Komedija o ljubavi, dolarima i odlukama u životu ili Glembajevi sa sretnim krajem

Kalman Mesarić, svestrana kazališna ličnost, kao dramski autor najpoznatiji je po komediji Gospodsko dijete, kazališnom fenomenu i pravom hitu. Praizvedba 1936. godine u zagrebačkom HNK doživjela je preko stotinu izvedbi, a kasnije se komedija igrala po cijeloj bivšoj Jugoslaviji u preko dvadeset profesionalnih premijera i nebrojeno amaterskih. No, Mesarićev opus ima još nekoliko zanimljivih djela, a pred vama je komedija I u našem gradu... praizvedena 1934. godine u HNK Zagreb.

Kao i kod drugih Mesarićevih komedija radnja je suvremena, a ovdje se zbiva krajem tridesetih u Zagrebu. Dominantna tema su joj zavrzlame u ljubavnom peterokutu: ambiciozni advokatski pripravnik, naivna prodavačica, intelektualka tajnica, bogata advokatova žena, te jedan romantični poštar. Međutim, dodatnu dimenziju priče daje društveno okruženje u kojem se komedija zbiva, jer kroz dinamičnu priču o krađi dolara dobivamo i sliku zagrebačkog visokog društva.

Sadržaj: ljubav i dolari u odvjetničkom uredu

U odvjetnički ured dr. Šikuša, uglednog, bogatog i moćnog odvjetnika, dolazi mlada prodavačica Nada i traži odvjetničkog pripravnika dr. Kleka. Kleka nema pa Nada objasni tajnici ureda Miri da ju je dr. Klek zavodio pa ostavio zbog čega se gotovo bacila pod tramvaj. No, nakon što je otišao na put u Beograd pisao joj je divna pisma pa ga je sad htjela vidjeti, to više što joj je večer prije zakazao sastanak na koji nije došao. Dolazi poštar Alojz s poštom koja uključuje i pisma iz Amerike u kojima su obično čekovi ili dolari, a nakon odlaska Nade dolazi i dr. Klek. Mira je s njim u ljubavnoj vezi pa ga napadne zbog pisama maloj prodavačici ali on tvrdi da ne zna o čemu ona govori. Dolazi i gđa Šikuš jer se želi sa suprugom dogovoriti o ljetovanju na koje uskoro kreće. Na put, i to na krstarenje luksuznim parobrodom, ide i dr. Klek koji silno žali što ne može povesti i Miru, a on i gđa Šikuš odlaze do odvjetnika Šikuša koji je na sastanku odbora neke firme. Već smo prije doznali da se i poštar sprema na put zbog zdravlja, a na kraju čina ponovno dolazi Nada sva oduševljena i kaže šokiranoj Miri da joj je dr. Klek u međuvremenu poslao i karte za krstarenje.

U drugom činu se svi likovi iz prvoga susretnu ali u Splitu, na palubi broda koji za sat vremena treba krenuti. Prvo su tamo Klek i gđa Šikuš koji kao ljubavnici idu zajedno na krstarenje i pokušavaju to prikriti ukrcavanjem u Veneciji. No, u Splitu nagrnu Zagrepčani koji ih vide. Nada dr. Kleku prvo zamjera što nije došao pred nju na stanicu, ali mu oprašta jer je tako sretna zbog njihova pomirenja i putovanja. Klek tvrdi da ne zna o čemu se radi, ali mu obje žene ne vjeruju dok ne dođe i poštar Alojz, i on kao putnik, koji otkrije tajnu pisama. Alojz je već dugo zaljubljen u Nadu, a kad je vidio kako je nesretna zbog prekida s Klekom počeo joj je pisati pisma ljubavi u njegovo ime i poslao joj je karte za krstarenje ne znajući da će tu biti i Klek. U novinama je objavljeno da su dolari koje je američka firma slala uredu dr. Šikuša nestali pa se sumnja na poštanskog službenika, a gđa Šikuš optuži Alojza, jer odakle siromašnom poštaru toliki novac za dvije karte za krstarenje. Na kraju dolazi i Mira, jer ona zna za pronevjere dr. Kleka i došla ga je upozoriti na opasnost. Svi se vrate u Zagreb zbog istrage a brod isplovi bez njih.

Treći čin dovodi sve likove u hodnik ispred ureda okružnog suca gdje se raspliće afera oko dolara. Likovi izlaze iz sobe i pričaju što je bilo. Nada je kod suca obranila Alojza jer je rekla (na Mirinu sugestiju) da je dovoljno vidjeti tko je preuzimao poštu od Alojza i tako se otkrije da je gđa Šikuš potkradala muža. No, advokat povuče optužbu što provodi Klek trčeći okolo. On nam kaže da je Šikuš planirao ovo iskoristiti da se »riješi supruge«, ali kad je vidio da će izbiti veliki skandal odustao je. Mira pak traži od Kleka da se odluči i prijeti mu optužbama o njegovim pronevjerama za koje zna. Gđa Šikuš ih sve izvrijeđa tvrdeći da ni guske ni intelektualke ne mogu zavesti muškarce nego ona koja uzima što želi. Klek odlazi poslušno s gđom Šikuš, a Mira u sudačku sobu da ga »otkuca«. Alojz je oslobođen optužbi i vraćen na posao, ne žali što je potrošio sav novac na putovanje na koje nije otišao i jedina želja mu je Nadino uzvraćanje ljubavi. Međutim, ona je zbunjena (i dalje je zanima što je s Klekom) i to ne može prihvatiti ali ga moli da joj i dalje piše pisma. Na kraju Mira ne optuži Kleka, jer ne želi postati kao i oni, nego odustane od njega a gđu Šikuš pred sudom dočekaju ovacije dobrotvornih udruga kojima je predsjednica a koje joj daju potporu za pretrpljenu nepravdu.

