Poetikom oblika o lematiziranim diskursima

U nizu knjiga biblioteke Razotkrivanja Naklade Ljevak, u kojoj su dosad objavljivala zvučna imena književnoznanstvenoga diskursa, objavljen je i rukopis Andrijane Kos-Lajtman, docentice na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, istraživačice dječje književnosti te suvremene i postmodernističke književnosti. Svoj interes znanstveno-istraživačkoga rada ova autorica ostvaruje u dvama poljima pišući o temama iz (hrvatske) dječje književnosti, što se potvrdilo njezinom prvom monografijom, prerađenom i dopunjenom doktorskom disertacijom Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.), dok je svoj doprinos čitanjima hrvatske i europske proze, prvotno predstavljenim u nizu članaka koji su prethodili ukoričenju, autorica potvrdila drugom knjigom naslovljenom Poetika oblika: suvremene konceptualne i hipertekstualne proze.

Knjiga Poetika oblika nastala je, kako navodi i autorica u predgovoru, kao rezultat čitanja suvremene hrvatske i europske proze unatrag pet-šest godina, pri čemu su se iskristalizirali pojedini književni oblici o kojima je u knjizi posebno riječ. No prije nego što uđemo u sadržaj autoričine druge znanstvene knjige, potrebno je napomenuti ponešto o korpusu tekstova koji su poslužili kao poprište autoričine analize. Naime, taj korpus tekstova, osim što je usmjeren na hrvatsku književnost, proširen je čitanjima i promišljanjima o proznim produkcijama europskih književnosti slavenskih jezika, književnosti romanskih jezika, ali i primjerima autorskih djela izvan europskoga kruga. Takva raznolikost uvida u istražene fenomene suvremenoga književnoga stvaralaštva prelazi svaku nacionalnoknjiževnu granicu te se tekstovima prilazi ponajprije s obzirom na dva kriterija: zajedničke oblikotvorne principe te njihovu situiranost u postmodernu kulturu i suvremeno globalno društvo, a što dakako govori i u prilog vrlo raširenoj i bliskoj stilskoj i poetičkoj svijesti koja generira konceptualnu organizaciju teksta.

Međutim, govoriti isključivo o postmodernističkoj književnosti u korpusu ove knjige otežano je autoričinim otvaranjem pitanja o pojavi skupine Oulipo, u hrvatskoj književnoznanstvenoj produkciji gotovo nepoznatoj ili poznatoj vrlo malome broju poznavatelja u akademskome krugu. Umjetnički rad te skupine ne razmatra se i ne klasificira kroz pojmove književnopovijesnih epoha, stilskih pravaca ili pak u neku ruku bliskih avangardnih skupina, stoga je i pitanje pojave oulipovskih praksa izvan inicijalne skupine ono koje autorica postavlja u kontekste do sada poznatih termina i instrumentarija čitanja (hrvatske) povijesti književnosti.

Također, kompleksnost i rasprostranjenost istraživanih modaliteta proze, ali i zaokruženost korpusa proučavanih tekstova razvidna je i pristupom tekstovima dječje književnosti, čime autorica još jednom dokazuje svoju centralnu tezu o postojanju književnih oblika i modela koje naziva konceptualnim, lematiziranim i/ili hipertekstualnim. Kako su tako oblikovani književni tekstovi najčešće hibridni u smislu žanrovske pometnje i interdiskurzivnosti, valja imati na umu da pojedini naslovi u korpusu nisu čisti primjeri proznih vrsta, već su tekstovi s obilježjima književnoga i znanstvenoga stila.

Knjiga Poetika oblika Andrijane Kos-Lajtman podijeljena je u dva dijela, od kojih prvi, veći i teorijski usmjeren, čini sedam vezanih poglavlja okupljenih naslovom »Lematizirane i hipertekstualne strukture«, dok drugi dio »Romaneskne konceptualizacije: specifične prakse« primarno nudi čitanje opusa romana Jasne Horvat kao romana lematiziranih, hipertekstualnih i/li konceptualnih struktura te njihovu korelaciju s oulipovskom poetikom, ali i nekim drugim poetički bliskim autorima (M. Pavić, Dž. Karahasan i V. Andonovski).

