Dragocjeno djelo o hrvatskom jeziku

Četvrta knjiga Povijesti hrvatskoga jezika pretposljednji je dio projekta Povijest hrvatskoga jezika što ga vodi akademik Radoslav Katičić. Ovu su knjigu uredili: glavni urednik Ante Bičanić te urednici: Josip Lisac, Ivo Pranjković i Marko Samardžija. U njoj se obrađuje 19. stoljeće, stoljeće po mnogo čemu prijelomno za razvoj hrvatskoga jezika.

Knjiga obuhvaća 758 stranica enciklopedijskoga formata. U njoj je, uz Predgovor, u 15 poglavlja obuhvaćeno mnoštvo podataka i novih spoznaja o hrvatskom jeziku (jeziku hrvatske književnosti, novina i časopisa 19. stoljeća, o znanstvenom funkcionalnom stilu, sustavno je obrađena onomastička sastavnica, dijalektološka sastavnica, administrativni funkcionalni stil…), što je sve popraćeno obiljem literature koja se donosi uz svako poglavlje, a po potrebi još dodatno i podrubnim bilješkama, te brojnim preslikama najvažnijih, ponekad teško dostupnih djela i obogaćeno preslikama djela vrsnih slikara onoga doba (Vlaho Bukovac, Celestin Medović, Vjekoslav Karas, Slava Raškaj…). To omogućuje uvide u postignuto, ali omogućuje i daljnje istraživanje.

Autorskim tekstovima vrsnih jezikoslovnih pera na kraju je pridodana Antologija djela s tekstovima iz 19. st. na kajkavskom, čakavskom i štokavskom narječju. Raznovrsnim tekstovima oprimjeruje se funkcionalna polivalentnost hrvatskoga standardnoga jezika. Tekstove su izabrali i priredili: Sanja Holjevac, Josip Lisac, Lina Pliško, Ivo Pranjković i Diana Stolac. Slijedi Sažetak na engleskom jeziku o povijesti hrvatskoga jezika u 19. stoljeću te Kazalo imena koja se spominju u knjizi i napokon Životopisi autora priloga.

U prva tri rada prikazuju se kulturne i društvene prilike u kojima se razvijao hrvatski jezik u 19. stoljeću.

Hrvatski jezik od početka 19. stoljeća do narodnoga preporoda, akribično opisuje Marko Samardžija, navodeći povijesne i političke prilike, dokumente, aktere i njihova bitna djela koja su pridonijela standardizaciji hrvatskoga jezika. U hrvatskom se jeziku 19. stoljeća očituje istovremenost dvaju različitih tijekova standardizacije (u kajkavskoj i štokavskoj stilizaciji), vrijeme različitih koncepcija o izboru osnovice hrvatskoga standardnoga jezika, ali i vrijeme završne standardizacije i kodifikacije hrvatskoga jezika te raznih filoloških škola, odabira između nekoliko slovopisnih (grafijskih) rješenja. Sve to u političkom okružju nesklonu afirmaciji hrvatskoga jezika kao samobitnoga standardnoga jezika: latinski jezik dominira u javnome životu ‒ saboru, pravosuđu, školstvu ‒ njemački na Vojnoj granici, a nastoji se uvesti i mađarski jezik.

U prilogu Radoslava Katičića Hrvatski jezik od narodnoga preporoda do kraja 19. stoljeća riječ je o hrvatskom jeziku u vrijeme narodnoga preporoda, jeziku pokrivenom nazivom ilirski, o traženju prikladnih slovopisnih rješenja i analizi ključnih djela koja su pridonijela nadvladavanju regionalnih razlika te prevladavanju nerazmjera »između jezičnoga žara i kompetencije u vladanju jezikom koji se želi preporađati«. Snaženju pozicija hrvatskoga jezika pridonosilo je učenje latinskoga jezika, a slabile su ga međusobne borbe ondašnjih filoloških škola i potkraj stoljeća dominacija škole hrvatskih vukovaca.

