Kalman Mesarić danas

 

Uvod: recepcija života i djela Kalmana Mesarića

Akademske godine 2014./2015. namjeravala sam sa svojim studentima u Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu detaljnije analizirati opus jednoga hrvatskog autora pa sam u uvodu u kolegije Drama i kazalište, Kako nastaje kazališna predstava i Uvod u scensku umjetnost i teatrologiju postavila anketna pitanja o hrvatskim umjetnicima, književnicima, autorima. Za Kalmana Mesarića postavila sam sljedeća pitanja: 1. Tko je Kalman Mesarić? 2. Koja je djela stvorio Kalman Mesarić? 3. Kad je živio Kalman Mesarić? 4. Kojoj stilskoj formaciji ili formacijama pripada stvaranje Kalmana Mesarića? 5. Koja ste djela Kalmana Mesarića pročitali, poslušali ili pogledali?

Od dvadeset i pet studenata petero je odgovorilo da je Kalman Mesarić književnik, šestero da je likovni umjetnik, troje da je glazbenik, jedan student da je redatelj, jedan da je jezikoslovac, jedan da je znanstvenik; ostali studenti, njih sedmero, odgovorili su da ne znaju. Na drugo pitanje dvoje je studenata odgovorilo Gospodsko dijete, a drugih dvadeset i troje da ne znaju. Na treće pitanje četvero je studenata odgovorilo da je Kalman Mesarić živio u 19. stoljeću, troje u 20. stoljeću, jedan u 19. i 20. stoljeću, a čak osmero u 18. stoljeću; drugi, njih desetero, da ne znaju. Na četvrto pitanje, o stilskoj formaciji, troje je studenata odgovorilo prosvjetiteljstvo,jedan klasicizam, dvoje romantizam, šestero realizam, dvoje ekspresionizam, troje književnost između dvaju svjetskih ratova, jedan da je naš suvremenik, drugih sedmero da ne znaju. Na peto je pitanje jedan student odgovorio da je na školskoj priredbi pogledao ulomak iz jedne Mesarićeve drame, jedan je student odgovorio da je gledao predstavu u Histrionima, misleći na redatelja Želimira Mesarića, a preostalih čak dvadeset i troje studenata reklo je da nije ni pročitalo ni pogledalo ni poslušalo nijedno Mesarićevo djelo. U takvoj situaciji bilo je besmisleno dubinski analizirati opus Kalmana Mesarića.

Sljedeće akademske godine na kolegiju Krasnoslov i gluma u Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu pitala sam studente da na ista pitanja odgovore »usmeno i dizanjem ruke«. Rezultat je bio još porazniji pa sam predložila da umjesto znanstvene analize studenti naprave manji umjetnički projekt o Kalmanu Mesariću, uz druge studentske obveze i znanstvene i znanstveno-umjetničke projekte. Odlučila sam se za radijsku dramu o Kalmanu Mesariću, kao najprihvatljiviji izraz ozvučivanja šutnje o nepoznatom, ovaj put o životu i djelu Kalmana Mesarića. Što zbog drugih obveza, što zbog neutvrdivih razloga, od početnih zainteresiranih petnaestero za radijsku emisiju od dvadeset i petero studenata na tom kolegiju tri mjeseca nisam dobila nijedan prijedlog ni scenarij pa sam predložila da se naša emisija, tj. dokumentarno-igrana radijska drama zove U salonu s Kalmanom Mesarićem.

Slijedile su pripreme: proučavanje života i djela Kalmana Mesarića, upućivanje na svjedočenje o zagrebačkoj i redateljskoj epizodi njegova nećaka, hrvatskoga kazališnog redatelja i profesora glume na Akademiji dramske umjetnosti Želimira Mesarića, pisanje sinopsisa, pisanje scenarija, razgovor sa Želimirom Mesarićem, glumačke probe, tj. čitaći i pokusi na snimanju, dramaturgija i režija, glazba, snimanje drame na Hrvatskom radiju, emitiranje drame u Matici hrvatskoj, na simpoziju o Kalmanu Mesariću, emitiranje drame na Hrvatskom radiju.

Salon: susret 20. i 21. stoljeća

Kao najprihvatljiviji znanstveni i umjetnički, dramaturško-redateljski modus odabrala sam salon kao mjesto okupljanja i razgovora. Veliko mi je iznenađenje bilo da moji, u raznim situacijama i projektima dokazano lucidni, marljivi i uspješni studenti, u dobi od dvadeset i jedne do trideset i pet godina, koji studiraju kroatistiku, komparatistiku, anglistiku, slavistiku, slovakistiku i druge strane jezike i književnosti, etnologiju, antropologiju, informacijske znanosti i druge studijske grupe na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dramaturgiju i filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti, koji studiraju razne grupe na Učiteljskom fakultetu, na Muzičkoj akademiji i na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu ‒ nisu točno mogli odrediti značenje riječi salon i fenonomenologiju salona, tj. semantiku salonskih druženja u hrvatskoj kulturi i za hrvatsku kulturu.

