Osječki krimić Pavla Pavličića

Pisati o Pavlu Pavličiću (rođ. 1946.) istodobno je i teško i lako. Teško je kritičarski suditi o bilo kojoj knjizi toga u školskim čitankama »posvećenoga« pisca zbog distance uzrokovane respektom prema živućem klasiku koji i dalje objavljuje svoja djela tempom koji jedvice sustižu pratiti njegovi vjerni čitatelji. Pisati o Pavličićevu rukopisu čini se lakim poslom zato što se na spomen piščeva imena i prezimena čitatelj prisjeća brojnih »druženja« s piscem koji je preko svojih raznolikih naslova mnogima postao »kućni prijatelj« te je komentiranje njegova djela slično bilježenju misli o posve bliskoj i poznatoj osobi. Nekim svojim, ponajprije, nostalgičarskim naslovima njegovo autorsko ime postalo je, među ostalim, radosnim mjestom prepoznavanja zajedničke lektire.

Na primjeru potpisnika ovih kritičarskih redaka slatkoća poznatosti osvjedočena je doživljenim osjećajem bliskosti stvorenim opažanjem znaka prepoznavanja – Pavličićeve knjige Kruh i mast (1996.) – na polici u polumraku sobe iznimno drage osobe, i to, istom, u piščevu rodnome gradu o kojem je ostavio nezaboravne autobiografske zapise čiji je dio i spomenuti naslov. Uz to, valja istaknuti da je analiza Pavličićeva najnovijega krimića vrlo izazovna, jer je posrijedi autor kojem je taj žanr uvijek bio nešto više od sustava pravila za pisanje po obrascu kojim bi se dokazala vičnost zanatu i prodale što veće naklade. Situaciju pisanja komplicira ili obogaćuje, svejedno, i činjenica što je autor kompetentan teoretičar koji je napisao Sve što znam o krimiću (1990, 2008.) – u čitanju gotovo fikcionalno napetu priču o kriminalističkom romanu s teorijskoga i praktičnoga aspekta.

Autor se svojedobno požalio na nezavidan položaj hrvatske knjige u svijetu, a taj je položaj odraz sociopolitičkoga marginaliziranja države u cjelini, te je citirao krilaticu Slavica non leguntur kojom se u filološkim krugovima opisuje tavorenje Slavena istočne i jugoistočne Europe i njihove pisane riječi u tamnom zakutku europske kulture. No, Pavličić se ipak ne može požaliti na domaću recepciju svojih krimića koji su uvijek rado viđeni gosti u kućama poklonika toga žanra. Svakom iole upoznatom s pavličićevskim literarnim pogonom i više su nego dobro poznati njegovi noviji romani: Tužni bogataš, Zmijska serenada, Cvijeće na vjetru, Krvnik u kući, Stara ljubav, Krvna veza, Crveno pile. Roman Tri petka u travnju nastavak je toga plodnog niza krimića. Pavličiću je na osnovi toga naslova dodijeljena nagrada »Josip i Ivan Kozarac« za najbolje prozno djelo u godini 2015., a toj je nagradi vjerojatno »kumovalo« načelo zavičajnosti jer je roman specifičan po tome što mu je radnja smještena u grad Osijek.

Naime, Pavličić je u kontekstu hrvatske kriminalističke proze poznat po ciklusu svojih romana o Ivi Remetinu, zagrebačkom novinaru crne kronike i još nekim stalnim likovima, kao što je novinarov duhoviti pomoćnik Lujo (Luka) Katić ili okretni inspektor Vlado Šoštar, koji tvore prepoznatljivi »inventar« žanrovske arhitektonike Pavličićevih krimića. Novost je svakako promjena adrese – umjesto na ulicama središnje hrvatske metropole Remetin svoje istražiteljske sposobnosti prvi je put testirao negdje dalje, istočnije, na ulicama slavonske »metropole«, grada Osijeka, koji je u najnovijoj hrvatskoj književnosti postao mjestom dovoljno zanimljivim za krimiće, čemu su dokaz i dva do sada objavljena romana Izborna šutnja (2014.) i Ispovjedna tajna (2015.) Drage Hedla.