Ivo Pranjković u radu naslovljenom Filološke škole i hrvatski književni jezik u drugoj polovici 19. stoljeća analizira polazišta filoloških škola te polemike o pripadnosti štokavštine, a onda i rasprave o etničkoj pripadnosti štokavskih govornika. Nesporazumi su proistjecali i iz različitih shvaćanja književnog jezika. Uz podršku vlasti prevladala su rješenja koja je nudila škola hrvatskih vukovaca nerijetko s rigidnim rješenjima. Ona su ipak pridonijela učvršćivanju standardnojezične norme.

Kajkavski hrvatski književni jezik u 19. stoljeću predmet je analize Barbare Štebih Golub. Iz njezine je analize razvidno da je kajkavsko narječje i na njemu ostvaren književni jezik mogao biti ravnopravan takmac za izbor osnovice standardnoga jezika. O tome svjedoče književna produkcija, plodna leksikografska tradicija, obilje gramatičkih priručnika, pravopisi, mnoštvo popularnoznanstvenih djela i prijevoda kojima se dokazivala funkcionalna polivalentnost kajkavskoga književnog jezika. Stoga razlog za izbor štokavskoga narječja nije u nerazvijenosti kajkavštine i njezinoj možebitnoj neprikladnosti za standardni jezik, nego je taj izbor ovisio »ponajprije o jezičnopolitičkoj odluci iliraca«.

U radu Josipa Lisca Hrvatska narječja i dijalektološka istraživanja u 19. stoljeću dokumentirano se prikazuju razmještaj i bitna obilježja hrvatskih narječja u 19. st. Konstatira se da je dijalektologija u 19. stoljeću bila pomoćna znanost te nije čudo da su joj rezultati skromni. Budući da su migracijska kretanja znatno smanjena, ipak je zamjetna štokavizacija čakavskih kopnenih govora, te čakavizacija doseljenika s jugoistoka u Istru, kao i kajkavizacija doseljenih čakavaca u području donje Sutle. U radu se govori i o staroštokavskim šćakavskim slavonskim govorima, novoštokavskim ikavskim govorima, primjerice u zapadnoj Bosni i zadarskom zaleđu te u Bačkoj oko Subotice i Sombora, kao i o torlačkim govorima Hrvata na Kosovu i govoru Hrvata u Rumunjskoj.

Sanja Vulić i Gordana Laco sustavno prikazuju Jezik hrvatske književnosti 19. stoljeća. Takav prikaz je novost. Svoj rad temelje na izboru tridesetak autora i njihovih djela objavljenih u 19. stoljeću. Književna djelatnost promatra se u tri razdoblja: 1800.-1830., potom 1830.-1850. i od 1850. do 1900. Pozornost se posvećuje nekim zajedničkim obilježjima, ali se donose i neke osobitosti ili odstupanja u jeziku pojedinoga pisca. Otegotna okolnost piscima su bili neriješeni slovopisni problemi. U pravopisu preteže morfonološko načelo i gramatička interpunkcija.

Novost je i sustavna obrada novinskoga funkcionalnoga stila Jezika hrvatskih novina i časopisa u 19. stoljeću, autorice Vlaste Rišner. Autorica obrađuje slovopisna i jezična obilježja, a dodiruje i pravopisna i stilska. Zaključuje da su na oblikovanje jezika u19. stoljeću novine utjecale i izrazom i sadržajem. Uz kalendare, molitvenike te almanahe prve novine u kojima je od 1806. bilo tekstova na hrvatskom jeziku bio list je Kraglski Dalmatin. U jeku narodnog preporoda u Danici izlaze Babukićeva Osnova slovnice slavjanske i Demetrova rasprava o jeziku književnosti koji se razlikuje od svakodnevnoga jezika i jezika znanosti. Proučavanje stila novina i časopisa pokazuje da se u Novinama horvatskim razvija administrativni stil, u Književniku znanstveni stil, a u Napretku se dodiruju publicistički i znanstveni stil. Oni donose uredbe i zakonske propise, ali i reklamne poruke.