Odlučila sam oblikovati dva salona i spojiti ih u jedinstven, radijski salon, s temeljnim ekspresionističkim modusom. Prvi je salon bio dohvatljiviji: organizirala sam ga oko središnje figure Želimira Mesarića, koji i sâm desetljećima formira kazališne i književe salone sa svojim prijateljima, suradnicima i obitelji, a najviše u danas nažalost nepostojećoj kavani Kavkaz preko puta Hrvatskoga narodnoga kazališta i u kavani Korzo, koja je također, još dulje, zatvorena. Kavkaz smo na neki način, i konkretno i metaforički i alegorijski, premjestili u jednu dvoranicu Akademije dramske umjetnosti, na kojoj je desetljećima Želimir Mesarić radio kao profesor glume, sve do nedavna umirovljenja, i s njim smo, u toj dvorani u kojoj prve umjetničke korake uče studenti glume, kazališne režije i dramaturgije, snimili 60-minutni razgovor 15. siječnja 2016. godine. Razgovoru sa Želimirom Mesarićem, osim autorice ovih redaka, nazočio je student dramaturgije Janko Debeljak i studentica kroatistike i anglistike Anela Jukić. Želimir Mesarić na postavljena je pitanja odgovarao elokventno, argumentirano i atraktivno, a dala sam mu »uputu« da govori tako lijepim a danas sve više zaboravljenim, zagrebačkim govorom, purgerskim idiomom, svojim idiolektom.

Želimir Mesarić rođen je u Zagrebu 1944. U rodnome gradu živi i najviše i najčešće radi. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu započeo je studirati klasičnu filologiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zatim je prešao na studij kazališne režije i radiofonije na tadašnjoj Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Na Odsjeku za kazališnu režiju i radiofoniju diplomirao je 1972. godine.

Početke Mesarićeva profesionalnoga redateljskoga djelovanja povezujemo sa Zagrebačkim kazalištem mladih. Od 1975. do 1990. bio je stalni redatelj u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu, a od 1990. do 1992. djelovao je kao slobodni umjetnik. Kao ravnatelj Drame sudjelovao je u sezoni 1992./1993. u obnovi razrušena i raspršena Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Osim u Dramskom kazalištu Gavella i drugim zagrebačkim kazalištima i družinama (Satiričko kazalište Kerempuh, Gradsko kazalište Komedija, Zagrebačko kazalište mladih, Glumačka družina Histrion), režirao je u Splitu (Hrvatsko narodno kazalište), Dubrovniku (Kazalište Marina Držića i Dubrovačke ljetne igre), Rijeci (Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca), Varaždinu (HNK u Varaždinu, u kojemu je iznimno uspješno režirao dramu Dubravka Jelačića Bužimskoga Svjetlo za insekte, 1988. godine, svojevrstan nastavak stvaranja Kalmana Mesarića) i u Mariboru (Slovensko narodno gledališče) te na radiju i televiziji.

Od 1994. do 1996. docent je na Odsjeku glume Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i u tom je razdoblju »pokazao izraziti smisao za umjetničku pedagogiju realiziravši sa svojim studentima zanimljive i pedagoški dobro usmjerene ispitne produkcije«. Od 1. listopada 1996. do 2000. godine ravnatelj je Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Godine 2000. vraća se na Akademiju dramske umjetnosti u stalni radni odnos u znanstveno-nastavno zvanje docenta za umjetničko područje Kazalište, disciplina Gluma. Radi kao docent, izvanredni i redoviti profesor glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu do umirovljenja. I nakon umirovljenja bavi se pedagoškim radom i intenzivno režira.

Želimir Mesarić se u svom dosadašnjem bogatom i nagrađivanom opusu najviše bavio hrvatskom dramskom književnošću, a posebno onom na kajkavskom: niz vrlo dojmljivih ostvarenja postavio je na varaždinskoj pozornici (npr. Von Lamot od Mača Mihaila Bulgakova i Tomislava Lipljina), na Histrionskom ljetu i u Histrionskom domu. Na Gavellinim večerima nagrađen je za najbolju režiju predstave Kruh Čede Price 1976. i Sablasne sonate Augusta Strindberga 1977. Za režiju Kruha nagrađen je i na Susretima profesionalnih kazališta Hrvatske. Godine 1981. dobiva Svibanjsku nagradu UDUH-a za režiju Kamova Slobodana Šnajdera i Amadeusa Petera Shaffera. Godine 1986. dobiva Svibanjsku nagradu za režiju UDUH-a za Iveka u bijegu Istvana Juhasza. Godine 2004. dobiva Nagradu za režiju na Marulovim danima, za predstavu Svoga tela gospodar prema tekstu Slavka Kolara.

Osim u kazalištu, Želimir Mesarić režirao je i na TV-u: Bijeg Milutina Cihlara Nehajeva, koji je i dramatizirao u dva dijela, skupa sa Stjepanom Šešeljom, zatim Lov Stjepana Šešelja, Ponoćnu igru Dubravka Jelačića Bužimskog, dječje serije Četiri dječaka i jedan pas i Troje u dvorcu Dubravka Jelačića Bužimskog, dramatizirane hrvatske realističke i modernističke novele, Šimunovićevu Dugu, Kovačićeva Seoskog učitelja, Donadinijeva Jakova Žleba i dr. Za radio režira ciklus hrvatske fantastike (Gospodar sjena Dubravka Jelačića Bužimskog, Donadinijevu Smrt, Sudetin Mor, Glorijanu Borisa Senkera, Filumenu Marturano Eduarda de Filippa 2004., Slike Marijine Lydije Scheurman-Hodak, a zajedno s Mladenom Kuzmanovićem za radio postavlja i režira Gartlic kajkavski, 2007., sve za Dramski program Hrvatskoga radija.

