Bakrene sove

Koliko ima na ovome svijetu romana, novela, drama i filmova koji započinju zvonjavom telefona? Ne može se ni izbrojiti. A nije to ni čudno, jer zvuk telefona obećava da će se dogoditi nešto važno: kad bi vijest što stiže preko žice bila neka svakodnevna sitnica, ne bi se od nje ni započinjalo pripovijedanje. A pisci to znaju, pa zato tako rado na taj način otvaraju svoju priču.

A ako je tako, zašto ne bih onda i ja, koji nisam pisac, nego sam nevježa u literarnim stvarima, upotrijebio isti taj zanatski trik u trenutku dok započinjem ovo svoje izvješće? Mislim da mi to neće nitko zamjeriti. Nevolja je samo u tome što se kod mene zapravo i ne radi o korištenju ustaljenoga književnog postupka, nego o suštoj istini: za mene je doista, u zbilji, sve započelo zvonjavom telefona. A to me i brine: ispada nekako da je jedan dio mog života – i to baš onaj najvažniji – započeo kao roman. To pak ne može značiti ništa drugo nego da će se tako i nastaviti, to jest da će biti možda zanimljiv, ali u isto vrijeme da će biti i nestvaran, pa se i neće doimati kao život, nego kao priča. No, nije priča, nego je zbilja, koliko god bila fantastična. A ja sam izvještaj o toj zbilji – sad vidim: vjerojatno zbog neiskustva – započeo kao priču, pa mi ne ostaje ništa drugo nego da ga tako i nastavim, pa kako mi bude.

Zazvonio je, dakle, telefon, a ja sam zastao na pragu i trgnuo se kao da je netko u mome praznom stanu ispalio hitac iz pištolja. Zašto sam se trgnuo, postat će jasnije dalje, kad kažem nešto o sebi, a sad ću reći zašto sam zastao: bio sam na izlasku i oklijevao sam treba li da se vratim i dignem slušalicu, ili treba da telefon naprosto ignoriram. Zvonio je fiksni telefon, a to mi se nije činilo kao dobar znak, jer svi koji me poznaju i s kojima se često čujem zovu me na mobitel, dok se fiksnim telefonom koriste anketne agencije, ponuđači reklama, državne službe i neznanci koji žele da za njih obavim kakav besplatni posao ili im učinim uslugu. Nije, dakle, bilo prevelikoga razloga da se sad – već na odlasku, s ključevima u ruci – vraćam do telefona i da se javljam.

A ipak, još od prvoga časa znao sam da ću se svejedno javiti. Neka se čitatelj ne čudi, ali za mene je to pitanje časti, koliko god smiješno zvučalo kad se to ovako kaže. Ja sam, naime ‒ možda nešto više nego drugi ‒ svjestan da preko telefona često dolaze sudbonosne vijeti koje čovjeka sustižu čak i u slučaju da se on u nekom presudnom času ogluši o zvonjavu te sprave. Znam to po tome što je i meni jednom pristigla takva vijest i promijenila mi život. I, od tada sam naučio da je mnogo bolje – a svakako mnogo časnije – ne bježati od novosti, kakve god bile, nego da se treba s njima suočiti što prije, pa šta košta da košta. Vratio sam se, dakle, u stan i podigao telefonsku slušalicu s njezina mjesta na punjaču pokraj televizora.

– Ovdje Mijo Delač – začulo se na drugoj strani.

– E, Mijo – uzvratio sam osjetivši olakšanje, jer Mijo nije bio ni anketar, ni reklamer, a ni državna služba, nego moj kolega, pa gotovo i prijatelj. – Kojim dobrom?

– Htio sam vas zamoliti – započeo je, a onda se prekinuo, pa počeo ispočetka: ‒ Htio sam te zamoliti za pomoć.

Ja sam od Mije stariji desetak godina i on je kod mene polagao ispit iz povijesti arhitekture. Odavno smo već prešli na ti, ali se Mijo još nije na to navikao, pa radije koristi neke zaobilazne formulacije. Po tome zaključujem da sam ja za njega i dalje nekakav autoritet, premda je u struci daleko dogurao i u javnosti znači mnogo više od mene. Pretpostavio sam da se i sada radi o nečemu u vezi sa strukom. I, tu nisam pogriješio.

– Ako mogu – rekao sam – rado ću učiniti što želiš.

– E, pa hvala ti – rekao je Mijo. – Mnogo mi to znači. Reci mi, bi li mogao danas u toku dana svratiti do Stare sveučilišne knjižnice?

Mijo je upotrijebio naziv koji se službeno više ne koristi, pa ga malo tko još rabi i u privatnim razgovorima. Svi kažu Državni arhiv – a to piše i na pročelju zgrade o kojoj je riječ – i kao da se nitko i ne sjeća da je u toj zgradi nekada bila Sveučilišna knjižnica i da je ona za tu svrhu izvorno i sagrađena. Nisam sad mogao razabrati je li Mijo upotrijebio taj naziv zato što mu je i samome blizak, ili zato što je znao da je blizak meni. Ja se nalazim u sredini pedesetih godina, Mijo u sredini četrdesetih, i lako je moguće da ta razlika utječe i na to kako ćemo misliti i govoriti o onoj slavnoj zgradi na Marulićevu trgu. U svakom slučaju, od toga smo časa Mijo i ja tu zgradu između sebe zvali Stara sveučilišna, a to, kao što će se poslije vidjeti, nije bilo nimalo nevažno.

– Ako treba – rekao sam Miji – mogu i to. Zapravo sam bio na izlasku i ti si me uhvatio u posljednji čas. A o čemu se radi?

Tada sam se sjetio zašto me je Mijo nazvao na fiksni telefon: nedavno sam bio izgubio mobitel (zapravo, upao mi je u Mrežnicu prilikom jednoga izleta), i tako sam onda promijenio i uređaj i mrežu, a Mijinisam stigao javiti novi broj. Sad sam se sa slušalicom u ruci odšetao do balkona i naslonio se na njegovu ogradu, pa – pogledao u daljinu. Ugledao sam obli krov Sveučilišne knjižnice, s onim njegovim sjajnim ukrasima, gdje na četiri ugla po četiri sove nose na glavi goleme kugle, koje valjda simboliziraju globus, a možda i planete. Bio je to čudan osjećaj: gledati izdaleka zgradu u kojoj se Mijo nalazi, i u isto vrijeme razgovarati s Mijom. To je razgovor činilo nekako intimnijim, kao da se gledamo u oči, a ujedno i pustolovnijim, kao da jedan drugome šaljemo dimne signale. A onda sam, nastavljajući razgovor, zaokružio pogledom po vidiku što se pružao s moga prozora. I opet sam jednom – kao, uostalom, i svaki put ‒ osjetio zadovoljstvo, a u isto vrijeme i ponos.

