U spomen na Kristalnu noć

GRAD
(The City)

Zemljani zid zatvara sve oko sebe
šutke uzima zrak i gura ga ulicama
do izbočenih okvira prozora
koje je razbio gradski vjetar i
boji drveće.
Pločnik se izmijenio od prolaženja mnoštva stopala.

Uz toplinu, među zidovima se
lagano diže tišina i
polako obuzima pticu u letu.
Buka pluta i mrmlja
a zastrašene oči kroz nebo gledaju u visinu
kao da tamo vreba mrak.
Ili želja koju na ulici ne primjećuju.

U ovome trenutku tamo nema života, ali jedan čovjek
tromo ustaje i trlja ruke o oštar kamen.
Mrmlja ou ou
premda njegov um ne shvaća to gradsko kamenje
još oštrije zbog tračeva i otrova;
zbunjeno maše svojom razrijeđenom kosom
gore-dolje.
Ja sam taj koji laže u vrevi grada
i zadovoljno sređujem misli uz zidove vremena;
poput cementa među ciglama
pomalo neshvaćen, ali prepun života i riječi.
Uz takvu filozofiju grad ni na tren
ne zaboravlja svoje temelje i snagu.
Nestrpljivo čeka predaju svijeta

SVAKOGA DANA
(Each day)

Svakoga dana, svake nove godine
nosim svoje isto ja
gore-dolje po stubama.
Kao i izgubljene prosvjednike,
moje korake obilježavaju
elastična čelična životna pravila,
istina izmjerena u vremenu
preko mora gora i
u mojoj maloj sobi.

Perspektiva je ista ali i različita.
Gledam kao i ranije
a vidim nešto novo.


Koliko to dugo traje ‒
otac, majka,
njihove obitelji.
Bivši život slijedi ovaj.
Još sam malo dijete.
Svaki je bivši život drugačiji.
Pozorno promatram kako to dijete


nestaje ali nikada sasvim. 


Tako da se, sa svakim novim zvukom,
moje tek prohodale noge
sa svakim mojim novim korakom
svakoga novog dana
prilagođavaju ritmu. 


PLESAČ (I NJEGOV KOREOGRAF)
The dancer (and his choreographer)

Ispod staklenog zvona svjetlosti
stoji plesač
nevjerojatno miran ‒ poput kipa.

Vidljivo, njegove se oči postrance šire,
promatrač pruža svoj vrat: pogledaj
(lagano se premješta na lijevo i na desno).

Ruke mu lebde poput krila oko osi,
poput Don Quijotea koji se bori s vjetrom.

Na betonski pod baca
mlitavo baca svoje gibljivo tijelo,
vješto povezuje mišiće
i slijedi ritam glazbe.
Ljuljajući se ide prema naprijed,
pomiče se prema zbunjenoj publici.

Na kraju ostaje sam,
bez pratnje.

RIJEKA
(River)

Rijeka riše vijugave linije kroz krajolik,
kroz grad, sela, močvare rođene u struji izvora,
u more se izlijevaju vode
zemlja se miješasa slanim i slatkim.

Troma i dremljiva voda ponekad se povlači
uzduž tetovaža uzoranih polja znakova i
divljih vremena gdje vrtložni virovi upijaju
i ljude i stoku.

Uništeni životi isprepliću se sblatnim strujama
dok pucaju granice nasipa.
Rijeka sada mirno leži
i spokojno sanja unutar svojih granica.
Nesvjesna svoje prošlosti,
nikada se više neće povući.

Nestali su veliki komadi blata,
stoka odmara i pase travu,
ribe idu svojim vlastitim putem i lutaju.
Dok čamac skreće,
krajolik se lagano pokreće duž rijeke.

DOBROČINITELJ
(The benefactor)

On misli na druge ljude i nosi ih u srcu,
misli na dobra djela i umjetnička jela
poslužena na čudesnim mjestima.
Čovjek koji brine za druge
utječe na ljudsku savjest ovdje,
gdje su ulice pune života,
u gradu.

Jelo na jednaki način hrani želudac i dušu;
ono prigrljuje skitnicu i gradskog lutalicu
gdjegod da se pojave,
na bilo kojem uglu ulice ili trga.

Praveći iluzije,
političari plaču uz ah i avaj
i hitaju dati politički ispravan odgovor
na nikada postavljeno pitanje.

On je i dalje stranac u gradu,
a svi ga poznaju.
I dalje
radi za druge.

TAJANSTVENI STARAC
(Old man out of sight)

Ribljim očima promatra gradski prostor.
Kroz otvoreni prozor,
produžena ulica zapinje za stakla i
pomiče slike unutar kratkoročnog sjećanja
koje ih hvata u sekundi,

ne bi li se ukazalo na promjene u vremenu,
ne bi li se ono što je oduvijek bilo maglovito izoštrilo
ako ljudi postaju izgnanici,
otuđeni, tuđinci,
svatko zatvoren u svoje vlastito vrijeme
kao bezimeni putnici što su stoljećima spavali.