Bio je član Programskog vijeća HRT-a, Kazališnog vijeća HNK-a u Zagrebu te predsjednik Vijeća za kazališnu umjetnost pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske.

Postavivši na hrvatske i slovenske pozornice stotinjak dramskih tekstova, Želimir Mesarić stvorio je »nadasve konzistentan redateljski opus« (izvori: HNK, Varaždin, Akademija dramske umjetnosti, Zagreb; internetske strtanice). Veliku ulogu u tom opusu ima i postavljanje na scenu djelo njegova strica Kalmana Mesarića ‒ komediju Gospodsko dijete u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija (1999.). A to je, uz obiteljsko stablo s Kalmanom Mesarićem i privatna druženja te poznansvo, bila i okosnica našega salonskoga razgovora na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, 15. siječnja 2016.

Želimiru Mesariću postavili smo više pitanja. Prvo je pitanje glasilo: Kalmanu Mesariću hrvatski teatar duguje zaista puno, a riječ je o jednom od onih hrvatskih umjetnika i intelektualaca koji su tijekom vremena nepravedno zapostavljeni. Prošao je put od kazališnog kritičara, prozaika i ekspresionista do jednog od značajnijih hrvatskih kazališnih redatelja između dvaju svjetskih ratova, do istaknuta dramatičara, najpoznatijeg po »satiri s folklornim elementima«, popularnoj komediji Gospodsko dijete. Utemeljitelj je specifičnoga pučkoga kazališta u Hrvatskoj. Profesionalni, umjetnički život Kalmana Mesarića možemo pratiti i u njegovim esejima, kritikama i dramama. Premda njegove zamisli i umjetnička ostvarenja ostaju za vječnost, još je iznimno malo ljudi koji su ga poznavali privatno. Kakav je Kalman Mesarić bio čovjek, možete li nam otkriti dio njegove privatnosti?

Drugo pitanje: U rodu ste s Kalmanom Mesarićem, njegov ste nećak. Uz to, trenutno dijelite i istu profesiju, kazališnu režiju. Kad ste sa stricem počeli ozbiljnije razgovarati o kazalištu? Treće pitanje: Kakvi su bilipočetci Kalmana Mesarića; kako se i kada uključuje u hrvatsku intelektualnu scenu, na kulturnu pozornicu? Četvrto pitanje: Kako biste predstavnicima današnjega mladog naraštaja objasnili stanje hrvatske kulture nakon rata, posebno stanje u kazalištu? Peto pitanje: Kakav je bio duh toga vremena? Šesto pitanje: Prva je drama Kalmana Mesarića »ekspresionistički triptih« Kozmički žongleri. U to vrijeme Kalman Mesarić objavljuje i ciklus eseja o kazalištu naslovljen Avangardistička scena. Kakva je bila Mesarićeva zamisao tzv. »novoga kazališta«? Može li se reći da su takovrsne, ekspresionističke drame s biblijskim motivima reakcija na njegovo vrijeme?

Sedmo pitanje: U jednom od svojih eseja Kalman Mesarić piše o zamkama modernizma upozoravajući na dvije krajnosti koje mogu zavesti publiku i na neki način »srozati« umjetnost: nemogućnost publike da razlikuje moderno od pomodnog i hiperegzaltirane težnje u kazalištu. Iznesite svoje mišljenje o tim pojavama. Osmo pitanje: Kalman Mesarić 1927. godine odlazi u Berlin na studij dramaturgije, tamo pohađa seminare Maxa Reinhardta. Kako je to utjecalo na njegovo daljnje stvaralaštvo? Deveto pitanje: Otprilike u vrijeme kad se Kalman Mesarić vraća u Zagreb događaju se značajne promjene u poetici, dramaturgiji i konstituiranju stilske formacije: nakon ekspresionističkih Mesarić piše tzv. realistične pučke igrokaze, društvene satire, nastaju drame Joco Udmanić, I u našem gradu, i najpoznatija, i najizvođenija, Gospodsko dijete. Kako komentirate te promjene?

Deseto pitanje: Komediju Gospodsko dijete prvi je režirao Tito Strozzi 1936., a do 1945. izvedena je čak 109 puta. Možete li nam objasniti zašto se ona toliko svidjela tadašnjoj publici (a to zaključujemo i na temelju činjenice što su Mesarićeve rane, ekspresionističke drame doživljavale samo po nekoliko izvedbi)? Jedanaesto pitanje: Gospodsko dijete postavljeno je 1983. ponovno na scenu tadašnjega Satiričkog kazališta Jazavac (danas je to Kerempuh) u režiji Tomislava Radića. Tu ste Mesarićevu dramu, tj. komediju režirali i vi, 1999. godine, u zagrebačkoj Komediji. Kakve su bile reakcije vašega strica na Radićevu režiju i glumačku izvedbu?

Dvanaesto pitanje: Kakav je utjecaj salonskih i umjetničkih krugova na Mesarićeve drame, i kakav je taj utjecaj i kasnije, u njegovim romanima? Trinaesto pitanje: Zašto se Kalman Mesarić povukao iz profesionalnoga kazališnog života 1959. godine? Je li to povezano s njegovim katoličanstvom, tj. s vjerskim, ideološkim ili umjetničkim ili osobnim razlozima, s nemogućnošću djelovanja zbog komunističke cenzure? Četrnaesto pitanje: Kako je došlo do Mesarićeva sukoba s Miroslavom Krležom (kritika Lede, tridesetak godina prije)? Petnaesto pitanje: Posljedni Mesarićev roman, Poker Baltazara Bodora ili Dugme na Fortune kapi, posthumno je objavljen 2000. godine. Taj roman prikazuje zagrebačke salonske krugove. Zašto nije bio objavljen za njegova života?

