Zavičaj u hibridnoj proznoj strukturi

Svi se mi, zapravo, nismo otrgli od zavičaja, Jembrih bi rekao: od materina cecka, svi smo mi »pripisani« zavičaji. Pa dok jedni nastoje, u potrazi i ostvarenju »svjetskosti«, to pulsiranje hižnoga poceka zatomiti, potisnuti ga u sebi što više (što pak je danas, u ovoj globalističkoj eri – zašto ne reći – diktatu, tiraniji postalo »samo po sebi razumljivo«, a oni pak koji to ne čine zadrti su »ognjištari«!), drugi ga stalno nose i neprestance mu se ili barem povremeno vraćaju, kao spasonosnoj luci u nevremenu, kao nadahnuću i odmorištu. Doduše, sve je stvar vremena i pojedinca. Među takve pojedince u određenom vremenu pripada i Kalman Mesarić.

Priločanec iz Međimurja, popularni Ka Mesarić ostavio je svoj trag u hrvatskoj književnosti prvo ekspresionističkim, nesputanim dramskim eksperimentima (»snabdjevenima dovoljnom količinom patetike u stilu, povišenim tonom i mističnim zanosom u dijalogu«(1)). No, kad u hrvatskoj književnosti počinje pojačano zanimanje za socijalne teme, tamo, tridesetih godina 20. stoljeća, Mesarić najprije iznenađuje pučkom dramom Joco Udmanić (1931.), a potom, još više, komedijom Gospodsko dijete (1936.). Ako je u prvoj tematiziran moslavački »Robin Hood«, hajduk iz konca 19. stoljeća ‒ što je autorovo znakovito okretanje od »urbanog ekspresionizma« ruralnom realizmu ‒ drugom komedijom on zapravo još više osnažuje taj povratak, i to baš u svoj zavičaj!

Naravno, komedija se, kako je Mesarić i zapisao, »događa oko godine 1935., prvi čin u selu Kraljevcu iznad Šestina, drugi i treći u Zagrebu«, ali u karakterološkoj postavi i osobito jezikom to je dah i duh Međimurja! Glede prvog, ponajprije u tzv. egzistencijalnoj motivaciji (Jaga!), a glede pak drugog ta se zavičajna autorova pripadnost, izvorište može potkrijepiti nizom narječnih, kajkavskih leksičkih i inih primjera. Evo nekih: lik je Šimun Trpotec (kao što je govorno Međimorje a ne Međimurje), za Jagu je Jožek nesnàga, vušivec, niškoristi, norc leni i bedasti, junec, potom niz frazema – Ona je njih na greh napelala; Pak su si zvolili svoju voljicu spuniti; Oh, Jezoš, na! i slično.

Sve to i ponešto drugog valja nam imati na umu kad je riječ o drugom, znatno transparentnijem povratku u zavičaj, u romanu Dravom zlato plovi (1973.), s podnaslovom »Gorka romantika međimurske ravni«.(2) Nedvojbeno, ovo je Mesarićevo »najmeđimurskije« djelo, a svakako i među »najmeđimurskojim« romanima. Ponajprije, zašto ovakav naslov i podnaslov? Drava je jedna od dviju simbolnih rijeka u Međimurju (pored Mure), ona omeđuje kraj, pa je on u proteklim stoljećima i bio »insula«, dakle »otok«, no riječ su pojedini kajkavski leksikografi tumačili kao »međimorje«!(3) Ali, osim, dakle što je omeđivala, Drava bijaše (još i danas rudimentarno jest) zlatonosna rijeka, što je pogodovalo razvoju zlatarskog obrta, zlatarenja. Moglo bi se stoga zaključiti da to i jest tema djela, no romanom Mesarić podastire znatno širi tematski dijapazon, ostvaruje međimursku fresku. Na to pak upućuje podnaslov djela koji formulacijom očito sugerira nasljedovanje Vilovića, upravo tom težnjom da se predstavi život na međimurskoj ravnici; razlike su tek u vremenu – Đuro Vilović je to nastojao učiniti 1923. romanom Međimurje i 1935. romanom Tri sata, Mesarić eto, upravo pola stoljeća kasnije, u posve drukčijim društvenim i socijalnim prilikama.

