Kolo 3, 2016.

Kritika , Naslovnica

Marija Znika

Dragocjeno djelo o hrvatskom jeziku

(Grupa autora: Povijest hrvatskoga jezika, knj. IV, izd. Croatica, Zagreb, 2016.)

Četvrta knjiga Povijesti hrvatskoga jezika pretposljednji je dio projekta Povijest hrvatskoga jezika što ga vodi akademik Radoslav Katičić. Ovu su knjigu uredili: glavni urednik Ante Bičanić te urednici: Josip Lisac, Ivo Pranjković i Marko Samardžija. U njoj se obrađuje 19. stoljeće, stoljeće po mnogo čemu prijelomno za razvoj hrvatskoga jezika.

Knjiga obuhvaća 758 stranica enciklopedijskoga formata. U njoj je, uz Predgovor, u 15 poglavlja obuhvaćeno mnoštvo podataka i novih spoznaja o hrvatskom jeziku (jeziku hrvatske književnosti, novina i časopisa 19. stoljeća, o znanstvenom funkcionalnom stilu, sustavno je obrađena onomastička sastavnica, dijalektološka sastavnica, administrativni funkcionalni stil…), što je sve popraćeno obiljem literature koja se donosi uz svako poglavlje, a po potrebi još dodatno i podrubnim bilješkama, te brojnim preslikama najvažnijih, ponekad teško dostupnih djela i obogaćeno preslikama djela vrsnih slikara onoga doba (Vlaho Bukovac, Celestin Medović, Vjekoslav Karas, Slava Raškaj…). To omogućuje uvide u postignuto, ali omogućuje i daljnje istraživanje.

Autorskim tekstovima vrsnih jezikoslovnih pera na kraju je pridodana Antologija djela s tekstovima iz 19. st. na kajkavskom, čakavskom i štokavskom narječju. Raznovrsnim tekstovima oprimjeruje se funkcionalna polivalentnost hrvatskoga standardnoga jezika. Tekstove su izabrali i priredili: Sanja Holjevac, Josip Lisac, Lina Pliško, Ivo Pranjković i Diana Stolac. Slijedi Sažetak na engleskom jeziku o povijesti hrvatskoga jezika u 19. stoljeću te Kazalo imena koja se spominju u knjizi i napokon Životopisi autora priloga.

U prva tri rada prikazuju se kulturne i društvene prilike u kojima se razvijao hrvatski jezik u 19. stoljeću.

Hrvatski jezik od početka 19. stoljeća do narodnoga preporoda, akribično opisuje Marko Samardžija, navodeći povijesne i političke prilike, dokumente, aktere i njihova bitna djela koja su pridonijela standardizaciji hrvatskoga jezika. U hrvatskom se jeziku 19. stoljeća očituje istovremenost dvaju različitih tijekova standardizacije (u kajkavskoj i štokavskoj stilizaciji), vrijeme različitih koncepcija o izboru osnovice hrvatskoga standardnoga jezika, ali i vrijeme završne standardizacije i kodifikacije hrvatskoga jezika te raznih filoloških škola, odabira između nekoliko slovopisnih (grafijskih) rješenja. Sve to u političkom okružju nesklonu afirmaciji hrvatskoga jezika kao samobitnoga standardnoga jezika: latinski jezik dominira u javnome životu ‒ saboru, pravosuđu, školstvu ‒ njemački na Vojnoj granici, a nastoji se uvesti i mađarski jezik.

U prilogu Radoslava Katičića Hrvatski jezik od narodnoga preporoda do kraja 19. stoljeća riječ je o hrvatskom jeziku u vrijeme narodnoga preporoda, jeziku pokrivenom nazivom ilirski, o traženju prikladnih slovopisnih rješenja i analizi ključnih djela koja su pridonijela nadvladavanju regionalnih razlika te prevladavanju nerazmjera »između jezičnoga žara i kompetencije u vladanju jezikom koji se želi preporađati«. Snaženju pozicija hrvatskoga jezika pridonosilo je učenje latinskoga jezika, a slabile su ga međusobne borbe ondašnjih filoloških škola i potkraj stoljeća dominacija škole hrvatskih vukovaca.

