Željezna ždrjebad

Željezna ždrjebad, lakonoge srne i ponosni jeleni – pasu rosnu travu i sravnjuju uzvišice na kojima leluja klasje. Povija se pod zamahom sjeverca visoko trsje i pokreće šaš; mreška se površje zelenastih močvara! Krik samrtni sove u daljini, nadlijeće željeznicu koja kaska ravnicom, povremeno zakriljena šumarkom, i ostavlja dimni trag-netrag. Bog je napustio svijet, ostavio ga osamnog; zaboravio čovjeka kojega stvori na svoju sliku i priliku, razočaran neuspjehom, jer čovjek ne bi čovječan. Ravnao se ništicama: bijahu njegova mjera-nemjera; gradile su ništice lance, ulančavale neslobodno u slobodi zazivljući više razloge i prijetvorno nudeći spas. Izbor je bio pasji, životinjski; željezo je odlučivalo o zlatu, nečovjek o čovjeku. I bi Bog iznenađen izborom svojega stvorenja, toliko da je i suza Njegova kanula, probivši poput taneta grud posljednjega bića i u klijetkama srčanim našla utočište.

* * *

Soba s pokućstvom, poput stakla oštrih rubova o koja zasijecamo svoja koljena i tjeme, povrjeđujemo ruke – porežemo ih lako kano rubom papira na kojemu pišemo oproštaj. Učestalo se porezah na rubu papira, toliko puta koliko i pjesama napisah. Svaka pjesma odnije kaplju crvenu koju istom posisah kano i mlijeko majčino. Autotransfuzija, probavni slet i želučana rezolucija. Angjele, moj dragi, čuvaru mili, svojom dušom me zakrili, od zla čuvaj i sačuvaj! Svaki zapis bio je istrgnuće dušne plime, zavada među bićima smrti i stvorima svjetlosti. Oseka je poput lažne utihe brala plodove mora i prianjala uz nemir, mijenjala smjer ribama i bijeloj ulješuri, otvarala vrata u duboke pećine, prilaz stjenovitom hramu, pred širokom pučinom. Ništice u vidu naftnih mrlji poput živinih kapi zbirahu se i prjetiše nama: ostavljenima po lukama i zazornim obalama, posljednje predanje – na domovinskoj hridi.

* * *

Ponavljani napor rijetkog čovjeka – da dosegne Izvor i protivu struje stigne na mjesto koje obični ljudi zovu Početkom, dok ga Bog posvem razlikuje i drži Krajem. Između dvaju imena iste pojave Svemoćni poziva ljude, izabrane i ljubljene, da vraćanjem ostvare sebe i pronesu iskru čovječanstva. Krošnja i korijen nisu razdvojeni već se ulijevaju jedno u drugo – predstavlja ih zreli losos na putu prema planinskom izvoru, u potrazi za mrjestilištem iz kojeg će krenuti riblja mlađ. Struja i protustruja jedna su moć iste vode, živodajni mlaz kojem mislena sapnica određuje snagu i uzročni prasak. Pupoljak i rascvao cvijet, dijete i starac, zora i noć! Kako izdržati suton i praskozorje, a poimati i ćutjeti dubinu noći i vrh podneva? Bog je milostiv i otvorenih ruku pruža zagrljaj, u sebe beznadno zaljubljenom čovjeku. Neprestance – poput okamenjene planine Svevišnji motri i doziva načetu ljudskost.

* * *

Ljetni vestibul, duhovima kružećim ispunjen, kano zdenac s jeguljom drevnom koja ili ne zna ili ne može umrijeti. Fosforna svjetlucanja, planktonska raskoš i blagi vjetrić s mora ‒ zmorac na Braču zvan. Nježnost umorna od trajanja i neispunjenosti, neostvarenih zagrljaja; oteščala od čekanja i sama sebi svojstvena. Razlog svrsi – koji je? Ne zna niti duševna ptica, bijela poput pjene koja nadgleda carski grad. Rimljanke u hrvatskom ruhu pjevaju tužaljke za mornarima i vojacima koji se nikada ne vratiše i za one koje će otići i također se nikada neće vratiti. Tužna su naša ljeta i opruđene burom naše dalmatinske zime, škrte poput starog vinograda, stijenjem prepunog. Trsje, koje ne zaziva hlad, plodove slatke i vinski opoj. Samotno je poput mirule na zabatu stare mirine, izgorjele za vrijeme rata u osvetničkom talijanskom pohodu. Vestibul šuti, Bog ne zbori, tužaljka je naša sve što jezik zna.

