Veliko i malo nepce

Jesen je kesten pire. Počinje li se tekst s kratkim, uvodnim meditacijama o jeseni, treba započeti u tradiciji školskih zadaćnica. Jesen je, bez igdje ičega, stigla u naš grad. Točnije, sa šlagom oblaka u ustima banula je na gradsku rivu. Sunce, sa svojim medom sve mu češće izmiče, pa mu glavni grad obale u bijesu plazi kameni jezik. I to dobro namočen u šampanjac zapjenjenog mora. Razumijem ga, bliska mi je njegova stoljetna slatkoslana drskost. No danas je Najlipši grad, kao i njemu sunce, daleko od moje sobe. Izmiče mi se sa svojim epicentralnim Peristilom i karizmatičnim palačama u kojima se peku uvijek iznova za turiste plemićke palačinke stare stoljećima. Naime, pokvarila sam želudac nekom paštetom na popustu, i moram cijeli dan biti za računalom, u periferijskoj sobi.

Zamagljen mučninom, Najlipši grad mi izmiče i u mašti, kao da je još tisuće divovskih koraka iza sedam mora, sedam gora, iza onog nikad viđenog Urala, ma na drugom kraju svijeta. Nakon što sam ručala skromne ali zdrave špagete s ništancima, kratko se odmaram. Zapravo, kruljim i promatram (a ta kombinacija znači ništanci s gledancima, kako glad zovu u Zagorju) određeni dio svoga kvarta. Zamišljam kako duboko, armirano betonsko korijenje bijelih dvokatnica u mojoj Ulici Vjekoslava Paraća zadovoljno šalje sokove stabilnosti i uzemljenja gore na katove, tu u kapilarnoj žilici na periferiji krvožilnog sustava grada. Te su bijele obiteljske kuće kao zdravi zubi, kao u zubno meso zemlje dobro urasli, funkcionalni zubi, kao golemi sjekutići i kutnjaci pokriveni jezicima crvenih krovova.

Vidi me, teška sam, teža i od kuća; a opet prelaka, budući da nemam korijen, kao što ga imaju ove uredne kuće pune životne galame. Ni to što povremeno pada teška, ljetnobablja kiša ne pomaže mi da ne lelujam zrakom poput piljevine prepiljene violine. Da, noge su mi umetnute u užad japanki, naoko su na tlu, ali ipak, ovih podstanarskih dana lebdim. Nemam ni korijena ni sile teže, jer ovdje nemam zapravo komu kuhati, osim sebi. Iako oko sebe imam divne ljude, nedostaju mi moji kontinentalni prijatelji, obitelj, svi oni važni, trajni odnosi. Ipak, u Najlipšem gradu i moji su dani lijepi. Nakon najčeše samačkoga ručka, na kauču uglavnom čitam dobre, potresne američke romane, nakon kojih se odmaram buljeći s balkona u kompaktni, zbijeni Mosor. Taj kameni kit nekom meterološkom dramaturgijom oblaka kameleonski mijenja boje. Dok ne odem na plažu s prijateljicama, zurim u modru planinetinu što se na istoku diže kao himna, kao teška, zajednička dalmatinska molitva. Ili pak u ljude.

U ljude je ipak nekako lakše gledati, jer su kao i ja, krhki, prolazni, manji od anđelova nokta. Kao što je lako gledati i galebove, koji pohlepno slijeću na musave kontejnere, kao da se i oni uče kljunovima skupljati boce. I tako se, kakvi su došli dani, svuda okolo, umotana u svoju glad, kreću oko svoje osi mnoga živa bića. Vrzmaju se od jutra do mraka sa svojim jezicima, oblizivanjima. Već mjesecima dolje na Velebitskoj cesti, na zvizdanu motaju se oko kontejnera suhonjave stare žene u još starijim crnim vestama, žene koje vjerojatno nikada nisu jele i pile fine delikatesice na nekom umjetničkom festivalu, ili plesale valcere pod teškim lusterima. Te babe Pepeljuge zastanu, gurnu ruku, zagledaju se kontejneru u musavo grlo, reci mi aaaaaa. Kontejner kaže beeeee, isplazi im se crnom smrdljivom prazninom. Nekad nešto izvade, pa gnječe vrećicu u ruci.

Nisu svi ljudi gladni iz ljutog jada. Evo, zgodne tinejdžerice u bijelim starkama suvereno gladne, moderno gladne, s ručnicima za plažu trče na bus br.7, s bijelim slušalicama u ušima, nalik špagetama ili nekim dječjim glistama za uši. Do večeri se prže na suncu dok ne porumene, onda se maknu s vatre i spremne su za posluživanje. Čini mi se da im je u tim godinama bitno samo da nemaju tri stvari – prišteva, karijesa i celulita. Naravno da ništa pod nebom ne jedu, osim ujutro pola lista blitve i pola jabuke. Uglavnom, pola nečega. Kao Kate Moss.

Djedovi i babe ne znaju za Kate Moss, i uglavnom nezamijećeni hodaju okolo sa svojim jezicima krutim od penzionerske gladi, kao na batine naviklima na grah iz konzerve i četvrt bijeloga kruha. Babe su, meni, dirljivije. Uglavnom su to usamljene, vonjave, klimave babe koje na svojim povijenim kičmama nose nevidljivu košaru punu natrulih gomolja savjesti svijeta. Zamišljam kako ta sućidarska baba siše navečer u kužini to malo kruha s parizerom utješno i slasno kao što ekscentrični bogataši u restoranima srču kao zlato žutu juhu od peraja morskoga psa. Ili oni gastro vampiri što, uz svijeće i Mahlerovu Petu – s astečkom posvećenošću – u ritmu svoga srca sišu dobro izdinstana pačja srca s jagodama.