Teza Edgara M. Forstnera da je roman »djelo s više od 50.000 riječi«(4) isprva se čini neozbiljnom, jer ovakav formalni kriterij gotovo ništa ne kazuje o definiciji žanra. No time je Forster naglasio da je teško odrediti općeprihvaćeno obilježje te »velike pripovjedne vrste«(5) jer je riječ o otvorenoj, »subverzivnoj« (Bahtin) strukturi koja je otvorena za sve druge žanrove pa je time ujedno i »najdemokratičnija«.(6) Činjenicu zorno potvrđuje upravo roman Dravom zlato plovi. Mesarić je ovim romanom nakanio zahvatiti nekoliko tematskih krugova – kako ćemo nastojati potvrditi u kasnijem tekstu – ujedno i aktualizirati tada nekoliko neuralgičnih društveno-socijalnih tema, te se logičnim čini njegov izbor koji možemo okvalificirati kao »hibridnu proznu strukturu«. Ili: je li »u pitanju roman ili kombinacija feljtona i pripovjedačke proze, ili pak je u pitanju nešto treće. Međutim, ipak je već na prvi pogled očito da je po strukturi ova Mesarićeva proza bliža ovom drugom, jerbo čvrstog kontinuiteta u osvjetljavaju pojedinih ličnosti i nema«.(7) Mesariću je do stvaranja »međimurske freske«, na kojoj će u prvom planu biti ljudi rodnoga mu kraja, sa svim svojim povijestnim i osobnim dramama, pa tu širinu (i slobodu) zahvata ilustrira sam svršetak djela:

»Međimurski čovjek živi između dviju rijeka. Onima što su bučno prelazili rijeku na sjeveru (Mura, op.) opirao se svim sredstvima potlačenih. Došli su nepozvani, otišli otjerani. Tako se to ponavljalo.

S obale južne rijeke češće je uzalud dozivao svoje s one strane. Glas mu se gubio u šumovima valova, nije dopirao na drugu obalu. Riječi se njegove nisu čule, vapaje nisu razumjeli. Ipak je ostao vjeran toj obali, mada potišten ali ne bez nade. A dotle dok mu se ne odazovu, gradio je strpljivim pouzdanjem svoj svijet na tlu svog zavičaja omeđenog rijekama između njihove sjeverne i južne obale. (…) To je prava, nepatvorena romantika međimurske ravni. Katkada gorka, veoma gorka, ali ipak – romantika« (272).(8)

Budući dakle da o konzistentnoj strukturi djela nije moguće govoriti, bolje će za njegovu prezentaciju biti pobrojimo li njegove tematske dominante i izražajna obilježja.

1.Ljubavna priča, ljubavni trokut. Mesarić kao da nasljeduje šenoinski tip romana (romantičarski realizam): da bi djelo učinio privlačnim, glavnu fabulativnu nit tka ljubavnom pričom čedne djevojke Agne i poštenoga gastarjbartera Iveka, a idilu im zagorčava nasrtljivac selski propalica Miška Pogorelec. Kao što on očito priziva Grgu Čokolina iz Zlatareva zlata, tako je i Agna idealiziranom profilacijom »unuka« Dore Krupićeve:

»Agnina je najveća vrlina što nije svjesna svojih vrlina, ni svoje tjelesne privlačnosti. Čistoća njenih misli nije bila natrunjena nikad nikakvim primislima kadrim povrijediti čednost djevojke. (…) Zar je moguće da u ovom nakaradnom svijetu ima još takvih djevojaka kao što je Agnica?« (31). Ukratko, to dvoje mladih, Agna i Ivek, nedovoljno je psihološki, dakle i karakterološki uvjerljivo, oni na određen način kao da statiraju, kao da »nose« neke od dominantnih tema u djelu.

2. Ljudi dolnjega Međimurja, kolektivni lik u djelu.Mesarić je predstavio ljude iz mjesta Rokovci, što je, jasno, Draškovec, budući da je mjestu patron upravo sv. Rok, premda se takav skupni portret može locirati u svako međimursko mjesto. I u njihovom predstavljanju primijenjena je idealizacija, »ruralni etnomentalitet«: selo muči svoju zemljoradničku svakodnevnicu, burno reagira na svaku nepravdu, brani moralne vrijednosti, iskazujući izvornu mudrost. Reprezentant je djed Šimun:

»Naj veli što kaj oče, no ljudi su sakojački i sake fele. Ima ih kaj plavaju kak tikve na vodi, to su tikveši, i jen se drugom ne vugible dok jen drugoga ne tresne z glavom v glavu i z laktom v rebro. Drugi su pak takvi da se samo z dobrotom srca održati moreju. Ak ne bi toga imeli, mam bi se v mlaki tog čalarnog sveta zadušili« (33).

