Nepodnošljiva lakoća zaborava

Knjiga Proklete Hrvatice Milane Vuković Runjić (rođ. 1970.), književnice, kolumnistice i urednice, iznenađujuća je kompilacija dvadeset životopisa znamenitih, no istodobno nedovoljno priznatih hrvatskih žena o kojima je svoje nadahnute tekstove autorica već ranije objavila u obliku dva posebna ukoričenja – Proklete Hrvatice: deset životopisa: od Cvijete Zuzorić do Ene Begović (2012.) i Proklete Hrvatice 2: deset novih životopisa (2013.). Autoričina bio-grafijska faza počela je godine 2011. kada je tiskana njezina knjiga Proklete kraljice: od Nefretiti do Lady Di. Budući da su se navedeni životopisi prodavali na kioscima te da mnogi znatiželjnici, privučeni bombastičnim naslovima, odabranima, razumljivo, u okvirima nakladničke strategije »magnetskoga privlačenja« čitatelja, nisu, prema autoričinim uvodnim riječima, mogli doprijeti do razgrabljenih primjeraka obaju nastavaka Prokletih Hrvatica, ta je potreba utažena spajanjem dviju knjiga pod okrilje zajedničkog naslova. Time je projekt životopisanja Milane Vuković Runjić poprimio osobine leksikona zaboravljenih ili u nacionalnoj memoriji zapostavljenih žena te ga treba pozdraviti kao djelo od velikoga značenja za hrvatsku kulturu nastalo iscrpnim istraživanjem osobnosti o kojima se, općenito gledano, ili ništa ne zna, ili se malo zna, ili, se pak, pogrešno drži da se sve zna.

Iako je u današnje vrijeme nezahvalno govoriti o domoljublju koje se često pogrešno poistovjećuje sa šovinističkim nacionalizmom u začaranoj vrtnji vječitih međuooptužbi »ustaša« i »partizana«, valja istaknuti da je Milana Vuković Runjić napisala duboko iskrenu i našem vremenu potrebnu knjigu koja je ogledni primjerak nenametljivoga, ali odanoga i časnoga domoljublja za 21. stoljeće. Koliko se ta vrijednosna oznaka nekima možda činila zapravo negativnom ili previše patetičnom, ona je upotrijebljena u namjeravano pozitivnom ozračju ocjenjivanja autoričina pisanja o drugim ženama i muškarcima oko njih. Povijest je krcata junacima, no vrijeme je bilo na povijesnoj pozornici uperiti reflektore na nezaboravne, a ipak zaboravljene, junakinje. U svjetlu nedavne polemike oko teksta jednoga hrvatskog teologa i njegove navodno biblijske teze o prvotnosti muškarca i drugotnosti žene te, u skladu s takvim polazištem, o aktivnom i pasivnom principu življenja, svih dvadeset životopisa dokaz su protutezi zasnovanoj na jednakosti, štoviše superiornosti feminine strane čovječanstva odnosno, bolje zapisati ‒ hrvatstva.

Tko su te zaslužne Hrvatice o kojima se u knjizi bilježe s puno divljenja i zasluženoga poštovanja priče o njihovim više ili manje davno prohujalim životima? To su žene čije sudbine obuhvaćaju raspon od 15. stoljeća do samoga kraja 20. stoljeća: Cvijeta Zuzorić, Jelena Zrinski, Sidonija Erdödy Rubido, Marija Jurić Zagorka, Ivana Brlić Mažuranić, Slava Raškaj, Ljerka pl. Šram, Dora Pejačević, Vesna Parun, Ena Begović, Katarina Kosača Kotromanić, Mila Gojsalić, Ana Katarina Zrinska, Dragojla Jarnević, Julijana Cantilly, Josipa Vancaš, Olga Herak, Zofka Kveder, Cata Dujšin Ribar i Marta Ehrlich. Svaka je biografija popraćena portretom ili fotografijom, imenom i prezimenom zaslužnice, godinama rođenja i smrti, glavnim naslovom i podnaslovima koji se odnose na pojedinu životnu fazu osobe čija se biografija ispisuje, potom na dinamičan opis razdoblja u kojem je živjela ili na pojedini segment djelovanja u kojem se prizvana i prozvana dotičnica osobito istaknula.

