Od južnih do sjevernih mora

O tome koliko je Alida Bremer učinila za hrvatsku književnost (ali i druge književnosti pisane na svim jezicima s područja bivše države ili danas popularnije kazano regije), bilo u Njemačkoj, ali i puno široj perspektivi jednostavno govore tolike činjenice ‒ prijevodi knjiga, predstavljanje hrvatskih i inih književnika na najprestižnijim njemačkim mjestima žive promocije nečijega pisanja, itd., itd... Što je, bar u Hrvatskoj, dobila kao znak »zahvalnosti« u užasu i tadašnje i današnje mediosfere, znaju svi koji bar elementarno poznaju domicilni književni život u posljednjih desetak i više godina. Ali, takva vrsta kulturnjačke i svake druge patologije ili jednostavno zlobe i gluposti nije nepoznata ni, pokazalo se, pretjerano mrska tuzemnome i ne samo književnome životu. Ono što itekako raduje, činjenica je da u rukama i na čitanju imamo njezin sjajan roman prvijenac Olivino nasljeđe (»Olivas Garten«) u Njemačkoj objavljen 2013. godine, a kojega na hrvatskome jeziku čitamo u nadahnutome prijevodu Štefice Martić (»Fraktura«, 2015.).

Roman je u vrijeme objavljivanja u Njemačkoj dobio izvrsne kritike (»Der Spiegel«, »Die Presse«, »Der Tagesspeigel«, »Weltdeutscher Rundfunk«), a kako u Hrvatskoj kontinuirana kritička recepcija bilo domaće, bilo inozemne književnosti jedva da i opstaje (doista, čast izuzecima poput Jagne Pogačnik, Darije Žilić, Daria Grgića, Davora Šalata, odnedavno Zlatka Kramarića) ‒ sudbina njezinoga romana, na sreću, ipak nije bilo potpuno prešućivanje. Bilo kako bilo, bjelodana je činjenica da su ‒ bar u mojoj čitataeljskoj vizuri ‒ ponajbolji romani o Dalmatinskoj zagori i Dalmaciji općenito u posljednje vrijeme napisale njemačke spisateljice hrvatskoga prodrijetla ‒ prije svih Marica Bodrožić (Tišina rastanak, Balada o zvjezdanom moru, obje u izdanju »Frakture«), a podjednako tako ovim romanom i Alida Bremer. Sâm sam se sada ugrizao za jezik jer me ama baš nimalo ne zanima kojega je podrijetla bilo koja književnica ili književnik. Ti, dakle, romani, jednostavno pripadaju velikoj, transnacionalnoj tradiciji mediteranske kulture kao izvora europske civilizacije, ali i ne samo nje i nisu nimalo zanemariv obol njezinome recentnome književnome kontinuitetu. I kako mi je oduvijek bila posve strana ideja da nečiju književnu kritiku čitate do kraja (pa i ovu moju), da bi eventualno saznali što »kritičar« ili »esejist« misli baš do zadnjega retka o često do kraja (ne)pročitanoj knjizi, na vrijeme mi je odmah napisati i upozoriti da svi oni koji na spomen Alide Bremer odmah traže uputnicu za najbližu gastroskopiju, odmah odustanu od daljnjega čitanja ovoga teksta.

Olivino nasljeđe, naime, izvanredan je roman odmjerene pripovjedne strukture ‒ naratološkoga majstorstva u, primjerice, fokalizaciji višeslojnih tijekova teksta, a ono što ga dodatno i ponajviše kakvosno oznakovljuje izvanredna je, brižna, akribična lingvo-stilska izvedba! Ne želim baš nimalo navijati u tekstu o jednome romanu za pjesničku »stranu«, ali posvema je zorno da je Alida Bremer itekako svoju toliko puno puta pokazanu ljubav prema poeziji znala krajnje decentno ali nimalo neprimjetno utkati u tekstualno tkivo svojega romana. Metaforičnost i ontološka, pa i onirička višedimenzionalnost Olivinog nasljeđa trajna je tijekom cijeloga romana. Primjerice: »Dohvatio je sjekiru i s cipela odbio potpetice. Nakon toga su vrhovi stršili u vis, kao da su cipele dvije venecijanske gondole koje tonu«(1).