* * *

Svici i krijesnice, skakavci i skarabeji, blato i mulj; redovi crijepova i gustom lozom obrasle odrine. Cvrčanje cikade jedini je znak života ‒ svrdlo koje probija moždane, trepanira lubanju e da iz nje konačno izlete u svijet zarobljeni dusi, stiješnjeni odvajkada. Gomile su podijelile otok, razdijelile i buškom oplele sasušenu zemlju, utišale težaka i čovjeka, Bračanina i tovara. A more beskrajno, blistavo poput vječnosti ispruženo kao na dlanu svjedoči drugi svijet i poziva dušu umornu na lijet, uzgor – prema nebu sinjem. Čekamo noć da se prikradu zvijezde i uljepšaju nam tugu, ozbiljnim sjajem i neizvjesnim obećanjima inih i boljih svjetova. Želiš li ih, umorni klesaru s otoka? Čile ili Argentina, pače Patagonija, pustinja Atacama i rudnici salitre – čekaju te mješte kupola i rajskih palača koje snatriš. Izgradi još jedno, posljednje zdanje i ostavi otvoreni mu svod, poput mirine.

* * *

Vidanje rana nije moguće ako su duševne rane u pitanju; ako je riječ o nevidljivim strijelama riječi, upitnika i uskličnika. Srp i koplje zajedno stvaraju najgore razderotine na nježnom tkivu, pokožici duše. Težak je život s čovjekom koji je svim bojama premazan i ratnik jest za svoju jedinstvenu korist, ne razmišlja o drugima i nanosi nehotične boli kao da su nebeski pokloni. Prijeporna je ravnoteža između anđeoskog i životinjskog nagona u rodu našemu. Osvajati prostor dobra, nauštrb zla, nije lak put. Živi pijesak skriva istinu o pravome omjeru, zadatom i željenom, onakvom kakvog htio bi plemeniti čovjek. Proširnice i premosnice otvaraju putove dobru ‒ bujici nikad slućenoj i rijetko hlupljenoj. Otok koji zatvara slušni vod i štiti luku, grad otvoren moru i nebu – osluškuje opnama bibaj površja, udare valovlja i vala. Prihaja izabranik koji olabavljuje stege i uznosi ljubav među ljudima.

* * *

Tvrd grad i njegovo gluho zvono navodi Turke na krivi put i zaobilaznica postaje klopkom, a tjentište ‒ zabran za zlehude janjičare. Klis visoki urasta u sumrak i oštrim oružjem čuva Split i dalmatinsko priobalje. Duh Petra Kružića obilazi gradinu i potiče branitelje na odsudni boj; useljava se djelićima, česticama sna u svačiju dušu, pali plamićak prkosa i žarke odlučnosti, priprema ih za prijezir prema smrti. Već dugo jest od onoga svijeta, no ne miri se sa zulumom nad svojim narodom i s mletačkim izdajnicima. Samo istjerivanje nadmenih svatova pokoj vječni bi moglo mu zaslužit, ovako ‒ od nemila do nedraga će letjeti ‒ od kule do kule, od bedema do bedema, od jednog do drugog i trećeg uskoka potičući ih na otpor i neodustajanje. Najgore je prepuštanje nutarnjoj slabosti i uvjerenju da ništa se ne da učiniti. O, učinit će Petar Stijena sve za svoj stjenoviti grad, i glavu svoju kotrljajuću prepustit će radosno psima za našega puka spas.

