U znaku »hipera«

Miroslav Kirin, pjesnik, prozaist, esejist, prevoditelj te jedan od onih književnika koji je svoje prve pjesničke korake mogao zahvaliti Goranovu proljeću i nagradi za mlade autore, nakon kritikom hvaljenje zbirke Zenzancije iz 2013. godine pojavljuje se s novom zbirkom u posve nekonvencionalnom ruhu. Njegova osma zbirka poezije ponijela je ime Hipernovalis. Pošto je uzeo malenu crnu knjižicu u ruke, prvo na čemu čitatelj zastaje sam je naslov – jedini zastupljeni element na crnoj naslovnici, koji u toj dimenzijama omanjoj džepnoj knjižici biva zrcalno razlomljen (hiper/novalis), zbog čega će prije ulaska u samu knjigu naslov asocirati na njemačkog romantičara, no tek će preliminarna stranica uza same korice otkriti stvarni »korelativ«, motiv prema kojemu zbirka nosi ime. Fotografija vrlo loše rezolucije pokazat će ulaz supermarketa Hiper Novalis u paškoj Novalji, inače posljednjih godina iznimno posjećenoj otočnoj destinaciji proslavljenoj zbog obližnje party plaže Zrće.

Sljedeća nekonvencionalnost Kirinove zbirke svakako je njezina krajnje otvorena forma, pri čemu mislimo na nepaginirane stranice koje nose vrlo kratke stihove (ako se složimo da to jesu stihovi), i još k tome tekst nije postavljen prema lijevoj i desnoj margini, već je okomit u odnosu na standardni tisak knjige, postavljen je i čita se od donje prema gornjoj margini. Oni nešto načitaniji poznavatelji i ljubitelji poetskog jezika moći će se sjetiti, primjerice, Velibora Čolića i njegova kvorumaškoga projekta u poetskom romanu Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad iz 1987. godine, koji jednako tako obrće tradicionalno postavljen literarni tekst. Osim toga, mogućnost kombinatorike čitanja i tumačenja koju otvaraju čisto bijele stranice bez paginacija podsjetit će na u našim književnim i znanstvenim krugovima gotovo nepoznatu poemu oulipovca Raymonda Queneaua Cent Mille Milliards de Poemes, koja svojim grafičkim rješenjem nudi deset soneta izrezanih stihova u kojima čitatelj sam premeće i permutira tekst. Također, krajnje reducirani stihovi ovakve zbirke moći će se čitati nasumično, a takvo će nas rješenje čitanja podsjetiti na ediciju Mali katalog poezije u kojoj su ispremiješane slobodne kartice poetskih tekstova umetnute u korice – tako se čitaju, primjerice, Tišina Delimira Rešickog i Jesenji metak Gorana Rema, obje objelodanjene 1985. godine. Krajnje otvorena kompozicija knjige kombinirana ponovno s asocijacijama naslova, s prefiksoidom »hiper« – i to ponajprije u značenju »preko« nečega, otvorit će i mogućnost promišljanja o stihovima kao hipertekstu – onome u kojemu ne postoji prvenstvo prvoga teksta ili stiha, hijerarhijske strukture, on nije nužno linearan i povrh svega – on je nedovršen, necjelovit, nezaokružen.

No, ne staje tu priča o nekonvencionalnom tisku ove male knjižice. Naime, većini će čitatelja u ruke stići ranije opisano uobičajeno, klasično izdanje knjižice, a tek će poneki bibliofilski sretnik u rukama moći držati i u manjoj nakladi tiskano izdanje Hipernovalisa u harmonika-uvezu, s višestruko presavijenim listovima duljine skoro četiri metra. Takav će uvez biti usklađen s fotografijom supermarketa jer će imitirati naveliko popularnu metodu slaganja papira kataloga akcija trgovačkih lanaca i raznih trgovina, a knjižica će tako svoje tekstove (stihove) nuditi čitatelju kao izbor akcijskih artikala. Dakako, minimalističko grafičko uređenje tekstualne razine i bjelina papira zbirke u tom će kontekstu zapravo biti potpuna suprotnost šarenilu i vizualnoj zagušenosti katalogâ kojima smo zatrpavani, stoga će djelovati kao kritika neumjerenosti i kiča konzumerističkih politika te njihovih alata i načina poticanja potrošnje.

