Povratak subjektu

U poeziji Ervina Jahića sve dominantnije mjesto zauzima sam subjekt pisanja, dakle, iskazni subjekt. U njemu se prelamaju sve značenjsko-izrazne silnice teksta i o njegovim perspektivama ovise usmjerenja pjesama na svim razinama poetske strukture. Ako je to u velikoj mjeri bilo tako i u prethodnoj Jahićevoj knjizi Kristali Afganistana iz već daleke 2007. godine, onda motrenje iz subjekta, kao i njegovo samomotrenje, u novoj zbirci pjesama Nemjesto postaje plodna opsesija. Plodna zato što je posve prožeta iskustvom, autentičnim stajanjem iza napisanih, a promišljenih riječi, posve osvojenim, kontroliranim poetskim »govorom« koji svjesno barata raznolikim diskurzivnim registrima. Uspostavlja se tako već zaboravljeno pa i prokazano jedinstvo jezika i stvari, a umjetnost se nanovo rasprostire na svu složenost zbilje i nadzbilje – od sićušnog do kozmičkog, od vanjskih ovojnica jezika do bitne riječi kojom je Bog stvorio sve što postoji.

No, autentičnost osobnog i općeljudskog iskustva isključuje bilo kakav bajkoviti idealizam. Jahićev subjekt je, naprotiv, protagonist prave ontološke drame, silnog rascjepa između Božje transcendencije i savršenstva te iznimno teške ljudske moralne posrnulosti (posljedice metafizičkog pada), kao i svemira, prirode, samih stvari u kojima se još mogu osluhnuti tragovi smisla i svrhovitosti, ali koje ipak nisu ontološki adekvatne čovjeku. Sva ta drama, dakle, sa svojom metafizičkom, društvenom, egzistencijalnom,singularnoosobnom i jezičnom dimenzijom, prolazi kroz subjekt i u njemu zadobiva različite poetske modalitete.

Upravo o naglasku na pojedinoj od ovih dimenzija drame i načinu na koji se subjekt s njome nastoji nositi, ovisi i sama scena pjesme. U prvome, primjerice, ciklusu pod naslovom Kako stvari dišu subjekt se zaodijeva u ruho intelektualističkog, esejističkog analitičara »vlastita poraza«, »poraza povijesti, poraza budućnosti«. Na gotovo bismo rekli »razlogaškoj« sceni posve zastrta egzistencijalnog obzora i svjetske pustoši ipak se pojavljuje (post)moderniji subjekt koji s jedne strane ozbiljno slijedi, a s druge strane ponešto ironizira esejističko-filozofski diskurs. Iznosi ga vrlo smireno, gotovo narativno, pomalo zastajkuje u zavisnim rečenicama i zapravo sugerira da, kolikogod se mi racionalno trudili naći odgovore na egzistencijalnu dramu, ona se nakon sveg tog truda svejednako naginje prema porazu. Rečenice su tu ‒ osobito za poeziju ‒ vrlo razvedene, opkoračenja i prebacivanja su redovita (što posljeduje efektnim kombiniranjem stiha i diskurzivnosti), čest je apstraktni leksik, a intonacija se podiže tek, u biti neodgovorivim, pitanjima. Njima se izražava intenzitet metafizičko-egzistencijalne drame i tako se iznutra nagrizaju visoke intelektualne ambicije spomenutog esejističko-filozofskog diskursa. Subjekt je, dakle, prvenstveno vidljiv u karakteru samoga teksta, vrlo rijetko se pojavljuje kao subjekt u iskazu, ali zna apelativno uključivati čitatelje, lirskim »mi« zazivati formulacije opće sudbine ili čak impersonalno apelirati (»Valjalo bi stvari nazvati pravim imenom«, »Bilo bi dobro zapisati sve uzdahe ponad 2,15 metara ljudskih«).

