Kolo 2, 2016.

Književna scena

Miroslav Pelikan

Priča o Karlu Hibleru, brijaču i gitaristu


I.

Malo se tko sjećao onoga tmurnog dana, jer baš je bio takav dan kažu, kada je dječak Karlo Hibler sišao s lokalnog vlaka i nakon kraćeg raspitivanja uputio se prema gradskom trgu i točno nasuprot crkve ušao u brijačnicu majstora Makarina.

Kada je opazio dječaka na vratima kako nespretno rukama razgrće zavjesu, Makarin je kroz zube procijedio:

‒ Pozdrav si ostavio na stanici, mali?

Dječak se nevješto ispričavao stojeći i dalje pored vrata.

‒ Daj se jednom makni od vrata.

Dječak zakorači prema brijaču, ali tek dva koraka.

‒ Mene tražiš, mali?

‒ Da, promuca dječak.

‒ Evo me, ja sam majstor Antun Makarin, brijač.

‒ Ja sam, ja sam Karlo Hibler, dobar dan gospodine.

Nekoliko je ljudi sjedilo sa strane i promatralo zlurado prvi okršaj majstora i budućeg šegrta, znajući koliko je već dječaka odustalo, ne mogavši izdržati Makarinovu školu. Naime, Makarin je bio tek prosječno vješt brijač a ni zubima se nije bavio, no bio je jedini u ovome kraju i uostalom imao je svoju radnju gdje su se svi oni osjećali dobro, kao gospoda.

Makarin je vrlo držao do svojih mušterija no nije ih volio. Užasavao se njihovih neobičnih mirisa, neočešljanih kosa, tvrdih čekinja i brada koje je valjalo dovesti u red posebno nedjeljom prije mise.

U brijačnici su se rijetko vodili iole ozbiljniji razgovori Uglavnom se lamentiralo o tuđim nesrećama, slabom urodu zemlje, neplaćenom porezu ili o iznenada uočenim rogovima na glavi bogatog trgovca. Često bi se govorilo o nepredvidljivosti vremena, o novom svećeniku i o njegovom zvonkom glasu što odjekuje ispod crkvena svoda ili o vječno namrgođenoj časnoj sestri koja je bila uistinu lijepa i opet su se iznova čudili što ona radi u župnoj kući pored takve zanosne ljepote..

Razgovaralo se i o uspjesima i postignućima pojedinaca, kako je recimo Tomo po dobroj cijeni prodao nekoliko tuceta sita negdje daleko, kojih desetak kilometara dalje u gradiću pored mutne rijeke, pa mu je preostalo toliko novca da plati svoje dugove u krčmi i brijačnici; ili o pristojnoj cijeni koju je Mata M. dobio za svoje dvije već starije kobile i kako je odmah kupio dobre dvije, mlade i još mu je ostalo toliko da kupi ženi i brojnoj djeci neke nevažne sitnice. No takvih je dobrih događanja bilo malo pa su oni iznova prepričavali jedno te isto i često se posvađali oko novca, za koliko je Mata prodao kobile i kupio mlade i što je još poslije toga kupio.

Bilo je i dana kada je u brijačnici vladao muk, šutjeli su kao zaliveni i čekali svoj red. Neugodnu tišinu bi povremeno razbijao Makarinov glas.

‒ Sljedeći, molim...

U takvoj atmosferi teklo je naukovanje Karla Hiblera. Između čišćenja nakupina kose i ćuški koje su svakodnevno padale na njegovu sitnu glavu. Makarin ga je često mlatio, uvijek s razlogom, kao da se opravdavao pred nazočnima, a ponekad ga treba opaliti i bez razloga da ne zaboravi postojanje živog razloga.

Karlo se čudio sam sebi kako sve to izdržava, no čvrsto je držao škare i britvu dok ga je Makarin podučavao. Dječak je stanovao, zapravo samo spavao u tavanskoj prostoriji iznad brijačnice, ionako je cijeli dan provodio dolje. Makarin nije Hiblera naučio ne znam što, no osposobio ga je za taj posao, govoreći mu:

‒ Ovo ti je bolje nego kopanje. Zemlja je prokleta stvar.

