Moj brod u boci

BALADA O LICEMJERJU

Od susreta s granicama licemjerja, odnedavno,
postao sam bogatiji za nova razočaranja, i boli,
za koje se ne prodaju antidepresivi; traju dugo,
jer je i farizejstvo bezgranično, i nepredvidivo,
kao aritmija života, nakon sviju mirnih godinâ

S logaritmima sreće, iznova, imao sam nesreću
bez podrške anđela, u računima hrvatske naive,
gdje seljaci kovali su zvijezde za božićne jelke:
ovdje slatkiši bili su besplatni, i fino upakirani,
da se negativci ne dosjete jadu, te počnu pucati

Zaražen virusom dobrote, neizlječivom bolesti,
još iz minulih tihih stoljeća, honorirao sam laži,
riječi pogane iz lijepih usta: činilo se nemoguće
da tu ne izrastu ruže, kukurijek, majčina dušica,
uza svu njegu i zlatnu prašinu, darove svjetlosti

Kad prevare te vrli suputnici, u koje si vjerovao
i hranio im ambicije, kao rijetko sjemenje zloće,
preostaje tek ruganje, ali na vlastiti račun: jezik,
još topao i vedar, kao nevin u ludnici broji dane
smračen od blještavila, laži, podvala; no farizeji
putuju tajnim jezikom, ne silazeći na granicama

BAUK OPTIMIZMA KRUŽI EUROPOM

Tektonski poremećaji u glavama moćnika, odvajkada,
mjere se mikronima, sićušnim pomacima, nevidljivim
za obično oko; Bog je na njih zaboravio, širivši ljubav
među ljudima i životinjama, živim i neživim cvijećem:
a moćnici bijahu zaljubljeni samo u sebe, u svoju moć,
zarobljeni u gluhoj pohlepi, nudeći ogoljen optimizam

Moćnici ubijali su nježno svoje podanike, i osmišljeno,
ljubeći skutove još moćnijih, da bi ovjerili zajedništvo,
te prebrisali naftne mrlje na nečistim savjestima: nikad,
ni ljeti ni zimi, sa svojih prozora ružičastih nisu vidjeli
potrebe onih koji se hrane iz kontejnera, njihovo sutra;
lagali su uporno o sretnoj budućnosti, s prstima u medu

Bauk optimizma sada kruži Europom, u sjeni bombaša,
i trule demokracije što zaklinje se u svjetlo kojeg nema,
kao ni obrambene mehanizme za ljepotu smrti; i anđeli,
sa svojim neonskim bakljama, više se ne snalaze u tami
i rasulu obiteljskih vrijednosti: u pohodima Nečastivog
laži su postale istine, a za nesreće skrbi dnevna politika

CRNI KRUGOVI NA VODI

Kao crni krugovi na vodi šire se vijesti, zastrašujuće,
o bombašima-samoubojicama kao globalnom teroru,
sada već pristiglom u samo srce Europe: Pariz, Nica,
Bruxelles, München... jasni su znaci evolucije ludila,
rekao bi Jendričko; i nitko više nije dovoljno daleko,
niti preblizu zločinu, da ne bi bio zasnovano sumnjiv

Kao crni krugovi na vodi rađaju se bolesti, još dječje,
kojima nema lijeka, zbog manjka ljubavi: unikatnost
takvog oboljelog briše statistika, kao žilava životinja
bez okusa, boje i mirisa; riječ je, kažu, o padu u tamu
ili Wertherovu sindromu, a on ne zna za granice boli,
nit’ za godišnja dobâ; svaki mu je dan pogodan za zlo

Kao crni krugovi na vodi rastu strepnje, sve krupnije,
da će se dogoditi novo krvoproliće, možda već danas,
i to u mom gradu: unezvijereni pogledi ne bude nadu,
jer teroristi su nepredvidivi, kao momci iz susjedstva,
tek malo mračniji i neljubazniji; oni su slijepa pastva
radikalnih ideologâ, likovi bez lica, educirani za smrt

Kao crni krugovi na vodi putuje panika među ljudima
naviklim na nesreće, epidemije i strah; tko će umrijeti
a tko preživjeti – slavodobitno će izvijéstiti žuti mediji
uz najvažnija burzovna izvješća: životi običnih gutača
vijesti, s društvenih mreža, ionako su im nezanimljivi;
vječni život namijenjen je sretnicima, koji će ga platiti