Alida Bremer je puno učinila za svoju književnost kada je odlučila nigdje ne žuriti nego krajnje kondenzirati i zgrušati svoje, bar za ove »ljude i krajeve«, posebno i prilično atipično, kozmopolitsko životno iskustvo, a da to nije šljakanje na dokovima ili dirinčenje na građevinskim skelama. Kada se ta nedvojbena mudrost, koja svoje boravište nalazi na doista skoro pa svim stranicama nimalo tanašnoga Olivinog nasljeđa spoji s malo prije spomenutom lingvo-stilskom besprijekornošću, dobijamo bar elementarni oris onoga zbog čega bi, svi oni koji to nisu, trebali posegnuti za čitanjem ove knjige.

»Crveni« i »crni«

Posebnost Olivinog nasljeđa zasigurno nije tek u još jednom pokušaju tematizacije ne/mogućnosti povratka u »izgubljeni zavičaj«,(2) jer taj povratak, između staloga, priječi strahotna sporost i potkupljivost hrvatske birokratske zavrzlame i lakrdije koja doista radikalno priječi glavnu junakinju ove knjige (koja inače sretno udana živi u Münsteru) doći do svojega zakonski legitimnoga obiteljskoga nasljeđa ‒ staroga maslinika. Autoričina je posebnost u načinu na koji nas bez ijednoga suvišnoga narativnoga rukavca polako dovodi do (samo)spoznaje tako karakteristične za sve napisano poslije Joyceovoga Uliksa na istu temu: povratak u bilo koju vrst životne autentičnosti pa i onu »geniusa loci«(3) jednostavno više nije moguć, jer takva stvarnost u najdubljoj svojoj egzistencijalnoj i ontološkoj biti za suvremenog čovjeka ne postoji ili je ovaj više nije u stanju prepoznati. Ne postoje rajevi, osim onih izgubljenih, napisao je davno genijalni Borges.

Alida Bremer i njezin romaneskni subjekt nije toga nimalo nesvjestan i upravo na tome tankom užetu hoda njezina glavna junakinja, koja uz potragu za zaboravljenim maslinikom čini ono po roman tematski ponajbitnije ‒ još jednom analizira povijest svoje obitelji u nimalo neveselom vremenu koje kao svoju crnu auru ima Drugi svjetski rat. U i danas aktualnoj hrvatskoj debilnoj, ali i fatalnoj podjeli na »crvene« i »crne«, a koju uporno ispod žita ili morskih valova prodaju sve političke struje odreda, jer nisu u stanju smisliti ni tri stranice neke autentične po hrvatske prilike političke strategije, Alida Bremer piše o tome kako ni tzv. »crvena« strana nema svojih nemjerljivih ljudskih tragedija i trajnih (post)traumatskih iskustava u svakodnevnome životu, mnogo godina poslije. Svi pobjednici kad-tad postaju poraženima i obratno, u suludom kaosu i »kotaču« povijesti.

Ali, po drugi se put opet grizem za jezik ‒ nema ni »crvene« ni »crne« patnje ‒ postoje u toj zloćudnoj »učiteljici života« s figom u džepu samo patnja i zlo kao takvo i ona hajdegerijanska, neizbježna danonoćna briga svakoga tu-bitka (Sorge), za život kao takav, bar kod onih koji pomalo misle čak i svojom glavom. Ali, to nimalo, nego posve usuprot, znači kako zločincima nikada ne treba opraštati zločine i kako u ime bilo čega smijemo smjerno namignuti dokazanome ubojici, prije negoli bude izrečena bilo kakva presuda. Olivino nasljeđe osjeća i »mirise« i »zlato« i »tamjan« hrvatske/mediteranske povijesti, ali odbija svaki pa i povijesni resentiman. Kako nikada nisam povjerovao u tezu da bilo tko može napisati, primjerice autobiografski roman, jer upravo je to potpuno nemoguće u izricanju najtežih, duboko skrivenih ljudskih trauma, ostaje nam ustvrditi kako Alida Bremer itekako zna da je književno djelo, pa i svaka »obiteljska kronika«, tek još jedna literarna konstrukcija. U tome pak nema baš ničega zazornoga. I upravo ta spoznaja daruje je decentnošću u izboru zapisa »provjerljivih« dokumentarističkih činjenica iz vlastita života i života svoje šire obitelji.