Jer, moj stan nalazi se na Trešnjevki, u omanjoj stambenoj zgradi s jedva desetak stanova, i ima cijeli niz nedostataka, od kojih je glavni taj što gleda samo na jednu stranu, a ta je strana sjeverna, ili, da budem posve precizan, sjeveroistočna. A ipak, kad sam kupovao stan i obilazio različite lokacije, sve su moje nedoumice nestale čim sam ušao u ovaj prostor u kojem se sad nalazim (a u njemu su tada još električne žice virile iz zidova i stropova i smrdjelo je na sredstvo za lijepljenje pločica): znao sam da ću kupiti taj stan i da ću u njemu živjeti, i to vjerojatno do samog kraja. A sve to zbog vidika.

Kad se gleda s ulice, kuća u kojoj živim nije ni po čemu neobična, a prava njezina tajna skrivena je na dvorišnoj strani, na koju gledaju i moji prozori. Jer, evo što sve vidim sa svoga prozora: vidim Svetoga Blaža, pa Svetoga Marka, novu zgradu Tvornice duhana, pa tornjeve Katedrale, pa vršak zvonika Svetoga Vinka, pa Vatrogasnu brigadu na Savskoj, pa zgradu Cibone, pa hotel, zgradu Burze i Elektrotehnički fakultet, a na kraju neboder zvan Zagrepčanka. A u samoj sredini te slike proviruje krov Stare sveučilišne knjižnice, koji je nekad na sebi imao zelenu bakrenu oplatu, a sad je siv, jer su oplatu promijenili. Nekome drugom ne bi to možda bilo važno, ali meni jest: ja sam povjesničar arhitekture (specijaliziran za zagrebačku graditeljsku modernu), pa mi je drago imati stalno pred očima ono što je i inače predmet mojega stručnog interesa.

A još je važnije nešto drugo: kad sam prvi put ušao u ovaj prostor i kad sam prvi put spazio taj vidik, ja sam to shvatio kao prst sudbine, kao nešto što mi je dobrohotno ponuđeno u znak pomirenja. Do toga se trenutka, naime, sudbina sa mnom okrutno poigravala, pa sam ja taj pogled s prozora tada doživio kao njezinu ponudu primirja. Zato sam tu ponudu i prihvatio i uselio se ovamo čim je stan bio gotov. I, nisam nikad požalio: otkad sam ovdje – a to je već više od deset godina – radim bolje i više, objavio sam nekoliko knjiga i čvrsto sam uvjeren da je to zato što stalno imam pred očima tu vedutu koju sam dosad samo šturo opisao, ali ću joj se ubuduće često vraćati.

– Treba mi tvoja pomoć – rekao je sad Mijo. – Stručna, a i ljudska.

– Za stručnu ćemo lako – rekao sam. – A što se tiče ljudske… Znači li to da si u nekoj nevolji?

– Ne znam čak ni to – kazao je Mijo. – Ti mi i jesi potreban zato da skupa ustanovimo kako stoje stvari. Ali, ne bih htio o tome preko telefona…

To mi se kod Mije sviđa: premda se nikad nismo jedan drugome povjeravali, on uvijek dobro razumije moju situaciju. A to se i sad pokazalo, jer bilo je jasno da on ne želi ništa određeno reći o onome što ga muči manje zbog sebe, a više zbog mene. Jer, Mijo zna dvije stvari. Prvo, da sam se ja formirao u socijalizmu, kad je vladalo mišljenje da treba paziti što se govori preko telefona. Drugo, da je meni uvijek prva misao kako preko telefona stižu loše vijesti, pa svaki put kad telefon zazvoni – kad zazvoni onaj telefon što je ukopčan u zid – ja prvo pomislim da možda opet dolazi nešto strašno.

Nadao sam se da ću biti dovoljno vješt da u svome izlaganju tu temu nekako izbjegnem, ali sad vidim da je to nemoguće, ili da ja za takav pothvat jednostavno nisam sposoban. Ukratko, ja sam s telefonom jednom imao strašno iskustvo i zbog toga se iskustva sad i nalazim u ovome stanu, gdje, evo, stojim na balkonu, udišem punim plućima svježe svibanjsko jutro i razgovaram s Mijom dok gledam u daljini krov Stare sveučilišne knjižnice.

Preko telefona je – da više ne duljim – prije malo više od jedanaest godina, stigla vijest o smrti moje žene. Vraćala se sa službenog puta iz Rijeke, bila je jesen i padala je kiša, ali nije to bio uzrok nesreće, nego je auto iz suprotnog smjera iz nepoznatog razloga preletio preko zaštitne ograde i zabio se ravno u naš stari »opel«. Ja sam tada ostao udovac u četrdeset i trećoj godini života i dugo još nisam mogao podnijeti zvonjavu telefona, niti se na nju naviknuti. Svaki put kad bih digao slušalicu, dlan bi mi se oznojio, a srce počelo bubnjati: u mom se životu nije više moglo dogoditi ništa strašnije od onoga što se već dogodilo, ali to što se dogodilo kao da se ponavljalo prilikom svakoga telefonskog poziva.

Naravno, nije meni smetao samo telefon (njega je, uostalom, lako bilo isključiti, a tu su i mobiteli), nego sam teško podnosio i ona mjesta na kojima sam provodio život sa svojom ženom. Da smo imali djece, možda bi sve bilo drugačije, možda bi me svakodnevna rutina natjerala da se priberem i discipliniram, a ovako, nisam imao ništa nego samo sebe i svoju muku, i zato me je svakodnevni život tištio i mučio kao cipela koja žulja. Nisam više mogao podnositi ono pokućstvo, one sagove i zastore, onu kuhinju, onaj balkon, stubište, onaj krevet i one susjede, i tako sam se odlučio preseliti. Prodao sam naš stan u potkrovlju na Svačićevu trgu (a njega su mi davnih godina uredili prijatelji arhitekti) i kupio na Trešnjevki ovo utočište iz kojega se više ne mislim micati.

Stajao sam sad na balkonu sa slušalicom na uhu, a slobodnom rukom otvorio sam kutiju, izvadio cigaretu, pa je zapalio i otpuhnuo dim u topli svibanjski zrak. Gledao sam prema Sveučilišnoj kao da gledam Miju u oči dok govorim s njim. Razumio sam – pa čak i pozdravljao – Mijin strah od telefona, ali sam svejedno držao za svoju dužnost da ga malo nagovaram neka mi odmah sve kaže, i da se borim protiv te njegove prevelike delikatnosti.

– Dobro – rekao sam. – Ali, možeš mi barem nešto natuknuti, onako, općenito?