Smrt otvoreno luta uokolo.
U tome srednjovjekovnom kaosu,
u tromome koraku vremena,
grad je promijenio prošlost
uveličavši žurbu na otvorenome.

U međuvremenu, dolje u luci,kroz gradsku tišinu,
posrće starac.
U njegovoj blizini
koraci klize površinom vode po klizavom kamenju.
Pustimo ga da po posljednji put diše;
prekasno da se otkrije, prekasno da se vidi,
prekasno da nezapaženo nestane.

Vrijeme besplatno odbrojava njegove sate.
Grad živi na svojim umornim ulicama.
Ljubavni parovi i otečeni starac
promatraju prsa bez daha
dok majke bulje u svoje potomke.

Starac neće uhvatiti spori vlak
kako bi zadržao dane nekadašnje slave.
Sada se odjednom pokazuju njegove iskrivljene ruke.

Glumci na pozornici
bez maske glume sami sebe
oštrih kukastih usta i
u stalnoj bujice sreće.

U njihovim nevidljivim pokretima
Hamlet glumi ribu, a mačka se ceri
odražavajući se u zrcalu.

Njihovo je postojanje usporeno u dozreloj čistoći;
njihova je doličnost ocrtana čistim osjećajem,
njihova je drama posljednji čin svake otvorene predstave.
Dužina njihova vremena je u ovome trenutku ugodno elastična.

STANJE RAVNOTEŽE
(Moved balance)

Tvoje more natapa obalu u ovome mjestu.
Nasipi jačaju ljudsku želju.
Čistač čisti plažu.

Ti poznaješ to stanje ravnoteže na rubu poplave.
Voda u boci odjekuje željom,
pri svakom nagnuću tvoga boka.

Morska voda i tragovi
zaboravljenih radosti po zidovima.
Iza njih bazalt i trava posuta pijeskom.

Zatvarač u tvojoj glavi nikada se sasvim ne zatvara.

Rasteže se visoki val po stopalima ove dine.
Iza njega ostaju prozračne meduze
napuštene na plaži.
Promatraš ih i smiješiš se prelazeći tim kotlom od dina.
Nema potrebe da to bude često.

O PISANJU POEZIJE
(On making poetry)

Pjesnici riječima grle
olovo dubinskog značenja,
bijeli prostor ispod sebe.

U potrazi za pravim ritmovima i
za kadencama na još uvijek nepoznatom terenu,
koketiraju s oblicima.

Gotovo posrćući, stvaraju slike
od riječi koje nikada nisu dovoljne.

Pjesnici neprestano ustraju u
lovu na riječi.
Rečenicama stidljivo osvajaju
svoj osobni jezik,
ime, vrijeme i prostor
za čitatelje u sebi samima.

Gotovo posrćući, stvaraju nikada dovoljne slike
(nikada ih nema dovoljno).

BJEGUNCI
(Fugitives)

Vjetrovi uvijek trče natrag
na kraj mrtvo-završenih ulica.
Udaraju ljude u lica
kao da ih pustinja spopada
u samome središtu grada.
Nadziru staze i nestaju.
Plešu u jeftinim barovima, na sajmovima
gdje vam deve odvlače misli.
Plaču kao gluhonijemi šakali
nad svojim vlastitim sjenama.

Željeli bi pogledati vlastitu kožu
u punome mjesečevom sjaju,
ali i na uništenim poljima
gdje se pobunjena krv pretvara u led
i gdje su vene ljubavi krute.

Vjetrovi ne vode brigu o ljudima.
Oni uvijek tjeraju zaboravljane trenutke
a zatim pljuskaju krvavo-crvene obraze;
oštrim crnim kandžama
paraju svoja srca:

Olujni, u svojemu se bijegu
vjetrovi uvijek vraćaju ljudima.

ZORA
(She Down)

Kada slovo y nestane, pokraj slova z
u punom sjaju ostaje x.

Njezine plave oči probijaju se kroz
naše zategnute maske;
ona je zapazila
i zadržala Božju ruku.
Poražavajuće čestita, pogledala svijet.

Ona nikada neće pročitati e-mail poruku,
slova previše ranjavaju njezine prste.

Ali nitko ne može tako dražesno plakati u sebi
i nesmotreno tražiti ljubav
u njezinome nenametljivome ponašanju.

U SPOMEN NA KRISTALNU NOĆ
(Kristall nacht commemoration)

Je li itko ikada razmišljao o pakleno bezbojnom kristalu
koji je uzrok razilaženja?
Izazvana riječ sprovodi staklenu bjelinu
ali ima puno više značenja.

Nestaje granica između kukavičluka i namjere,
između onoga gdje neki građanin upravo gleda
i miješa se u suptilnu ravnotežu zvanu svijet.

U Kristalnoj noći civilizacija je privremeno nestala
u ime onoga »tko je neupoznat i nepoznat«.
Gotovo je normalno da nas uče
kako jedan Nositelj mržnje izaziva drugoga,
osjećamo sažaljenje i razumijevanje.