Ivo Pranjković u radu naslovljenom Filološke škole i hrvatski književni jezik u drugoj polovici 19. stoljeća analizira polazišta filoloških škola te polemike o pripadnosti štokavštine, a onda i rasprave o etničkoj pripadnosti štokavskih govornika. Nesporazumi su proistjecali i iz različitih shvaćanja književnog jezika. Uz podršku vlasti prevladala su rješenja koja je nudila škola hrvatskih vukovaca nerijetko s rigidnim rješenjima. Ona su ipak pridonijela učvršćivanju standardnojezične norme.

Kajkavski hrvatski književni jezik u 19. stoljeću predmet je analize Barbare Štebih Golub. Iz njezine je analize razvidno da je kajkavsko narječje i na njemu ostvaren književni jezik mogao biti ravnopravan takmac za izbor osnovice standardnoga jezika. O tome svjedoče književna produkcija, plodna leksikografska tradicija, obilje gramatičkih priručnika, pravopisi, mnoštvo popularnoznanstvenih djela i prijevoda kojima se dokazivala funkcionalna polivalentnost kajkavskoga književnog jezika. Stoga razlog za izbor štokavskoga narječja nije u nerazvijenosti kajkavštine i njezinoj možebitnoj neprikladnosti za standardni jezik, nego je taj izbor ovisio »ponajprije o jezičnopolitičkoj odluci iliraca«.

U radu Josipa Lisca Hrvatska narječja i dijalektološka istraživanja u 19. stoljeću dokumentirano se prikazuju razmještaj i bitna obilježja hrvatskih narječja u 19. st. Konstatira se da je dijalektologija u 19. stoljeću bila pomoćna znanost te nije čudo da su joj rezultati skromni. Budući da su migracijska kretanja znatno smanjena, ipak je zamjetna štokavizacija čakavskih kopnenih govora, te čakavizacija doseljenika s jugoistoka u Istru, kao i kajkavizacija doseljenih čakavaca u području donje Sutle. U radu se govori i o staroštokavskim šćakavskim slavonskim govorima, novoštokavskim ikavskim govorima, primjerice u zapadnoj Bosni i zadarskom zaleđu te u Bačkoj oko Subotice i Sombora, kao i o torlačkim govorima Hrvata na Kosovu i govoru Hrvata u Rumunjskoj.

Sanja Vulić i Gordana Laco sustavno prikazuju Jezik hrvatske književnosti 19. stoljeća. Takav prikaz je novost. Svoj rad temelje na izboru tridesetak autora i njihovih djela objavljenih u 19. stoljeću. Književna djelatnost promatra se u tri razdoblja: 1800.-1830., potom 1830.-1850. i od 1850. do 1900. Pozornost se posvećuje nekim zajedničkim obilježjima, ali se donose i neke osobitosti ili odstupanja u jeziku pojedinoga pisca. Otegotna okolnost piscima su bili neriješeni slovopisni problemi. U pravopisu preteže morfonološko načelo i gramatička interpunkcija.

Novost je i sustavna obrada novinskoga funkcionalnoga stila Jezika hrvatskih novina i časopisa u 19. stoljeću, autorice Vlaste Rišner. Autorica obrađuje slovopisna i jezična obilježja, a dodiruje i pravopisna i stilska. Zaključuje da su na oblikovanje jezika u19. stoljeću novine utjecale i izrazom i sadržajem. Uz kalendare, molitvenike te almanahe prve novine u kojima je od 1806. bilo tekstova na hrvatskom jeziku bio list je Kraglski Dalmatin. U jeku narodnog preporoda u Danici izlaze Babukićeva Osnova slovnice slavjanske i Demetrova rasprava o jeziku književnosti koji se razlikuje od svakodnevnoga jezika i jezika znanosti. Proučavanje stila novina i časopisa pokazuje da se u Novinama horvatskim razvija administrativni stil, u Književniku znanstveni stil, a u Napretku se dodiruju publicistički i znanstveni stil. Oni donose uredbe i zakonske propise, ali i reklamne poruke.