– Pa, možda mogu – oklijevao je Mijo i dalje. – Mogu ti reći ovo: mislim da u rukama imamo otkriće.

Eto ti ga sad. Dobro sam znao da Mijo nije čovjek koji se razbacuje riječima, a još manje čovjek koji će olako povjerovati da je upravo njemu sudbina namijenila da se domogne kakva spektakularnog nalaza. A uostalom, što je i mogao naći, ondje u Sveučilišnoj? On ondje sa svojom ekipom nešto čačka i čeprka, pa kako bi onda…

Sad tek vidim da nisam još rekao ni riječi o tome zašto se Mijo toga svibanjskog dana nalazio u Sveučilišnoj knjižnici, niti što je ondje radio. Zato se žurim da to ispravim. Odnedavno se, naime, u toj staroj i slavnoj zgradi obavljaju neki zahvati. Ona je otvorena 1913. godine (za banovanja Josipa Šokčevća, kako piše u predvorju), a od tada nije često obnavljana, pa se čak nije mnogo vodilo računa ni o tekućem održavanju. Činjenica jest da je zgrada načinjena solidno, činjenica jest da su povremeni testovi pokazivali dobre rezultate, ali vrijeme ipak čini svoje: prošlo je sto godina i potrebno je ipak ponešto popraviti. Potrebno je osobito u podrumu i u prizemlju, gdje je vlaga zahvatila zidove i gdje se mora – uz pomoć suvremenih materijala i tehnologija – obaviti poneki zahvat: tu i tamo neka betonska injekcija, tu i tamo malo žbuke, plastike, silikona (sve to nevidljivo oku promatrača), i Stara sveučilišna moći će živjeti dalje.

Ta je zadaća pala u dio Miji Delaču. On ima prilično konzervatorsko iskustvo, pa ja nisam bio nimalo iznenađen kad sam čuo da je posao povjeren upravo njemu. I prije nego što su radovi doista započeli – a od tada je prošlo otprilike tri mjeseca – Mijo se savjetovao sa mnom i već tada mi najavio da će možda zatražiti moju pomoć. Tom prilikom ponovio je ono što mi je rekao već mnogo puta: da sam ga upravo ja zarazio ljubavlju prema toj zgradi, da on smatra kako je to najljepša građevina u Zagrebu, te da je zato ova obnova bez ikakve sumnje vrhunac njegove karijere i jedna od prijelomnih točaka njegova života. A Mijo, kažem – za razliku od mene ‒ nije sklon velikim riječima, pa sam zato znao da misli ozbiljno svaki put kad bi mi izražavao svoje oduševljenje arhitektom Rudolfom Lubinskim i njegovim djelom. I, kad mi je toga jutra rekao da treba pomoć i da ima otkriće, ja sam bio siguran da nije posrijedi nikakvo pretjerivanje, nego da se uistinu događa nešto važno, pa da je i ona početna zvonjava telefona ipak imala u sebi nešto sudbinsko.

– Tiče li se otkriće kiparstva, slikarstva ili arhitekture? – upitao sam.

A upitao sam to iz dva razloga. Jedno zato što sam znao da u Sveučilišnoj ima vrijednih likovnih djela svih vrsta, a drugo zato što sam mislio da će to Miju potaknuti da mi ipak kaže nešto više nego što je do tada rekao. I, tu se nisam prevario. Odgovorio mi je:

– Arhitekture. Ma, čuj, nacrti se ne podudaraju sa stvarnim stanjem, eto, to je sve što ti zasad mogu reći.

* * *

Mijo me je dočekao pred vratima zgrade, a ja ga u prvi mah nisam ni prepoznao, malo zbog osobita raspoloženja u kojem sam se nalazio, a malo zbog odjeće što ju je Mijo imao na sebi.

Moje nastrojenje bilo je donekle povišeno, i to zato što sam ja na Marulićevu trgu uvijek uzbuđen, kad god da se ondje nađem, i bilo kojim povodom. Jer tu, u Staroj sveučilišnoj i oko nje meni su se dogodile mnoge važne stvari: tu sam stekao neke spoznaje, donio neke odluke, ponešto doživio, i to baš u onim godinama – oko dvadesete – kad je to čovjeku najvažnije i kad ostavlja najtrajnijega traga. Neću o tome duljiti, samo ću reći da sam upravo na tome mjestu i zbog te zgrade ja – provincijalac, uplašeni brucoš s glavom prepunom magle – prihvatio Zagreb i odlučio u njemu živjeti. I shvatio sam: ako povijest umjetnosti proučava takve pojave kao što je Sveučilišna knjižnica, onda sam ja dobro izabrao studij i onda ću se time baviti do kraja života. Eto, takve mi se misli na tome mjestu – na koje, nažalost, sve rjeđe zalazim – jave svaki put u podjednakom intenzitetu, pa čak mogu reći da su sve jače otkako sam počeo starjeti. Hodao sam, dakle, sad i osluškivao cvrkut pica u krošnjama i škripu tucanika pod svojim nogama, udisao sam miris trave, gledao kupolu i nebo nad njom, i zato nisam prepoznao Miju.

A nisam ga prepoznao i zato što je na sebi imao radni kombinezon. Kombinezon je bio crven, čak je na njemu bio vidljiv i natpis građevinske firme koja je obavljala radove. A čovjek, dakako, ne očekuje da će glavnoga konzervatora zateći tako odjevenog, pa sam zato i ja Miju gotovo previdio. Moram reći da on i inače njeguje stil odijevanja kojim se jako razlikuje od ljudi iz svoje struke. Oni nose sakoe sa zakrpama na laktovima, karirane pulovere, samtane hlače i sportske cipele, imaju njegovanu kosu i skupe naočale. A Mijo kao da se uvijek trudi izgledati kao šofer kamiona koji je upravo stigao s puta: izblijedjele traperice, tenisice, konfekcijske vjetrovke i kosa ošišana na kratko. Dugo sam mislio da je on izabrao taj stil zato što se buni protiv svoga ceha, ali onda sam vidio da to njemu dolazi spontano. A sad je još navukao i kombinezon, kao da se baš u takvoj odjeći najbolje osjeća.

Pružio mi je ruku i odbacio opušak, povukavši još iz njega posljednji dim. Ja sam pak izvukao iz džepa kutiju cigareta pa ponudio i Miju, da popušimo i smirimo se prije nego što prijeđemo na stvar. Mijo je prihvatio ponudu, pa smo zapalili, a potom se spustili niza stube i otišli do klupe, te sjeli na nju. Tek sam tada opazio da Mijo drži ispod ruke ovelik svežanj papira.

– Što to imaš? – upitao sam.