BLAŽENE MAHNITOSTI

Do sveopćeg rasapa svijeta caruju mahnitosti, potiho,
poput crvićâ u jabuci, i nadasve učinkovito: do sitosti,
i njihove pune zrelosti, manije se šire brzinom svjetla,
utiskujući svoj tamni sjaj u kuću čovjekova podrijetla

Ako se ratuje uime Stvoritelja, a protiv njegove volje,
pobjednika i poraženih nema, ali ima krvi do koljena:
potrošnja pesimizma sve je veća, kako rastu i nevolje;
a uhode i žbiri dokazuju zašto je domovina nevoljena

Što nam još preosta od običnog života, od ljepote ruže
u vlastitu vrtu, koji više i ne diše, jer miris ludila puže
i u sobe roditelja, usred bijela dana, a naočigled djece:
blažen je onaj koji i za smrt može izmoliti svoje svece

U okrilju mahnitosti, gdje ništa nije sveto, tek krikovi
očajnikâ, ili slomljenih duša, bljesnu u globalnoj tami:
pravednici tada padaju prvi, jer su im se izgubili snovi
o zemlji pravednosti, bez laži; svoju muku gutaju sami

MOJ BROD U BOCI

Kao brod u boci ljulja se život moj, svakodnevno
na virtualnim valovima, razapinje jedra unakrsno,
i nadasve naivno: put moga broda ne ovisi o meni,
jer njime upravljaju vjetar i sunce, magle i oblaci,
kroz sva četiri godišnja doba; mornari su ga izdali

Moj brod se ne sakriva, nego plovi u nepostojanje
svega vidljivog i osjetilnog, po pokrajinama duha,
i pomiren sa čistim sekundama vječnosti: vampiri
koji su ga čekali u zasjedama, ostali su bez kruha,
a vrli im potomci u istoj domovini postali su žbiri

Moj brod u boci imao je luku, u tajnom kutku oka,
iz koje davno je isplovio, po tihom redu plovidbe,
u predjele koje se htjelo osvojiti: i Scile i Haribde,
kao i druge ljupke nemani, nije se moglo pregaziti
bez bučnih žrtava; u slobodu bilo je opasno ulaziti

Još gledam more gdje se k meni penje, i kažem njemu
more zlato, poput Pupačića, štiteći moj brod u boci
na putu bez povratka: nisam život spašavao zlatom,
nego posadu dok brod je napuštala, uoči svih olujâ:
moje srce mornari su nagradili ‒ medijskim blatom

KAD PORUŠIŠ ZIDOVE

Kad porušiš zidove samoće, podizane godinama,
ukazuje se svjetlo, bez tunela, u kom nema sjaja,
niti čistoće pejzaža; dvorišta s djecom, zavičajna,
koje si pamtio, ispražnjena su od glasova anđela,
i drugih metafora zbilje: privatnost je isključena

Slobodno tržište idejâ slaba je utjeha, kao oblaci
koji ne donose kišu, ili arije što se ne mogu čuti,
jer je Edith Piaf odavno mrtva; moguće je i smrt
razumnih riječi vrlo blizu: nismo ih znali otčitati
na društvenim mrežama, prije globalne depresije

U kulturi beznađa i nije važno kako će preživjeti
usamljenici, kao i oni nenaviknuti na prosperitet,
ako je nejestiv, pun konzervansa: pravi je raritet,
umjesto tartufa, naći komadiće sreće, čak i u snu
koji ti ne dolazi na oči, ni u mračnoj utrobi slova

Može li se još sačuvati vlastiti dom, izvan zidova
samoće, osluškujući tek tragove prijateljâ: ovdje,
na sjeverozapadu svijeta, kao krajnji čin povijesti
više ništa nije nalik sebi; od bjelosvjetskoga kiča,
i lažnih obećanja, sada se spašava ‒ tko još može

MANIPULATORI ZBILJOM

                                          A.G. Matošu u spomen

 Sve više mi se čini da ne boravim na ovoj Zemlji
gdje sam rođen, nego na nekom drugom planetu,
meni nepoznatom: svemoćni mi mediji poručuju
da ono što slušam – i ne čujem, jer samo oni čuju
pravu istinu o pjevanju lastavica u mom dvorištu