Šimunu se može pridružiti i portret staroga zlatara Bolte te su, općenito, »to likovi koji duboko odražavaju psihološki i mentalitetni habitus hrvatskog seljaka s nekadašnje Insule Muro-Dravane, ili perivoja, cvijetnjaka Hrvatske«.(9)

3. Naglašeni socijalni odnosi, kao autorova gesta »angažiranosti«. Mesarićevo naglašavanje socijalnih razlika u ruralnoj zajednici nije posljedak literarne mode nego njegovo uočavanje stvarnih prilika u tadašnjem međimurskom (i hrvatskom) selu, (ne)prilika u kojima je suosjećao sa žrtvama tih odnosa, svodeći stav na jasnu, »seljačku filozofiju«, to jest na naglašavanje elementarnih, egzistencijalnih problema:

»Ako pak nekaj teškom mukom itak prodaš, unda je čoveka sram reči kuliko je dobil za svoje žulje i kulko se tih par dinarov napotil (oznojio, op.). Kakvo pičše, ali dva tri jajca, mora ti mati v Prilok nositi ali pak v Čakovec da bi se mogla vrnuti z šačicom cukora i malo soli, dobro je če išče kaj ostane starcu za duhan. Nakupci su posteklili (pobjesnjeli, op.), zadruge očeju se za pstunj, si bi se samo šteli prek noči obogatiti, si bi šteli velke plače, si očeju deliti med sobom viške kaj je mi za nje priskrbimo.«

To je i »tahijevska« priča ali i onodobna, nažalost i suvremena: selo je stoljećima osiromašivano, sustavno od 1945. do danas, jer seljak-poljodjelac je neovisan, u donedavnoj autarkičnoj privredi on je bio »država za se«; no u novim zadružno-prekupničkim prilikama on je propadao, »proletarizirali su ga« krležijanski rečeno. Autor, kome je srce i duh u zavičaju nije to mogao prešutjeti, naprotiv, i postava i reakcije likova motivirani su upravo tom nepravdom koja se uporno nanosila selu i seljaku, tek su forme i nositelji bivali drukčiji.

I još nešto k tome. Mesarić, baš unatoč (usprkos) tome naglašava ljubav, vezanost međimurskoga čovjeka za zemlju (»Zemlji tre celi čovek. I ni dost obdelavati ju neg ju tre i v srcu nositi«, 220), naprosto njegovu pripisanost njoj, posrijedi je glebae adscriptus, pa tad u matoševskom smislu ta zemlja »obilježava svoga sina i slugu«.

4. Gastarbajterstvo. Sudbinu Međimurja, njegovu bližu prošlost i sadašnjicu, obilježila je jedna zapravo turobna pojava – gastarbajterstvo, pojava »trbuhom za kruhom«. Najgušće naseljen hrvatski kraj (u godinama datacije romana 154 stanovnika na km²!) nije mogao prehraniti sve njegove žitelje te su se mnogi otisnuli po kruh »sa sedam kora«, najprije u prekomorske a potom u zapadnoeuropske zemlje. Okvirno, mogu se zamijetiti tri vala, nekako u polustoljetnom razmaku: prvi oko 1. svjetskog rata, najviše u Ameriku i Australiju, drugi šezdesetih godina prošloga stoljeća i ovaj naš, današnji, nažalost najturobniji jer odlaze cijele obitelji. Naime, drugi, iz vremena romana, bio je specifičan po tome što je odlazila (muška) glava obitelji i zbog razmjerne blizine navraćala češće u zavičaj, najprije javnim prometalima a potom osobnim autima, ponajviše kao obilježjem statusa i ekonomske uspješnosti. Međutim, priskrbljivao se novac, ponajviše njemačka marka ili austrijski šiling, ali se počesto raspadala obitelj, osobito kad je za mužem na rad u inozemstvo krenula i njegova supruga pa su djeca bila prepuštena na odgoj starcima.(10) Mesarić itekako uočava i signira tu pojavu, ali opet s popriličnom dozom idealizacije: Ivek marljivo priskrbljuje sredstva za gradnju kuće budućih supružnika, a Agna je oličenje čednosti i strpljivosti u čekanju. Primjer rastanka njih dvoje to uvjerljivo potvrđuje:

»– Buš me čakala? (…)

‒ Makar do smrti.

Na to ju je Ivek privinuo k sebi i poljubio. Spustila je glavu na njegovo rame, Ivek ju je zagrlio a zatim su oboje briznuli u plač. Plakali su od tuge i od radosti, plakali su kao djeca.

Agna je održala riječ. Čekala je Iveka i dočekala ga« (245-6).