U prvome dijelu knjige Andrijana Kos-Lajtman polazi od fenomenologije književnoga postmodernizma osvrćući se na široko prihvaćene termine i ponuđene poetičke nacrte za odčitavanje značajki postmoderne kulture i postmodernističkoga teksta (L. Hutcheon, D. Lodge, F. Jameson, B. McHale, M. Solar, D. Oraić Tolić itd.). Razmatrajući dodirne točke i zajednička uporišta ponuđenih teorijskih eksplikacija fenomena, autorica mu prilazi i iz još jedne vizure dotičući se pitanja širega gledanja teksta kroz kulturalne studije referiranjem na studiju N. Petkovića. Pritom nužno ulazi u odnose diskursa i njihovih međusobnih prožimanja (povijesti, politika, ideologija itd.) te u područja njihovih utjecaja ne samo na društvo i društvene mijene već i posljedično razmišljajući o tomu kako ti diskursi svoje tragove ostavljaju u kulturnim sferama.

Taj rakurs bitno je istaknuti zbog njegova pristupa kulturi kroz odnose isprepletenosti i zavisnosti o geopolitičkim prilikama te socio-ekonomskim standardima društva u procesu globalizacije. Kasnija poglavlja prvoga dijela, a to će biti naslućeno već njihovim naslovima, razjasnit će koje su to sfere globalizacijskoga doba zahvaćene kulturnim promjenama te su imale najviše utjecaja na promjene umjetničkoga stvaralaštva – bile su to promjena znanstvene paradigme te umrežavanje društva tehnologijskim napretkom. Poglavlja posvećena promišljanju o integraciji znanosti i umjetnosti, načinima interpolacije znanstvenih metoda i diskursa u umjetnički tekst, te ideji o mreži kao funkcionalnom modelu suvremene zbilje koja podrazumijeva okupljenost oko internetske mreže i današnju prevalenciju virtualne stvarnosti, na tragu su poststrukturalističke teorijske svijesti o sveprožimajućoj tekstualnosti i konstruktivnosti zbilje u smislu da je ona otvorena za sve oblike kritike i tumačenja, ali i reorganizacije i decentralizacije sustava.

Takav zaokret nakon epohe moderne, uz koju smo vezali veliku kulturu, unificiranost, monolitnost i linearnost, donosi postmodernu kulturu u obliku različitih dekonstrukcija i dehijerarhizacija sustava koji će iznjedriti fenomen postmodernoga. A taj fenomen »suštinski je usmjeren protiv bilo kojeg oblika vrijednosnog elitizma pa nije čudno da je relativizacija u smislu ukidanja hijerarhije između različitih modela i pristupa dominantan način funkcioniranja književnih praksi čime i kanon, kao svojevrstan oblik hijerarhijskog obrasca, biva neodrživ«, naglašava autorica. Upravo u tim obrascima funkcioniranja informacijsko-mrežnih sustava autorica pronalazi ishodište za čitanje organizacije suvremenoga društva i posljedično oblikovanja suvremenoga teksta – pristupa koji pojašnjava terminom hiperteksta i protohiperteksta.

Potom se autorica okreće uspostavljanju teze o specifičnim proznim diskursima koje razmatra pod nazivom »lematizirana proza«, a oslanjajući se upravo na potvrđene, ranije imenovane i opisane postupke oblikovanja proze kroz hipertekst i protohipertekst. U tom smislu obilježja fragmentarnosti, decentraliziranosti, interaktivnosti i interdiskurzivnosti pronalazi i u postupcima »lematiziranja teksta«. Autorica nudi dva temeljna modela lematizacije – »pravu lematizaciju« diskursa, kada je riječ o tekstovima u kojima prevladavaju »postupci sustavne aplikacije leksikografskog instrumentarija na diskurs«,te »popratnu lematizaciju« diskursa kada se »leksikografski alati […] koriste samo kao popratni elementi«. Ta dva pristupa dalje razrađuje kroz modele i tipove lematizirane proze te s obzirom na prvi pristup lematizacije autorica imenuje tipove »romana slovarija«, »romana rječnika« i »romana paukove mreže« (primjerice M. Pavić, T. Tolstoj, M. Z. Danielewski, J. Cortázar itd.), dok u drugom pristupu imenuje tipove »romana s dodatnim tematskim leksikonom«, »romana udžbenika« i »romana lažnog naslova« (primjerice D. Ugrešić, X. Guo, A. Zlatar, D. Kiš itd.). U konačnici autorica zaključuje kroz razmotrene teorijske implikacije »da su tako lematizirani diskursi najčešće preduvjet hipertekstualne orijentacije« te da se govoreći o tekstovima oblikovanima »hipertekstualnim strukturama stoga tek uvjetno može govoriti o postmodernističkom svjetonazoru«.