Žanr: zabavna komedija napeta kao krimić

Prilikom prvog čitanja komedije I u našem gradu... čitatelja naprosto osupne sličnost s Krležinom dramom Gospoda Glembajevi. I Mesarić prikazuje zagrebački milje visokog društva u kojem vlada bogati i korumpirani advokat koji sjedi u raznim upravnim odborima i posjeduje brojna poduzeća; njegova žena je bogatstvo donijela mužu iz ljubavne veze s jednim starijim bogatim gospodinom, a oboje se silno žele prikazati dobrima i plemenitima iako su pokvareni i licemjerni. Sličan je i okvir priče, skandal oko pronevjere velike sume novca koji se na kraju zataška i upravo loši likovi dožive ovacije i pohvale. Izgleda kao da su i Mesarić i Krleža čitali istu crnu kroniku ili čuli iste društvene tračeve odnosno poznavali Glembaja/Šikuša. Kako kaže Mesarić o Krležinoj Ledi: Od ‘Agonije’ ovamo lansiraju se po našem gradu pred svaku njegovu premijeru »raskrinkavanja«. Ovo lice drame je ona poznata zagrebačka ličnost...(1), ali je očito to slučaj i kod Mesarića.

To nije loše samo po sebi. Umjetnost je od antike bila realistička, govorila je o svijetu oko sebe, bez obzira zvali je mi »oponašanje« (mimezis, kako je to definirao Aristotel) ili »ogledalo o prirodi i ljudima«, kako je to govorio Shakespeare. Legitimno je dakle uzimati i osobe iz svoje okoline kao uzore i priče iz stvarnog života i društva oko nas.

Međutim, u tom prikazivanju istoga društva Krleža i Mesarić su napisali dijametralno različite drame. Pri tome Mesarićevo djelo nije ni malo »slabije«, ili »niže« od Krležinog, ili njegov »puki odjek«, ne! Mesarićevo djelo je isto tako zanimljivo i kvalitetno ali – namjerno drugačije ‒ namjerno napisano u drugom žanru i iz drugog svjetonazora.

Kalman Mesarić je tekst I u našem gradu... izričito žanrovski obilježio kao komediju: »komedija u 3 čina« pisalo je na plakatu i uz objavu u knjizi. O tome je i cijeli razgovor objavljen u medijima u kojem sam autor objašnjava da je želio napisati laku, zabavnu komediju(2), a tendenciju kako se to tada zvalo (ili »bespoštednu i hrabru socijalnu kritiku društva« kako bi se to zvalo danas) pokazao je kao fakte ali ostavio u pozadini.(3) Svjestan društva oko sebe želio je slabosti društva pokazati kroz njihovu komiku, kako sam kaže: Na kraju krajeva svi ti društveni skandali, koji se zbivaju oko nas, nose u sebi uza svu svoju tragiku jasne klice smiješnosti i slabosti našega društva.(4)

Njegov izbor je vrlo važan jer: Komedija je dramska vrsta koja prikazuje rješive sukobe društvenog ili psihološkog karaktera sa sretnim krajem i junacima nagrađenim prema zasluzi (dobri nagrađeni, a loši kažnjeni) pri čemu izaziva smijeh i pozitivne emocije poput radosti, zadovoljstva i sreće te time afirmira temeljne vrijednosti društva.(5) Upravo zato je ponajprije Mesarić krenuo iz rješivog (i osobnog) problema, dakle ne iz prikazivanja problema korupcije ili mana društva nego iz ljubavnog peterokuta. Drugo, nije priču ispričao iz pozicije najlošijih likova (na sceni nema advokata Šikuša) nego kroz likove onih najboljih u društvu, prikazao je njihove probleme, ali i zablude da bi im na kraju dopustio izlazak i sretan kraj.

Svaka se komedija vrti oko nekog objekta želje, a čak i kad je tema neka karakterna mana (npr. škrtost) mora biti i neki ljubavni objekt želje oko kojeg se likovi sukobljavaju. Ljubav je i u Mesarićevoj komediji dobar dramaturški razlog zašto su na sceni samo likovi uključeni u peterokut (uz iznimku advokata Šikuša, ali on u tom peterokutu i nije aktivan »po ljubavnim pitanjima«). Zanimljivo je da je najčešći objekt želje u komediji ženska osoba oko koje se bore muškarci, a Mesarić je okrenuo ploču i pokazao zgodnog mladića, dr. Kleka, kao objekt želje tri različite žene – mlade i naivne prodavačice, intelektualne tajnice i bogate razmažene gospođe. Osim efekta iznenađenja i dramaturške umješnosti autora, možda je to bila i posljedica emancipacije žena u društvu koju nam je žalio pokazati.

Što se radnje tiče, za zaplet jedne komedije sasvim bi dovoljno bilo raskrinkati odnose u spomenutom četverokutu, ali Mesarić ide korak dalje. Obogaćuje radnju tako da dodaje drugu razinu objekta želje koji pokreću zaplet i rasplet. Pismima i kartama za parobrod radnju pokreće poštar kojem je objekt ljubavne želje mala prodavačica Nada, pa stvara dodatni ljubavni trokut koji se djelomično preklapa s četverokutom. Rasplet svih tih ljubavnih geometrijskih oblika uzrokuje jedan materijalni objekt želje, odnosno novac koji gđa Šikuš želi a ne dobiva dovoljno od muža pa ga odluči otuđiti, što se u trećem činu otkrije i uzrokuje društveni skandal.