Tako me manipulatori zbiljom smanjuju u brojku
ili osobni identifikacijski broj, bez rodnoga imena
i prezimena, pretvorivši me u bezličnog poreznog
obveznika: šireći obmane oni nemaju protivnika,
osim još gorih lažaca, opakih, i prepunih krimena

Da laž do laži može postati hranom cvrkuću ptice,
dok nam se pretci prevrću u grobu: guske u magli,
zarobljene u prošlosti, oživljuju ponovo tihe aveti,
poput krtica, kada izmile iz svojih rovova; plaveti,
one za disanje, i zdravlje, nudi nam se na kapaljke

Kada zaborav je na visokoj cijeni – caruju tužaljke
i već odavno istrošene ideologije, bez budućnosti,
o čemu je još Matoš, zdvojan, pisao; a naši mediji
kao psi tranzicije poglodali su i kosti demokracije:
mjesto sretne domovine ceri nam se smrt Kroacije

KAKO IZGOVARATI NJENO IME

                                                   Željku Sabolu(1)

Izgovarajući njeno ime ‒ Hrvatska, još nisi znao,
niti mogao slutiti, za sve nesreće što će je pratiti,
nevjere i omče, kajanja i prijetnje, za bojovnike
kojih nema više: mrtvima, ona nije bila tek dom,
nego i jedino utočište, nasuprot surove povijesti

Izgovarajući njeno ime: Hrvatska, tu čudnu riječ
što stoljećima samo si je sricao, često si se pitao
zašto su kuće bez ljudi, a posjedi bez gospodara,
ne nalazeći odgovora: oni sačuvali su domovinu
žrtvujući sve što su imali, s molitvom na usnama

Izgovarajući njeno ime: Hrvatska, već u strepnji,
vidio si spodobe, nalik na svoje susjede, u bijesu
zbog vlastite nemoći, malenosti pod zvijezdama;
a došljaci, sretni u pijanstvu, izronivši iz mitova,
jedino su znali otimati ‒ sve do praznih kolijevki

Izgovarajući njeno ime: Hrvatska, umjesto bajke
o kojoj si sanjao, pred tobom se prostrla pustinja,
jer govor zapovijesti, ili laži, nisi želio prihvatiti;
u nekom neratničkom dobu možda nas ipak čeka
posljednji dio zakopanog blaga: sretna Hrvatska

MOLITVA NA MORSKOME ŽALU

Bože moj, pomozi onima kojih se domovina odrekla
i sada putuju, od nemila do nedraga, u golemu strahu
da se neće domoći obale spasa: protjerani iz domova,
sa svojih vjekovnih ognjišta, izgubljeni su u svemiru,
i traže zemlju koja bi ih udomila, da bar umru u miru

U bijegu od bezumlja vlastite braće, ogrezle u teroru,
prognanici više ne vjeruju ni svome bogu; samo krici
upućeni u nebo, na surovim valovima, bili su s njima:
k’o bjegunci iz pakla postali su i brodolomci, u tmini,
usred oceana; na morskome žalu zastali su, izubijani

Začudo, hvatanje kopna značilo je nastavak kalvarije
za patnike koji su preživjeli; njih čekaju nove granice
i poniženja nedostojna čovjeka; smrti, bolesti i vapaji
ne stižu u srca birokracije, jer moćni žele svoje nacije
bez miješanja krvnih zrnaca; tome služe meci policije

Bože moj, budi milostiv prema očajnicima bez zemlje,
i oni su Tvoja djeca, rođena da budu nevjerna, grješna,
bez vlastite krivice; neka je Tvoja ruka blaga i utješna,
jer u Europi demokracije i žrtvama su zatvorena vrata:
u žudnji za slobodom narodi pate, silnici igraju se rata

PLIVAČ NA VALOVIMA POEZIJE

                                                 Nikici Petraku, u spomen

 Blaženo doba sad je već iza tebe, za čitavu vječnost,
kad život više nije opasan: pridružujući se predcima
možeš biti spokojan; ili izazivajući anđele uzvicima
kao dječak, u zipci pjenušav, potvrđivati i odrešitost

Ti uistinu nisi izgubljeni putnik bez nade u povratak,
jer znao si izvršiti i upis ljudske ljubavi u srca stvari;
a ljubav ne umire s tijelom, otporna je na trošne tvari
i nadasve bliska Bogu: tebe još čeka nebeski zadatak