– Evo, pogledaj sam – rekao je on. – Siguran sam da ti je poznato.

Raširio je papir, a on je bio toliko velik da je prekrio i njegova i moja koljena dok smo sjedili jedan pokraj drugoga. Odmah sam shvatio o čemu se radi: bili su to projektni crteži knjižnice, što znači nacrti, tlocri, bokocrti. Mnogo sam puta imao posla s tim, dok sam se bavio tom zgradom za vlastito zadovoljstvo, dok sam o njoj predavao studentima i dok sam o njoj pisao knjigu. Tu sam knjigu sad držao u ruci, jer bio sam dovoljno priseban da je ponesem od kuće. Sad su mi oni Mijini papiri probudili nekakvu nježnost i nostalgiju. Danas se takve stvari mogu lako kopirati, pa sam možda i ja trebao dati načiniti nekoliko ovakvih crteža za uspomenu.

– Ovdje je bolje svjetlo – kazao je Mijo. – Pogledaj ovo ovdje. Zapažaš li da nije simetrično?

Čim sam čuo tu riječ, malo sam se lecnuo. Jer, u zgradi nekadašnje knjižnice sve je simetrično, pa ako je Mijo našao nešto što nije, onda je svakako našao pogrešku. Ono na što mi je pokazivao prstom bio je tlocrt podruma u kojem su se nalazile instalacije, a za nevolju se ondje mogao smjestiti i dio knjiga, kao što se i događalo prije preseljenja u novu zgradu. U svakom slučaju, Mijo mi je sad kažiprstom (a kažiprst je imao ispucalu kožu, kao u pravoga šljakera) pokazivao dva mjesta na crtežu. Bili su to zidovi koji su omeđivali podrumsku prostoriju s istočne i zapadne strane. Na završnim svojim dijelovima, prema južnom pročelju, ti su se zidovi – u dužini od neka dva metra – proširivali za otprilike pedeset centimetara i tako prošireni spajali su se s južnom zidom. Ta su mjesta na obje strane bila šrafirana, očito Mijinom rukom.

– Znači, ovo su ta sporna mjesta? – upitao sam.

– Jest – rekao je Mijo. – Samo sam na izvorni crtež docrtao ono što je u naravi. Lijevo i desno nije isto stanje.

Otvorio sam knjigu i začas našao tlocrt podruma. Doista, i ondje su se vidjela ta proširenja, ali bila su posve simetrična, što znači jednakih dimenzija.

– Kad misliš da se promjena dogodila? – upitao sam Miju.

– Nemam pojma – uzvratio je. – Zato i trebam tebe. – I dodao je: – Najbolje da pogledaš sam, na licu mjesta.

Slično sam pomislio i ja, i zato smo odbacili opuške i ustali s klupe. Kao kakav vodič, Mijo je išao ispred mene; ili je to bilo zato što je mlađi, pa mu je korak čiliji i brži? U svakom slučaju, ušli smo u predvorje jedan za drugim.

A mene je opet uhvatilo ono isto uzbuđenje kao i svaki put. Podigao sm glavu i stao zuriti u dekorativni strop, širio sam pluća i udisao miris staroga drva i knjižne prašine, ogledavao sam lustere, kvake na vratima, ukrašena stakla, teške zastore na ulazu u Veliku čitaonicu, glatki pod pod nogama. I opet sam, kao i uvijek – ne bez ponosa – pomislio kako su sve to napravili zagrebački majstori i dizajnirali hrvatski umjetnici. I, opet sam imao osjećaj da sam ušao u sakralni prostor, u svetište u kojem se štuje nešto što ja ne mogu u dovoljnoj mjeri sebi ni predočiti, a kamoli da bih to znao definirati. Pomislio sam na bezbrojne depoe u kojima se kriju knjige i dokumenti, i podsvjesno sam spustio glas i stao hodati na prstima da ne poremetim taj svečani mir.

Mijo me je poveo u desni hodnik iza vrata s kristalnim staklima, a ondje je na jednom mjestu skrenuo lijevo i produžio do kraja drugoga, manjeg hodnika. Ondje je otvorio vrata, pa smo izašli na maleni podest s kojega su vodile stube u podrum Stare sveučilišne. Osjetio sam uzbuđenje, jer u taj dio zgrade nisam nikada ni nogom stupio. Znao sam sve kako izgleda prema nacrtima, a većinu ostalih prostorija bio sam i obišao još onda kad sam o toj zgradi pisao doktorat, ali u podrum nisam nikad zašao: uvijek je nekako ispadalo da nema stručne osobe da me onamo povede, ili da se ondje nešto radi, ili da je pregorjela električna instalacija pa je mrak. Sad sam se napokon spuštao onamo kao u Alibabinu pećinu. A Mijo je išao ispred mene i nije govorio ništa, kao da je i on nestrpljiv da se napokon vidi s čime imamo posla, s otkrićem ili sa zabludom. Vjerojatnije je bilo ovo drugo, ali s ovakvim zgradama nikad se ne zna, to sam i iz iskustva dobro pamtio.

– Gdje su ti ljudi? – upitao sam kad smo se prestali spuštati i stigli na ravno. – I koliko ih imaš?

– Četvoricu – rekao je. – Sve mlađi dečki. Dao sam im malo dulje za gablec, da ti i ja možemo na miru…

– Znači, oni nisu ništa zapazili, nego si ti…?

– Tako je – potvrdio je Mijo. – I, nisam obavijestio nikoga drugog, nego samo tebe.

Nalazili smo se u velikoj prostoriji kvadratičnoga tlocrta, s tim što je stranica kvadrata bila duga između devet i deset metara. Na onom zidu na kojem su bila vrata kroz koja smo ušli vidjela su se još jedna vrata, limena, i kako se činilo, zabravljena. U dnu, nasuprot vratima, naziralo se da odnekud dopire dnevno svjetlo: kad smo prišli korak-dva bliže, postalo je jasno da su to podrumski prozori s rešetkama, koji gledaju na južnu stranu zgrade. U prostoriji, ti su se prozorčići nalazili na visini većoj od dva metra. Rešetke su bacale lijepu kitnjastu sjenu. U sredini su bile nanizane police za knjige, i one su zauzimale najveći dio prostora, ali sad su bile prazne, nije na njima bilo ni jednoga jedinog papirića. Sve je vonjalo po vlazi i plijesni, i bilo je osvijetljeno žućkastim žaruljama od sto svijeća u prašnim tuljcima. Izvana jedva da je dopirao kakav zvuk, a iz zgrade nikakav.

– Da vidimo – rekao sam.

– Dođi – pozvao me je Mijo. – Evo, pogledaj sam.

