga. Tako je ponovno granica između standarda i regionalne norme postala upitnom i nastavlja se neizvjesnost u jezičnom pitanju. Isto tako studija ukazuje na znatne razlike u tretiranju jezičnoga pitanja između slovačke, mađarske i austrijske hrvatske narodne grupe, a dodatno su bitne i razlike na samom užem gradišćanskohrvatskom prostoru.

5.

Rubno se u studiji Katarine Tyran raspravlja po sustavu slagarskoga ormarića i o drugim sastavnicama u stvaranju identiteta. Tako npr. vrlo duhovito autorica raspravlja o nazivima Hrvata u vremenoplovu, o pravopisnoj interpretaciji g ili G za naziv »gradišćanski«, o sadržajnoj klasifikaciji, o pojmu manjina ili narodna grupa. Po tom ona kratko karakterizira i obilježava najvažnije sadašnje markere gradišćanskohrvatskoga identiteta: tamburice, plesove, narodnu nošnju, sve ono što ima veze sa (nostalgičnom) tradicijom. Možda ovo poglavlje i nije izdašno, ali je vrlo pregledno. Danas su u srednjoj Europi, svejedno s koje strane granice, najvažniji markeri za gradišćanske Hrvate upravo su navedene natuknice. I zato bilo bi vrijedno ukazati na psihogenetsku veze jezika i folklora, ali i puno dalje. Tako se autorica primjerno bavi modernijim izražajnim oblicima identiteta, kao što su etnopop, Dan mladine HAK-a,
zatim pojmovima domovina i Lijepa naša, te nacionalnim znakovima, gradišćanskohrvatskom himnom i padajućom zvijezdom nekad sjajnih crkveno-vjerskih utjecaja.

Svako poglavlje ima privremene rezultate da bi na kraju autorica izvela zaključke, u kojim ističe: 1) vrlo dalekosežne posljedice na identitet gradišćanskih Hrvata imale su državne granice 1921. i 1945. godine; 2) važan je politički razvoj poslije Drugog svjetskoga rata; 3) posljedice iseljenja Hrvata u gradove, posebno u Beč, gdje se stvara novi centar gradišćanskohrvatske elite (ali ne kaže ništa o iseljenim Hrvatima u Prekmurju); 4) za ogranke u Mađarskoj i Slovačkoj je Gradišće postalo točka povezanosti, ravnopravno s Hrvatskom; 5) nedostatak dovoljne narodnosne motivacije za identifikaciju, poticajni pojmovi; 6) nacionalni simboli, koji se u Mađarskoj i Slovačkoj drugačije interpretiraju nego u Austriji (grijesi nacinalsocijalizma).

Autorica posebno izdvaja najvažnije markere gradišćanskohrvatskog identiteta. To su: a) skupna povijest s prilično kompaktnom geografskom pozadinom, danas pod nazivom Gradišćanski (ili gradišćanski) Hrvati; b) skupni jezik, ne samo unutar narodne grupe nego i s matičnim narodom; c) nacionalni i regionalni znakovi, domoljublje za razne »domovine«; d) skupni naziv Hrvati; d) utjecaj Katoličke crkve i vjere; e) skupna književnost; f) tradicionalne vrijednosti; g) ne i u posljednjem redu ‒ osjetljivo djeluju službene veze pojedinih država (Austrije, Mađarske, Slovačke, Češke) s Hrvatskom na oblikovanju suvremenoga identiteta. Sve u svemu, stabilne vrijednosti koje su nastale pod pritiskom globalizacije su fluidne, iako se pristupom spomenutih država u EU idealistički očekivalo poboljšanje na ovom polju.

Studijom o identitetu gradišćanskih Hrvata je Katarina Tyran načela vrlo aktualnu a potisnutu tematiku o kojoj se do sada mnogo govorilo na populističkoj razini, bez znanstvene potvrde. Iako ju možemo uvrstiti u velike pregledne studije poput onih od Breua (o naseljavanju), Neweklowskoga (o jeziku), Karalla (o baroknoj književnosti), Lukežić (o prozi) i sl., čini nam se da je to samo početak koji bi mogao pokazati složene duhovne procese u stvaranju narodnoga identiteta petstogodišnje manjine (dijaspore) i biti poučnim uzorom za hrvatske dijaspore diljem svijeta.

Mlada znanstvenica Katarina Klara Tyran rođena je u Beču, u gradišćanskohrvatskoj obitelji, a provela je duže vrijeme u Novom Selu na Hati, gdje je intenzivno urasla u gradišćanskohrvatsku tematiku. Sveučilišni studij u Beču je 2007. završila magisterijem o prvom gradišćanskohrvatskom jezičnom spomeniku »Klimpuškom fragmentu« (kao knjiga izašao je taj rad u okviru Gradišćanskohrvatskih studija br. 6 Znanstvenoga instituta gradišćanskih Hrvata, ZiGH, 2010. godine u Trajštofu (Das Klingenbacher handschriftliche Fragment. Eine Analyse des ältesten bekannten Schrift- und Sprachdenkmales der burgenländischen Kroaten / Klimpuški rukopisni fragment. Analiza najstarijega poznatoga pisanoga i jezičnoga spomenika gradišćanshih Hrvata). Od 2007. je bila na studiju Humbolt sveučilišta u Berlinu i 2014. obranila disertacijsku tezu o gradišćanskohrvatskom identitetu »Magna cum laude«.