Prvi put je i Znanstveni funkcionalni stil tekstova u 19. stoljeću predmet analize, i to autorica Marijane Horvat, Lane Hudeček i Milice Mihaljević. One analiziraju u njima nazivlje, organizaciju tekstova, navođenje bilježaka, literature i sl. Razlučuju u tom stilu strogo znanstveni stil te znanstveno-funkcionalni podstil kojim se populariziraju znanstvena dostignuća u člancima, brošurama, školskim udžbenicima i priručnicima. Do prihvaćanja štokavske osnovice standardnoga jezika ne može se govoriti o znanstvenom funkcionalnom stilu hrvatskoga jezika, pa su u prvoj polovici 19. stoljeća znanstvena i znanstveno-popularna djela na štokavštini relativno rijetka. Pojedini su se funkcionalni stilovi ostvarivali u svojim narječnim stilizacijama ‒ kajkavskoj i čakavskoj. Polovicom 19. st. pokreću se specijalizirani znanstveni i znanstveno-popularni časopisi za mnoge struke.

U ovoj se knjizi prvi put obrađuje jezik administrativno-poslovnih tekstova u 19. stoljeću. Autorica Vladimira Rezo ističe bitna obilježja toga stila (jasnoću, kratkoću, klišejiziranost, neemocionalnost, nominativnost…) na primjerima tekstova, pretežno u drugoj polovini 19. stoljeća, i to zakona i propisa, predstavki Saboru i banu te dokumenata koji se tiču gospodarstva, ustroja društava i institucija, programa političkih stranaka, poslovnih pisama. Tekstovi iz Dalmacije predilirskoga razdoblja razlikuju se ne samo po ikavskom refleksu jata nego i oblično od onih u sjevernim krajevima, dok tekstovi nastali nakon ilirizma ne odstupaju bitno od onih zagrebačke filološke škole. Zanimljivo je uočiti da su se u tome stilu do danas održali neki administrativizmi (dotični, isti, navedenibiljegovina, taksa, dohodak, pristojba, spis…).

Poglavlje Slovopis i pravopis u 19. stoljeću predmet su pregledne analize Lade Badurine. Sažeto se može reći da se u prvoj polovici 19. stoljeća rješavalo pitanje hrvatskog slovopisa, a u drugoj polovici pitanje hrvatskog pravopisa. Hrvatski je jezik ušao u 19. stoljeće s nekoliko ustaljenih slovopisnih praksi: na sjeveru kajkavski (horvatski), na jugu je dalmatinski slovopis te od 18. stoljeća slavonski slovopis proširen u Slavoniji, južnoj Ugarskoj i djelomice u Bosni i Hercegovini. Kad je riječ o pravopisu, sukobi među školama bili su oko izbora načela na kojima će se izgrađivati pravopis. Jedni su zastupali morfonološko načelo, a drugi fonološko. No, ni jedan (hrvatski) pravopis nije ni dosljedno fonološki(…) ni dosljedno etimološki, tvrdi autorica.

Poglavlje Hrvatske gramatike u 19. stoljeću obradila je Željka Brlobaš. U tom razdoblju nastalo je niz gramatika koje kvalitetnim opisima podižu razinu standardnosti hrvatskoga jezika, a gube dodatne praktične sadržaje uobičajene u starijim gramatikama. U nekima od analiziranih gramatika jezik i metajezik su gotovo do sredine stoljeća pretežno strani. Iznimka je Starčevićeva Nova ričoslovica ilirička u kojoj su i jezik i metajezik hrvatski. Autorica je 36 gramatika prikazala tablično i obuhvatila ih svojom analizom bilo da su samostalna djela, bilo da su aneksne gramatike. Iscrpnije je prikazana Starčevićeva Nova ričoslovica ilirička. Starčevićevo Ričoslovje (1840.-1850.), Babukićeva Ilirska slovnica kao prva znanstvena gramatika, Mažuranićeva Slovnica Hèrvatska, Veberova Skladnja kao prva samostalna sintaksa. Pregled završava Maretićevom Gramatikom prikazujući njezine prednosti u sustavnosti obrade i nedostatke u izboru korpusa.