Makarin je učinio još jednu dobru stvar u ranim godinama Karla Hiblera. Ne mogavši naplatiti dug kod lokalnog svirača Mareka, dogovorio se s njim, neka on zauzvat nauči svirati Karla gitaru.

Karlo se nevoljko priklonio toj gazdinoj odluci, no nije mogao odbiti. Tri puta tjedno, kada je bio slobodan, Karlo je odlazio kod Mareka i trudio se pomalo razotkrivati tajne tog čudesnog instrumenta.

Marek je odmah uočio kako dječak ima određena dara i ako ništa drugo može mu se jednoga dana pridružiti svirajući s njim na lokalnim proslavama i svadbama, onako, poslije brijačkog posla, dobro će mu doći ta zarada. Jer nije bilo nepoznato kako Makarin dječaku daje tek mrvice.

Makarin se začudio kada je čuo od Mareka kako Karlu ide dobro s gitarom.

‒ Neka se on samo drži brijačnice. Od toga se živi a ne od svirke. Pogledaj najprije sebe pa mi onda odgovori.

Marek bi zbunjen zašutio i odlazio.

Koliko je Karlo vremena proveo kod Makarina, nerado se prisjećao, no uz majstorovu potporu položio je sve ispite pa i onaj majstorski. Ojačao je i razvio se u pristalog mladića. I tada mu je Makarin predložio:

‒ Koliko znam, novaca za svoju brijačnicu nemaš, a i bile bi previše dvije brijačnice za ovo mjesto. Ostani ovdje, dijelit ćemo zaradu, a sviraj okolo kada hoćeš.

Hibler je pristao. Sve što je rekao Makarin bila je istina, tužna i ružna. Ono što bi s Marekom i drugima zaradio svirajući unaokolo, potrošio bi na svoje mladenačke hirove i nije bio nikome dužan.

Dogodila se još jedna promjena. Naime, Makarin je živio u staroj, velikoj kući sa svojom ženom Martom, nisu imali djece i činilo se kao da su posve sami na svijetu. Makarin je stoga predložio Hibleru neka se smjesti u njegovoj kući jer mjesta doista ima, a i nije red da mladi majstor živi negdje drugdje.

Karlo Hibler je pristao.

Marta Makarin, starica s mnogo otrova u sebi, uglavnom mu se uklanjala s puta, posebno u posljednje vrijeme jer je dobro znala da brijačnicu zapravo drži na svojim leđima Karlo. A i ona je znala, istina davno, opaliti mu ćušku kada nešto nije napravio kako treba u kući, držeći kako je ona prava gospođa, a on samo seljački ispljuvak s jedino sigurnim imenom majke.

I to je sve izdržao Karlo dobro se sjećajući debelog blata ispred skromne kućice u nedalekom selu i onog čudnog razgovora, njegovog sada već pokojnog oca s Makarinom, kada mu je ponudio sina za naukovanje.

Fino je bilo i ugodno Karlu u Makarinovoj kući. I dalje je veći dio dana bio u brijačnici, da bi navečer s Marekom i ostalima svirao.

Vremenom je Karlo vidio kako ga rado zagledaju mjesne djevojke, no on se radije družio s onima drugima, malo slobodnijima i neposrednijima, koje su živjele malo dalje. Ove druge od njega nisu tražile ništa osobito, osim da na njih troši zarađeni novac od svirke, ne postavljajući mu izjutra pitanja.

No, iako je sada imao novca o kojem je nekada mogao samo sanjati, živeći posve slobodno i bez ikakvih obaveza, sve je jasnije osjećao kako ga ovo malo mjesto guši i ne da mu da bude ono što bi on htio. Karlo je jednostavno želio biti netko drugi, ne Karlo Hibler iz minijaturnog blatnog sela ispod gore, ne Karlo Hibler koji je toliko trpio hirove Makarinovih, ne Karlo Hibler brijač, majstor, koji će jednom oženiti jednu od ovih nasmijanih djevojaka, ne Karlo Hibler koji će uskoro šamarati svoje nespretne i nesretne šegrte, ne, nije želio biti ovaj obični Karlo Hibler.