Nevinima Kristalna noć zvuči božanstveno.
Ali, tko sebe može nazvati neznalicom;
tko ima pravo ne željeti znati?

Ulašten kao staklo, začaran u svojim magičnim blicima,
kristal uključuje sve boje i upliće se u mali svemir.
No, dijabolično je zagađenje započelo
upravo na onome području i on se
izdajnički razbio o ne-civilizaciju.

Zbog toga se mi,
u svoj svojoj uzajamnoj raznolikosti,
svake godine
na ovome ili na bilo kojemu drugom mjestu
prisjećamo Kristalne noći
koja nas još uvijek obilježava.

LJUBLJENI
(Thebeloved)

Uz ovu vodu još češće nego ranije, lutam
vlastitom zemljom.

Moje ruke prave nasipe razumijevanja
i štite mi tijelo.

Iza mene, moji ljubljeni valovi
jedva bježe od vjetra.

Tko god da se izgubio sa mnom,
nikada neće razumjeti što je to

sanjarenje o udaranju valova.
Svako se zrno pijeska neprestano zbraja.

Bez ljubavi prema drugima, uzduž i ispod,
hodajući, lutajući, prateći ljubav.

I MOJA MAJKA TAKO?
(My mother so?)

Prazan prostor ispunjava kuću.
Gdje si, ženo?
Majko moja?
Goli oguljeni zidovi čisti su
odgodina, ispremiješanih pisama.

Moj, od riječi slijepi jezik,
čita sy tvoje smrznute usne...
U sobi za umiranje broj 6
sjena ti izoštrava lice,
svjetlost gmiže u tvojim naborima.

Zbog čega mislim da su riječi
rečenice u zatvoru,
nesposobne za bilo što
osim da pronađu ono što sam ja oduvijek tražio?

Sljepoća ispunjava čitavo moje oko;
pipajući, osjećam tvoju kožu
ali više ne hvatam tebi svojstven miris.

Je li se smrt dovukla potpuno,
ženo moja?
Majko moja?
Zamrljana je, ogoljela
i nije ništa drugo nego prazan prostor u abecedi.

TKO SI TI?
(Who you are?)

Ponekad nisi čak niti duh
onoga što zapravo jesi,
a ponekad, kad se pojaviš,
nisi čak niti nečija sjena.
Zaista se čini kao da jesi
kad neobuzdanost živi u tebi
poput vuka koji se ne može savladati.

Tvoje su oči divlje,
šape ti grebu tlo pod tobom,
trepere ti stopala i zubi.

Prolaziš u sivoj sunčevoj svjetlosti
dok šuma piški u otvorenu vodu
i pije iz praznih bunara.

Ja te ne mogu ponovo pronaći
u potpunoj tami i čekam da se idući put
vratiš.

VINCENT VAN GOGH I NJEGOVI RANI DANI
(Vincent van Gogh his early days)

Vincent potezima olovke slika
ljubav neba, sunca i obrađene zemlje.
On je seljak jer voli zemlju i šetnje.
Nekadašnja cvjetna polja, cvijeće i osjeti,
sijeno u srcu i glavi.
Obuzet strašću, on kreće nedokučivim putovima
i fanatično slijedi zov
kako bi kasnije otkrio svjetlo
u bojama i crtanju seljaka iz Brabanta.

Upravo sluša vrane koje uvježbavaju
svoje grozno kričanje.

NJEZIN MRAČNI SAN O GRADU (Grad 2)
Her dark city dream (The City 2)

Jednostavni prozor se otvorio; vrata su se teško zatvorila.
I ovoga jutra ljudi olovno hodaju
uskim ulicama, gledajući u zrak i u pod.
Tu i tamo, koliko god mogu, režu zavoje
i ne ustručavaju se izazvati mladu djevojku
koja, razodjevena, zbunjeno pokazuje svoje grudi
i znakove ludila.

Još uvijek mlada, ona iznureno motri starca.
Njezine su trepavice već namazane crnilom
i tamno smeđom bojom; njezine oči režu
ograničenu tržnicu staroga i prašnjavoga grada.
Na svakoj ulici zapaža kako život ide naprijed;
njezina će volja trajati još dugo.
Kao i do sada,
njišući se na visokim petama, traži početak.

Trg se izravno otvara prema zavojima,
ulijeva se u ulične struje
i okuplja svaki njezin otisak stopala,
skuplja prljavštinu u tome središtu;
ona pozira kao neotkrivena statua.
Na račvastome putu
sveti Juraj i zmaj dočekuju njezino koplje.
U vrućini toga dana pitanje
koliko će dugo trajati njezino slabo disanje
poništava odgovor.
Njezin oholi hod odjednom obavija miris večeri.
Prizvana rukom, neočekivanom snagom pada noć.
Stanovnici mračnoga grada žamore.
Raj ili pakao ‒ rubna je misao
ili samilosni čin poljupca smrti. (1)

Izbor i prijevod s engleskog jezika:
Željka Lovrenčić