Tim završetkom prvog dijela knjige najbolje se usmjerava daljnje čitanje pojedinačnih praksâ predočeno drugim dijelom knjige. Kako bi ilustrirala gotovo sve teorijske postavke razmatrane u prvim poglavljima prvoga dijela, svoju tezu o lematiziranom diskursu te zaključak o (ne)ovisnosti kompozicije teksta, njegove sintakse, tijela, od semantičke razine, svijeta teksta, autorica drugi dio knjige posvećuje detaljnome iščitavanju romaneskonoga opusa Jasne Horvat i njezina komparativnog sučeljavanja s nekolicinom drugih suvremenih romanesknih praksi. U uvodnom poglavlju drugoga dijela knjige autorica otvara prostor za posve nova tumačenja pojedinih tekstova hrvatske književnosti razrađujući poetička obilježja skupine Oulipo, opisujući njezin nastanak, njezino funkcioniranje te ciljeve i zadatke.

Usmjeravajući se na oulipovsku praksu, u skupini i izvan nje, te raspravljajući o zajedničkoj točki oblikovanja tekstova – »ograničenju«, Andrijana Kos-Lajtman otpočinje analizu romaneskne produkcije Jasne Horvat te između ostalog zaključuje da se romani te suvremene hrvatske autorice »mogu definirati i kroz oulipovski kontekst književnoga stvaralaštva«, iako »pojedina ograničenja koja Horvat koristi usvojim netipičnim, hibridnim romanima nisu od ranije poznata u oulipovskom krugu«. Iako autorica eksplicitno ne postavlja pitanje oficijelne situiranosti hrvatske oulipovske prakse Jasne Horvat, ona više puta naznačuje kako je opus te autorice zbog niza konceptualnih i stilskih ograničenja vrlo blizak postavkama kojih se drže i autori članovi skupine Oulipo. S druge se strane tu postavlja i pitanje problema poetičkoga kanona u dodiru s književnopovijesnim razmatranjima koja ostaju otvorena glede smještanja takvih praksa pod okrilje postmodernističkih strategija pisanja odnosno nasljedovanja modernističkih spoznaja i tema. Upravo u tom procijepu autorica vidi jedinstvenost romana Jasne Horvat, ističući njezinu nadogradnju poznatih oulipovskih ograničenja, ali i uporabu mnogobrojnih lematizacijskih popratnih elemenata, vizualnih materijala te znanstvenih i književnih intertekstova.

Iako je knjiga Poetika oblika oblikovana tako da je njezina poglavlja moguće čitati i kao samostalne cjeline, jer svako poglavlje donosi svoj popis literature, poglavlja knjige vrlo se dobro dopunjuju i nastavljaju jedno na drugo čineći zaokruženu cjelinu, jedinstvenu monografiju. Čitanje i snalaženje u poglavljima olakšava »Kazalo imena«, ali i »Kazalo pojmova« kojima se upotpunjuje kompleksan autoričin tekst te se njime omogućuje lakše traženje mnogih opisanih tipova i modela suvremenih prozâ analiziranih u knjizi. Knjiga Andrijane Kos-Lajtman imenuje i nudi nove pristupe promatranja proze, napose romanesknih ostvarenja. A uz uvide u čitanje bliskih pristupa tekstovne oblikotvornosti i u fenomen književnoga postmodernizma još jednom aktualizira raspravu o romanu kao protejskome žanru, o njegovim fluidnim granicama i uopće otvorenosti njegove forme koja kroz mijene različitih autorskih ludičkih strategija uobličava jedinstvene, hibridne koncepcije.