Café Revolucija

PODGORICA, PROLOG

za igora isakovskog
zrakoplov je prizemljio
nakon šest pokušaja.

oluja se stišavala,
snažan vjetar raznosio je lišće
i lijepio ga po prozorima
aerodromske zgrade.

on je stajao vani, na vjetru,
pored čovjeka s ceduljicom
i mojim imenom
na ćirilici.

vatromet kose,
brutalan pogled
i melankolija.

bio je tu i primož,
blijed nakon četiri
neuspjela slijetanja.

onda hotel crna gora,
njegov prodoran smijeh
zasijecao se u krvotok,
u beton,
u tišinu socijalističke izgradnje.

bez drugih sudionika
kao predgovor noći dugih dijaloga,
ljepilo pogleda,
sunovrat,
epska patetika.

boca jamesona ispod stola,
maskirna butelja gore,
pored prozora s teškim
brokatnim zavjesama.

on je prizemljio jučer,
prije kiše na horizontu,
plitkome horizontu
u podnožju visoravni.

utonuli u njegov doping,
bili smo postolje i prag.

govor je posljednja moć,
nadglasavao je žamor
susjednih stolova.

riječi su razbijale tišinu,
tišina stakla na prozorima,
napuštene flaše
pod nogama.

glas se razvijao u tonalitet,
tonovi formirali glas.

tišina je oblikovala priče
koje tek treba prevesti
na sve svjetske jezike.

tišina i dim: scenografija
dugih, nesanih noći
iz kojih je kuljala
pošast teksta,
vardar među prstima
i veliki križ na brdu.
nema života bez poezije!
krik u dubinu noći,
u polumrak lobbyja.

onda milijun novih riječi
kao da sve počinje ispočetka,
a on se
samo
pritajio.

CAFÉ REVOLUCIJA

Prvi sarajevski espresso zbio se
na trgu Ljudevita Gaja.
Café Revolucija kao mjesto
i kao vrijeme.
Koje vrijeme?
Vjetar pred oluju
raznosi novine
uličnih prodavača:
i on želi oteti
jedini preostali posao.
Prodoran smijeh žene u roza tenisicama,
prijekoran pogled druge
u žutom kombinezonu.
Prolazi znanac: vidjet ćemo se, žurim, kaže.
Gdje ćemo gledati utakmicu?
Kasnije, u parku nasuprot, veliki ekran:
grobna tišina za poraz i za pobjedu.
u Revoluciji turisti jedu salatu revolucija.
Revolucija, kažu, jede svoju djecu
i svoju publiku.
Nailazi taksist obrijane glave:
Odakle si? Iz Srbije?

Iz Zagreba.

Du
Du
Du
Du
Du
Du
Du
Du

Ovo je tvoja ulica, ne znam gdje je taj broj,
izađi, majke ti, da ne vrludamo!

Osam minuta. Šest maraka. Vozdra!

Par klinaca žvali se u mraku.
Je li ovdje 29?
Ne znamo, nismo odavde!
Zgurena figura iza grma jorgovana,
djevojka, čini se,
ne skida oči s ljubavnika.
Broj 29?
Ne znam, nisam odavde!

Spotaknem se na stubištu
I pljusnem u golemu,
golemu lokvu:

Sam si! Probudi se!
Novi dan samo što nije počeo.

ESEJ O PRAVDI

Primavera je ljepše ime neg’ sport, proljeće – dobacuje
čovječuljak u prekratkim hlačama
i počeše se između nogu
kao u reklami za bolest
koja se baš ovih dana
prestala vrtjeti na televiziji.
Drugi, iz unutrašnjosti kafića,
protuslovi, pa nehoteći ispušta čašu:
rasprskavanje stakla kao slika
i kao zvuk.
Sejdefu majka buđaše, buđaše...
Monotonom ljepotom prekriva
dnevnu senzaciju kafića
u sporednoj ulici.
Iz drugoga dopire buka utakmice i
glas zajapurenog komentatora.
Čini se da je pobjeda opet u
krivim nogama,
o čemu svjedoči njegov
patetični esej
o faktoru sreće i pravdi
koja je opet zakazala.

LOPOVI HARAJU

Ako uočite sumnjive osobe
prijavite ih policiji –
plakat je na telegraskom stupu
dvadeset metara od policijske kućice
koja čuva zastoj
i diplomaciju.

Psi lutalice, ni živi
ni mrtvi,
utonuli u buku radnih strojeva.
Dva radnika nožem buše
konzervu,
treći dobacuje nerazumljivu,
u vjetar prosutu
rečenicu.
Moguće da je psovka,
moguće poziv na obrok
i predah.

Podrhtava žica na ogradi:
turoban znak u svijetu
žica i ograda.
U nekoj kući,
neznano kojoj,
vjetar zalupi vratima.
Sva stakla
skupljena u jecaj:
bolan odjek krhkoće
i nesigurnosti.

Jeka niz Koševsko brdo,
zvuk jutarnje molitve:
trudna žena s djetetom
u naručju
pada u zagrljaj druge
trudne žene:
Ne psuj!
Ne kradi!
Uzmi što ti je ponuđeno!

O KOMUNIKACIJI

Hoćeš li čitati poeziju ili gledati
među njezine noge?
pitao je otac sina za stolom u
brandcafeu s crvenim foteljama
i niskim stolovima.
Sin se i dalje vrpoljio
bez riječi, bez teksta,
zamrznutih očiju nad
Ferlinghettijevim Populističkim manifestom:
Svi vi avangardni otkačeni pjesnici
Svi vi prenapregnuti Konkretni pjesnici
Svi vi pjesnici pizdolisci
(...)
Whitmanova divlja djeca još uvijek
Spavaju ovdje...
Otac puši i gleda.
Mali ne miče pogled.
Susret očiju u istoj točki.