Prvi put je i Znanstveni funkcionalni stil tekstova u 19. stoljeću predmet analize, i to autorica Marijane Horvat, Lane Hudeček i Milice Mihaljević. One analiziraju u njima nazivlje, organizaciju tekstova, navođenje bilježaka, literature i sl. Razlučuju u tom stilu strogo znanstveni stil te znanstveno-funkcionalni podstil kojim se populariziraju znanstvena dostignuća u člancima, brošurama, školskim udžbenicima i priručnicima. Do prihvaćanja štokavske osnovice standardnoga jezika ne može se govoriti o znanstvenom funkcionalnom stilu hrvatskoga jezika, pa su u prvoj polovici 19. stoljeća znanstvena i znanstveno-popularna djela na štokavštini relativno rijetka. Pojedini su se funkcionalni stilovi ostvarivali u svojim narječnim stilizacijama ‒ kajkavskoj i čakavskoj. Polovicom 19. st. pokreću se specijalizirani znanstveni i znanstveno-popularni časopisi za mnoge struke.

U ovoj se knjizi prvi put obrađuje jezik administrativno-poslovnih tekstova u 19. stoljeću. Autorica Vladimira Rezo ističe bitna obilježja toga stila (jasnoću, kratkoću, klišejiziranost, neemocionalnost, nominativnost…) na primjerima tekstova, pretežno u drugoj polovini 19. stoljeća, i to zakona i propisa, predstavki Saboru i banu te dokumenata koji se tiču gospodarstva, ustroja društava i institucija, programa političkih stranaka, poslovnih pisama. Tekstovi iz Dalmacije predilirskoga razdoblja razlikuju se ne samo po ikavskom refleksu jata nego i oblično od onih u sjevernim krajevima, dok tekstovi nastali nakon ilirizma ne odstupaju bitno od onih zagrebačke filološke škole. Zanimljivo je uočiti da su se u tome stilu do danas održali neki administrativizmi (dotični, isti, navedeni… biljegovina, taksa, dohodak, pristojba, spis…).

Poglavlje Slovopis i pravopis u 19. stoljeću predmet su pregledne analize Lade Badurine. Sažeto se može reći da se u prvoj polovici 19. stoljeća rješavalo pitanje hrvatskog slovopisa, a u drugoj polovici pitanje hrvatskog pravopisa. Hrvatski je jezik ušao u 19. stoljeće s nekoliko ustaljenih slovopisnih praksi: na sjeveru kajkavski (horvatski), na jugu je dalmatinski slovopis te od 18. stoljeća slavonski slovopis proširen u Slavoniji, južnoj Ugarskoj i djelomice u Bosni i Hercegovini. Kad je riječ o pravopisu, sukobi među školama bili su oko izbora načela na kojima će se izgrađivati pravopis. Jedni su zastupali morfonološko načelo, a drugi fonološko. No, ni jedan (hrvatski) pravopis nije ni dosljedno fonološki(…) ni dosljedno etimološki, tvrdi autorica.

Poglavlje Hrvatske gramatike u 19. stoljeću obradila je Željka Brlobaš. U tom razdoblju nastalo je niz gramatika koje kvalitetnim opisima podižu razinu standardnosti hrvatskoga jezika, a gube dodatne praktične sadržaje uobičajene u starijim gramatikama. U nekima od analiziranih gramatika jezik i metajezik su gotovo do sredine stoljeća pretežno strani. Iznimka je Starčevićeva Nova ričoslovica ilirička u kojoj su i jezik i metajezik hrvatski. Autorica je 36 gramatika prikazala tablično i obuhvatila ih svojom analizom bilo da su samostalna djela, bilo da su aneksne gramatike. Iscrpnije je prikazana Starčevićeva Nova ričoslovica ilirička. Starčevićevo Ričoslovje (1840.-1850.), Babukićeva Ilirska slovnica kao prva znanstvena gramatika, Mažuranićeva Slovnica Hèrvatska, Veberova Skladnja kao prva samostalna sintaksa. Pregled završava Maretićevom Gramatikom prikazujući njezine prednosti u sustavnosti obrade i nedostatke u izboru korpusa.