Život se mora negdje nastaviti, naslutio si u riječima
onima starinskim, slobodnim, trajnim poput kamena:
ostao si plivač, na valovima poezije, zaslužna imena,
i to u jeziku hrvatskom, izloženom otimačkim očima

U gradnji nekog tišeg svijeta bio si usamljen i čudan,
znajući tek da zakoni ljudski nisu ni prirodni ni jasni;
prešavši Aheront, sasvim sabran, ušao si u krug časni
naših besmrtnika: tu ostaješ milostiv, i vječno budan (2)

ONO NEIZRECIVO, ŠUTNJA

                                              O čemu se ne može govoriti,
                                                              o tome treba šutjeti.
                                                          (Ludwig Wittgenstein)

Ako je nešto neizrecivo, to znači da postoji, kao šutnja,
ovdje i sada, kao nevidljiva gruda snijega što se kotrlja
između prošlosti i budućnosti; zagonetka života i smrti,
poput ljubavi, izvan svih je mjerila, jer dotiče zvijezde,
bez obzira na godišnja doba: to vazda je spoznaja Boga

Kako pupoljci čuda mogu rasti na suhoj grani, ozareno,
tako i tišina oplođuje riječi, nakon godinâ suše i mraza,
da misli ne bi odlutale, u nepovrat: one se rađaju mrtve,
sve dok im ne udahnemo uzrok, i smisao, ili gola slova,
od kojih će Marko Marulić moći skladati verse hrvacke

I pismo o lišću koje pada bijaše neizrecivo, nespoznato,
sve do Josipa Severa, do njegove prugaste krvi, vapaja,
sred semantičke pustinje: oaze točnih riječi, mističnih,
spašavaju nas od njihovih nejasnih značenja – ogoljelih
i osiromašenih do besmisla; brbljanje je opasno za dušu

Valja nam prijeći u tišini do jasnoće gologa tla, i svjetla
slobodnoga svijeta, još za života, uoči smrti čistih idejâ:
narod unesrećen nijemošću nema budućnosti, on ponire
u nevrijeme, u neizrecivost vlastita bića, nemušti govor,
kojemu je rodnost nemoguće potvrditi, poslije nestanka

PUT DO SEBE

Ni kriv ni dužan procvao je crni tulipan, sred ljeta,
na asfaltu, razdjevičen zbiljom, i srčanom manom,
kao svjedok nestaloga kisika u očima bezumnika:
tako je opet rođena mržnja među ukrasnim biljem,
uoči dodjele Trnovog vijenca, 5. srpnja, u Nigdini

Naučio sam da ne treba vjerovati u čuda, uz batinu
okrenutu naopako: nedokučive su suze Gospodnje
dok padaju po zemlji, žalosnoj, koja strepi u znoju
lica svoga; najteže je naći put do sebe, onaj zdenac
iz kojeg se osvježuju anđeli, ne marivši za presude

Zapravo treba žaliti one koji prešućuju ti ime, lice,
i pjesništvo kojemu se vraćaš, tim jasnim jezikom,
proizašlim iz sna: tko je ijednom trpio grudobolju,
ili posljednjim snagama probirao riječi, smirujuće,
znat će otkupljenje naći – i za najljigavije nasilnike

Čovječe, ne hodaj malen ispod zvijezda,nikad više,
kazao bi Šimić, držeći tihe molitve i za bešćutnike,
ili još neotkrivene lažljivce; iako siromašni duhom,
oni su vječni vlasnici magle, svom jedinom imanju:
ni zagovori svetaca ne mogu im pomoći u neznanju

TVOJE OČI, PO SJEĆANJU

                                                                       Anici

 Po ultramarinu neba upamtio sam tvoje oči,
zasanjane, izvan pustog prostora i vremena,
s pogledom na sliku Bogorodice: na samrti,
umjesto riječi, progovorile su suze, rječitije
od stotinu psalama, ubojitije od snajperista,
jer se nisu mogle odmoriti, zaustaviti patnju

Nešto neprolazno, mudro, ostalo je upisano,
duboko, kao na starim bakropisima strasnih
majstora: u tvojim očima, dok si se podizala
na svaki dječji dah, i nenadani jecaj, uporno,
oblikovala se strpljivost, brižno majčinstvo;
sve to nepravedno ti je oduzeto, bez razlogâ