Tim preplitanjem objekata želje Mesarić je dobio dinamičnu radnju napetu poput krimića, koju vodi silno vješto i neprestano izvlači duhovite efekte. U prvom činu nam pokaže sve likove, ali dijelove četverokuta polagano razotkriva, kako likovima tako i nama (gledateljima), po principu zabuna i krivih tumačenja. Prvo mislimo da se radi o ljubavnom paru (dr. Klek i Nada), onda shvatimo da je i Mira zainteresirana, dolazi poštar koji je također emotivno uključen, a tu je i nesporazum oko toga tko je kome pisao pisma i tko ide na put i zašto. Drugi čin ima savršenu vodviljsku situaciju na palubi broda gdje se likovi skrivaju i bježe jedni od drugih pokušavajući sačuvati svoju tajnu, dok se na kraju javno ne otkriju svi dijelovi ljubavnog peterokuta.

U trenutku kad izgleda da je iscrpljena napetost i potrošen interes gledatelja, Mesarić uvodi aferu oko ukradenih dolara i otvara prostor trećem činu. Tu se kreće u novi krug otkrivanja, ovajput rješenja oko krađe (tko je kriv i kako će biti kažnjen), ali i ljubavnih zavrzlama (tko koga zapravo voli i s kime će otići) i drži nas u napetosti iščekivanja raspleta do kraja. Kako kaže Jutarnji list u kritici,radnja grabi napetošću gledatelja.(6) Komediografski repertoar nagovještaja, zabuna, nesporazuma, laganja, izbjegavanja suočavanja ovdje je odlično posložen. Sve što se u komadu događa je ne samo logično i proizlazi ili iz radnje ili iz karaktera, nego to autor i vrlo umješno najavljuje bilo kroz šalu (moguća zaljubljenost poštara, afera oko krađe dolara), bilo kroz emociju (Mirino zajedljivo spominjanje brige gđe Šikuš za dr. Kleka prilikom jednog partija), a prilikom raspleta, kao u pravom krimiću, svi likovi mogu biti krivi i imaju svoju motivaciju za to.

Likovi: prepoznatljivi i opći ili tipske uloge s karakterom i integritetom

Vrlina likova je da su, kako kažu u Jutarnjem, i prepoznatljivi i opće ljudski(7), jer ih je Mesarić očito poznavao i viđao u svojoj okolini. Oni su možda na prvi pogled »samo« tipovi: zavodnik, naivka, dokona gospođa i intelektualka. Međutim, njihovo ponašanje pokazuje čvrstinu karaktera i punoću jer ih je pisac postavio u scensku logiku radnje dosljednu njihovom karakteru.

Dr. Klek je mlad i zgodan advokatski pripravnik ali beskrupulozan, jer su mu najvažniji karijera i uspjeh u društvu. Kao suvremeni Jazon(8) svjestan je svoje privlačnosti i koristi žene kako mu odgovara: bogate da ga financiraju i pomažu mu u karijeri (gđa Šikuš), siromašnije za zabavu (Nada) ili za usluge na poslu (Mira). Ima on i svoje prioritete, zavodi Nadu jer je zgodna i privlačna, ali kad mu se Mira zaprijeti ‒ ostavlja je. Ipak najradije bi ih imao sve odjednom, jer kad se gđa Šikuš na njega naljuti na brodu i izgleda da će sići s broda, dr. Klek će se odmah se okrenuti maloj Nadi i ponuditi joj ostvarenje svih njenih snova, da mu ne propadne put. Međutim, kad je na kraju stjeran pred zid i doista mora izabrati (jer ga Mira ucijeni i zaprijeti da će odati njegove malverzacije ako ne izabere samo nju) on bira, logično za njegov karakter, gđu Šikuš jer mu se čini da mu je ona najkorisnija za karijeru. Time nastavlja svoj dotadašnji put, nije se promijenio i ne želi se promijeniti. Očito mu je njegov šef uzor pa ide putem da postane novi advokat Šikuš.

Gđa Šikuš, bogata i ugledna u društvu, slovi kao dobročiniteljica, ali zapravo je beskarakterna žena koju će možda osuditi dobre građanke, kako sama kaže. Ona muškarce koristi i zavodi zbog probitačnosti ili užitka. Iz koristi je bila ljubavnica starog i bogatog Židova, a vratila se mužu da bi imala priznati društveni status. No, očito je nezadovoljna u tom braku. Suprug joj ne daje dovoljno novaca za njezine potrebe pa ga opljačka, jer je u njezinom svijetu to dopušteno. Ako je mužu dala ljubavnikovo bogatstvo, zašto sad ne bi okrala i muža? Iako je kritičar Novosti tvrdio da je nelogično da žena krade muža ako je muž bogat, zaboravio je da i u 20. stoljeću muževi raspolažu obiteljskim novcem. Advokat Šikuš sjedi u odborima svih firmi, on je vlasnik i on vodi zakladu, ona vodi dobrotvorne, neprofitne udruge. Dakle, on raspolaže njihovim bogatstvom i on njoj određuje visinu prihoda. Muževi ne samo da upravljaju nego ponekad i gube novac svojih žena (kako smo lijepo vidjeli u Glembajevima). Zato je vrlo logično da žena poput gđe Šikuš okrade svog muža ako je nezadovoljna svojim prihodima. Kao što je za nju logično da ima mladog ljubavnika kojeg financira, jer je očito nezadovoljna ljubavnim životom u braku.

To su dva lika koja ne prezaju da ostvare svoje namjere, dakle njihova je moralnost upitna, nemaju osjećaj prave ljubavi već uvijek kalkuliraju, koriste emocije ili uzimaju silom. Ne samo da kradu novac, nego misle da mogu kupiti ljubav, poštovanje, ugled. Ova dva lika smatraju da je novac njihov krajnji cilj jer im on može osigurati i užitak i položaj, a oni pak sreću. Tome su cilju spremni žrtvovati svaku vrijednost. Njima su suprotstavljena tri različita ali dobra lika koja počine neke pogreške a situacija u kojoj su se zatekli ih prokušava.