Hrvatski leksik i leksikografija u 19. stoljeću poglavlje je koje je iscrpno obradio Marko Samardžija.Prateći razvoj leksikografije u Hrvata, autor zaključuje da se ona od svojih početaka u 16. stoljeću postojano obogaćivala i jezično i leksikografski važnim djelima bilo u samostalnim, bilo u aneksnim rječnicima. Do četrdesetih godina 19. stoljeća jaka je veza s 18. stoljećem glede koncepcije. Od 40-ih godina može se govoriti o suvremenoj leksikografiji, i to ponajprije o dvojezičnoj i terminološkoj. U dopreporodnom razdoblju bitnu su ulogu odigrali Stullijevi rječnici, Voltićev Ricsoslovnik, pa Katančićev nedovršeni Pravoslovniki njegov rukopisni Etymmologicon illyricum,Richter-Ballmannov Ilirsko-němački i němačko-ilirski rukoslovnik, te 1842. opsežan Mažuranić-Užarevićev dvojezični Deutsch-ilirisches Wörterbuch – Němačko-ilirski slovar književnoga hrvatskog jezika koji je na hrvatskoj strani uspješno popunjavao brojne leksičke praznine. U drugoj polovici 19. stoljeća izlaze brojni dvojezični rječnici, primjerice oni Rudolfa Fröhlicha Veselića, pa Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Österreichs 1853. – s temeljima hrvatskoga pravnoga nazivlja, te brojni terminološki rječnici u kojima je usustavljen jezgreni dio nazivlja. Od 1860. razvidna je plodna leksikografska djelatnost Bogoslava Šuleka koji je nizom novotvorenica obogatio hrvatski leksik i oblikovao hrvatsko strukovno i znanstveno nazivlje. Šulekov rad na popuni leksika nastavlja Dragutin Parčić svojim dvojezičnim rječnicima s talijanskom i hrvatskom sastavnicom. Sedamdesetih godina s Akademijinim rječnikom počinje rad na jednojezičnoj leksikografiji. U drugu polovicu 19. stoljeaća padaju i početci hrvatske enciklopedistike te djela posvećena tuđicama i raznovrsnim nepravilnostima u jeziku, navodi Samardžija.

O hrvatskim imenima u 19. stoljeću piše Anđela Frančić. Onomastička sastavnica hrvatskoga jezika 19. stoljeća time je prvi put sustavno istražena. Stariji su leksikografi unosili, doduše nesustavno, u svoje rječnike i imena. Na početku 19. stoljeća dominiraju svetačka osobna imena uz manji broj narodnih osobnih imena. Primjećuje se i davanje više osobnih imena jednoj osobi. Neka prezimena otkrivaju doseljenike, npr. Fiorentini, Kleinhaus, a neka su prilagođena hrvatskom jeziku, primjerice: Šoštar, Tišljar, Soldat. U vrijeme narodnoga preporoda stvaraju se hrvatska imena pogodna da budu i krsna imena, primjerice: FridrikMiroslav; IgnacijeVatroslav, Ognjoslav; EmerikMirko; GotfridBogomir. Pohrvaćuju se i prezimena npr. KrambergerGorjanović, VeberTkalčević… Nahodi dobivaju izmišljena imena i prezimena i time su obilježeni. Akademijin rječnik sadrži oko 30 posto imena, ali ih nasilno novoštokavizira, primjerice ČrnomerecCrnomjerac; DelniceDionice. Hodonimi, čini se prvi put uvedeni u opis, nastali po pučkim nazivima ulica i trgova (Opatovina, Ilica, Visoka ulica) zadržavaju se i u službenim dokumentima.