Jasno je čuo snažni zov gitare, koju je uistinu sve bolje svirao, znajući kako će ga baš ona odvesti u veliki svijet i omogućiti mu da bude pravi Karlo Hibler. No, morao je sačekati da dvoje staraca ode s ovoga svijeta, jer prije kratkog vremena Makarin ga je iznenadio kada mu je ovo rekao:

‒ Dobro sam učinio što sam te uzeo. Ti si već naslijedio moj posao. Jučer sam pred notarom i svjedocima potpisao oporuku. Sve što imamo Marta i ja pripast će tebi poslije naše smrti. Za uzvrat, jer znaš da nemamo nikoga, želim da mi ponekad dodaš čašu vode ili je prineseš mojim ustima i dostojno nas pokopaš. Pristaješ li?

‒ Pristajem – brzo će Karlo a oči mu zasvjetlucaju.

Na svu sreću, Karlo nije morao dugo čekati. Za kratko vrijeme Makarinovi su se preselili na groblje. Svega par dana kasnije, Karlo Hibler je prodao kuću i okućnicu, ubrzo i brijačnicu, a zatim se s gitarom uputio prema velikom gradu na sjeveru.

‒ Napokon, napokon – sa suzama u očima Karla je vlak odvezao u susret njegovom dugo iščekivanom i žuđenom životu koji jedini vrijedi proživjeti. Mještani su se čudili njegovoj nagloj odluci, poneki i ne, jer sve je to život.

Naravno, na svim onim adresama koje mu je Marek dao Karlo nije pronašao ništa što bi ga stvarno zanimalo, osim poziva da dođe svirati gitaru u baru na kraju grada. Ubrzo je iz tog odurnog bara prešao u drugi pa i u treći, da bi krajem godine napustio grad i otišao još sjevernije, prisjećajući se Marekovih riječi da je samo jedan pravi grad na svijetu, a to je Beč.

No, Beč je bio prepun vrhunskih gitarista i Karlo je zabezeknuto slušao njihove bravure, nije im bio ravan ni izdaleka. Polako je trošio, oprezno, novac od kuće i brijačnice Makarinove, dok ne nađe neko stalno zaposlenje. Samo da ne bude brijačnica, ali samo su one njemu, gitaristi Karlu Hibleru, otvarale vrata.

Iznova je Karlo uzeo škare i češalj, britvu u ruke. Koliko je samo mrzio taj odvratni posao, ali morao je jesti, a želudac ne pita što si radio.

Iznenadio se kada je opazio prve sjedine, a nekako ubrzo i cijeli pramen. Zakleo bi se da je u trenu posijedio, dok se promatrao u zrcalu iznajmljene bečke sobe. Promatrao je s nevjericom i svoje prste, koji već pomalo otkazuju, od gitare je davno digao ruke, no britvu još nekako drži.

Kada više nije mogao istrpjeti dernjavu gazda, zbog čega tako sporo šiša ili brije, spakirao je svoje sitnice i vratio se u ono sivo mjesto.

Nitko ga nije prepoznao, a toliko se tog prepoznavanja užasavao. Mjesto se proljepšalo, izgradilo. Tamo gdje se nekad nalazila u središtu Makarinova radnja, sada je nova zgrada od tri kata, u prizemlju brijačnica.

Pogledao je kroz staklo. Prepuna mušterija. Radi se na tri stolca.

Ušao je, pozdravio i sjeo. Ljudi su otpozdravili. Prekinuo je za trenutak njihov razgovor o svemu i svačemu. Kada je došao red na njega, Hibler je sjeo i rekao:

‒ Šišanje i brijanje.

Mladi brijač brzo ga je uredio, zahvalio se s osmijehom i uzeo neveliku napojnicu.

‒ Vjerujem da ste zadovoljni gospodine?

‒ Svakako, svakako, no recite mi, nije li ovdje u blizini bila ona Makarinova brijačnica?

‒ Oh da, da, baš na ovome mjestu.

‒ Što se dogodilo? – upita Hibler brijača.

‒ Znate, ta kriza i sve ostalo. Kažu da sada u mjestu živi jako malo potomaka starog stanovništva. Došli su mnogi kao i ja i evo nas.

‒ A što je bilo s Makarinom?

‒ On je davno, davno umro, a njega onda naslijedio neki Hibler. Vidite, njemu je Makarin sve ostavio, a ovaj je to prodao i otišao u svijet.

‒ I?