Nada je tipična scenska naivka, međutim ona nije glupa, kako kaže kritičar Jutarnjeg lista, ona je: naivna i čestita, bistra i simpatična siromašna djevojka,(9) jer ima neku simpatičnu toplu iskrenost koja razoružava. Ona se zaljubi u Kleka i voljela bi izaći iz siromaštva, ne voli svoj posao (moja je profesija siromašna djevojka), ali ima i integritet koji u ovoj komediji nitko ne uspije narušiti. Iako je Mira »natjerala« Kleka da ostavi Nadu on ju je zapravo ostavio jer je, kako on kaže »staromodna«, odnosno jer nije htjela s njime spavati. Ona pak želi pravu ljubav koja nije tek užitak ili prolazna avantura nego poštovanje i zajednički život. Da je to doista dio njezina integriteta, dakle da ta mala naivka ima i scenski karakter(!), dokaz je kad joj Klek ponudi provod na brodu nakon što se gđa Šikuš naljuti na njega. Iako je zaljubljena u njega, iako silno želi to putovanje luksuznim brodom i ima kartu u ruci, shvaća da je taj brod neće odvesti u sreću. Može je odvesti u provod pa i neku vrst bogatstva, ali će je uvući u igru Kleka i gđe Šikuš i poziciju plaćene ljubavnice. Taj njezin integritet i istinska dobrota je čini zanimljivim likom. Iz njega se u trećem činu bori da dokaže poštarevu nevinost i ne smatra tragičnim sve što je izgubila (posao, putovanje, ljubav dr. Kleka).

Mira je intelektualka ne samo zato što nosi naočale i ima podignutu kosu nego i zato što svijet proučava intelektom. Nada svijet pokušava osjetiti, a Mira razumjeti načine funkcioniranja, strukturu svijeta i razloge. Ne samo zbog novca nego i zbog proučavanja svijeta Mira radi u uredu korumpiranog odvjetnika. No, ni ona nije stereotipna intelektualka i ona ima svoj integritet. Ne samo da je ljubazna s onim ispod sebe, poštarom, nego i pomaže u njegovom spašavanju na kraju komada. Glavno iskušenje njezina karaktera je na kraju komada, kada shvati da gubi Kleka i kada mu prijeti da će izdati i njegove malverzacije iz ureda ako ne bude samo njen. Kad Klek ne odgovori na tu ucjenu, ljutito ode u ured ali – ne izda. I to ne zato što se boji za sebe (i ona je prešutno sudjelovala u tome) nego zato što ne želi postati kao oni, ne želi postati gđa Šikuš. I ona shvati, kao i Nada, da je prava ljubav bez prisile i da samo takva ljubav može donijeti sreću. Očito je da će odustati i od daljnjeg proučavanja u uredu.

Alojz Hrnjak je poštar kojem godine idu, a zaljubio se u mladu djevojku; on nije tip starog pohotnika nego, kako sam kaže, »idealist«, a danas bismo rekli romantik. On je smiješan, i smotan, i zbunjen, i očito sramežljiv sa ženama i zato Nadu ne snubi na uobičajen način nego je voli »kao cvijet« u kojem uživa gledajući ga i želi joj ugoditi. Zbog nje učini nešto nepojmljivo za njegovo poštenje – otvori kuvertu i pročita pismo koje dr. Klek piše Nadi za koje zna da će je navesti na neki nepromišljeni čin očaja. Zato krene pisati Nadi predivna i poetska pisma u ime dr. Kleka u kojima piše da je voli, a kasnije i pozove na zajedničko krstarenje. No, povod tim odlukama nije njegova pohota ili želja da je iskoristi, on uživa da je kraj nje, uživa da ga ona uopće prepozna i s njim progovori. A najviše uživa da je sretna. Ovo posljednje, dakle kad imaš snage učini nešto za nekog samo zato da on bude sretan, svakako je definicija ljubavi. Čiste ljubavi.

Odluku da nešto poduzme u svom životu donosi na temelju literature koju čita, a u tome se Mesarić također smije tadašnjim popularnim knjigama samopomoći. Alojz spominje autore (Leavit, Emerson, Trine, Mulford, Marden) koji su pisali knjige o važnosti pozitivnog mišljenja koje mijenja i stvarnost oko čovjeka i koji preporučuju nužnost uzimanja sudbine u vlastite ruke. Svi oni pripadaju američkom krugu poznatom kao Nova misao (New Thought) na kojem se temelji i dobar dio mita o Američkom snu. I filozofi i publicisti toga kruga zagovaraju Božju i životnu snagu u svemu, snagu autosugestije i pozitivnih afirmacija u životu i daju savjete kako to postići u obliku knjiga za samopomoć za uspjeh u životu (self-help guide to success) koji je svima moguć. Ideja da su naše misli povezane s Bogom i da djeluju na naša djela u našoj civilizaciji traje od Starog zavjeta i u temeljima je kršćanstva. »Ja sam ljubljeno Božje dijete i Bog je poslalo svoga sina Isusa Krista da otkupi moje grijehe i pobijedi smrt i pokaže mi put spasenja« jest najpozitivnija moguća misao.