Drugi se salon iz moga istraživanja i rada sa studentima odnosi, dakle, na razgovor hrvatske i šire javnosti s Kalmanom Mesarićem, ali i na razgovor Kalmana Mesarića sa svojim idejama, zamislima, fikcijama, figurama i stvarnim osobama, na salon Kalmana Mesarića.

U Enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža natuknica je o Kalmanu Mesariću vrlo štura:

Mesarić, Kalman (1900–83), hrv. kaz. pisac i redatelj; u kazalištima Zagreba, Splita, Sarajeva, Tuzle uz klas. i suvremeni repertoar postavio i više djela iz hrv. dramske baštine. Autor drama: Gospodsko dijete; Joco Udmanić; I u našem gradu.

Navodi se da je članak preuzet iz Hrvatskoga obiteljskog leksikona, izdanje 2005. (http://hol.lzmk.hr/clanak.aspx?id=25240: pristupljeno 4. rujna 2016.) godine.

U Krležijani 1993. B. Sen. (Boris Senker) piše od navedene opsežniju natuknicu (http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1886; pristupljeno 4. rujna 2016.):

MESARIĆ, Kalman, redatelj, dramatičar, prevodilac i kazališni kritičar (Prelog, 17. IX. 1901. – Zagreb, 30. I. 1983.). Klasičnu gimnaziju pohađao u Zagrebu i Banjoj Luci, a dramaturgiju i režiju studirao u Berlinu. Radio kao pomoćnik redatelja pa redatelj u HNK u Zagrebu (1924-45), a jednu sezonu (1941/42) bio direktor Drame i dramaturg u Sarajevu; 1946. organizirao hrvatsku dramu u riječkom kazalištu, zatim radio kao direktor Drame i redatelj u Splitu i Sarajevu, redatelj u Tuzli (1953-57) i umjetnički direktor Zagrebačkoga gradskog kazališta »Komedija« (1957-59). Objavljivati počeo 1921. Surađivao je u nekoliko kazališnih časopisa (Comoedia, Hrvatska pozornica, Kulisa), bio kazališni kritičar Hrvatskog pokreta, Riječi i Vidika, sudjelovao u pokretanju časopisa Pozorište u Tuzli. Zajedno s J. Kulundžićem, S. Batušićem, A. Muradbegovićem i S. Tomašićem radio, bez uspjeha, na osnivanju »novog teatra« u Zagrebu. Najzapaženiji kao dramatičar, autor avangardnih aktovki Kozmički žongleri (1925), pučkog igrokaza Joco Udmanić (1931), satiričke trilogije Među nama (1935), popularne komedije Gospodsko dijete (1937) i socijalne drame Estera (1938). Dva puta nagrađen Demetrovom nagradom.

Objavio četiri kraća teksta o Krleži. U prvom (Krležin »Michelangelo«, Hrvatski pokret, 30. V. 1925) nastupa kao Krležin privrženik, koji se »oduševio ne samo za ‘Michelangela’, već i za svaki od Krleže napisani redak«; u drugome (Krleža na odru, Jutro, 3. III. 1929) dramu Gospoda Glembajevi naziva »solidnom građanskom senzacijom« i autoru spočitava to što u »vrijeme velikih socijalnih problema« prelazi na »naturalističko kazalište«; u trećem (Krleža klafra..., Riječ, 19. IV. 1930) okomljuje se na Ledu (»tračlerski blef« i »Chronique scandaleuse«) i na Krležino predavanje o zagrebačkoj kritici (posebice na odnos spram S. Tomašića); u četvrtom (Krleža citira..., Riječ, 6. XII. 1930) polemički replicira na Krležino tumačenje prethodnog teksta. U knjizi Moj obračun s njima (Zagreb 1932) K. analizira Mesarićeve kritike i daje vrlo negativan sud o njima.

                                                                                                                                                                                                   B. Sen.

U mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža (http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=
40270#top; pristupljeno 6. rujna 2016.) navodi se:

Mesarić, Kalman, hrvatski književnik i redatelj (Prelog, 17. IX. 1900 – Zagreb, 29. I. 1983). Radio u Zagrebu kao činovnik, novinar i pomoćni redatelj u HNK-u, studirao dramaturgiju u Berlinu. Do kraja II. svjetskog rata režirao je i prevodio u HNK-u, poslije je bio ravnatelj drame i redatelj u nekoliko hrvatskih i bosanskih kazališta. Režirao je velik broj djela, u rasponu od klasike do suvremene drame. U početku književnog i kazališnog djelovanja blizak avangardnim umjetničkim pokretima (ekspresionistička novela Divlji ples, 1921; zbirka avangardističkih pjesama Tragigroteske, 1923; drame tiskane u knjizi Kozmički žongleri, 1925). Na prijelazu iz 1920-ih u 1930-e odredio se za »socijalnu umjetnost« (brošura Smjerovi moderne umjetnosti, 1929). U zagrebačkome HNK-u 1931. izveden mu je pučki igrokaz Joco Udmanić te potom nekoliko komedija iz zagrebačkoga društvenog života (objavljene u knjizi Među nama, 1937). Njegova komedija Gospodsko dijete, što ju je 1936. postavio u zagrebačkome HNK-u, jedna je od najboljih i najpopularnijih hrvatskih komedija između dvaju svjetskih ratova. U 1950-ima i 1960-ima objavljivao je dramaturške i teatrološke studije u tuzlanskome časopisu Pozorište. Objavio je i pučki roman Dravom zlato plovi (1973), a posmrtno mu je objavljen roman Poker Baltazara Bodora ili Dugme na Fortune kapi (2000).