Premještanje iz Zagreba u Osijek u romanu je motivirano pozivom uglednom i iskustvom bogatom novinaru da posjeti grad u ulozi seminarskoga predavača za mlađe novinare. Osječki prostor također je dio Remetinove prošlosti jer je tamo služio vojni rok te je putovanje na istok Hrvatske putovanje u neko drugo vrijeme. Zanimljivo je Remetinovo nobl poimanje »osječkoga« vremena te kad putuje u Osijek, to umnogome sliči putovanju zapadnjaka na jug ili istok Europe. Za Remetina tamošnje vrijeme protječe drugačije jer se između njegovih triju dolazaka gotovo ništa ne događa, ondašnja crna kronika ne puni svoje naslovnice kao zagrebačka redakcija, tri ubojstva više sliče nečuvenom spektaklu, a opisi restoranskih interijera uvijek su u skladu s odrednicom »kao da je vrijeme stalo«. Svakako ne treba zanemariti novinarove opaske o domaćim jelima isključivo temeljenima na svinjetini i o njegovoj kupovini očito nezaobilaznih čvaraka i licitara, čime su ispunjena sva metropolska viđenja slavonskoga folklora.

Uspjeh Pavličićevih krimića treba tražiti u stalnosti određenih elemenata priče i u njihovu nadilaženju, neprestanim varijacijama na temu. Slavonska inačica odnosa Remetin – Šoštar prenesena je na odnos Barbarića, osječkoga novinara crne kronike, i inspektora Nikole Lukača. Pri tom je donekle nastala kopija odnosa zagrebačkih kolega s dodatno naglašenim razlikama. Barbarića isključivo zanimaju ekskluzivne vijesti i oponašanje uglednijega novinara, a Lukača napredovanje u poslu, no sve se ipak posloži tako da osječki inspektor višestruka ubojstva riješi tek uz pomoć srećonoše Ive Remetina i njegovih pronicavih umovanja. Pavličić uvodi zagonetku triju isprva nepovezanih ubojstava ‒ doktora, profesorice i sitnoga kriminalca, koja je potpuno riješena tek na kraju priče. Tajna interesantnosti romana nalazi se u jednostavnom načinu pripovijedanja čiju je privlačnost ipak složeno ostvariti, pogotovo ako ne postoji sastavnica potjere, a dinamičke motive predstavljaju putovanja u Osijek i ritam nepredvidivih ubojstava. Ecovski napisano, priča o tome tko je ubojica grana se u mnoštvo različitih narativnih linija u kojima se pripovijeda o nekim drugim nagađanjima, a u skladu s njima krimić se vrednuje kao priča o nagađanju u čistom obliku.

Engleska književnost ima svoju Agathu Christie, hrvatska književnost ima svojega Pavla Pavličića. Zločini se događaju, makar i u prividno mirnome gradu, društvena je ravnoteža narušena te udruženim snagama novinara i inspektora, njihovim induktivno-deduktivnim metodama istraživanja u situacijama koje im idu na ruku, jer su osmišljene proznom kombinatorikom po modelu odvijanja »kao u romanu«, nastaje svojevrsni intelektualni krimić. Zbivanja su povod za misaone skokove, smione prijedloge, izvlačenje iz mrtvih rukavaca rezoniranja o zločinima koji su obavljeni profesionalno i zato Remetin zdvaja nad mogućnošću činjenice da su ubojstva posljedica organiziranoga kriminala koji često nema pronađene počinitelje s imenom i prezimenom, za razliku od priželjkivanoga i za istražitelja, ali i autora, prikladnijega individualiziranoga zločina zbog osobnih, privatnih, obiteljskih i sličnih pobuda. Toliko potrebna napetost za održavanje čitateljske znatiželje ostvarena ja na osnovi principa iznevjerene pretpostavke te su stalno prisutne preobrazbe mogućega rješenja uzroka ubojstava i preusmjeravanja istrage na različite aktere priče.