Sada tvoje oči putuju, od nemila do nedraga,
snimljene tek u mom sjećanju, poput bisera,
otkrivenih usred čudne noći, usred ništavila:
doba je bezumnosti, kada pijanci politiziraju
a potoci i jezera ne blistaju niti na mjesečini,
dok prosvjeduju zbog otrovâ; ili se tako čini

Pamtim tvoje oči jer ne gube sjaj, ni prisnost,
nakon toliko godinâ: ova sudbinska odanost
možda nije od ovoga svijeta, kao ni oproštaji
koji ne prestaju, iako su sva svjetla pogašena,
a srce ti uporno radi; čuju ga svemirski turisti
na letovima do raja, kao svoje zadnje postaje

SOBA IZ DJETINJSTVA

Ponekad pomislim kako dobro bi bilo zaspati čvrsto,
i onda se probuditi u nekoj drugoj kući, osvijetljenoj,
koju nikad nisam posjetio, a sve mi je poznato u njoj:
knjige na policama, nerazvrstane, kao i putovi i ceste
od posebne državne skrbi; u kuhinji, na stolu cvijeće,
i šalica s kavom bez kofeina, kad srce pjeva uz svijeće

Dok sjedim u sobi iz snova, ugledah na oknu zavičaj,
zelen kao oči djetinje, s njivama i oračima u proljeće,
tad priroda mijenja svoj plašt, jer novo stiže stoljeće:
na nebeskim stazama, umjesto zvijezda, sjaje kometi,
i njihovi kristali žare čelo moje, zapisuju mi sudbinu,
a ja ni danas ne znam kakva će biti, koji su joj dometi

U očekivanju čuda, uz milosti profesionalnih ubojica,
puštam korijenje u toj drugoj kući, sobi iz djetinjstva,
gdje me ne dotiču stvari ravnodušne; samo mala ptica
sužena u kavez od slobode, pravi je dar mog očinstva:
kao vječiti podstanar, kojeg zlosilje je spustilo do dna,
sad slavim život, i čekam da me pucanj probudi iz sna

DJECA (SAMO)UBOJICE

U sustavu nasilja kojem svjedočimo, kao spotove
iz doline suza neznani borci šalju prijetnje svijetu
da pripremi se za nove smrti: u mračnom vilajetu,
gdje i zvijezde trepere, u strahu, najavljuju ratove
i ništavilo za nevjernike; a ne zna se tko su vjerni,
ili odabranici za život vječni; putovi su bezmjerni

Najteži je zločin od nedužne djece stvorit ubojice,
jer ona i ne znaju što čine, i zašto to čine potajice;
takva je nevidljiva ruka zloduha: pomračena uma,
i zbrisanih sjećanja, djeci nacrtati lice zlog nauma
kao igru što će ih spasiti; tad dobit će krila anđela,
i svoje mjesto u raju, iako će postati ‒ šaka pepela

Od nepodnošljive lakoće ubijanja gori su vriskovi
onih koji će preživjeti, kada ruše se i zadnji snovi,
a pomrčina pameti trese Europu: ceri se Nečastivi,
dok birokrati smišljaju – mogu li oblaci biti jestivi,
i kako sustići bjegunce pred smrću; u goloj panici,
već nitko ne zna tko će pasti na zatvorenoj granici

U GLOBALNOM SVIJETU

Usamljenost prva prodre, između zemlje i zraka,
u svakome kutku uspomena, kao i tisuću godina
prije nas, kao i svaka tragedija, osobna i strašna;
ona raste poput vjetra, kada ne zatvoriš sva okna
na kući koju nemaš: tako je rođen Munchov krik,
u očima posve nepoznata čovjeka, obezglavljena

Ako se osjetiš sâm, u gomili navijača, s kopčom
na ustima, i napušten, znaj: nitko ti pomoći neće
jer nisi prodao dušu, niti prekrio oči pred slikom
nadolaska oluje; u globalnom svijetu, zaraćenom,
nijemost se plaća, i uza sve laži sramotnih vođâ,
koji cere se na zvijezde, uboge, kao suze djevica

Ipak, nitko ne može prevariti vrijeme, ili prikriti
kasnu jesen, kad zrije siromaštvo, caruju bolesti,
a azilanti tragaju za utočištem; jahači apokalipse
tada ponovo jašu, donoseći užas kao melodramu:
u globalnom svijetu obilja, kojem ne pripadamo,
još samo samoća hrani nas brižno, bez prestanka