Žigovanje istaknutih Hrvatica kletvom ne treba shvatiti u doslovnom smislu riječi, ali zato njihovo »prokletstvo« ima dvojako odnosno trojako značenje. Ponajprije, one su »proklete«, riječima Milane Vuković Runjić, zato što je »zaborav možda najveće prokletstvo koje može stići iznimnu ženu«. »Proklete« su djelomice i zato što su žene te su mnoge od njih bile izložene izravnoj poruzi i omalovažavanju ili suptilnom društvenom »discipliniranju« njihove (samo)volje. Nadalje, težina životnih udaraca koje su podnosile bez obzira na poziciju na društvenoj ljestvici i njihov status doprinosi dojmu ukletosti zbog nezavidnosti financijskoga, egzistencijalnoga, političkoga i socijalno obvezujućega položaja u kojem su se (s)našle. Primjerice, gubitak oca Petra Zrinskoga, ujaka Frana Krste Frankopana, vlastite djece i smrt Jelene Zrinski u izgnanstvu u Turskoj; pogubljenje muža i polubrata koji su ubrzali smrt Jelenine majke Ane Katarine Zrinski u samostanskom pritvoru; tu je zatim Katarina Kosača, blaženica i bosanska kraljica bez svojega kraljevstva i sina nasljednika koji je otet i poturčen; dobrovoljna samožrtva legendarne Mile Gojsalić eksplozivnim dizanjem u zrak turskoga tabora; smrti Vesne Parun i Marije Jurić Zagorke u teškim životnim uvjetima; samoubojstava Ivane Brlić Mažuranić i slikarice Marte Ehrlich; Matoševa neprežaljena i nes(p)retno završena ljubav s Olgom Herak; sušica lady Šram i zaborav na »najzagrebačkiju Zagrepčanku«, glumicu i nikad realiziranu ljubav nje i njezina vječnoga udvarača, Milivoja Dežmana Ivanova, liječnika i poznatoga vođe takozvane Moderne; smrt gluhonijeme Slave Raškaj pomračena uma; neshvaćeni feminizam duše Zofke Kveder, književnice i zagovornice ženskih prava; borba Dragojle Jarnević za egzistenciju i literarnu afirmaciju; samotnost i povučenost Dore Pejačević i, što je iznenađujuće, nesretno skončane glumačke heroine Ene Begović; zagovaranje ilirizma i operna karijera grofice Rubido zbog čega ju je prezrelo plemstvo; suživot slikarice Cate Dujšin Ribar koja se nakon gubitka muža Dubravka Dujšina udaje za negdašnjega jugoslavenskoga moćnika Ivana Ribara obilježenoga tragičnom obiteljskom sudbinom; Josipa Vancaš, gotovo nepoznata Majčica Ilira u čijem se salonu okupljaju ilirci o kojima brine umjesto za svojega muža i potomke koje je redom sve nadživjela; odlazak Cvijete Zuzorić, opjevanoga renesansnoga cvijeta dubrovačkog, u Anconu nakon muževa bankrota praćena klevetama zavidnika; neostvarena ljubav Stanka Vraza i njegove đulabijske Muze, Julijane Cantilly koja umire od raka.

Čitanje dvadeset životopisa posljeduje trima izdvojenim stanjima – ponosom, suosjećanjem i znatiželjom. Milana Vuković Runjić ne piše o živim ličnostima te se zbog prirode odabrane građe ne upušta u aktualno pisanje tračerskoga i (polu)pornografskoga štiva o biografijama glumačkih ili pjevačkih »zvjezdica« na tek četvrtini njihova životnoga puta. Posrijedi su žene sa zaokruženim ciklusom egzistencije, koje su živjele u često nezahvalnim i nestabilnim vremenima za izgradnju obitelji ili karijere. No unatoč bolestima, društvenim nametanjima, političkim i spolnim nepodobnostima, privatnim tragedijama i intimnim skrhanostima, svaka je u hrvatskoj kulturi ostavila dubok i neizbrisiv trag te zbog tih prinosa valja osjetiti ponos. Suosjećanje se javlja uvidima u nesretne okolnosti pod kojima su živjele i djelovale: obrazovane plemenitašice na rubovima carstava, umjetnički nadarene i neshvaćene samotnice, prezrene heroine koje su prelazile imaginarno zadane granice između spolova i borile se za pravo na život u svojem aranžmanu, odvažne žene, (ne)ostvarene majke koje su nerijetko sahranjivale svoje potomke i kraljice, doslovne i metaforičke vladarice područja kojem su se posvetile. Na primjer, Marija Jurić kao neokrunjena novinarka i spisateljica, glumačka diva Ena Begović s kazališnim i filmskim mandatom kratkoga vijeka ili vrhunska slikarica Slava Raškaj – kraljica svojega slikarskoga raja satkanoga od bujnoga bilja, cvijeća i dojmljivih krajolika.