Ta sam dva salona, onaj Želimira Mesarića iz dijela 20. i dijela 21. stoljeća i onaj Kalmana Mesarića iz 20. stoljeća, spojila u jedinstven salon susreta dvaju vremena i dviju osobnosti, ali i sličnih misaonih i kulturnih krugova u jedan, radijski salon. Tako je nastala moja režija drame U salonu s Kalmanom Mesarićem, utemeljena i na odabiru specifične glazbe koja konkretizira i apstrahizira Mesarićeve osobne i umjetničke te šire, kultune krugove, s glavnim naglascima na ekspresionizmu, operi i klasičnoj glazbi, koje su obilježile privatni i profesionalni život i stvaranje dvojice Mesarića.

U snimanju drame u režiji (R-4) Hrvatskoga radija, s tonskim snimateljem Mirom Pijacom, iskoristila sam sljedeće glazbene brojeve: Arnold Schönberg, Pierrot lunaire, op. 21 – ima i opernu ariju; Anton Webern, Symphonie op. 21, kao ekspresionističku simfonijsku glazbu za pratnju dramskih isječaka; Erik A. L. Satie, Gymnopedies, No. 1, 2, 3, Gnossienne No.1 i No.6, kao također pratnju dramskih ulomaka, i klavirsku glazbu intelektualnog salona, te Satiev Socrate: Portrait de Socrate. Iskoristila sam i violinsku glazbu, »nešto malo življe i melodioznije«, za atmosferu salona, i kabaretsku glazbu za pianino: Rachmaninov Morceaux de salon, Op.6 – No.1 Romance, i No.2 Danse hongroise.

Uz dostupnu glazbu u fonoteci HRT-a mladi student Janko Debeljak sa mnom je pronašao sljedeće linkove na glazbu:

https://www.youtube.com/watch?v=3zXz2v9Ew8A; Rachmaninov;

https://www.youtube.com/watch?v=AZIC8var9Nw

Rachmaninov https://www.youtube.com/watch?v=YC56jnMf95Y – Satie, Gymnopedies i Gnossienne; Socrate: https://www.youtube.com/watch?v=bBf2K4S4Nmk; Webern https://www.youtube.com/watch?v=KsIATAaR-X0 – Schönberg, Pierrot lunaire.

Koncerte mlade violinistice Eve Šulić, studentice Muzičke akademije u Zagrebu, iskoristila sam za provodni motiv salonskoga ozračja u salonu Kalmana Mesarića:

(https://www.youtube.com/watch?v=vckunJ19ob4: Giuseppe Tartini, Sonata per violino in sol minore, B.g5 ‘’Il trillo del diavolo« – Sonata in G minor, »Devil’ Trill«).

U pripremi cjelokupna projekta, za vrijeme nastajanja radijske drame i tijekom priprema za snimanje drame U salonu s Kalmanom Mesarićem uzeli smo u obzir sljedeće ulomke iz drama Kalmana Mesarića (citate navodim doslovno, uključujući i nepromijenjeno preuzimanje Mesarićeve interpunkcije: usp. Strozzi, Tito, Roman i drame, priredio Ivica Matičević; Mesarić, Kalman, Drame i kritike, priredio Boris Senker, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.):

KOZMIČKI ŽONGLERI:

B: Tko se igra skrivača s nama?

A: Eto. Tko? Naš autor, on nas je stvorio.

B: Pa koga vraga on to hoće od nas?

A: Eh, to su ti vražja posla. Strpao nas je nekud u nekakovu šupljinu i sada se ganjamo ko parcovi.

C: Nemojmo nikada ispitivati nakane stvoritelja naših. Mi smo surevolta njihove svijesti i bespomoćne misli mašte njihove. Ovaj sam čas telepatski saznao od autora, stvoritelja našega, da će sve dobro svršiti.

A: Ako se on u zadnji čas ne predomisli.

ČOVJEK NE ĆE DA UMRE!:

ČOVJEK BEZ FIZIONOMIJE: Svršeno je, majstore!

MAJSTOR: Svršeno?

ČOVJEK: Da. Čovjek je umro za ideju.

MAJSTOR: Od postanka života vodim ljude kroz život s jednom jedinom željom, da doživim s njima i u njima istinu. I nikad je nisam doživio.

(...)

ČOVJEK: Rekao ti je: istina je u njemu. On je umro za istinu i pobijedio: on živi! Pogledaj na stratište. Tamo je smisao smrti rodio definitivno saznanje istine: Čovjek ne će da umre! Razara grob da se vrati u život!

GOSPODSKO DIJETE:

MARICA: I onda bi mu rekla: Je, dragi tatek, ja sad idem zamuž za – Miška Habulina. V nedelu su svati. Pak onda, oni znaju kak je: nit imam ja kaj, nit ima on bogzna kaj. - A tatek bi rekli: Moja kči ne sme znati kaj je to bokčija. Onda bi zvadili kluče, pak bi otklenuli onu svoju velku železnu kasu i samo bi šligali hiladarke na stol. (...)