5. Zlatarenje. Drava je zlatonosna rijeka pa je međimurski čovjek odavno nastojao pronalaziti u njezinom toku zlatna zrnca: o tradiciji svjedoči, što autor i navodi, podatak da je Marija Terezija još 1776. izdala povelju međimurskim ispiračima o slobodnoj eksploataciji zlata u rijeci. S obzirom na naslov djela – a ono se može iščitati i simbolno, u smislu »zlatne rijeke« (koja je egzistencijalno važna ljudima uz nju!) – čitateljevo očekivanje bilo bi da je tema »zlatne Drave« središnja u fabulativnom tkivu. No, ona se pojavljuje sporadično, upravo kao tok rijeke, a tematizira uglavnom troje: Mesarić zlatarenje predstavlja dijakronijski, kao višestoljetnu tradiciju, zatim podrobno opisuje zlatarski posao na rijeci – čime, naravno, podatci bivaju vrlo dragocjeni za sliku materijalne tradicijske kulture, točnije tradicijskih obrta – i, ne manje važno, samu svakodnevnicu zlatara, posebice njihove pripovijesti uz večernje vatre, što pak je vrlo dragocjeni prilog za etnologa, točnije svakoga onoga koga zanima usmeno narodno pripovijedanje. Ukratko, Mesarić je svom tom slikom zlatarenja podigao mali pisani spomenik jednom donedavno vrlo razvijenom obrtu, ponajviše kod žitelja uz Dravu, od Priloka do Dolnje Dubrave.

6.Povijesne reminiscencije.Ovaj je kraj med Murom i Dravom, ova plodna ravnica, s vinorodnim brežuljkastim sjeveropazadom, u proteklim stoljećima neprestance bio izložen apetitima raznih osvajača, osobito pak najbližih susjeda, Mađara. Ta prošlost odredila je narav međimurskog čovjeka, formirala njegov etnomentalitet. Štoviše, Mesarić zato zadnjim poglavljem omeđuje, kao zaključkom, sumarijem zaključuje burnu međimursku povijest pa ga, poglavlje, i najavljuje: »GORKA ROMANTIKA međimurske ravni traje« (268). No, koliko se god ovaj zahvat činio ne baš sretnim izborom na kompozicijskom planu, on istodobno biva i zalogom modernosti jer njime Mesarić razmiče uobičajene, očekujuće okvire romana, tom fakcijom priskrbljuje mu i uvjerljivost, činjeničnu pouzdanost i stanovitu »motiviranost« za pojedine postupke junaka romana.

7. Djelo kao zbirka etnozapisa. Pisana hrvatska književnost (tako i sve druge), od Baščanske ploče naovamo, neprestance korespondira s usmenom. Suodnosi su, okvirno, dvojaki: ili se pisana gradi na poetici usmene ili pak naprosto biva riznicom za tu stariju književnu sestru. Pisana time dobiva na »koloritu«, na (zavičajnoj) sočnosti, usmena pak ostaje zabilježena i očuvana.(11) Tako i ovo Mesarićevo djelo: možda najviše od svih zavičajnih prozâ (pored njega spomenimo i djela još jednog Međimurca, Kotoripčanina Jožu Horvata!), ono je prava zbirka etnočinjenica i usmenih narodnih struktura. Tako ćemo upoznati niz detalja iz tradicijske baštine, to jest njezine materijalne kulture (svati, ljuščenje kuruze, nošnja: »Stasite međimurske djevojke u narodnim nošnjama, s poculicama na glavi, tibet-rupcima, bijelim nabranim rubačama-suknjama, crnim svilenim pregačama, čizmicama s niskim sarama izašle su na podij uz oduševljeni pljesak dupkom pune dvorane«, 250) , ali i pojedine usmenoknjiževne oblike. Pripovijest već spomenusmo, a u djelu se izdvajaju posebice dva: usmena popijevka i prirečje-poslovica, u toj mjeri da je od njih moguće sastaviti omanju pjesničku zbirku i gnomologij. Evo nekih poslovičkih izričaja i uzrečica: Ženske preveč praznu slamu mlate, pak se prah zmešal z dimom (29); Saka bota ima dva kraja (63); Prodavati rog za sveču (67); Z rogatim se ni treba bosti (74); Najpredi štalica a unda kravica (89); Sikam se dospe a najbrže vu smrt (89); Čovek da ni čovek je zver (156); Što se v mladosti ne vžival, v starosti ponori (176); Vragu je s torbe vušel (176); Denes piščenec oče biti spametneši od kvočke, pak ga unda jastreb odnese z dvorišča (217), i tome slično.