Na početku pak drugoga ciklusa U nepostojanju tako čilom subjekt u iskazu u prvome već stihu doslovno kaže: »Eto mi novoga lica…«, pa je jasno da donekle mijenja svoj karakter u odnosu na prvi ciklus. I doista, tu je u prvome redu zaokupljen osobnom sudbinom, ali, dakako, i općim egzistencijalnim horizontom. U prvoj pjesmi Savršena kompozicija to je, na prvi pogled, potraga za identitetom, a zapravo uviđanje da »kad navučeš novo lice«, sve predodžbe o svijetu »postoje u svom nepostojanju«. Takvu temu i intonaciju još više produbljuje druga pjesma Nemjesto, po kojoj je cijela zbirka dobila ime. U njoj se od osobnog uistinu ide do ontološkog, preispituje se, dakle, ontološki status svijeta i svih njegovih dimenzija, od najdublje nutrine do jezika, od kozmičkog ciklusa do samog »neba«. Zanimljivo je da tu Jahić frekventnije upotrebljava aoriste (»tražismo, radismo, uzdasmo…«), njihovom stilskom obilježenošću, odnosno arhaičnošću podiže intonaciju te diskursu pridaje znatniju emotivnost i subjektivnost, upravo subjektnost. Sve se to odražava i na stilskoj razini kojom već ovladava intenzivnija retoričnost u odnosu na prvi ciklus.

Treći ciklus Utoliko gore po svijet ide još znatno dalje u tome smjeru. U njemu se iznose valjda sržna iskustva ove zbirke, iznalaze se mjesta teleološke pa čak i metafizičke »aktive«, nasuprot posvemašnjem deficitu »nemjesta« kao, s druge strane, nužnog za spoznaju čovjekove fundamentalne nedostatnosti. A ta su mjesta (obitelj, dubinska povezanost u životima i smrti njezinih članova, djetinjstvo, suočavanje s vječnim odlaskom) ‒ najvažnije antropološke vrijednosti, presudni konstituensi osobnosti, ali i poetski preobražena dakako topografija autorovih najintimnijih iskustava. U tim je pjesmama emotivni ulog i najveći, a afektivna funkcija jezika u prvome se redu distribuira u tekstove u kojima prevladava sam izraz, dakle, subjekt iskazivanja koji ne tematizira toliko vlastitu subjektivnost, već je projicira u najintenzivniju figurativnost – bujnu metaforiku, paradokse, oksimorone, kontraste, simbole (»Tata je stražar, tata je vojnik, on ne spava/ Mama je kuća prepuna svjetla// I tata je svijetao, tata je štit koji razmiče maglu/ Otac je majka, majčica«, »Dječak sam, otac sam«, »Ona je palma, ona je osvit i blagi lahor/ Ona je vučjak u svim ratovima// Ona je to srebro vjenčano zemljom/ Vidik moj, dah, oko// Ona je otac moj«).

U četvrtom, a osobito u petom ciklusu (Proroci, noćobdije; U sumrak Europe) Jahić se znatnije okreće društvenome obzoru, posvemašnjem izobličenju svakog naravnog reda pa čak i zdravog razuma, odnosno prokazivanju logike zla koja postaje idejni i djelatni princip cijelih društvenih sustava, država i pojedinih društvenih skupina koje su antagonizirane prema drugim, u pravilu nezaštićenim skupinama. Novost u karakteru pjesničkog subjekta ovdje je takozvani »govor iz persone«, odnosno preuzimanje diskursa nekog drugog lika kao svog. Taj je postupak Jahić već intenzivno i efektno koristio u Kristalima Afganistana. I ovdje mu dobro uspijeva da se izrazno-sadržajnim obilježjima mrziteljeva govora sam mrzitelj najpotpunije raskrinka i prokaže, da se najzornije pokaže pogubnost mržnje kao takve. Izraz je tu često kolokvijalan, uličan, sirov, pun ironizacije državnog administrativnog stila.

U šestome ciklusu Mrak i tome slično ponovno je na sceni punokrvni lirski subjekt, odnosno autotematizirajući subjekt u iskazu koji se u prvome redu bavi vlastitim teškim egzistencijalnim stanjem, bolešću, nemoći, starenjem, erosom, svojim pisanjem kao vrhunskim aktom postojanja, koji je, međutim, nagrižen zastiranjem životnog smisla i svrhovitosti. Tu je izraz razmjerno miran, s većim udjelom poetskih konstatacija i naracija, odnosno opisa stvarnih zbivanja, a manjim udjelom figurativnosti, s nekim, iznimno teškim, ali neizbježnim, mirenjem sa životnim sutonima.