Odveo me je prema južnom kraju prostorije gdje su bili prozori. Negdje na četvrtoj petini svoje dužine, zid uz koji smo hodali odjednom je promijenio smjer: na njemu je bila izbočina od nekih sedamdeset i pet centimetara, koja se pružala od stropa do poda i tekla tako sve do zida uz prozor. Dužina te izbočine mogla je biti nešto više od dva metra.

– Čuj – rekao sam, nastojeći da mi se u glasu ne osjeti razočaranje – ja bih rekao da je ovo nosivi zid.

– To sam i ja pomislio – kazao je Mijo. – Ali, dođi sad pa vidi drugu stranu.

Poveo me je nalijevo, do suprotnoga, istočnog kraja prostorije. Ni ondje zid nije bio jedinstven, nego je i ondje postojala istaka, na prvi pogled sasvim slična kao i ona na suprotnoj strani. Ali, kad bi čovjek pažljivije pogledao, uočio bi da ipak postoji razlika: ondje izbočina nije bila ni tako duga ni tako široka kao na zapadnom zidu. Na istočnoj se stranio ona pružala jedva možda dva metra, a u odnosu na zid stršila je manje od pedeset centimetra.

– Vidim sad i ja – rekao sam. – A toga nema u izvornom nacrtu?

– Ni u izvornom, ni u bilo kojem drugom, kasnijem – rekao je Mijo. – Sva dokumentacija ponaša se tako kao da sve ovo i ne postoji. A razumjet ćeš da se ja ne mogu tako ponašati…

– Naravno da ne možeš – rekao sam.

Jer, ako se tu radi o statici, onda treba postupati krajnje oprezno, pa se ne mogu poduzimati nikakvi zahvati prije nego što se konstatira kakvo je stvarno stanje. Trebalo bi najprije sve točno snimiti, a tek onda… Mijo je ispravno osjetio kako mu prijeti opasnost da tu nešto sprčka i pokvari, a to je najgore što se čovjeku od njegove struke može dogoditi.

Nekoliko trenutaka stajali smo pred istočnim zidom. Na podu sam ugledao kutiju s alatom, pa sam se sagnuo i iz nje izvadio čekić. Mijo me je pogledao i nasmiješio se. Taj je osmijeh djelovao nekako zagonetno, kao da Mijo želi reći kako mi još nije otkrio ni mali dio onoga sa čime se susreo u ovim katakombama.

– Znao sam da ćeš odmah pogoditi što treba – rekao je.

Ja sam čekićem stao kuckati po zidu: najprije po njegovu ravnom dijelu, a onda po onome izbočenju. Ravni dio odavao je jasan, prepoznatljiv zvuk: nije bilo sumnje da se ispod žbuke nalazi opeka, i to vjerojatno ona velika, žuta, kakva je u doba Prvoga svjetskog rata bila na osobitoj cijeni. Gdje god bih kucnuo, zvuk je bio isti. Onda sam prešao na onaj izbočeni dio i tu se smjesta osjetilo da je zvuk drugačiji. Bio je plići, tuplji, nije prodirao duboko u materijal.

– Beton – rekao sam.

Zvuk je bio posve isti duž cijele površine toga izbočenja, sve do prozora. Okrenuli smo se i otišli opet do zapadnoga kraja prostorije, gdje je izbočenje, kako smo ustanovili, bilo dulje i veće. Na ravnom dijelu zida zvuk je bio isti kao i na drugoj strani: opeka. Na izbočini je također bio isti kao i na istočnoj strani: beton.

– Idi još malo naprijed – rekao je Mijo.

Išao sam. I, jasno sam osjetio kako se zvuk promijenio: sad se opet ispod žbuke čula opeka. Jedan dio onoga izbočenja, dakle, bio je načinjen od betona, kao i na suprotnoj strani, ali je drugi dio odavao zvuk opeke. A to je onda značilo da zid ispred kojega stojimo nipošto nije jedinstven, premda nastoji ostaviti dojam da jest. Netko je tu nešto izvodio, i to sa sasvim određenom namjerom.

– Vidim razliku – rekao sam. – Samo, ne vidim razlog. Zašto bi itko tako postupio?

– To se i ja pitam – rekao je Mijo. – Osim ako…

Zašutio je, a potom nestao negdje među onim policama koje su se nalazile na sredini prostorije. Stajao sam i čekao da se vrati, ćuteći blagu jezu, što od memle koja je ondje nesumnjivo vladala, a što od uzbuđenja zbog pomisli da se tu možda ipak nešto neobično događa i da se nalazimo na pragu otkrića.

Onda se Mijo vratio, malo noseći, a malo vukući stativ na kojemu se nalazio reflektor. Reflektor je bio razmjerno velik, a odmah se vidjelo i da daje izrazito jako svjetlo. Gledao sam Miju kako namješta postolje na otprilike metar od onoga zida i uperuje reflektor prema bijeloj površini. Onda je dohvatio kabel, pa s njim otišao prema kutu prostorije, da utakne utikač u utičnicu.

I doista, svjetlo je planulo i obasjalo zid. Sad se jasno vidjelo da njegova boja nije bijela nego siva, ali ne od prljavštine, nego očito zato što se tako htjelo, premda nije bilo jasno zbog čega. Ili možda ipak? Jer, jako svjetlo reflektora sad je otkrivalo da boja zida nije jedinstvena, nego da se otprilike na sredini onoga izbočenja vidi jasna okomita crta od stropa do poda. Razumio sam što to znači: u ruci mi je još uvijek bio onaj čekić, pa sam njime kucnuo najprije s lijeve, a onda s dese strane te okomite crte. Desno se čulo kao beton, lijevo kao opeka.

– Dogradnja – kazao sam. – Ali, čemu služi?

– Nismo još gotovi – kazao je Mijo, pa počeo prtljati oko reflektora, i dodao zagonetnu rečenicu: – Računali su na to da će ovdje uvijek biti slabo svjetlo…

– Tko je računao? – upitao sam.

A onda sam nastavio gledati što Mijo radi. Očito, to mu nije bilo prvi put: uperio je snop onoga reflektora sasvim lijevo, blizu južnoga zida i prozora. Bijelo svjetlo reflektora sad je tuklo s male udaljenosti ravno u zid. I, nije bliještalo, nego je samo omogućilo bolju vidljivost. Prišao sam korak-dva, pa sam stao pokraj Mije i zgledao se u zid.

– Vidiš li? – upitao je Mijo.

– Vidim – rekao sam. – Kako ne bih vidio?

I, doista sam vidio: na zidu se ocrtavala pravilna sjena, za koju nije moglo biti sumnje što je, čemu je služila i o čemu sada svjedoči, koliko god da to svjedočanstvo očito nije bilo predviđeno, nego su oni koji su trag ostavili računali da ga nitko neće uočiti. Opazio sam da i sam razmišljam onako kako Mijo govori.