Znatiželja se javlja čitanjem biografija, žurnim okretanjem stranica i upitanošću što će se dalje dogoditi u priči života svake od odabranih žena. Milana Vuković Runjić do sada je pisala i fikcionalna djela o kojima je književna kritika iskazivala oprečna mišljenja. Međutim, njezino iskustvo pisanja umjetničke proze sigurno je pomoglo autoričinoj težnji ostvarenju zanimljivosti izlaganja o nečijoj sudbini i reformiranju biografije kao dosadnoga žanra iz suhoparnih udžbenika ili leksikona. Uostalom, ako je netko vrijedan divljenja i ponovnog otkrivanja njezina/njegova životopisa kao jednoga od nezaobilaznih nastavakā i dopunā nacionalne sage, dovoljna je biografska (hi)storija sama po sebi. Autorica je k tome pazila na doziran omjer jezične razigranosti, faktografskoga nabrajanja, pripovijedanja o tajnovitim privatnim i manje poznatim životnim epizodama, emocionalnim usponima i padovima, odmjerenoga citiranja i navođenja tuđih izvora uz pomoć kojih su složene dobro »upakirane« i za suvremene čitatelje nezahtjevne, a opet u pristupu i istraživanju ozbiljne popularizirane biografije istaknutih žena i njihovih neizbježnih muških suputnika. Naime, ako se obrne stereotipna izreka, valjalo bi napisati kako iza svake uspješne žene stoji jedan uspješan muškarac ili, ni jedan, kako je pokazano na više primjera u knjizi.

Svaka od opisanih žena zatvarala se u svoj svijet umjetnosti – kazališta, slikarstva, književnosti, opere, glazbe – ili je svojom pojavom potaknula umjetničko stvaranje poput Julijane Cantilly i Mile Gojsalić, ili je neposredno utjecala na kulturna zbivanja poput Josipe Vancaš i Ane Katarine Zrinski. Nerijetko svojom ženskom sudbinom postale su zrcalo u kojem se odražava ponešto drugačija povijest i raznolikiji pogled na nju i neke njezine odličnike kao, primjerice, na Antuna Gustava Matoša opisom njegova odnosa s Olgom Herak. Milani Vuković Runjić osobito je drag Matoš kojem je tematski posvetila čak dva svoja novija romana – Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima (2013.) i Hotel u oblacima 1914. (2014.). Književnik kojem autorica od milja tepa Gustl dobio je u Prokletim Hrvaticama svoju intimnu biografiju jer je autorica pišući o njegovu emocionalnom životu i jedinoj pravoj ljubavi, Olgi, ostavila zapis o jednom nepoznatom Matošu – ljubomornom, nesigurnom i ne tako odlučnom u pogledu ljubavi za razliku od dojma o njemu koji se stječe čitanjem njegovih tekstova u kojima polemična oštrica često grubo zasijeca u lik i djelo pojedinih »prokletnica« poput Zofke Kveder, Dragojle Jarnević i Zagorke. No, Matoš je glazbom svojih redaka žene u svojoj milosti znao i uzdizati u neslućene visine, na primjer svima omiljenu Ljerku Šram.