Iako su istraživanja pokazala da pozitivno mišljenje samo po sebi ne može riješiti sve naše probleme, dvadeseto stoljeće svako malo iznova otkriva »tajnu« pozitivnog mišljenja ali je re/interpretira kroz neki duhovni aspekt. Od spomenute američke Nove misli, preko zapadnjačke mode istočnjačkih tehnika (indijskih, kineskih...) ili današnjeg new agea čiji su danas najpoznatiji predstavnici američka autorica Louise L. Hay ili indijsko-američki autor Derek Chopra. Čak i psiholozi i sociolozi koketiraju s tim »novim« duhovnim pristupima jer je kršćanski u zadnjih pedesetak godina izašao iz mode (kod nas popularna psihologinja Mirjana Krizmanić i sociolog Bruno Šimleša). I brojni kršćanski autori pišu o tome, a kod nas su najpoznatiji Zvjezdan Linić i Tomislav Ivančić koji je na tom tragu izgradio čitav koncept hagioterapije.(10)

Budući da je Alojzova akcija tajnog identiteta loše završila jer nije ostvario svoj cilj ‒ očito su ti savjeti popularne literature nedovoljni. Kao što su pokazala i istraživanja, samo pozitivno mišljenje nije dovoljno pa ni djelovanje, mora postojati jedan moralni i duhovni okvir unutar kojeg čovjek živi. Dobro bez moralnog nije dobro, i to se dogodilo Alojzu. Mislio je da čini dobro (da će usrećiti Nadu) i to bez nekih sebičnih želja, ali nije činio moralno (čitao je tuđa pisma, lagao jer je pisao u tuđe ime). Kad na kraju bude optužen, shvati da je ta pomodna literatura zavodljiva ali da se bez morala ne može postići sreća i mir.

Kraj: što je izvor sreće u ljudskom životu ili tko je zapravo pobijedio na kraju

Kako sam rekla, radnja i likovi su vrlo krležijanski, a i cijelo se vrijeme spominju i društveni problemi odnosno pokvarenost bračnog para Šikuš kao i cijelog odvjetničkog ureda. Ta se pokvarenost najavljuje u prvom činu kada Mira govori protiv advokata Šikuša i prigovara mu moralnu pokvarenost, a treći čin to i potvrđuje dajući i satiričke oštrice komadu i razotkrivajući nemoral visokog društva. Kada se na kraju zataškava skandal, jer je krađu počinila ugledna gospođa, kada ona izlazi a na ulici je čekaju ovacije dobrotvornih udruga, kada za njom poslušno otrči i njezin mladi ljubavnik i ostavi sve druge žene, izgleda kao da je pobijedila ona najlošija osoba u komadu. To se kosi s pravilom komedije da na kraju likovi budu nagrađeni prema zasluzi (dobri nagrađeni a loši kažnjeni) jer to onda izaziva smijeh i pozitivne emocije poput radosti, zadovoljstva i sreće, što pak sve skupa afirmira temeljne vrijednosti društva. Ovdje osim što nema vjenčanja uobičajenog za kraj žanra komedije (da se npr. ožene Alojz/Nada i Mira/Klek), a i dobri nekako izgledaju poraženi: Nada je ostala bez posla, i ona i Mira ostale su bez Kleka u kojeg su se zaljubile, Alojz se jedva izvukao od lažnih optužbi i nije dobio Nadinu ljubav a potrošio je novce, i Mira na kraju ne raščisti situaciju i dovede sve krivce pred sud. Taj je kraj različit od Mesarićeve komedije Gospodsko dijete gdje dobri ljudi pogriješe, priznaju pogrešku i oprosti im se, a na kraju svi dobiju svoje objekte želje.

Ipak, Mesarić je jako insistirao da je napisao komediju i čak je objasnio i razloge zašto je ostavio u drugom planu društveni komentar: Ja sam novinar i moja me petnaestogodišnja praksa naučila da je često najjača sugestija sama konstatacija fakata. (...) Tako sam do kraja ostao u žanru zabavne, lake komedije u kojoj se žurnalistički konstatiraju činjenice i pustio da iza riječi i iza događa koje demonstriram scenski lebdi tajno dublji smisao aktualnih pitanja.(11) Dakle, ne samo iz njegova dramskog talenta nego i iz njegove svijesti o svijetu oko sebe mogao je napisati i neki drugi žanr,(12) ali u ovom slučaju je svjesno odabrao komediju: ne samo zato što je želio zabaviti publiku, nego i zato što smatra da činjenice najjače djeluju kad ih se iznese a ne pretjerano tumači. No, nije rekao i jedan razlog koji mi se čini prisutan, a to je svjetonazor iz kojeg je pisao. Iako ga jedan od kritičara optužuje za njegove »lijeve ideje« smatrajući lijevim svako kritiziranje bogatih, Mesarić je osoba koja ima osjećaj za pravdu i očito je izraziti kršćanski intelektualac. Komediju I u našem gradu... napisano je iz vjere da svijet ima smisla, da postoje moralne norme koje moramo poštivati i da se sreća ne ostvaruje novcem, moći ili položajem nego dobrotom i ljubavlju. Djelo govori da postoje izbori koje imamo pravo napraviti prema svom slobodnom odabiru i netko u tome uspije, a netko drugi ne, kao i da imamo pravo na ispravak pogreške. Za razliku od Krleže gdje dobri nemaju nikakve šanse, a zlo je sveprisutno, kod Mesarića je svaka odluka i za dobro i za zlo individualna i na odgovornost samog lika i njegova karaktera.

Sretan kraj je u tome što Mesarić pokazuje da su kažnjeni oni koji su donijeli krive a nagrađeni oni koji su donijeli dobre odluke. Dva negativna lika koja izgledaju da pobjeđuju na kraju ‒ Klek i Šikušica ‒ smatraju da je užitak, novac, položaj njihov krajnji cilj, jer će tako ostvariti sreću. Kad su bili iskušani, kad im je bio ponuđen izlaz da svoje grijehe isprave i iskupe – odbili su i nastavili svoj dotadašnji put. Unatoč tome što su izbjegli kaznu za svoje grijehe i nemoralno ponašanje, unatoč ovacijama gđi Šikuš na kraju komada i Kleku koji odlazi s bogatom ljubavnicom, jesu li oni pobijedili? Šikuševi možda i jesu najmoćniji i najbogatiji u gradu i mogu nekažnjeno činiti neke nemoralne stvari, ali očito ne žive u sretnom braku. Šikuš pokušava taj brak likvidirati, htio je iskoristiti ženinu krađu dolara da se rastavi, ali je morao odustati zbog skandala i odmah je »pobjegao« na put od nekoliko tjedana da se s njom ne susretne. A Šikušica svog supruga prezire, potkrada i ima ljubavnika.