‒ I ništa. Makarin je umro, a ovome se izgubio svaki trag. Taj Hibler je navodno učio svirati gitaru kod Mareka. I Marek je odavno umro. Kažu neki da je taj Hibler otišao svirati po svijetu.

‒ I?

‒ I izgleda da je odsvirao svoje...

Karlo Hibler je to popodne posjetio i rodno selo pod gorom. Stare kućice više nije bilo. Saznao je kako od starih više nema nikoga, raselili su se po svijetu, a došli su ovi s gore i izgradili novu kuću.

Dok se vraćao prašnjavim putom Hibler osjeti kako mu nedostaje zraka, sjedne pored puta u hlad i samo se prevali.


II.

Kao da su mu se kapci zalijepili, Karlo je jedva progledao i opazio, visoko iznad, bijeli, ravni svod.

‒ Što je to? – mrmljao je. – Što je to?

Tada, na ramenu osjeti blagi dodir.

‒ Ah, hvala Gospodinu, probudili ste se napokon.

Karlo nakrene glavu prema glasu i ugleda časnu sestru. Ona je položila ruku na njegovo rame. Karlo je gleda i ne razumije što se događa.

‒ Ja sam sestra Amalija.

‒ Ja, ja sam… muca Karlo.

‒ Radije šutite i odmarajte se.

‒ Gdje sam, sestro?

Amalija se nasmije i Karlu se njezino lice učini čudesno lijepim.

‒ Vi ste u ubožnici.

‒ Što se dogodilo? – ustrašeno će Karlo.

‒ Prije dosta dana seljani su vas našli bez svijesti u onom selu ispod gore. Kako vas nitko nije poznavao, donijeli su vas ovamo, a mi smo se uz Božju pomoć potrudili i pomogli vašem napaćenom tijelu... Oprostite, evo ovdje su sve vaše stvari. Ja sam bila osobno protiv da bilo tko prekapa po njima. No moram reći, vi ste strašno poznati. Osobito vaše ruke. Kao da sam vaše ruke već negdje vidjela.

‒ Da – nevoljko se nasmije Karlo. – Ja sam Karlo Hibler.

‒ Karlo Hibler, brijač? – raširi oči Amalija.

‒ Da, taj brijač.

‒ Vi ste davno otišli?

‒ Jako davno, sestro Amalija, jako davno. Potucao sam se po svijetu i sada se ovako jadan i iznemogao vratio.

‒ Da, da – suosjećajno će Amalija.

‒ No, kada sam se vratio i vidio da od onoga svijeta koji sam odavno ovdje ostavio, nije ostalo gotovo ništa, nešto me presjeklo, tamo na onoj cesti.

‒ I sada ste ovdje koliko toliko zbrinuti – sa smiješkom će Amalija. – Liječnik je rekao kako ste užasno iscrpljeni, ali da ima nade za vaš oporavak. Ostajete ovdje dok ne prizdravite.

‒ A onda?

‒ A onda ćemo nešto naći nešto za vas i vidjeti što ćemo dalje...

Karlo Hibler se mukotrpno oporavljao u ubožnici. Naporno je ustajao, sve dok se nije posve otrgnuo od ubožničkog ležaja.

Jučer ga je pozvao svećenik i kratko mu rekao:

‒ Sestra Amalija vas preporučuje. Mogli bi pomagati u ubožnici, još ste u snazi. Dobit ćete uz smještaj i hranu i nešto novca.

‒ Hvala velečasni, hvala.

‒ Nisam čuo vaše ime – reče mu svećenik.

‒ Mrak, Ivan Mrak, velečasni.

‒ U redu, gospodine Mrak, primimo se posla.

I tako je Hibler Mrak ostao u ubožnici s tajnim identitetom, pomažući svima, ali najviše dragoj sestri Amaliji. Posla je bilo kroz cijeli dan a ponekad i noću. Ubožnica je većinom bila puna, katkada i prepuna, no uvijek se našlo mjesto za nesretnike.

Jednom mu je župnik u prolazu samo dobacio:

‒ Šteta što više ne svirate. Možda bi mogli koga i obrijati...

Hibler je zabezeknuto gledao u svećenika, ovaj je zastao i tiho nastavio:

‒ Ja sam kao dječak dolazio u vašu, Makarinovu brijačnicu. Kao dječak silno sam vam zavidio na vještini sviranja gitare.

