Pun mjesec

Na visokoj stijeni obrasloj mahovinom, s pogledom na cijelu dolinu, koju je svojom raskošnom svjetlošću obasjavao pun mjesec, te je večeri, kao i gotovo svake prethodne, sjedio Vuk sa svojom kćerkom malom Vučicom.

‒ Ispričaj mi neku priču – reče mala Vučica.

Vuk je pogleda, namjesti se i reče:

‒ Dobro, ali samo jednu, a onda na spavanje.

I Vuk započne pričati priču.

‒ Prije mnogo, mnogo godina, iste jedne takve večeri kada je bio pun mjesec, moj je daleki rođak u ovoj istoj šumi napao starca koji se vraćao kući s polja. Starac je cijeli dan radio na polju okopavajući krumpir i kasno navečer vraćao se sam kući. Starac je bio gladan, ali i moj daleki rođak. Obojica cijeli dan gotovo da ništa nisu jela. Moj rođak trebao je nahraniti svoju ženu i dvoje mladunčadi. A starac svojeg bolesnog nepokretnog sina. Starčeva je žena umrla još pri porodu sina. Starac je na polje sa sobom svakoga dana nosio jedino vrč pun vode koju je polako pio tijekom cjelodnevnog posla, a ono malo hrane koliko je uspio pribaviti, ostavljao je svojem bolesnom sinu.

‒ Kako to znaš? – upita ga Vučica.

‒ Tako mi je pričao moj otac, a njemu njegov otac. Ali, slušaj dalje – mirno joj odgovori Vuk.

‒ Moj je daleki rođak odlučio napasti tog starca. Njegova je Vučica bila izgladnjela, mršava, nije imala više mlijeka za njihovu mladunčad i trebala joj je bilo kakva hrana da dobije snagu i nahrani svoja dva mala vuka. Ali, starac je spazio vuka. I osjetio njegove namjere. Osim motike nije imao nikakvo oružje. Bio je star i pognutog držanja. Daleki je rođak smatrao da će starac biti lagan plijen. Skočit će mu na leđa i zatim ugristi za vrat. Starac će pasti, krv će mu poteći, i daleki je rođak sanjao kako će se slasno napiti njegove tople krvi, koju je najviše volio.

Mala je Vučica pozorno slušala Vuka. Učinilo joj se da je ova Vukova priča malo neuobičajena, ali je šutjela čekajući da Vuk završi pripovijedanje.

‒ Starac je zastao, zagledao se u pun mjesec i iz vrča popio zadnje kapi vode. I dalje je gledao u mjesec i pritom prema njemu pružao svoje slabašne ruke. Odjednom, mjesec mu se nasmijao i obasjao samo njegovo lice. Šuma nakratko ostade u mraku, a onda je mjesec ponovno osvijetli istim sjajem kao i maločas. Vuk pred sobom više nije gledao u starca. Nije to više bio pogrbljen starac već čovjek-div koji je u rukama držao čvrsto uzdignutu motiku, prijeteći njome mom dalekom rođaku. Kad je daleki rođak unatoč svemu napao tog čovjeka – starca – on ga snažno udari motikom po leđima i prelomi ih. Vuk se srušio postrance, glavu je tek mogao dignuti da pogleda u pun mjesec. Zbog bolova zatulio je svom preostalom snagom i plakao govoreći mjesecu:

‒ Zašto si odabrao starca, a ne mene!? Ja imam dvoje djece, a starac samo jednog sina, i to bolesnog.

Sada se mjesec nasmijao i mom je rođaku rekao:

‒ Da, ti imaš dva sina, a starac samo jednoga. Ali i vas je dvoje odraslih koji možete tražiti hranu na nekom drugom mjestu, a ne da ubijate starca. A starac je sam, radi cijeli dan na polju, ništa nije jeo, samo je pio vodu. A pio je vodu jer je mudar, za razliku od tebe.

Moj ga rođak nije razumio, a mjesec mu objasni:

‒ Moja moć je u vodi. Ja gospodarim njome. Gledaš li površinu vodâ i morâ, nalaziš moje lice. Gledaš li snagu vode, vidiš i moju snagu. Plimne valove i oseke prilagođavam ljubavi prema vodi. Pa tko voli vodu, kao i ja, njega uzdignem, kao što plimom dižem mora, jezera i rijeke. A starac je sa sobom nosio najvažnije na svijetu – vodu. Ako nema hrane, može se održati na životu jedino s vodom. I zato je starac pio samo vodu, a ono malo hrane ostavljao sinu. A ti plačeš nad svojom sudbinom. E, pa onda, plakat ćeš svaki dan gledajući u mene i zavijajući. Ne ćeš umrijeti, već mene svojim glasom slaviti i ti i svi tvoji potomci...

‒ Oh, zato zavijamo na mjesec, umjesto da lajemo kao naša srodna bića psi – upita ga sad mala Vučica.

‒ Da, zavijamo jer plačemo nad našom vlastitom sudbinom. A kad je pun mjesec, tada svaki od nas zna da je naš daleki rođak pogriješio i zaklinjemo se mjesecu da više nikada ni jedan od nas neće napasti čovjeka.

‒ I da li se vukovi toga drže? – upita Vučica. – Da li doista vukovi ne napadaju ljude?

‒ Ne,Vučice, vukovi se toga ne drže i zato nikada neće prestati tuliti na pun mjesec i nikada neće lajati kao psi.

‒ Baš šteta – reče mala Vučica, pa zatuli gledajući u pun mjesec A mjesec je na trenutak sakrio jedan oblačić, smiješeći se, jer je tu Vukovu priču na svojem putu iznad šume čuo već nebrojeno puta.