U sadržajnom smislu riječ je o raznovrsnim stihovima koji funkcioniraju kao dosjetke, zahvale, sentencije, iz konteksta izvučene replike dijaloga, premrežene misli potaknute nekim banalnim, svakodnevnim predmetom ili događanjem, ali one ne odaju i same dojam rutine ili banalnosti, već iziskuju i traže promišljanje. S druge pak strane, uzmemo li u obzir naslov i fotografiju supermarketa, te velike konzumerističke metafore novomilenijskoga života, nameće se tumačenje stihova kao raspršenih proizvoda na policama velike trgovine kojima se implicira svakodnevna uporaba – time se ipak do neke mjere ta želja za dubinom i snagom poruke stiha gubi u masi svakodnevnoga govora, poetski se jezik relativizira, njime se poigrava, približava se svakodnevnome. No, i dalje ostaje ona prvotna tendencija stihova i bez obzira na dizajn odnosno uvez zbirke i mnogostrukosti njezina potencijalnoga čitanja, ona djeluje ozbiljno, kao što je bio slučaj, po zaključku Krešimira Bagića, i s posljednjom zbirkom Zenzancije.

Ako je do sada u zbirkama Kirin najčešće odabirao formu mikrotekstova, u novoj je zbirci taj oblik u potpunosti doveden do granice prepoznatljivosti teksta, ujedno i granice definicije teksta uopće. S obzirom na svoju otvorenost, grafičku jednostavnost, ali i složenost uveza (pogotovo ako na umu imamo izdanje harmonika-uveza) i nepaginiranost, pitanje je što uopće u Hipernovalisu jesu ti samodostatni stihovi – monostihovi, distisi, tristisi, rjeđe se pronalazi četverostih, a u zbirci je samo jedan šesterostih. To nikako nisu strofični tekstovi, njih se kao takve ne može čitati, a o broju stihova može ovisiti i format knjige i postavljanje stihova u središte stranice. Oni tako zasigurno ne bi mogli funkcionirati da je kojim slučajem riječ o konvencionalno postavljenom tekstu. Pitanje je uopće je li riječ o stihovima i po kojim bi parametrima te fragmente mogli jednoznačno nazvati stihovima. Nerijetka je motivska zaokupljenost tekstova upravo vlastitim materijalom, poetskim kodom i poezijom (»prvo izbrišem pa zapišem pa izbrišem pa zapišem, / i tako si dam posla bezbrižnome u odsutnosti mišljenja«). Pa iako se nakon čitanja Kirinovih stihova/ tekstova ne dobiva dojam ludičnosti, to ne znači da je ta zaigranost izostala te da naizgled paradoksno stapanje slikâ u jednom stihu ne završava ponekad i humornim tonom. Ludičnost se pak iščitava i iz cjelokupnoga koncepta zbirke, iz ideje o nasumičnom, potpuno slobodnom, neobavezujućem redoslijedu čitanja pa time i tumačenja, iščitava se iz njezine mogućnosti upijanja i projiciranja različitog materijala i diskursa.

Kirinovoj zbirci u svakom se slučaju može priznati jedna stvar – ona je ipak donijela pomak, bez obzira na to je li rukopisno tekst mišljen kao džepna, nekonvencionalna knjižica koja nudi mogućnost čitanja poput nekih tiskanih, ali i mrežnih, hipertekstova ili je grafička oblikovnost utjecala na koncepciju i kompozicijsku složenost teksta. Krajnji je rezultat zanimljiv jer svojom nenametljivošću i štedljivošću tekst ne zamara, otvoren je za čitateljsku spremnost primanja različitih konotacija i ne pokušava pretenciozno povlastiti tekst, već ga nudi u ruke čitatelju. A i složit ćemo se, u konačnici, s tim da smo »prestali pisati no čitanje je/ nastavilo sa svojim životom«.