Hibler samo odmahne rukom, a svećenik ode.

Takve mirne, jednolične godine uistinu strelovito prolijeću. Hibler je sve teže podnosio svoju opaku starost i dalje se neprestano motajući po ubožnici.

Neki su dan ispratili sestru Amaliju. O Bože, koliko je plakao za njom! Ljudi su se na sprovodu pitali, začuđeni, zašto ovaj starac toliko plače za Amalijom.

Ponekad prošeće gradom, navrati i do one nove brijačnice, samo sluša što mušterije govore i šuti.

‒ Sjećate li se vi gospodine Mrak, Hiblera, brijača koji je naslijedio Makarina?

‒ Ne. Ja nisam iz ovih krajeva, ja sam rođen u selu ispod gore, ne poznajem ovaj kraj baš dobro.

‒ Eh taj Hibler – nastavljao bi ovaj – taj je bio pravo čudo. Znate, došao je gole guzice. Makarin ga je svemu naučio, njemu je sve i ostavio i kuću i brijačnicu, a ovaj je sve to rasprodao, uzeo gitaru i otišao u svijet.

‒ I što je bilo s tim Hiblerom?

‒ Što bi bilo? – protupitanjem odgovori dosadni.

‒ Da, što je bilo?

‒ Nestao je, izmaglio, sigurno je potrošio sve ono bogatstvo i sada negdje talambasa po ofucanoj gitari.

‒ Sigurni ste, gospodine? – tužno će Karlo.

‒ Siguran sam, a što bi drugo moglo biti.

Hibler Mrak sjedi u svojoj sobici i razmišlja o kutu groblja gdje sahranjuju sve one koji nemaju svoga groba i misli kako će tamo biti sa svima koje je poznavao opet zajedno. Najprije se mora ispričati gazdi Makarinu i njegovoj Marti. Nije očekivao da će baš tako sve ispasti i s njima se ponovno sresti u ovakvim okolnostima.


III.

Na žalost, Hibler bi drhtao od muke dok bi o tome razmišljao. Anđeo smrti zaobilazio je vrata na njegovoj maloj sobici u ubožnici.

‒ Zašto me već jednom ne posjetiš Tamni i okončajmo ovu bijedu zauvijek? – govorio je u sebi. – Zašto te nema Crni?

Tako je sve češće ridao Karlo Hibler ili Ivan Mrak u tami, iznemogao, tegobno osjećajući patnje svog izmorenog tijela. O svojoj duši, o kojoj se tako zdušno brinula sestra Amalija, poslije njezine smrti nije razmišljao. Vjerovao je kako je otišla skupa s Amalijom u nepovrat, a njemu je preostalo samo tijelo, kožna vreća s nekoliko škripavih kostiju.

Sasvim nedavno, san mu je donio neočekivanu radost.

Stajao je, jasno je vidio svoje dječje, bose noge ispod velike kruške pored njihove kuće, tu ispod gore i vidio je kako podiže glavu prema krošnji ne bi li opazio najbliži plod koji će u trenu pojesti. Oh, kako su te kruške imale fini okus! Nikada nije jeo bolje kruške.

Ponekad bi u snu začuo ne posve razgovjetno razgovor oca i Makarina. Otac ga nudi za šegrta. U tim momentima je bio posve siguran kako će se na njega baš tada spustiti Crni i prekriti ga tamom.

No, nitko nije dolazio, a Hibleru se sve više gadilo onemoćalo, neprepoznatljivo tijelo. Sasvim je zaboravio na svoju jedinu ljubav, vreli osjećaji izblijedili su, od gitare nije preostao niti jedan ton.

I dalje je mukotrpno živio, ponešto i pomagao sestrama i novome svećeniku, onaj koji ga je primio otišao je u grad, govorilo se kako će on biti novi biskup.

Mjesto u koje je davno pristigao, proširilo se i sliči pomalo gradu.

Hibler je rijetko odlazio u mjesto, ionako nikoga ne poznaje, on je suvišan njima i oni njemu. Najveći dio dana provodio je u sobici i čitao životopise svetaca, čekajući s radošću noć kada će se iznova zateći ispod velike kruške i s nadom kako će se napokon tama spustiti na njega.

Kolo 2, 2016.

2, 2016.

Klikni za povratak