* * *

Noć svoju moć daje glasu i glasanju zvijeri i ptičjeg roda, oduzimljući snagu vidu i opipu. Bunar sabire odjeke, umnožava i obrće vox populi – spajajući vapijućeg u pustinji s tišinom dalmatinske Zagore, mûkom bračke ravni pozad Vidovice. Vrh Brača poput predvodećeg grebena i kamene kralježnice, hrpta stamenoga, kiklopskog – usmjerava rast zvukova noći u sudaranju sa svrdlima cikada i lepetom krila netopira. I šišmiši su ptice u bezpjevnoj zemlji, kaza jedan skroviti brački začinjavac, al’ i pjev je razlikovan i razveden poput izljevajuće Save u Slavoniji kraj Gunje i Rajevog sela. Dok po dnu kanala između Splita i Brača vodi – gromadama popločana, prijeka cesta za Nikamo, a razbiru se riblji plov i potonule maone. Srazmjerna možebitnoj svrsi za grad nemjerljive veličine: kažu Atlantida, no nisu u pravu – potonuće, današnja je naša sudba.

* * *

Jer me se ne bojite, ponašate se bestidno i bahato. Strašit’ druge svojom upitnom moći il’ slabošću nije u mojoj naravi. Svejedno, ako me i ponižavate iskazivat ću se plemenitošću i činit ću vam dobro, jer drukčije mi nije dano. Ploviti ili lebdjet roneći, letjeti zrakom – svejedno je. Stižemo tamo kamo nam je stići; s Brača u Split il’ iz Spljeta na Brač. Dok starina Biokovo, plavetno-ljubičasta, gromadna vječnost odašilje u osvit zrake prvog sunca i plašteve solarne, posljednje u suton, u uton u kom nam je mrijet. More, more sinje – boja o kojoj razmišljah cijeli život. Da li je to plavo ili plavičasto-sivo, u obzorju razrijeđeno modrilo, ili tek sivost visokog sokola il’ orla nad pučinom, nije mi dano znat. Ipak na kraju prosine mi da plavo koje se rijedi i gubi u beskraju postaje plavičasto ili sivkasto – sinje. Ljeskavo, presijavajuće ‒ pepeljasto! Ne bojte se! Nolitetimere!

* * *

Otok koji zatvara slušni put i štiti ušnu luku – grada otvorenog lateralnom moru što biba se i rađa odslušne udare valovlja, uspavljuje Matildu. Pritvoreni muškarac iz Crnog Potoka koji sjekirom napadne svoju majku, s jelenom iz mračne šume vodu crnu pije, obučen u vrano runo. Ruho zatvorenika, još neosuđenog, ali ozbiljno optuženog pohabano je i zaprljano na rukavima i nogavicama. Hodao je dugo šumom i primao brojne udarce granja; ispisivahu se ogrebotine po njegovoj koži, dodavale ispis tetoviranim križevima na zapešću. Društvo znakovlja koje samo sebe zna i neima uvida u zagrobne svjetove. Praskozorje, ime je velikog nedoraslog svjetlosnoga vala koji preplavljuje obalu i otočje, arhipelag egzotičnog raslinja, plantaže agruma i busene kadulje na hridima. Otvaraju se nebesa, kao u dan posljednji, kada će Krist milosrdan iznova sići na zemlju.

* * *

Zmija uplivala u Hockneyjev bazen, glumeći jegulju, spiraleći repom kano perajama. Vrana ptica na stalku, ljeto tromo, ozlaćeno – nad jezerom. Krda oblaka, mjestimice paperjasta, rastegnuše nebosklon; skloni im se, Bože, s puta – gromadni bizoni podižu prašinu koja se kovitla prerijom. Moja indijanska, crvenokožna braća, na rubovima klanaca promatraju dolazak svetih životinja i trljaju prsa vlažnim dlanovima, prepuni zadovoljstva i blagog opreza. Strijele im u tobolcima, lule mira ostavljene po strani, ispred wigwama; očekivanje koje ne kaže ništa o budućim događajima i mogućim bitkama s bljedolikim osvajačima, narasta poput pijavice i spiralne guje zračnog shaktija. Zemlja Komancha neće dugo ostati u vlasništvu njenih žitelja. Kontrolu će, prije no što bizoni prođu od jedne do druge domajske stijene crvenih odsjaja, preuzeti novi čovjek, uljez zvan pionir, s crvenom športskom maramom.