Hrvatski leksik i leksikografija u 19. stoljeću poglavlje je koje je iscrpno obradio Marko Samardžija.Prateći razvoj leksikografije u Hrvata, autor zaključuje da se ona od svojih početaka u 16. stoljeću postojano obogaćivala i jezično i leksikografski važnim djelima bilo u samostalnim, bilo u aneksnim rječnicima. Do četrdesetih godina 19. stoljeća jaka je veza s 18. stoljećem glede koncepcije. Od 40-ih godina može se govoriti o suvremenoj leksikografiji, i to ponajprije o dvojezičnoj i terminološkoj. U dopreporodnom razdoblju bitnu su ulogu odigrali Stullijevi rječnici, Voltićev Ricsoslovnik, pa Katančićev nedovršeni Pravoslovniki njegov rukopisni Etymmologicon illyricum,Richter-Ballmannov Ilirsko-němački i němačko-ilirski rukoslovnik, te 1842. opsežan Mažuranić-Užarevićev dvojezični Deutsch-ilirisches Wörterbuch – Němačko-ilirski slovar književnoga hrvatskog jezika koji je na hrvatskoj strani uspješno popunjavao brojne leksičke praznine. U drugoj polovici 19. stoljeća izlaze brojni dvojezični rječnici, primjerice oni Rudolfa Fröhlicha Veselića, pa Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Österreichs 1853. – s temeljima hrvatskoga pravnoga nazivlja, te brojni terminološki rječnici u kojima je usustavljen jezgreni dio nazivlja. Od 1860. razvidna je plodna leksikografska djelatnost Bogoslava Šuleka koji je nizom novotvorenica obogatio hrvatski leksik i oblikovao hrvatsko strukovno i znanstveno nazivlje. Šulekov rad na popuni leksika nastavlja Dragutin Parčić svojim dvojezičnim rječnicima s talijanskom i hrvatskom sastavnicom. Sedamdesetih godina s Akademijinim rječnikom počinje rad na jednojezičnoj leksikografiji. U drugu polovicu 19. stoljeaća padaju i početci hrvatske enciklopedistike te djela posvećena tuđicama i raznovrsnim nepravilnostima u jeziku, navodi Samardžija.

O hrvatskim imenima u 19. stoljeću piše Anđela Frančić. Onomastička sastavnica hrvatskoga jezika 19. stoljeća time je prvi put sustavno istražena. Stariji su leksikografi unosili, doduše nesustavno, u svoje rječnike i imena. Na početku 19. stoljeća dominiraju svetačka osobna imena uz manji broj narodnih osobnih imena. Primjećuje se i davanje više osobnih imena jednoj osobi. Neka prezimena otkrivaju doseljenike, npr. Fiorentini, Kleinhaus, a neka su prilagođena hrvatskom jeziku, primjerice: Šoštar, Tišljar, Soldat. U vrijeme narodnoga preporoda stvaraju se hrvatska imena pogodna da budu i krsna imena, primjerice: Fridrik→Miroslav; Ignacije→Vatroslav, Ognjoslav; Emerik→Mirko; Gotfrid→Bogomir. Pohrvaćuju se i prezimena npr. Kramberger→Gorjanović, Veber→Tkalčević… Nahodi dobivaju izmišljena imena i prezimena i time su obilježeni. Akademijin rječnik sadrži oko 30 posto imena, ali ih nasilno novoštokavizira, primjerice Črnomerec→Crnomjerac; Delnice→Dionice. Hodonimi, čini se prvi put uvedeni u opis, nastali po pučkim nazivima ulica i trgova (Opatovina, Ilica, Visoka ulica) zadržavaju se i u službenim dokumentima.