Milana Vuković Runjić svojom je spisateljskom recepturom u osmišljavanju svih biografija nastojala biti originalna u pristupu svakoj od svojih živo(to)pisnih odabranica. Iako se po posljedicama pretežno nesretnih sudbinskih odrednica nazire tužan svršetak gotovo svake heroine – uz čitateljsko pitanje zašto je moralo biti baš tako, autorica, unatoč neminovnom kraju svake junakinje, uvijek je toliko neuniformirana u svojem biografskom pismu da ne može biti monotona. Biografičarka katkad polazi od autobiografskoga detalja kojim pokazuje mističnu povezanost svih predmeta i osoba dokazanu, na primjer, očevom vazom u njegovoj radnoj sobi s motivima oslikanima iz kista Vesne Parun. A raspredajući o životu i djelu Ivane Brlić Mažuranić, autorica radi boljeg shvaćanja »lica« poznate književnice kao njezino »naličje« uvodi usporedni ispis sličnosti i razlika sa Zagorkinim životom i preokupacijama. Jelena Zrinski, Ana Katarina Zrinska, Katarina Kosača i Cvijeta Zuzorić neshvatljive su bez barem razmjerno iscrpne i slikovito iznesene povijesne pozadine u koji su prethodno stavljene, kao u okvir u kojem oživljavaju njihovi likovi čije pojedine životne etape podsjećaju na zametke kakvih obećavajućih historiografskih romana.

Josipa Vancaš prikazana je kao ilirska dobrotvorka bez čije skrbi ne bi bilo ilirskoga pokreta, a zajedno s tekstovima o grofici Rubido, Dragojli Jarnević i Julijani Cantilly njezin životopis na intiman, domaćinski, posve drugačiji i možda odvažniji i domoljubniji način čini integralan dio tako važnoga odsječka hrvatske povijesti 19. stoljeća. Priča o legendarnoj Mili Gojsalić u početnom dijelu više sliči »biografiji« Poljica i Poljičke Republike s povijesnoga, geografskoga i mitološkoga stajališta u koju se uklapa legenda o junakinji Mili. Osim toga, pisanje ženskoga životopisa povod je za iznošenje paralelnoga muškog životopisa, pa postoji postupak biografije u biografiji – na primjer o Ivanu Ribaru govori se u kontekstu njegova suživota sa slikaricom Catom Dujšin Ribar. Ne treba zaobići i ulogu tekstova-posrednika u kojima je već pisano o nekim odabranim Hrvaticama, a autoricu su inspirirali i informirali za upotpunjavanje biografskih mozaika.

Potpisnici životopisa treba oprostiti sitne činjenične pogreške sadržane, na primjer, u rečenici o kraljici Katarini Kosači: »Njezina majka Jelena potjecala je iz zetske kneževske kuće Bališića i bila je kći Bališe III.« Niti su Bališići, niti je Bališa III. nego – Balšići i Balša III. No, kao što je već naglašeno, autorica se potrudila iz različitih izvora okupiti najvažnije podatke i od njihove šume oblikovati tekstovnu »površinu« na čijoj su teksturi uočljivi detalji, odnosi i za svako opisano doba posebna društvena atmosfera i prilike. Metodološke dosljednosti radi, možda na kraju knjige još nedostaje popis izvora i literature koji su poslužili za biografsko istraživanje. Takvi popisi značajni su zbog mogućnosti širenja daljnjega interesa za znanjem o temama načetima u napisanim tekstovima.

Proklete Hrvatice: dvadeset životopisa Milane Vuković Runjić svakako je knjiga protuzaborava na dvadeset žena za čiju potpuniju uključenost u nacionalnu memoriju borba tek predstoji, kako tvrdi autorica. Tom biografskom zbirkom i podsjetnikom odaje im se dužno priznanje te se od nedopustivoga kolektivnog nehaja pokušava spasiti sjećanje na njih. Glavne su kvalitete ukoričenih životopisa spoj književnoga izraza i povijesnih činjenica, pronalaženje osobitoga kuta gledanja na svaku od biografski portretiranih žena, empatičnost u nastojanjima psihološkoga shvaćanja subjekta čiji se život objašnjava i oslobođenost od jednostranosti i političke nekorektnosti ekstremnoga feminizma. Skupljeni životopisi na jednome mjestu nisu tek sažaljenja vrijedni primjeri konvencionalne ženske tragedije za čitanje s maramicom u ruci, nego zajedno tvore tekstualni vremeplov koji ih sve spaja u jednu cjelinu traženjem objektivnih i subjektivnih podudarnosti i razlikâ u ispričanim životima. Istodobno ti su životopisi sastavni dijelovi važnih spoznaja o jednoj naciji i o jednoj kulturi koja tim više postoji čim se više sjeća svojih pripadnika i svojih neizostavnih pripadnica.