Dok usmena popijevka u autorovom tekstovnom tkivu ima ugođajnu ulogu ali i funkciju pojačavanja priče, prirečje funkcionira – a to mu je i temeljna svrha – kao zaključak pripovijedanom, ono pojačava i osmišljava određen stav ili misao. Dakle, u romanu Dravom zlato plovi usmeni oblici imaju istu funkciju kao i u izvornom usmenopripovijednom kontekstu te ta činjenica nije samo zalog zavičajne ubiciranosti nego i određen moderan zahvat, budući da se u »avangardnim« tekstovima, u dijakronijsklom smislu, usmena književnost ili zaobilazila ili omalovažavala. Eto, Kalman Mesarić dao joj je pravu mjeru i pravo mjesto!

8.Mesarićev kaj. Nema zavičaja bez jezika, osobito kad je narječje u pitanju, to dvoje najčešće ide ruku pod ruk u. Ako smo određeni zavičajem, to pretpostavlja da smo određeni i jezikom! U novijoj povijesti književnosti, od Gaja naovamo, svjedočimo nizu primjera kajkavskih zavičajnika, čija je proza ‒ kad je i objavljena na standardu ‒ obilato natopljena njihovom materinskom kajkavštinom: Kovačić, Matoš, Krleža, Kolar, Horvat, Kanižaj, Hitrec, N.Mihoković-Kumrić, Novak... Tome se nizu, s osobitim razlogom, pridružuje i Kalman Mesarić, i to ne samo ovim romanom.

Dašto, Mesarićevi likovi predstavljaju se izvornom kajkavštinom koju je autor izvrsno »skinuo« , s nizom leksičkih zastarjelica, osobitom sintaksom i rečeničnom melodijom:

»No je, veter. Lehko je reči veter… Špajsni veter. A zakaj pak i pod denes tulko škriple? Suho vehje javče. A ono gori na najži? Orehi? Je, lehko je reči – orehi. I to nesrečno pseto tuli i cvili. Zakaj ran denes?... I ta kmica. I kaj se tak štrokavo igra i kaj tak dršče žuti plamenček te sveče? I zakaj ran ve?«(28). Kad pak se javlja selski prekupac, on, jasno, govori standardom te je i jezikom naglašena karakterološka polarizacija.

Ali, Mesarićev »zavičajni jezični refleks« ne zastaje samo na dijaloškim dionicama, on i u naraciji ima potrebu interpolirati kaj, i u smislu karakterološke karakterizacije ili lokalnoga kolorita, recimo: »Općenito je vladalo mišljenje da nije zla, samo joj je narav kak da je pozoj vu njoj»(25). Narječje je takvim postupkom ugrađeno u standard, te u praksi ostvaruje hrvatsku tronarječnost, hrvatsku jezičnu sintezu.

Moglo bi izdvojiti još toga, no pretpostavljam da je i rečeno dostatno za ovakav zaključak: Kalman Mesarić predstavio je svoj zavičaj u ne tako dalekom vremenu, s dozom idealizacije pa i patetike, ali isto tako i s nizom vrlo dojmljivih opisa odnosa toga vremena. Pritom je bogato i umjetnički afirmirao zavičajni govor, u svrhu postizanja ugođaja i karakterizacije likova. Stoga je, nedvojbeno, unatoč nekim manjkavostima, ovo djelo jedno od najsnažnijih, književno najdomljivijih slika »međimurske ravni« u jednom (turbulentnom) djeliću njezine povijesti. Dravom zlato plovi je topla, ljubavlju pisana zavičajna literarna freska te baš zato s potpunim nepravom zanemarena.

Literatura:

1. Bartolić, Zvonimir: »Povratak zavičaju« u knjizi Za vuglom provincija, Zrinski, Čakovec, 1978.
2. Forstner M. Edgar: Aspects oft he Novel, Harmondsworth, 1974
3. Hranjec, Stjepan: Hrvatski dječji roman, Znanje, Zagreb, 1998.
4. Jelčić, Dubravko: »Kalman Mesarić«, u: Strozzi, Kulundžić, Mesarić, Senečić, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj.106, MH-Zora, Zagreb, 1965., 309.
5. Kekez, Josip: Prva hrvatska rečenica , nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1988.
6. Mesarić, Kalman: Dravom zlato plovi, Kulturno-prosvjetno vijeće Čakovec, 1973. (pretisak, s neznatnim redaktorskim izmjenama, Književni krug Prelog, 2014.)
7. Krešimir Nemec, Krešimir: Povijest hrvatskog romana, od početaka do kraja 19. stoljeća, Zagreb, 1995.
8. Solar, Milivoj: Pitanja poetike, Školska knjiga, Zagreb, 1971.