Dakle, zli likovi u komediji nisu kažnjeni na razini društvene osude nego time da žive s ljudima koje ne vole ili koje samo koriste. Šikušica je svjesna da radi krivo, ali se opravdava da tako svi rade ili barem oni koji mogu; međutim, očito je da posjedovanje ljudi ne donosi sreću. U komedijama se na kraju komada (osim vjenčanja) često razotkrivaju javno pred svima mane karaktera, sam lik ih osvijesti i prizna i tada mu se može oprostiti pa se lik može uključiti u društvo ponovno čist i postići sreću i mir kojem svi težimo. Zli likovi u komadu su prokazani kao zli i to je javna osuda koja im otvara mogućnost iskupljenja, ali to što nisu Šikuševi i društveno sankcionirani (priznali grijehe) onemogućuje im upravo to iskupljenje i pomirenje sa svijetom i sa samima sobom. Zato i ostanak Kleka sa Šikušicom ne izgleda kao sreća jer ona ljude koristi ili upotrebljava, a ostanak uz nju njemu može jedino otvoriti put da i on postane Šikuš jednog dana. Zli likovi u komadu su zbog svojih krivih odluka kažnjeni na jednom višem nivou, ne ljudske, nego božanske pravde.

Šikušici i Kleku suprotstavljena su tri dobra lika (Nada, Mira, Alojz) koja počine neke pogreške, ali to ne mijenja njihovu dobrotu, dapače, to ih prokušava. Dvije djevojke, iako različite po obrazovanju i karakteru (Mira i Nada), obje ne žele ispraznu zabavu ili penjanje na ljestvici u društvu zahvaljujući seksu ili »ljubavi« nego žele pravu ljubav, sretan i pošten život. One na kraju obje shvate da su se zaljubile u površnog čovjeka, razotkriju ga kao žigola i odustanu od njega. To im saznanje pomogne da prebole tu ljubav i da im ne pukne srce. Nada se, dok je vjerovala u Kleka kao pravog gospodina i udvarača, htjela baciti pod tramvaj kad ju je ostavio, a na kraju joj to ne pada na pamet. Shvatila je njegovu ispraznost kao i prazninu te ljubavi. Kad Mira ne optuži Kleka na kraju, jer ne želi postati kao gđa Šikuš, dobije bitku sama sa sobom, odupre se Klekovim šarmu, ali i svojoj potrebi da bude najpametnija i da se osveti za odbacivanje. Sve mi se čini da će prekinuti i rad u uredu i eksperiment promatranja zla tako da ga prešutno podupire.

Uz to, svo troje su donijeli važne odluke i učinili nešto neuobičajeno za njih u svom životu, ali i donijeli mudre odluke na temelju toga. Nada koja je do tada bila mala prodavačica koju su svi gledali s visoka u trećem se činu pred sucem bori da spasi Hrnjaka od nepravedne kazne. Radila je nešto ispravno, ali je davala suvisle argumente i sebi se čudila da je bila kao odvjetnica! To je za nju velika stvar koja pokazuje da će unatoč tome što je dobila otkaz u svojoj prodavaonici sigurno sad pronaći neki novi posao jer ima novu samosvijest. I činjenica da se ne baci na kraju u naručje poštara je logična, jer još je uvijek zaljubljena u Kleka i mora ga preboljeti, ali njezina molba da joj poštar piše pisma ima otvoreni sretan kraj. Naime, njih će dvoje sad krenuti ispočekta.

Iako Hrnjak na kraju nije dobio svoj objekt želje, Nadinu ljubav, oslobođen je lažne optužbe, ali je i shvatio je da je krivo slijedio upute popularne literature. To što će pisati lijepa pisma u svoje ime, to što će ona uživati u tim pismima znajući točno tko ih piše, svakako će učvrstiti njihovo prijateljstvo. Tko zna kamo će ih ta pisma odvesti u budućnosti; no nagrada je i da će sada Hrnjak moći doista činiti dobro (donositi pisma, vlastita, i time činiti nekome radost) bez laži i bez skrivanja, a Nada će ga moći upoznati.

Dakle,ova komedija ipak ima sretan kraj, jer su dobri ljudi bili iskušavani, donijeli u jednom trenutku loše odluke ali su na kraju shvatili gdje su pogriješili, ispravili to i pobijedili. Zli koji naoko trijumfiraju samo se zapliću sve dublje u svoje igre, a dobri pobjeđuju jer je pouka komada da su temeljne vrijednosti ‒ prava ljubav, davanje, dobrota, koja rađaju sreću i mir dok su prolazne laži, nemoral i ispraznosti.

Kazališni život ili od uspjeha u HNK preko izbacivanja do studenata

Tekst je prepoznat već u rukopisu jer je dobio Demetrovu nagradu za 1933/34. Te je godine žiri nagradio dvije komedije pa je Mesarić nagradu podijelio s Titom Strozzijem i njegovom komedijom Kako se osvajaju žene. HNK u Zagrebu je u želji da potakne domaću dramsku produkciju pokrenuo tu nagradu, bila je vrlo ugledna, a značila je i postavljanje na scenu.