O filološkim istraživanjima hrvatskoga jezika u 19. stoljeću piše Josip Bratulić. Prije 19. stoljeća uočava se »težak nedostatak obrazovanih i odlučnih intelektualaca, posebice na polju jezikoslovlja, koji bi se uključili u onovremenu znanost i praksu«. Priručnici i gramatike ne nose hrvatsko ime. Filologija se, kao i politika, u 19. stoljeću našla pred zadacima ostvarenja nacionalnih interesa – političkog i upravnog sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Naziv jezika ilirski nije imao zaleđe u narodu koji bi se tako zvao. Valjalo je riješiti problem grafije i pravopisa. Filologija 19. stoljeća bila je očito zabavljena prije svega kroatističkim temama, utvrđivanjem standardnoga jezika, poviješću jezika, istraživanjem narječja.

O hrvatskom jeziku i europskim jezicima u 19. stoljeću u pet potpoglavlja s dobrim uvidima u stanje stvari piše Dubravka Sesar. Govoreći o europskom jezikoslovlju toga stoljeća, D. Sesar ističe da je razvitku filologije pridonijelo osvještenje uloge jezika u nacionalnoj povijesti te filozofija i književnost romantizma. Otkrićem srodnosti europskih jezika razvija se poredbenopovijesno jezikoslovlje, te utemeljuje tipološko jezikoslovlje. Atomizam mladogramatičara i zanimanje za beziznimnost glasovnih zakona zamjenjuje se zanimanjem za semantiku i lingvističku geografiju. Razvijaju se nove teorije, pravci i škole.

Europski su jezici i jezičnim sredstvima nastojali ostvarivati političke ciljeve: Poljacisu nastojali osamostaliti se od Rusa, Rusi – postati lučonoše slavenstva i proširiti se na zapad, Srbi – ostvariti velikosrpsku ideju; Česi pokrenuti se iz stagnacija od 16. st. Većina europskih jezika ima status velikih, državnih jezika (engleski, nizozemski, danski, švedski). Norveški ima čak dva standardna jezika – bokmål (temelj mu je urbani danski) i nynorsk (temelj su mu zapadnonorveški govori). Poticaj jezičnom normiranju u 19. stoljeću bio je Adelungov rječnik zasnovan na visokonjemačkom. Tome je pridonio i Dudenov pravopis iz 1872. Od romanskih jezika francuski je utjecao na romanske i neromanske jezike. Kodificiran je krajem 17., a od 18. stoljeća je službeni jezik. Leksikografija se razvija u tradiciji Francuske akademije. Španjolski je normiran u 18. st., a portugalski je državni jezik od 17. st. Talijanski je ujedinjen na toskanskom narječju u 19. st. Mađarski od 1844. postaje službeni jezik.

Hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti te svima koji se zanimaju za hrvatski jezik i njegovu povijest ovom se knjigom daju relevantni, vjerodostojni i provjerljivi podaci o standardizacijskim procesima u hrvatskom književnom jeziku, njegovoj uporabnoj raslojenosti i doraslosti da raznovrsne sadržaje izrazi vlastitim jezičnim sredstvima. Tijek standardizacije hrvatskoga jezika u 19. stoljeću pokazuje izrazito dinamičan razvoj jezične teorije i prakse. S jedne strane očit je i svojevrsni purizam, a s druge strane otvorenost novim idejama i izrazima, što se ogleda u plodnosti funkcionalnih stilova, od kojih se neki u ovoj knjizi prvi put prikazuju. Knjiga može biti izvrstan promicatelj hrvatskoga jezika i kulture u zemlji i inozemstvu te dragocjen svjedok povijesne ukorijenjenosti hrvatskoga jezika u svojim narječjima i književnim i jezikoslovnim djelima.

Za ravnopravno sudjelovanje u međunarodnim odnosima važno je poznavati povijest svojega jezika i brojna djela kojima se potvrđivala njegova doraslost za izražavanje svih postignuća u znanostima svijeta te njegova trajna uključenost u svjetske tokove. Stoga valja čestitati Društvu za promicanje hrvatske kulture i znanosti CROATICA što i u vremenima nesklonim knjizi uspijeva okupiti vrsne stručnjake i izdavati ovakva, za hrvatski jezik dragocjena djela.

Kolo 3, 2016.

3, 2016.

Klikni za povratak