No ono što je posebnost Tri petka u travnju jest njegova moguća odrednica didaktični krimić povezana s Remetinom kao predavačem na vikend-seminarima. Pouka i poruka romana više je nego jasna: nikada ne valja odlučivati umjesto nekoga drugog, jer pretjerana samoinicijativa i pomaganje bez neupućene molbe ima razorne posljedice. Navedena je misao argumentirana brojnim primjerima u romanu – od onih svakodnevnih, preko obiteljskih do općedruštvenih. Pavličić je inventivno varirao poruku na jednostavnom primjeru suprugina pranja zavjesa u prebivalištu sinove obitelji; na unukovu albumskom sortiranju Remetinovih starih fotografija kao (ne)ugodnom rođendanskom iznenađenju; zatim na sinovoj dvojbi treba li na neviđeno svojem odsutnom prijatelju rezervirati potraživano zemljište; na dogovoru za privlačenje prijevarom Remetinove snahe na liječnički pregled; na pitanju treba li zagrebački Robin Hood, prozvan Hudi Robi, glumiti Superhika i dijeliti uokolo ukradeni novac; na raspravljačkim tvrdnjama o istraživačkom novinarstvu, poput one treba li novinar objaviti sve (ne)provjerene informacije te utjecati na istragu. Napokon, počinitelj zločina, koji ubija problematične članove obitelji svojih nekadašnjih spasitelja iz prometne nesreće zato da bi im olakšao njihove stresom i frustracijama ispunjene živote, utjelovljenje je osječkoga Raskoljnikova koji ubojstva opravdava plemenitim namjerama koje bi trebale djelovati spasiteljski, a rezultiraju ludilom »pravde«.

Pavličićev roman po nekim je svojim dijelovima čak i metakrimić odnosno krimić o krimiću, što je i razumljivo s obzirom na to da ga je napisao teoretičar kriminalističkoga romana. Remetin ne voli krimiće, ali u predavanju navodi literarizirane primjere koji su seminaristima osvijestili demokratičnu različitost u pristupu poteškoćama novinarskoga posla i koji su razbili uobičajenu strančarsku bipolarnost (hrvatskoga) auditorija. Također u romanu izostaju telefonske konzultacije sa suprugom koja inače nadahnuta čitanjem krimića nerijetko svojim sugestijama pomaže Remetinu u razmrsivanju klupka pojedinih slučajeva. U Tri petka u travnju fikcionalnu inspiraciju preuzela su novinarova razmišljanja o predavanjima, razgovori s Barbarićem, Lukačem, novinarkom Lanom Mišin i osobama upletenima u događaje oko ubojstava u čijim se dijalozima zbilja opisuje oznakom (kon)fabulacije. Likovi razmišljaju o sebi kao o stvarnim ljudima kojima se događaju »romansirane« epizode, a pri tom su sastavni dio proznoga djela u kojem se teži realističnoj uvjerljivosti društvene i političke pozadine. Međusobno uvjetovanje zamišljene stvarnosti i stvarnolikoga zamišljaja Janusovo je lice koje se oduvijek više ili manje zrcali u Pavličićevim djelima te su njegov zaštitni znak.