JAGA: Je, i ja mislim da bi tak rekli. Saki pošten otec bi tak rekel.

MARICA: Bi, čist sigurno bi.

DESPERATERI:

Ž: Ti se bojiš žene. Pogledaj mi u oči. Dotakni se moje svježe drhtave puti. Onda reci, da me mrziš.

C: Pusti me. Pusti!

Ž: Ženomršče! Tvoja je kosa tako divna. Ona se kvrči od želje za milovanjem ženskim. – Tvoja su usta tako zgrčena od mržnje, a tako crvena i vruća i žude cjelov. Tvoje su oči tako mračne od patnje, a tako se kristalno cakle. – Čovječe! Tvoje ruke vape zagrljaj. Shvati to, ženomršče. Približi se da osjetiš nervnonapeti drktaj moga tijela.

A: To je napast.

ČOVJEK NE ĆE DA UMRE!:

ČOVJEK: Zar ja ne živim? Jedan žižak gori tamo bez maske.

MAJSTOR: Ti živiš neutralni oblik života: lijenost. Lijenost nema svoje fizionomije. Zato je taj život ostao bez maske.

ČOVJEK: Zašto ti je toliko stalo do toga, da se ti životi obnove? Ostanimo, majstore, kod neutralnog oblika.

MAJSTOR: A progres? Zar se smije ostati kod neutralnog oblika? Dragi moj čovječe, život je vječan! Život je krug! Život se mora vrtjeti besprekidno. Vrijeme traži varijante oblika. Meni je već dosadilo da gotovo dvije hiljade godina gledam, kako ti živiš život lijenosti prosto zato, jer si prekomotan da uđeš u progres života. Život mora da bude interesantan. Život mora da bude uvijek nov. Ti si zaboravio, da je život besprekidno stvaranje.

ČOVJEK: Dobro, majstore, pa izmisli onda za mene neke druge živote, a ne one, koje sam već živio. Pronađi za mene neke nove maske.

MAJSTOR: Nažalost, to se ne može. (...)

GOSPODSKO DIJETE:

JOŽEK: Ni ona gospodsko dete, neg ja!

IRMA: Šta? Kako?

JAGA: Junec! Kaj se zaletavleš?

ŠIMUN: Gdo je tebe kaj pital!?

JOŽEK: Gda pak je istina. Ja sem gospodsko dete, a ne Marica!

Tako smo dobili nekoliko intermedijalnih i interktekstualnih niti i tri temeljna prostora. Onaj Kalmana Mesarića i njegova vremena, onaj Želimira Mesarića i njegova vremena i njihov spoj: ovaj našega kronotopa, iz čega je rezultiralo oživljavanje Kalmana Mesarića i konkretizacija njegova života i stvaralaštva danas, u spoju osobnosti, osoba, djela i salona 20. stoljeća i 21. stoljeća, u salonima umjetnosti unatoč sveokružujućoj ideologiji. Nastala radiodrama završni je, umjetnički dio znanstvenoga i znanstveno-umjetničkoga projekta Kalman Mesarić – prešućivani hrvatski književnik i redatelj.

Radiodrama U salonu s Kalmanom Mesarićem praizvedbeno je emitirana 6. veljače 2016. u Matici hrvatskoj u Zagrebu s velikim uspjehom, uz dugotrajan pljesak brojne nazočne publike, u okviru Dana Kalmana Mesarića, manifestacije pokrenute 2014. u piščevu rodnom Prelogu. Ta je manifestacija predstavljena u Središnjici Matice hrvatske 6. veljače u organizaciji Sanje Nikčević, pročelnice Odjela za kazalište i film, Ogranka Matice hrvatske iz Čakovca i Grada Preloga. Tom su prigodom idejne začetnice Mirjana Hržić i Sanja Nikčević objasnile dvojaku motivaciju za pokretanje te manifestacije: »Prelog se željelo upoznati s vlastitim sugrađaninom i potaknuti interes za njega i njegov opus, pa se započelo s objavom njegovih djela uz izložbe, predavanja i promocije. Druga motivacija bila je afirmacija Mesarićeva svjetonazora i poetike predstavljanjem kreativnih sugrađana iz Preloga i okolice koji stvaraju poeziju, prozu ili dramu iz pučke poetike«.

U Matici je pretpremijerno emitirana radiodrama U salonu s Kalmanom Mesarićem u izvedbi studenata i alumna Filozofskoga fakulteta, Učiteljskoga fakulteta, Akademije dramske umjetnosti i Muzičke akademije u Zagrebu, pod vodstvom profesorice Mire Muhoberac. U povodu objavljivanja komedije Gospodsko dijete 2015. godine u ime izdavača govorio je Ivan Pranjić, predsjednik čakovečkog Ogranka Matice hrvatske, a ulomke iz knjige čitali su glumci amateri iz Međimurja. Odavanje počasti Kalmanu Mesariću dolaskom u Maticu hrvatsku tom su prigodom uveličali članovi njegove obitelji – redatelj Želimir Mesarić i Dušica Potočnjak te stvaratelji, autori, sudionici projekta i glumci u radiodrami U salonu s Kalmanom Mesarićem.  