O filološkim istraživanjima hrvatskoga jezika u 19. stoljeću piše Josip Bratulić. Prije 19. stoljeća uočava se »težak nedostatak obrazovanih i odlučnih intelektualaca, posebice na polju jezikoslovlja, koji bi se uključili u onovremenu znanost i praksu«. Priručnici i gramatike ne nose hrvatsko ime. Filologija se, kao i politika, u 19. stoljeću našla pred zadacima ostvarenja nacionalnih interesa – političkog i upravnog sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Naziv jezika ilirski nije imao zaleđe u narodu koji bi se tako zvao. Valjalo je riješiti problem grafije i pravopisa. Filologija 19. stoljeća bila je očito zabavljena prije svega kroatističkim temama, utvrđivanjem standardnoga jezika, poviješću jezika, istraživanjem narječja.

O hrvatskom jeziku i europskim jezicima u 19. stoljeću u pet potpoglavlja s dobrim uvidima u stanje stvari piše Dubravka Sesar. Govoreći o europskom jezikoslovlju toga stoljeća, D. Sesar ističe da je razvitku filologije pridonijelo osvještenje uloge jezika u nacionalnoj povijesti te filozofija i književnost romantizma. Otkrićem srodnosti europskih jezika razvija se poredbenopovijesno jezikoslovlje, te utemeljuje tipološko jezikoslovlje. Atomizam mladogramatičara i zanimanje za beziznimnost glasovnih zakona zamjenjuje se zanimanjem za semantiku i lingvističku geografiju. Razvijaju se nove teorije, pravci i škole.

Europski su jezici i jezičnim sredstvima nastojali ostvarivati političke ciljeve: Poljacisu nastojali osamostaliti se od Rusa, Rusi – postati lučonoše slavenstva i proširiti se na zapad, Srbi – ostvariti velikosrpsku ideju; Česi pokrenuti se iz stagnacija od 16. st. Većina europskih jezika ima status velikih, državnih jezika (engleski, nizozemski, danski, švedski). Norveški ima čak dva standardna jezika – bokmål (temelj mu je urbani danski) i nynorsk (temelj su mu zapadnonorveški govori). Poticaj jezičnom normiranju u 19. stoljeću bio je Adelungov rječnik zasnovan na visokonjemačkom. Tome je pridonio i Dudenov pravopis iz 1872. Od romanskih jezika francuski je utjecao na romanske i neromanske jezike. Kodificiran je krajem 17., a od 18. stoljeća je službeni jezik. Leksikografija se razvija u tradiciji Francuske akademije. Španjolski je normiran u 18. st., a portugalski je državni jezik od 17. st. Talijanski je ujedinjen na toskanskom narječju u 19. st. Mađarski od 1844. postaje službeni jezik.

Hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti te svima koji se zanimaju za hrvatski jezik i njegovu povijest ovom se knjigom daju relevantni, vjerodostojni i provjerljivi podaci o standardizacijskim procesima u hrvatskom književnom jeziku, njegovoj uporabnoj raslojenosti i doraslosti da raznovrsne sadržaje izrazi vlastitim jezičnim sredstvima. Tijek standardizacije hrvatskoga jezika u 19. stoljeću pokazuje izrazito dinamičan razvoj jezične teorije i prakse. S jedne strane očit je i svojevrsni purizam, a s druge strane otvorenost novim idejama i izrazima, što se ogleda u plodnosti funkcionalnih stilova, od kojih se neki u ovoj knjizi prvi put prikazuju. Knjiga može biti izvrstan promicatelj hrvatskoga jezika i kulture u zemlji i inozemstvu te dragocjen svjedok povijesne ukorijenjenosti hrvatskoga jezika u svojim narječjima i književnim i jezikoslovnim djelima.

Za ravnopravno sudjelovanje u međunarodnim odnosima važno je poznavati povijest svojega jezika i brojna djela kojima se potvrđivala njegova doraslost za izražavanje svih postignuća u znanostima svijeta te njegova trajna uključenost u svjetske tokove. Stoga valja čestitati Društvu za promicanje hrvatske kulture i znanosti CROATICA što i u vremenima nesklonim knjizi uspijeva okupiti vrsne stručnjake i izdavati ovakva, za hrvatski jezik dragocjena djela.