Kako čudan razmak; mozak mi je svikao na delikatesnu hranu, što znači na najbolju prozu, poeziju, ali je želudac navikao na plejbejske salame i tikvice, kokošja jaja. Čast onim danima kad ga ipak okupam kapima ptičjeg mlijeka, i kajganom svetog Petra. Od jutra me boli želudac, i nameće mi se kao najvažniji organ spoznaje svijeta, patnje. Što me, po automatici, navodi na tmurna razmišljanja o svim želucima svijeta, o slini, o velikim i malim nepcima i jezicima, o gastronomskoj profinjenosti, ali još više o zakinutosti, neiskustvu. O svoj neuslišanoj slini, nezamilovanim nepcima, o mogućoj »oralnoj« podjeli svijeta na one s jezičnim pupoljcima i one s jezičnim korovom.

Refleksivna a gladna, počela sam pisati pjesmu. Ne samo o vrsti oralnoga raja, već o oralnoj ekstazi pohlepe. Zapravo je perverzno zabavno kako nepce nekih ljudi ima osobine beskraja, slave, gotovo kao svod Sikstinske kapele, a jezik im je hladetinasta utvara koja ih progoni iz sitosti svakih pet sekundi. Kako im odveć rascvali jezični pupoljci venu i trule u polumraku svjetskih restorana. Što hoće dokazati imućni jezik? Svemoć.

Jezik pozlaćenih ljudi skliska je pustinja koju bi, u slučaju da su hrana, željeli nastaniti glazirani lusteri Ritza i aukcijske kuće s umjetninama na roštilju i ražnju. Na piste tih jezika slijeću samo japanska mramorna govedina od krava koje u Kobeu slušaju Mozarta dok ih masiraju raspjevani i zalizani mesari. Tope se samo kavijar albino beluge i morune, pastruge, devino meso, guščja jetra, brideći odresci kita, skupocjena vijetnamska Anki fu juha od vagji junetine s ručno branim klicama graha i rezancima od mesa rijetkog plavog jastoga. Za avanturiste, tu su vratolomije kao islandski hakarl, tajvanski skakavac s azijskim bosiljkom, pečene tarantule s limetom i paprom, srce islandskog pingvina.

Na divovskom jezicima skupa pjevaju korale bogu Delikatesu korale pašteta od slavujeva jezika, drozdova prsa, judino uho, juha od gnijezda čiope, ptičja srca, i šljukina prepuna crijeva.

U kratkim stankama, s kuta usana kaplje vijetnamsko rižino vino s otrovom zmije i puding od malih golupčića. Savjest se blaži s blagoumilnim šušnjem antikancerogenih gljivica šitake. Na jeziku mračno sjaji, kao potiljak japanskog konobara, pečena jetra raže i morske mačke, jedri zebrin but, kuhani testisti pijetla i prenježni krumpir La Bonotte koji francuski seljaci gnoje morskim travama i algama da ne umre od okrutnosti crne zemlje. Kao fini snjegovi Kilimandžara tope se kriške skupocjene densuki crne lubenice, a okus slasne yubari dinje ne potječe od sunca, već od vulkanskoga pepela.

Nesumnjivo, u erosu opasnosti kockice kuhanog meksičkog kaktusa dobro idu uz pitu od krokodilskog mesa, a sir od magarećeg mlijeka na pečeno kravlje vime. Eros otmjenosti poliže boje. Sve je bijelo: kokain, zubi, bijeli tartuf se bijeli kao afrička slonovača, bijeli stolnjaci i vino, u tanatosu rascvala se mrtva priroda, biseri i obrazi iberijske svinje. Jestivi su listići zlata kao i matsutake gljive čije drvo nagriza pravednički crv Bursaphelencus xylophilus, likovnoraskošnikao i argentinski zec u mlijeku, jastog, fazan s narančama i orasima, a za smrt bogatih preljubnika tu je otrovna fugu riba, najotrovniji bezukusni obrok na svijetu. Za nešto krvi na stolnjaku.

Nakon deset sljedova s rajskoga menija, dolazi desert. Da, kao klimaks, prije izlaska grandioznog jezika iz restorana ravno na pločnik Leibnizova najboljeg od sviju svjetova, još će dobro doći kakav ekscentrični desert… Recimo, do vrha napunjena zdjelica maorskoga oraha makadamija, čokolada od tasmanijskoga meda, kolač s dvadeset osam vrsta kakaa, i, za bržu probavu, u svega pet sekundi posrkana vruća šalica kave od izmeta slona. Ili, dajte mu skupi uvarak od neke manje beštije, recimo, pjenasti espresso od cibetkinih fekalija, a za damu mlaki čaj od pandina izmeta.

Zamišljam kako, nakon probuđene probave, to Veliko Nepce mekim rukama uzima sa sobom na WC novine i dok se bučno prazni, čita članak o rekorderu za Guinnessa, tipu koji je popio dvije-tri litre alea u samo pet sekundi. Nepce se divi, dok njegov masni mali prst umrljava vijest, zanimljivost sa zadnje strane, da svakih pet sekundi i umre od gladi jedno dijete na afričkome suncu.

Iz sanjarenja me prenuo prodoran zvuk slijetanja sms poruke na moj mobitel. Otvaram poruku kao bombon. Netko mi je napisao velikim slovima da me voli i da se vidimo uskoro.

Čudo, ne boli me više želudac. Uzimam torbu, idem van, na mom je nepcu svanulo pohano dalmatinsko sunce.