Premijera je bila 17. ožujka 1934. Dan nakon premijere objavljen je u časopisu »Komedija« razgovor s autorom pod naslovom »Mesarićeva komedija I u našem gradu...« (Komedija, 18.03.1934.). Bilo je to glasilo samog HNK koji je uređivao Mesarić, što nije nepotizam jer su objavljivali razgovore sa svim domaćim autorima čija su djela postavljana na sceni HNK. Nakon premijere objavljene su četiri kritike s istim naslovom I u našem gradu i to: Jutarnji list (potpisano jh.), Obzor (potpisano M.) i Novosti (potpisano B.M., 19.03. 1924.) te kritika u njemačkim novinama Morgenblat Zdenka Vernića (20.03.1934.). Sve su bile izrazito pozitivne, čak i oduševljene. Iduće godine Mesarić objavljuje knjigu Među nama(13) s 3 zagrebačke komedije: Korak preko rampe, I u našem gradu, Poslovne tajne, što sve dokazuje važnost tih djela u svom vremenu. Upravo zato i u ovoj knjizi objavljujemo i spomenuti razgovor i kritike.

Premijera je očito bila uspjeh po mišljenju i kritike i publike. Napokon jedna dobra domaća komedija, započinje svoju kritiku M. iz »Obzora«, a zaključuje je s rečenicom: U cijelosti, uspjeh pisca i glumaca, uspjeh i kod općinstva.(14) Kritičar u Morgenblattu sretan da je napokon jedna domaća komedija na repertoaru i tvrdi da je imala znatan uspjeh.(15) Još je oduševljeniji kritičar u Jutarnjem listu: Doživjeli smo sinoć solidan, lijep dapače velik kazališni uspjeh. I to apsolutno domaći kazališni uspjeh.(16) U kritici iz Novosti ne vlada baš takvo oduševljenje, jer je njihov kritičar očito nesklon lakim komedijama i više voli »oštru kritiku društva«, ali je i on morao priznati uspjeh: da, kao naivno-sentimentalna popularna stvar, komad se može smatrati uspjelim. Iako se trudio da razotkrije mane zapleta komada nije mogao odoljeti da ne pohvali odličnu glumačku izvedbu: izvrsna glumačka igra sa dobro iskorištenim režijskim efektima (...) Pored srećne podjele uloga svi akteri u ovome komadu toliko su savjesno i precizno izradili glavne karakteristike svojih uloga da je svaki od njih dao glumački izrazito zapaženo po jedan svoj tip u međusobnom i živahnom kontaktu i skladu.(17)

Predstava je uspjela i po reakcijama publike. Onaj suzdržani kritičar iz Novosti se silno ograđivao od »lake zabave« pa je u kritici rekao da se predstava može smatrati uspjehom za široku publiku koja traži samo zabave i razonode, ali nije mogao odoljeti dana kraju završi kritiku s rečenicom: Dobro raspoložena publika mnogo je odobravala glumcima i autoru.(18) To odobravanje publike tijekom predstave pljeskom na otvorenoj sceni i na kraju predstave zapisuju svi kritičari. U Morgenblattu je zapisano da je publika događaje na pozornici pratila pljeskom i komentarima,pa kritičar Jutarnjeg očito najbolje definira raspoloženje publike kao oduševljenje publike.(19)

Kasnije vrijeme je radilo protiv tog uspjeha. U drugoj polovini 19. i početkom 20. stoljeća vodila se žestoka umjetnička borba između dva svjetonazora (kršćanski i sekularistički/ateistički) jer su imali različito definirane funkcije književnosti. Prvi, stariji, je smatrao da umjetnost treba podučavati publiku i poticati je da promijeni sebe, ali je i uzdizati idejom da svijet ima smisla i time afirmirati svijet kao smisleno mjesto kojim upravlja Bog. Novi svjetonazor je smatrao da publiku treba upozoravati na loše strane društva i poticati je da promijeni svijet jer Boga više nema i čovjek je postao novo mjerilo stvari. Rasprave su bile oštre u cijeloj Europi (sjetimo se Krležinih polemika s neistomišljencima kod nas oko smisla umjetnosti ali i uređenja svijeta). Nakon II. svjetskog rata u cijeloj je Europi pobijedila ova sekularistička linija i u kanon su ušla isključivo djela njezinog svjetonazora i poetike tragičnih raspleta i »oštre kritike društva«, onome što Mesarić naziva »tendencijom«.

Drame poput Mesarićevih, umjetnost koja smatra da su problemi rješivi, za dobro ima nade a svijet ima smisla, kasnije se gurnulo u stranu i izbacilo iz kanona; takve drame se više ne objavljuju, o njima se ne govori (ako se i govori to nije pohvalno). Mesarić, koji se toj promjeni nije ni umjetnički ni ljudski prilagodio nego je i dalje zadržao svoje mišljenje, koji je režirao posljednju predstavu u HNK na kraju II. svjetskog rata i onako negativno pisao o Krleži, ni kao kazališna osoba više nije bio u milosti. Spomenuta komedija Gospodsko dijete je fenomen upravo zato što je postala kazališni hit unatoč statusu i komedije i autora i svjetonazora koji zagovara. Većina afirmativnih drama, tzv. dobro skrojeni komadi, građanske drame i komedije, melodrame, pučki komadi ‒ jednostavno su nestali sa scene. Preneseno i doslovno