* * *

U dubinama oceana, gdje nemani nezamislive žive i hrane se s algama napučenim stijenama i sitnim račićima, sviknute tami i pritisku koji ruši sluh, vid i sva druga osjetila – tamo smo odlučili povući se u trenu velike nesreće za našu zemlju i rod čovječji. Zdrobiš li kukca na staklenom stolu, mekim kažiprstom, iz zatka će isteći mu crijeva i hitinske cjevčice, zaprljat se sjajno površje koje vabi krv mješte fecesa. Božanski nepoznat svijet dubina i ponora na dnu svijeta za kapetana Nema i nepostojeća bića svikla tlaku ogromne vode i sabljarkama izduženim poput električnih raža, svjetlucaju u najmračnijem znanom mraku. Krist je danas Nijemac u Rio de Janeiru nakon pogotka Marija Goetzea u finalnoj utakmici COPA-e 2014. s Argentinom. Na visokoj stijeni tužni Krist u bojama pobjednika pokazuje rane na dlanovima. Ples igrača oko zlatnoga kupa, iako nije graal.

* * *

Nebnik ili zabat – čelo je kuće koje smjera Domu vječnom. Jer kuća i dom nisu isto. Kuća je oštra i krta, kruta i bolnih kutova s kojima se stalno sudaramo, na kojima se povrjeđujemo. Dom je gnijezdo, oval koji blaži i smiruje, poput toplog napitka i svilene košulje rabljene za nježno i učinkovito vješanje. Killing me softly – odzvanja podrumskom diskotekom. U mraku gdje ništa ne svijetli, dok krv gori i teče jugularkama, oplakuje moždane, iznutra-izvana. Dimnjak bez ognjišta, rosa na crkvini – divljoj travi, dobroj za nutarnje pranje boca i odnošenje vinskog taloga. Tko mjeri alkoholne stupnjeve uzavreloga, mladog vina što peče grlo i jednjak, taži glad i žeđ istovremeno? Ivan ili Matija, Bruno ili Kata, djeca mojih rođaka koju zovem svojima. Sveti Martin ne stanuje ovdje godinama; konoba je puna plijesni, zidova vlažnih pokrivenih lišajima. Pirija crna – oblik od propuha, doziva trublje sionske.

* * *

Pobočan um utjeruje dugove čulima i odmjerava, razmjerava, dijeli i množi, zbraja i odbija. Ponaša se računalno, a mijenjao bi pravila ponašanja. Kako, koliko, s čime? Kojim mu je putem hoditi i navoditi sirenskim zvucima skupine štakora i djece; da li putem prema moru ili prama riječnom žalu, da li usporeno ili žuđenim ubrzanjem koje bubnja u temporalnim arterijama? Postoji središnje oko – slijepo i nemušto, bez vida i bez zvuka koji bi da pokrene svijet u zamamno kotrljanje. Boškarina i posavski gonič, dalmatski pas, čovječja ribica, velebitska degenija – sve geniji vrsta, jedan do drugoga – na Linnéovom stolu, pod carskom paskom Akihita, taksonoma i ihtiologa. Princeza Takamado svojim telefonskim pozivom iz Fortaleze osvijetli mi dan. Sastati se u Osaki na dodjeli nagrada za haiku na engleskom, u sklopu natječaja kojeg krstih imenom Vladimira Devidéa – sljedeće godine. Razvrst, u boj!

* * *

Santeria podržava dječaka sa splavi, Eliana Gonzalesa, danas časnika i uresnika kubanske revolucije. Aquasprofundas! Pučine ne sažgu uvijek sve, tako i preživi maleni dječak Elian, kojega otac vrati na Otok. Peoplewhosuffer a lot ‒ must eitherbecomebetterorbitter. Ormaybeboth. Kako izabrati i pritom znati da je izbor pravi. Sve što je pravo ‒ promašaj jest neke druge opcije, drugog pravog izbora. Neizbor i priklanjanje sudbini – možda je najbolji izbor od svih. Odgovornost predana Svevišnjem! Ako ćemo se ponašati kao kipovi s Uskrsnih otoka, propast ćemo prije zadnjih vremena. Jer kipovi su izričaj stijena, duhovni prostor koji priprema smrt i prolaženje. Posjedujemo i mi na otocima jadranskim svoje duhove gomila, kamenja i stijena. Imamo svoje konjiće za trku i kas prema beskraju. Da li smo svjesni zakinutosti koju donosi skamenjeno prokletstvo?