Iz subjektivizma osobnih iskustava u sedmom se pak ciklusu Međuvrijeme prelazi na objektiviziraniji stil kojim se iznalaze svojevrsne egzistencijalne formule. To su gnomički zapisi od svega nekoliko stihova u kojima se daje kondenzirano životno, mudrosno iskustvo, čak poput kakve modernije inačice zapisa na stećcima, odnosno njihovih dizdarovskih interpretacija. Katkada se donosi i neki konkretni životni kroki koji ipak smjera i na općenitije stanje stvari i zaključke. U tim pjesmama prevladava pokraćeni proverbijalni stil, a zgusnuta egzistencijalna iskustva izriče trovrsni subjekt (sa sličnim doduše rezultatima) – impersonalni (kad se konstatacije iznose u neosobnom obliku), subjekt »govora iz persone« (kad subjekt na sebe preuzima masku nekog pokojnika ili općega glasa kao na stećcima) i lirski subjekt u velikoj mjeri podudaran s autorom.

U zadnjem ciklusu Dani sjećanja autor zbirke je možda najosobniji. Autobiografski i biografski ne krije kako piše o samom izvanknjiževnom životu, provjerljivom i konkretnom, o stvarnim ljudima kojima imalo upućeniji znaju imena i prezimena, o uistinu dogođenim zbivanjima. Lirski subjekt tu se nehinjeno nastoji gotovo posve poistovjetiti s autorom pa se u pojedinim pasažima i pjesmama doima manifestnim (primjerice, u ispovijedi vjere u jednoga Boga ili u ispovijedi vjere u to da je »poezija jedina suštinska suština«). U drugim pak pjesmama lirski je subjekt toliko blizak ljudima kojima ili o kojima piše da se njegov govor zaodijeva apelativnošću, invokacijom, autentičnom emotivnošću, nježnošću, čak tepanjem. To je, dakle, subjekt antipodnog emotivnog kolorita (tople naklonosti i angažirane vezanosti za ljude koji su mu dragi i za ljubav u kojoj čovjek jedino može pronaći smisao) u odnosu na subjekte iz prethodnih ciklusa u kojima prevladava negativna osjećajnost prema ljudskoj egzistenciji općenito ili teškom vlastitom usudu, odnosno pobunjena kritika društvenih odnosa i organiziranog zlosilja. Zbog toga je i taj subjekt znatno privrženiji tekstu koji stvara, što posljeduje povišenom intonacijom pa čak i patetičnim samopotvrđivanjem i afirmiranjem subjekta u objektu o kojem piše i u njihovom međusobnom odnosu.

U svemu, Ervin Jahić u svojoj novoj zbirci pjesama Nemjesto piše iz pozicije subjekta raznovrsnih obilježja, što emanira i raznolike poetske diskurse. No, nema ni traga kakvoj rascijepljenosti, destrukciji subjektnog položaja, rasapa pjesme na polidiskurzivne ili čak neartikulirane tekstualne stimuluse. Baš naprotiv, različita lica subjekta promišljen su i umjetnički duboko dojmljiv način da se oblikuju raznovrsna i već sedimentirana iskustva o svijetu i čovjeku (općenito i posve osobno) u njemu. Zato je i ova poezija svojevrstan povratak subjektu, ne u smislu njegove nadmoćne manirističke igre s tekstom, već suočavanja s izvanknjiževnom zbiljom i svjesnog deautomatiziranja poetičkih naloga, zapravo opresivnih, koji svaki konzistentniji subjekt i autora koji iza njega stoji proglašavaju zastarjelim. Da i ne spominjemo kako Jahić svoj poetski subjekt, nasuprot mnogih srednjostrujaških prisila, nastoji osoviti baš na temeljnim humanističkim i metafizičkim vrijednostima, na čijem se odsustvu današnji svijet sve više unificira. U takvoj teškoj ulozi pjesnika koji heideggerovskom »brigom« nastoji ustrajati u »raskrivenosti« bitka, što bi i bila jedina autentična egzistencija, Jahić je sve uvjerljiviji. Zato je sva prilika da je Nemjesto njegova dosad najbolja zbirka pjesama, svakako i jedna od važnijih knjiga domaćeg poetskog (širokoshvaćenog) neoegzistencijalizma.