Jer, reflektor je sad otkrio: ondje se ispod žbuke nalazi obris vrata. Dvije okomite crte i jedna poprečna. Čak se moglo nazrijeti i da se unutar pravokutnika što su ga činila vrata razlikuje i boja žbuke. To je valjda značilo da su vrata u nekom času zazidana, vjerojatno drugačijim materijalom od onoga od kojega je bio načinjen zid. Vrata su, doduše, bila prilično uska i niska, ali to je valjda i normalno ako se tu radi o tajnoj prostoriji.

A meni se sad činilo da je upravo to moralo biti posrijedi. Jer, sve je govorilo u prilog pretpostavci o postojanju tajne sobe: i to što je izbočina veća i šira nego na drugoj strani, i to što je načinjena od dvije vrste materijala, i to što su tu nekada postojala vrata. A najviše je u prilog tome nagađanju govorila činjenica da o svemu tome nema nikakva traga u službenoj dokumentaciji.

– I sad ti meni reci – kazao je Mijo – što sve to skupa znači?

– Postoji samo jedan način da se to ustanovi – rekao sam. – Kad se vraćaju oni tvoji dečki?

– Lako ću ja njima reći da popiju još jedno pivo – uzvratio je Mijo, jer očito je shvatio što želim reći.

Latio se mobitela, a potom me pogledao urotnički.

* * *

Kad je bušilica zaurlala i kad je ispod svrdla poletjela najprije bijela, a onda i crvena prašina, mene je prožeo osjećaj da činimo nešto sudbonosno. Kao da smo se u jednom času našli na nekakvom raspuću, a onda izabrali jednu stazu i više se ne možemo vratiti, baš kao što se ni onaj zid, kad je u njemu zinula rupa promjera od pet centimetara, više nije mogao vratiti u prvobitno stanje. A moglo je biti i drugačije; još prije samo dvije minute imali smo i tu mogućnost, a sad je te mogućnosti nestalo.

Prije dvije minute Mijo je otišao nekamo u kut, izvan mojega vidokruga, možda čak i na stubište, pa se vratio noseći golemu bušilicu za koju sam odnekud znao da se zove flekserica, premda sam je viđao uglavnom samo na fotografijama. Imala je ona zdepasto tijelo u kojemu se nalazio snažan motor, a s prednje njezine strane virilo je podugačko svrdlo promjera nekih pedeset milimetara, s krupnim utorima i s oštrim vrhom. Bušilica je očito već bila rabljena, vjerojatno nedavno, jer su Mijo i njegovi momci možda uzimali uzorke iz zidova da vide u kakvom su stanju. U svakom slučaju, bilo je odmah jasno da je za rukovanje takvom spravom potrebna prilična snaga, a i vještina, a meni se toga časa činilo da je najpotrebnija odlučnost.

A nje Miji nije nedostajalo: svukao je gornji dio onoga svog crvenog kostima i ostao samo u potkošulji, potom je opet otišao nekamo ustranu, pa ukopčao bušilicu, ne gaseći onaj reflektor. To je značilo da ondje negdje postoji produžni kabel, pa sam se ja zapitao hoće li dotrajale instalacije u toj staroj zgradi izdržati onu snagu struje koju će Mijo uskoro od njih zatražiti. Ali, to je bila njegova briga.

Moja briga bilo je nešto drugo: pitao sam se imamo li dovoljno razloga da učinimo ono što smo se spremali učiniti. Mijo je, doduše, za to imao sve potrebne ovlasti i o tome se nije trebalo brinuti, ali tu se i nije radilo o ovlastima. Radilo se o pitanju što očekujemo da ćemo naći i zašto je uopće potrebno da nešto nađemo. Očito, taj zid u koji smo nas dvojica dugo zurili, stoji tako već desetljećima, možda i od 1913., kad je knjižnica podignuta. Što bi se, dakle, moglo iza njega kriti i što ćemo mi dobiti ako otkrijemo što se krije? Istina je doduše, da je sve to odviše nalikovalo na nekakav arhitektonski trik, na pokušaj da se nešto u zgradi prikrije i zabašuri, a to je budilo znatiželju. A ipak, ono što se iza toga zida krije, ne može biti ništa važno, jer da doista važno jest, ta bi se važnost već i do sada nekako pokazala. Ako ne drugačije, onda tako što bi je razotkrio netko od onih što su se godinama – zapravo generacijama – motali po tim hodnicima, po tim podrumima i među tim zidovima. A znamo dobro da se nije dogodilo ništa slično, pa tako ispada da ovo što sad radimo može donijeti samo razočaranje, a možda čak i nevolju.

Ali, kažem, za Miju ta pitanja kao da i nisu postojala. On nije nimalo sumnjao da treba ići dalje, da treba istražiti stvar do kraja, i nije bio sklon vidjeti ništa simbolično u rupi što ju je debelo svrdlo načinilo na onome bijelom zidu, na visini od otprilike metar i pol. Mijo nije pomišljao da je probivši tu rupu probušio balon jednoga stanja, da sad taj balon više nema uzgona i da košara može skupa s nama tresnuti o zemlju.

A ipak me je zvao da budem prisutan kad se sve to bude događalo. On se nije kanio zaustavljati, ali mu je ipak trebao netko tko će biti s njim, netko tko će ga podržati i netko tko će s njim podijeliti neizvjesnost. Zato više i nisam govorio ništa, nego sam samo gledao Miju kako radi.

Gledao sam kako je naperio svrdlo ravno na zid, pa pustio u motor malo struje, tek toliko da se svrdlo kratko zavrti i načini početnu rupicu na žbuki, kako poslije ne bi skakalo. Onda je pritisnuo prekidač svom snagom, a ujedno se trbuhom naslonio na donji kraj bušilice. Rokćući kao kakva gnjevna zvijer, sprava je davala snagu svrdlu, a ono se zabijalo sve dublje i dublje: pet centimetara, pa deset, pa dvanaest. Letjela je bijela i crvena prašina i sad je svrdlo već zašlo u zid otprilike za širinu opeke.

Onda je otpor odjednom popustio, svrdlo je uletjelo u zid do samog svojega korijena, a Mijo je zateturao prema naprijed i s mukom uhvatio ravnotežu. Očito, zid je bio probijen, i sad je trebalo samo oprezno vratiti svrdlo natrag. Puštajući da se ono i dalje okreće, Mijo ga je oprezno povukao prema sebi i izvadio iz zida. Onda je spustio tešku bušilicu na pod i odahnuo.

– Svaka čast – rekao sam. – Što dalje?