Radijska drama U salonu s Kalmanom Mesarićem nakon praizvedbe u Matiici hrvatskoj u Zagrebu premijerno je prikazana u emisiji Talija ne spava Hrvatskoga radija, Radiopostaje Dubrovnik, urednika Davora Mojaša, 28. veljače 2016., ponovno s velikim recepcijskim odjekom, oba puta »u režiji profesorice Mire Muhoberac, akademske dramaturginje, redateljice, kroatistice i komparatistice književnosti, sveučilišne nastavnice«. Konačna inačica radiodrame završena je 27. siječnja 2016. Istoga dana drama je i snimljena na Hrvatskom radiju.

Radijska drama: o Kalmanu Mesariću i Želimiru Mesariću

U SALONU S KALMANOM MESARIĆEM

Dokumentarno-igrana radijska drama

Autorica ideje, razrada ideje, dramaturginja i mentorica: Mira Muhoberac

Tekstove prema tekstovima Kalmana Mesarića napisao: Janko Debeljak

Režija: Mira Muhoberac

Hrvatski radio, 27. siječnja 2016.

U SALONU S KALMANOM MESARIĆEM

 

OPERNA ARIJA

ZVECKANJE ČAŠA

KOZMIČKI ŽONGLERI:

B: Tko se igra skrivača s nama?

A: Eto. Tko? Naš autor, on nas je stvorio.

B: Pa koga vraga on to hoće od nas?

A Eh, to su ti vražja posla. Strpao nas je nekud u nekakovu šupljinu.

C: Nemojmo nikada ispitivati nakane stvoritelja naših. (C1) Mi smo surevolta njihove svijesti i bespomoćne misli mašte njihove. (C) Ovaj sam čas telepatski saznao od autora, stvoritelja našega, da će sve dobro svršiti.

A: Ako se on u zadnji čas ne predomisli.

MRMORENJE

PRIGUŠENI ZVUKOVI SALONSKIH RAZGOVORA

NARATOR-SUGOVORNIK: Nalazimo se u salonu s Kalmanom Mesarićem, hrvatskim pjesnikom, prozaikom, kazališnim redateljem, dramatičarem i prevoditeljom. S nama su Kalman Mesarić, hrvatski književnik, pisac književnih eseja, kritika, drama i romana....

KALMAN MESARIĆ: Dobar dan.

NARATOR: ...i njegov nećak Želimir Mesarić, također redatelj, i profesor glume na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

ŽELIMIR MESARIĆ: Dobar dan.

NARATOR-SUGOVORNIK: A pridružile su nam se i Kalmanove drame. Patnik, Clown, Desperateri, Jožek, Marica, Majstor i čovjek.

DRAMSKE OSOBE (Svi): – predstavljaju se ukratko, jednom riječi ili zvukom.

NARATOR-SUGOVORNIK: Gospodine Mesariću, napisali ste prije gotovo sto godina da je umjetnik samo onaj čovjek u čijoj je individualnosti proklijao nagon spontanog stvaranja.

SUGOVORNICA: Rođeni ste na samom početku dvadesetoga stoljeća, kao pripadnik međuratnoga naraštaja hrvatskih umjetnika i intelektualaca.

SUGOVORNIK: Aktivni i na međunarodnoj društvenoj sceni, snažno svjedočite o svom vremenu.

NARATOR: Bilo je to vrijeme između dvaju svjetskih ratova, vrijeme nestanka jednog i nastanka novog svijeta, vrijeme potpunog potresa koji nije mimoišao ništa i nikoga, a ponajmanje umjetnost. (NARATOR/NARATORICA 1) Ona nije luksuz i razonoda, nego potreba vremena, kaže Mesarić, i kao takva ne može ostati neutralna spram nijedne društvene pojave.

ŽELIMIR MESARIĆ odgovara na pitanje o ranom životnom razdoblju Kalmana Mesarića i o vremenu nakon Prvoga svjetskoga rata.

KLASIČNA GLAZBA

KALMAN MESARIĆ: Scena je tribina poezije. Biće poezije jest riječ. Znači: riječ je glavni faktor scene. Na sceni mogu da se sintetiziraju i ostale umjetničke mogućnosti osim poezije. To bi bila sintetička scena. Na njoj dolazi do jednakopravnog izražaja uz riječ i boja i zvuk; pokret. No riječ ostaje još uvijek onaj faktor, koji drži ravnotežu scene. Riječ je ujedno mjerilo scenske dinamike, boje, zvuka i kretnje.

SUGOVORNICA: Takav stav izložili ste još kao mlad čovjek, u zbirci eseja Smjerovi moderne umjetnosti. I ostali ste mu dosljedni dalje u životu, koji s punim pravom možemo nazvati jednako burnim i zanimljivim kao i vrijeme u kojem ste živjeli.

KALMAN MESARIĆ: Dopustite mi da se predstavim. Rođen sam 1900. godine u Prelogu, kao Kalman Mesarić, gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Nedugo nakon mature i kratkog zaposlenja na mjestu činovnika u tvornici, počeo sam s objavljivanjima u novinama i časopisima. Godine 1923. postajem urednikom lista Kopriva, sudjelujem u radu zagrebačkoga Marionetskog kazališta i u Slobodnoj tribuni objavljujem programatske članke O ideji intimnog teatra.

NARATOR-SUGOVORNIK: U kojima progovarate o problemima onodobnog društva i umjetnosti, poglavito kazališne, te izlažete svoju viziju njezina daljnjega razvoja. Prema vama, umjetnost onog vremena ne može se osloboditi, kako ste ih nazvali, haremskih zavjesa i uzničkih rešetaka onodobne društveno-političke situacije.