To se vidi i u odnosu kazališta prema Mesarićevoj komediji I u našem gradu. Do danas je imala šest profesionalnih izvedbi, ali je do kraja II. svjetskog rata igrala po glavnim kazalištima u Hrvatskoj, a onda je još neko vrijeme izdržala na rubu: do šezdesetih dva puta je igrana u pokrajinskim kazalištima. Tada je i ona jednostavno nestala. Pedesetogodišnju šutnju prekinuli su kazališni amateri iz Preloga koji su tu taj tekst odigrali 2014. godine na Festivalu kazališnih amatera Međimurja (KAM).(20) Igrali su komad u urbanom prostoru nedefiniranoga grada i u suvremenosti, bez preciziranih oznaka o kojem se desetljeću radi. Robert Raponja, tadašnji selektor državnog festivala FHKA,(21) ovako piše u svom izvješću: KU »Seljačka sloga« Prelog uprizorila je pod redateljskom palicom Marije Hranjec komediju Kalmana Mesarića »I u našem gradu«, tekst je adaptirala Mirjana Hržić koja ga je skrativši učinila primjerenijim za amatersku igru. Glumačka ostvarenja variraju od nategnute uvjerljivosti i manjkave angažiranosti do briljantno ostvarenih uloga za pamćenje. Treba istaknuti suzdržanu i promišljenu glumu Mirjane Hržić u ulozi službenice Mire, ona je postupkom suzdržavanja djelovala poput tempirane bombe koja će svaki čas puknuti, te na taj način vrlo vješto vodila cijelu predstavu. Šesnaestogodišnji mladić Benjamin Mihoci snagom svog raskošnog talenta odigrao je ljubavnika, prepredenog i proračunatog doktora prava Dragu Kleka, a Damir Mužanić ostvario je uvjerljivu i potresnu ulogu plemenitog i zaljubljenog poštara ulogu za pamćenje. (...)

Ne čudi da su na KAM-u za tu predstavu imali čak tri nominacije za nagrade (Benjamin Mihoci za ulogu dr. Kleka, Mirjana Hržić za ulogu Mire te za predstavu u cjelini), a dobili su nagradu »Za promicanje dramske literature ovoga podneblja« i priznanje »Za najbolju sporednu mušku ulogu Damiru Mužaniću za ulogu poštara Alojza Hrnjaka«. Uz to, ta je predstava inspirirala Roberta Raponju, inače redatelja i profesora glume na osječkoj Umjetničkoj akademiji, da je postavi kao završni ispit studenata glume UAOS 2015. godine, a radnju smjesti u minule sedamdesete godine. Amateri i studenti su tako dokazali da je i pedeset godina nakon nastanka ova komedija i danas živa.

Spomenuta »Nagrada za promicanje dramske literature« preloškim amaterima zapravo je itekako zaslužena pohvala Mirjani Hržić koja je i pokrenula otkrivanje i obilježavanje Mesarićeva lika i njegovih djela, što je uskoro rezultiralo i manifestacijom Dani Kalmana Mesarića, u sklopu koje se objavljuju njegova djela. Zbog te manifestacije i današnji čitatelji imaju ovu komediju u rukama, a meni je izuzetno drago da je drama ponovno objavljena jer je spomenuto Binozino izdanje iz tridesetih godina prošlog stoljeća toliko rijetko da ga je moguće naći samo u zatvorenim arhivima knjižnica. Uvjerena sam da će ovo novo objavljivanje pokrenuti i novi kazališni život ovoj Mesarićevoj komediji, koja se kroz žive likove i dinamičan zaplet smije svijetu oko sebe, istovremeno pokazuje i njegove mane, ali vjeruje da dobro ima nade – i smisla. To je nešto što treba i našem teatru i nama samima.

PS: Kako ga čitati danas ili zamke »osuvremenjivanja« sivom bojom

O mogućnostima osuvremenjivanja teksta detaljnije piše u uredničkim bilješkama uz sam tekst. No to su »tehničke upute« oko imena, pojmova, starih riječi i sl. pod pretpostavkom da bi današnje postavljanje na scenu željelo prebaciti radnju u neko drugo vrijeme i prostor. To je legitimno, ali je prilikom današnjeg postavljanja na scenu najvažnije da se djelo čita iz osnovne ideje kako je napisano: kao komedija o dobrim likovima koji su se zapleli u neke krive odluke, razočarali se ali na kraju odabrali dobro, jer ima važnijih stvari od novca i pozicije u društvu te zlima koji su iako naoko pobjednici uistinu poraženi jer su zarobljeni u svojim lošim izborima.

Ako se ovo djelo čita iz Krležinog koda, »uozbilji« i »zamrači«, izbace duhovitosti i dinamika vodviljskog zapleta, neće postati kritičnije ili bolje, nego će izgledati nepotpuno. Ako se krene u danas popularno »osuvremenjivanje« na način da se svi likovi uprljaju i prikažu danas tako moderne boje ‒ kao »sivi«, dakle i licemjerni i podli i pokvareni: da je Alojz i glup i pohotan, Nada siromašna sponzoruša koja spava s Klekom, Mira pokvarena kao i gđa Šikuš ali je izgubila jer je siromašna i nema moći, ako se k tome ubaci seks tamo gdje ga autor s logikom radnje nije stavio (između Nade i dr. Kleka ili Nade i poštara) ‒ izgubit će se sve vrline ovoga Mesarićeva komada, njegova dinamika, toplina, ali i njegova duhovitost i humor. Da ne kažem da će se iznevjeriti autor koji je svjesno odabrao ovaj pogled na svijet jer svijet može biti i takav, i danas, i u našem gradu.

Teatrografija profesionalnih produkcija: (22)

1. Malo kazalište,(23) Zagreb, r. K. Mesarić, 17.03.1934. – 7.11.1934. (14 predstava)

2. Malo kazalište, Zagreb, r. K. Mesarić, 21.11.1934. – 19.04.1945. (32 predstave)

3. HNK Osijek, r. Ferdo Delak, 31.03.1943. – 26.05.1943. (7 predstava)

4. Hrvatsko državno kazalište Banja Luka,r. Tomislav Tanhofer, 19.05.1943.

5. Narodno kazalište Zadar,r. Šime Dunatov, 23.05.1951. – 02.06.1951.

6. Gradsko kazalište Virovitica, r. K. Mesarić, 15.10.1961. – 16.06.1962. (11 predstava)

7. UAOS (Umjetnička akademija u Osijeku)/GKM (Gradsko kazalište mladih) Split/ Centar za kulturu Sigmund Romberg, Belišće, r. Robert Raponja, 16.10.2015.