– Sad dolazi druga faza – uzvratio je Mijo.

Ja nisam znao što to znači, pa sam pokušao barem nešto razabrati iz Mijina ponašanja. A on se malo sagnuo, pa je stao puhati iz sve snage u rupu što ju je upravo načinio. Pa premda se trudio da prašina ode unutra, ona mu se ipak vraćala u lice, te se zato mrštio i mahao rukom ispred nosa. Onda se nagnuo i prislonio oko uz tu koliko-toliko očišćenu rupu.

Nije dugo gledao, nego se pridigao. A ja sam i iz daljine vidio da je u dnu one rupe samo crna tama.

– Ništa? – upitao sam.

– Glupo je bilo i pomisliti – slegao je Mijo ramenima. – Ali, eto, čovjek ne može odoljeti.

– I što sad? – upitao sam opet.

– Sad na scenu stupa znanost – rekao je Mijo zagonetno. – Imamo mi instrumente.

– Kakve instrumente?

– Znaš šta – rekao mi je – ima tamo u onom kutu jedan zgodan tronožac, pa sjedni na njega, ako hoćeš, zapali cigaretu, a ja ću dotle skoknuti… Gore nam je iza zgrade parkiran kombi, pa ću otići da donesem što mi treba.

Nije mi ostalo drugo nego da ga poslušam. Mijini su koraci brzo zamrli na stubištu, i ja sam ostao ondje sam, u memli i tišini, pod škiljavim žutim svjetlom, u čudnoj akustici podruma, sluteći vanjski svijet samo preko onih prozorčića gore pod stropom. Ne mogu reći da sam se bojao, ne mogu reći ni da mi je bilo dosadno, ali priznajem da sam imao intenzivan osjećaj da sam se upustio u nekakvu pustolovinu, da činim nešto što inače ne činim i da bi me to moglo tko zna kamo odvesti.

Možda je u pitanju moj nesigurni temperament, a možda su naprosto godine, ali ja vrlo često – čak i protiv svoje volje, čak i nesvjesno – vrtim u glavi kombinacije koje se tiču bezbrojnih mogućnosti što stoje, ili su nekada stajale, preda mnom. Nekad su mi ta pitanja mučna, nekad su mi zabavna, ali činjenica je da u posljednje vrijeme gledam na svoj život gotovo isključivo kroz njih.

Pitam se, recimo, ovako: idem sad u grad, pa treba li da krenem Kranjčevićevom ulicom, ili Ulicom Izidora Kršnjavoga? Svaki od tih smjerova ima svoje prednosti i svoje nedostatke što se tiče udaljenosti, prometa, prodavaonica i slično. Ali, ne razmišljam ja o tome, nego se pitam: ako krenem Kranjčevićevom, možda nekoga susretnem i možda u razgovoru s njim doznam nešto važno, pa tako dobijem dobru ideju, sklopim posao ili doznam sočan trač. Ali, ako ne krenem Ulicom Isidora Kršnjavoga, možda propustim susret s nekim tko bi mi donio važnu vijest, možda se mimoiđem sa ženom s kojom bih mogao ostati do kraja života, nakon ovih deset pustih godina koje su već prošle.

I uvijek se sjetim onoga što je doista usmjerilo moj život. Kad mi je bilo devetnaest godina, došao sam u Zagreb da bih se upisao na studij arhitekture, i već sam bio predao i sve dokumente. A toga dana – sjećam se, bio je trinaesti rujna – susreo sam kod Kazališta svojega zemljaka kojega smo zvali Tuna Engels i koji se nije najbolje snalazio u Zagrebu. On me je zamolio da mu pokažem gdje je Filozofski fakultet, jer htio je studirati filozofiju i sociologiju. A ja sam, da bih se pravio važan, uzeo Tunu za ruku i odveo ga u tadašnju Ulicu Đure Salaja. Dok je on obavljao upisne formalnosti, ja sam čitao rasporede kolegija na oglasnim pločama što su stajale u predvorju fakulteta. Tako sam pročitao i što će se te godine predavati na Odsjeku za povijest umjetnosti, i shvatio sam da silno želim čuti što će govoriti Milan Prelog i Grgo Gamulin. I, toga sam časa odlučio da ću studirati povijest umjetnosti, pa da se ni arhitekturom neću baviti kao graditelj, nego kao povjesničar. A sve to samo zato što sam slučajno na ulicu sreo Tunu Engelsa. I, još jasno pamtim da sam ga susreo zato što mi je tramvaj broj 14 pobjegao ispred nosa, pa sam išao pješice i tako nabasao na njega. A da taj tramvaj nije pobjegao ‒ da mu se nije otvorilo zeleno svjetlo ‒ ja ne bih susreo Tunu, ne bih s njim otišao na Filozofski, ne bih vidio one kolegije i tko zna kako bi izgledao moj život nakon toga.

Tako sam se nekako onda naučio prepoznavati situacije u kojima se dogodi nešto što će potom izazvati cijele nizove posljedica i usmjeriti zbivanja – zbivanja u mom životu ili u životu oko mene – te prouzročiti nekakve velike promjene i rezultirati tko zna kakvim ishodima. I, zato sam sad jasno znao da je ovo u podrumu Stare sveučilišne jedna od tih situacija: nešto smo Mijo i ja započeli i to će štošta promijeniti. Zurio sam neko vrijeme u onu rupu što ju je načinilo svrdlo, a onda sam odvratio oči od nje, zapalio cigaretu i otvorio knjigu, premda sam znao da u knjizi – u mojoj monografiji o zgradi u čijem podrumu upravo sjedim – neću naći ono što mi treba.

Naravno da tu nije bilo ni spomena o onome čudnom zidu, kao što nije bilo ni spomena o bilo kakvoj asimetriji. Ali, sad sam ipak imao nekakvu slabašnu nadu da ću u kronologiji zbivanja oko knjižnice – a ta se kronologija nalazila na kraju knjige i ja sam na nju bio jako ponosan jer je bila vrlo iscrpna – naći neki spomen o pregradnjama i popravcima u zgradi, pa možda i o nekakvim radovima u njezinu podrumu. Ja se, naime, više nisam sjećao svih pojedinosti, ali sam zato dobro pamtio da sam bio impresioniran kako se nekada pomno vodio ljetopis ovakvih institucija: sve što se činilo, sve što bi se kupilo ili prodalo, sve što je donirano, sve što se pokvarilo i što je popravljeno, sve se pomno bilježilo i unosilo u ljetopis. A bilo je to i razumljivo: knjižnica čuva velike vrijednosti, s jedne strane knjižne, s druge strane arhitektonske, slikarske i kiparske, a njih je potrebno dobro čuvati i o svakom zahvatu ostaviti pisanoga traga. A ta se pomnja onda prenijela i na sve ostalo, pa se bilježilo i kad je zamijenjeno staklo na prozoru ili žarulja na velikom lusteru, kad su osuvremenjene vodilice na ladicama u katalogu i kad je majstor sanirao stubu kod čitaonice časopisa koja je okrhnuta kad se unosio novi ormar.