Ranije je Pavličić uspoređen s kraljicom engleskoga krimića, no od nje se razlikuje humaniziranjem lika nositelja istrage koji nije samo pronicljivi istražitelj nego i savjestan novinar, predavač, otac, suprug, djed, svekar, osoba sa svojom prošlosti, poznanicima i prijateljima. Autora ne zanima tek mehanika razotkrivanja zločina i detektiv koji djeluje poput stroja s minimalnim informacijama o njegovu privatnom životu i eventualno mu pripisanim ekscentričnostima. Da se Pavličić držao propisa klasičnoga krimića, njegov bi roman ipak bio nešto kraći. Do sada je već objašnjeno da su umetnute »slike« iz Remetinova privatnoga života strukturno unesene s funkcijom dodatnoga ilustriranja glavne po(r)uke romana. No umetci o sinovu savjetovanju s ocem oko kupovine zemljišta u ime prijatelja, o unukovu šeprtljavom čuvanju rođendanske tajne ili o navlačenju oko snahina pregleda, djeluju suvišno i oslabljuju osjećaj napetosti radnje. Time Pavličić (p)ostaje dijelom trenda u onih pisaca koji nastoje skinuti aureolu s očekivano neuobičajenoga tipa iznimnoga detektiva njegovim pretvaranjem u neočekivano uobičajeni lik snalažljivoga detektiva i amatera. Ujedno mu je cilj svojom prozom obuhvatiti totalitet života čime se ipak gubi dosljednost u postizanju uzbudljivosti istraživanja ubojstava kojem bi u »čistom« krimiću trebali biti podređni svi elementi fabule. Može se konstatirati da se Pavličić tradicionalno (pre)čvrsto drži svojih odavno zacrtanih tematskih orijentira usmjerenih prema dovoljno zlokobnoj svakidašnjici oslobođenoj vratolomnih zapleta i velikih zvijezda u rangu Jamesa Bonda istodobno inzistirajući na moralnim lekcijama primjenjivama na svim životnim razinama.

Pavličić osvaja čitatelje jezičnom prohodnošću opisanih sadržajnih zamršenosti, pomno iznesenom logikom razmišljanja koja neprestano mijenja svoj smjer do vrhunca u iznenađujućoj rekapitulaciji događajā u dijalogu između novinara i inspektora koji su u romanu u određenoj mjeri zamijenili uloge te otkrili kako kolaju informacije, kako se one razmjenjuju i plasiraju i do kakvih posljedica može dovesti istraživačko novinarstvo dodatno oslikano u dijelovima posvećenima zagrebačkom Hudom Robiju. Pavličićev roman mogao bi se nazvati krimićem s patinom jer su pored aktualnih kolokvijalizama upletene riječi koje nisu naročito svojstvene suvremenosti. Njih rabi sveprisutni pripovjedač i, neočekivano, mlađi likovi te se čine više odzvukom starije (Pavličićeve) generacije koja se, kao i Remetin, nerado služi tehnologijom, ali zato rado upotrebljava riječi poput: žbir, uglovnica, tupadžija, žandar. Tome treba dodati da je uistinu smjelo što je autor napokon premjestio Remetina na nepoznat teren stvorivši repliku zagrebačkoga odnosa novinara i detektiva u specifičnom osječkom kontekstu s prepoznatljivim lokacijama čijoj uvjerljivosti prikazivanja treba prigovoriti, primjerice, s obzirom na opis glavnoga trga koji odavno nije ukrašen mramorom, nego manje zasljepljujućim modernim opločnjacima.

Nagrađeni roman Pavla Pavličića naći će svoj put do čitateljâ koji će također biti nagrađeni još jednim romanom iz pavličićevskoga niza krimića od kojih se svaki može čitati bez nužnoga poznavanja prethodno nanizanih uspješnica. To je još jedna prednost autorove proze kojoj su dodatne vrline: intelektualno (ob)razlaganje kriminalističke građe, netendenciozna poučnost, svijest o krimiću kao žanru koji je mnogo više od shematizirane zabavne proze, jezična patina i slavonskom travanjskom idilom potaknuta nostalgija koja se očito sve više uvlači u vremešnoga Remetina privremeno razdvojenoga od svojega policijskog druga Šoštara. Stoga valja zaključno napisati: pametno su utrošeni sati provedeni u društvu s Tri petka u travnju, unatoč nekim mjestimičnim slabostima zanemarivima u odnosu na većinske prednosti toga romana.