Maslinik kao izgubljeno, sveto mjesto

Okomiti svijet, svijet koji kao posljednje utočište treba prvo vratiti svoje zaboravljeno »plemstva duha« o kojemu je tako sjajno i poodavno proročanski pisao Nietzsche, a »parafrazirao« ga naslovom svoje knjige Rob Rieman(4), biljka je koja se kao »cviće bez vode« suši u sudbonosnoj plimi recentnoga nihilizma, površnosti i ravnodušnosti našega vlastitoga, distopijskoga, profanoga vremena, koje više ne prepoznaje baš ništa od onoga tipa svetosti koje čuvaju mitska, religijska ili posve jednostavno, književna riječ zagledana u najobičniju, životodajuću dalmatinsku i svaku drugu maslinu. Uostalom, zar nedostižni Béla Hamvas nije napisao da ako hoćemo spoznati božansko, jednostavno sjednemo u krošnju trešnje! Legenda kaže da primjerice, »Jasmin i maslinu« (gle čuda, op. a.) dugujemo njegovim ljetovanjima na Korčuli!

Pisanje Alide Bremer, bar ako je suditi po romanu Olivino nasljeđe, nije ništa drugo nego beskompromisno slavljenje istinskoga života, a koji se danas nažalost događa u fotošopiranoj, selfie, virtualnoj varijanti. Istinski svjetonazorski, Sunce je temeljna antropotehnika(5) pisanja Alide Bremer, a potraga za maslinikom drugo ime za ono što nas, pa makar i u svojoj kafkijanskoj determiniranosti podlim i nečitljivim demijurškim »zakonom« ili Beckettovom ništavilu Kraja igre, hrabri držati glave ponad vode usuprot svemu, a ne zagnjuriti je i mirno se prepustiti virtualnome i svakom drugom šarenilu »drugoga« svijeta, dok se polako tone u mrak svakoga, pa i morskoga dna. Ako negdje treba pasti, treba pasti u korijen masline, znaju to oni malo upućeniji u poljodjelske i ine stvari.

Imam osjećaj kako će se svaki čitatelj na kraju ovoga romana upitati ‒ kako je moguće da netko svjetlost Mediterana i njegove maslinike mijenja za münstersku »prohladnost«. Odgovor je vrlo jednostavan ‒ nešto ili nekoga i ostavljamo upravo zato što smo se s njim dovoljno srodili.(6) To je tako dobro znao Jean Améry, to su znali i već spomenuti Joyce i, primjerice u nas, čovjek od itekako izgubljenoga pa nađenoga zavičaja, Boris Maruna. A da je i svakodnevni život čudesan Dvorac ukrštenih sudbina, kako to kazuje još jedan veliki Mediteranac i velemajstor pripovijedanja, Italo Calvino(7), Alida Bremer sasvim jasno pokazuje i u svojoj knjizi, nemajući poput njega u rukama tarot karte, nego obiteljske fotografije.

Jedino ta srođenost, kad jednom istinski uraste u nas poput lišća stare masline, osvješćuje to da više nema potrebe za danonoćnim, pa i zavičajnim, izgubljenim rajem. Uostalom, pa ma gdje bili, sa sobom nosimo i svoju vlastitu prazninu i svoju vlastitu puninu. Tako možemo mirno, pa na kraju i klošarski melankolično, spavati ispod bilo kojega mosta na svijetu ili na bilo kojem Sjeveru, Zapadu, Istoku ili Jugu. I ne brinuti više nizašto, pa i svoj izgubljeni maslinik ili baranjsku pustaru, potpuno je svejedno. U jednom od bezbroj svojih visoko simboličkih značenja, prije svih onome judeo-kršćanskom, maslina označava mir, a maslinova grančica novi savez božanskoga i ljudskoga. Također, vjeruje se da je Kristov križ bio načinjen od masline i cedra. Ako je točno bar ono prvo, onda svatko tko pročita Olivino nasljeđe upravo je posred sebe posadio maslinu, pa čak i tamo gore u Münsteru!

Zar uostalom, danas nije baš sve moguće, koliko i nemoguće?