Pregledao sam sada, dakle, tu kronologiju, zastajao nad svakim malo duljim zapisom, provjeravao datume, uspoređivao, ali, naravno, nisam našao ništa. Nigdje nije bilo ni spomena o tome da bi se u podrumu Knjižnice nešto radilo, ništa o tome da je podignut kakav potporanj, ništa o tome da postojeći zidovi dobili kakve ekstenzije, ništa, baš ništa. A to je moglo značiti samo jedno od dvoga: ili onaj zid što ga je Mijo sad izbušio postoji još otkako je knjižnica podignuta, pa nitko nije ni zapazio ništa neobično, ili je ta pregradnja obavljena nekada poslije, ali u potpunoj tajnosti, tako da to što je učinjeno nije ušlo u ljetopis, te je, dakle, možda i urađeno mimo znanja vodstva ustanove. A to me je opet – okolišnim putem, ali zato posve sigurno i nepokolebljivo – navelo da zaključak da sam se upravo upustio u nešto veliko i važno, i to ne veliko i važno samo za mene, nego i za druge ljude, takoreći za cijelu zajednicu. I zato sam još nestrpljivije čekao da se Mijo vrati.

A on se zapravo i nije dugo zadržao, nego je meni vrijeme sporo prolazilo u onom podrumu. Vratio se moj prijatelj noseći ovelik crni kovčeg na kojemu se smjesta vidjelo da se u njemu drži nekakva aparatura, jer bio je sav nekako zaobljen i zaštićen od udaraca, imao je tvrde stijenke i okovane uglove. A kad ga je Mijo otvorio, vidjelo se da je iznutra presvučen nekom plavom tkaninom i da ima osobita mjesta u koja se mogu uglaviti pojedini dijelovi instrumenta tako da se ne miču i ne oštećuju.

– Koji ti je to vrag? – upitao sam.

– Sad ćeš vidjeti – uzvratio je Mijo.

Onu je kutiju smjestio na pod, a onda ja iz nje stao vaditi stvari. Najprije neku šipku koja se na kraju nastavljala u elastiču cijev, a ta se cijev opet račvala u dva savitljiva dijela, koji su međutim, bili načinjeni tako da se ne odvajaju jedan od drugoga. Potom je izvadio nešto što je nalikovalo na laptop, ali je zapravo bilo monitor toga uređaja kojem ja još nisam razabirao svrhu. Naponon se odnekud pojavio i kabel, pa je Mijo i njega uštekao u struju, iskopčavši prethodno onu bušilicu koja nam očito više neće trebati.

Kad je uključio uređaj, ja sam odjednom osjetio kako mi jako svjetlo tuče u oči, a onda sam na onome kontrolnom monitoru ugledao sebe. Vjerujem da sam izgledao smiješno u svome zaprepaštenju, pa i nisam zamjerio Miji što mi se grohotom nasmijao.

Ali, uočio sam tada da svjetlo što mi bije u oči dolazi iz jedne od onih dviju cijevi što su se nalazile na kraju šipke. Po tome sam razumio da se na vrhu one druge cijevi mora nalaziti malena kamera, koja me upravo snima i da se zato moja markantna fizionomija našla na onome ekranu. Tako mi je postalo jasno što to Mijo ima, a bilo mi je i logično što ima, s obzirom na posao kojim se bavio.

Bio je to, naime, uređaj uz pomoć kojega se moglo zaviriti u prostore koji su inače nedostupni ljudskom oku, pa i ljudskom dodiru: nešto poput endoskopa u medicini. Na jednoj od onih cijevi nalazi se kamera, na drugoj reflektor, pa reflektor obasjava, a kamera snima, i sve to lijepo stiže na onaj ekran. A i da nisam to razumio prije, razumio bih sad, jer Mijo je već ugurao obje one savitljive cijevi u rupu što ju je načinio fleksericom. Uskoro ćemo vidjeti što je iza zida i ima li uopće ičega.

Dok je Mijo manipulirao uređajem, ja sam stajao pokraj njega, osjećajući kako mi svi živci trepere.

– Jesu li ti dovoljno duge te žice? – upitao sam.

– Dovoljno duge da vidimo ima li čega ili nema i treba li možda…

Što je to još možda potrebno, Mijo nije dorekao. A nije dorekao zacijelo i zato što smo sad ugledali pravu sliku onoga što se nalazilo iza zida. Slika na ekranu bila je jasna i čista, čak i u boji, premda je unutra sve bilo crno i bijelo, a u najboljem slučaju sivo.

Tek sam sad opazio da u dnu one šipke postoji kao nekakav mali džojstik, koji je Mijo držao jednom rukom, pa je uz njegovu pomoć određivao smjer reflektoru i kameri. A oni su bili prilično pokretni, te je tako mogao pokriti gotovo cijeli prostor koji ga je zanimao.

Ili da kažem prostoriju? Jer, bila je to bez ikakve sumnje soba. Imala je pravilan oblik, koliko god da je bila uska i izdužena. Imala je čak i pokućstvo: jasno su se vidjele police (drvene, ali očito solidne i u dobrom stanju), a u krajnjem lijevom kutu i stol, prekriven nekakvim bijelim svežnjevima, za koje se ubrzo pokazalo da su veliki komadi papira smotani u tuljce, vjerojatno nacrti.

Mijo je nastojao postupati sustavno. Krenuo je s lijeva na desno, i tako je pomalo istraživao sobu. Lijevo je, dakle, bio taj stol, pa je onda cijeli dulji zid bio u policama, pa je u desnom kutu opet bio stol, sasvim nalik na onaj prvi, ali posve prazan.

– Nema se što misliti – kazao sam kroz stegnuto grlo. – To je tajna soba.

– I meni se čini – kimnuo je Mijo. – Pitanje je samo što sad da radimo?

– Mi? – upitao sam. – Što možemo mi? Trebat će nekoga obavijestiti, pa osnovati povjerenstvo, pa onda komisijski…

– Znaš što – rekao je Mijo ne gledajući me nego zureći i dalje u onaj monitor. ‒ Sutra je subota i radova ovdje službeno nema. Ali, ja ću biti tu. Pa, ako mi se želiš pridružiti…

Nisam se ni usudio upitati što on to namjerava. Ali sam pouzdano znao da ću i sutra biti s njim.(1)