KLASIČNA (VIOLINSKA) GLAZBA

PRIGUŠENI ZVUKOVI SALONSKIH RAZGOVORA

ČOVJEK NE ĆE DA UMRE!:

ČOVJEK: Zar ja ne živim? Jedan žižak gori tamo bez maske.

MAJSTOR: Ti živiš neutralni oblik života: lijenost. Lijenost nema svoje fizionomije. Zato je taj život ostao bez maske.

ČOVJEK: Zašto ti je toliko stalo do toga, da se ti životi obnove? Ostanimo, majstore, kod neutralnog oblika.

MAJSTOR: A progres? Zar se smije ostati kod neutralnog oblika? Dragi moj čovječe, život je vječan! Život je krug! Život se mora vrtjeti besprekidno. Vrijeme traži varijante oblika. Meni je već dosadilo da gotovo dvije hiljade godina gledam, kako ti živiš život lijenosti prosto zato, jer si prekomotan da uđeš u progres života. (GLAS 1) Život mora da bude interesantan. (GLAS 2) Život mora da bude uvijek nov. (GLAS 3) Ti si zaboravio, da je život besprekidno stvaranje.

ČOVJEK: Dobro, majstore, pa izmisli onda za mene neke druge živote, a ne one, koje sam već živio. Pronađi za mene neke nove maske.

MAJSTOR: Nažalost, to se ne može.

KALMAN: Upravo scenska umjetnost stradala je u nas najosjetljivije zbog plitkosti s jedne strane, blaziranosti s druge strane, a zbog nerazvića kulture sa svih strana. Mi gledamo neke više ili manje vještački dotjerane reprodukcije života donesene na daske, osvijetljene »rampenhiltovima« sa nastavljenim kulisama. Riječ može da se govori i bez poderanih kulisa i bez kaširanih rekvizita.

ŽELIMIR MESARIĆ odgovara na pitanje o problemima s kojima se Kalman Mesarić susreće, govori o egzaltiranosti, o prevlasti njemačke drame i njemačkoga jezika na hrvatskoj sceni, koja polagano nestaje. Optužuje i ilirce – zašto? Objašnjava društveno-političku situaciju i umjetnički život u međuratnom razdoblju.

KLASIČNA (VIOLINSKA) GLAZBA

NARATOR-SUGOVORNIK: Godine 1923. objavljujete knjigu pjesama Tragigroteske te s grupom umjetnika planirate osnivanje Novog teatra pri Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

SUGOVORNICA 1: U kojem 1925. bivate imenovani pomoćnim redateljem.

NARATOR: Da, i tada izlazi knjiga jednočinki Kozmički žongleri, i programatski tekst Avangardistička scena, o eksperimentu stvaranja novoga kazališta.

SUGOVORNICA 2: Prema kojem, da bi redatelj mogao ostvariti svoju umjetničku viziju, mora za to imati adekvatan tekst.

NARATOR: Za tu ste priliku namijenili Kozmičke žonglere...

KALMAN MESARIĆ (POBUNA ATLASA): Koji će biti izvedeni 1926., u režiji Tita Strozzija. Unakrstila se vremena, prostori, ljudi. Izgubila se orijentacija vremenskih epoha, kulture, civilizacije, vijekova. Živi samo jedno fiktivno vrijeme, jedan fiktivni prostor: kondenzacija realne scene pred našom svijesti. Scena je (DVA ŽENSKA GLASA): Globus na ramenu titana Atlasa, radnika i roba. (KALMAN MESARIĆ): Svejedno je, da li titan-rob Atlas drži ovaj globus na svom ramenu u zemlji Hiperborejaca, ili je taj globus lopta ugljena kod fabričkog kotla. Atlas je titan-rob.

NARATOR: Pobuna Atlasa, treća po redu od triju jednočinki Kozmičkih žonglera. Aluzija na svoje vrijeme, svijet koji počiva na leđima nekoć veličanstvenog titana Atlasa.

ŽENSKI GLAS: Sada radnika i roba, koji pogiba jer se pobunio protiv svog korumpiranog oca Japeta, posrednika u trgovini mrtvim tijelima između bogova i ljudi.

NARATOR-SUGOVORNIK: Kako kaže vaš Japet, i bogovi imaju teatar.

KALMAN MESARIĆ (JAPET): Mnogi odrasli to ignoriraju. Ipak, tako je! Sve živo ima svoj teatar: bogovi, ljudi, životinje. Svatko živi u svom teatru. Bogovi imaju svoj posebni teatar. U repertoaru njihova teatra ima uvijek uloga u kojima mogu ljudi alternirati.

ŽENSKI GLAS: Svaki njihov čin, gesta, jedna je trgovina.

ŽELIMIR MESARIĆ odgovara na pitanje orežiji Kozmičkih žonglera.

NARATOR: Vječno pitanje, o postojanju prave čovjekove slobode, i umjetnosti koja, ako i ne može promijeniti svoj svijet, ustrajno grebe po njegovoj površini.

PRIGUŠENI ZVUKOVI SALONSKIH RAZGOVORA

MRMORENJE

ZVECKANJE ČAŠA

SUGOVORNICA: I gnjavatorski postavlja pitanja i prokazuje laž. Bori se protiv Japetova pesimistična iskaza slobode kao poistovjećivanja naše vlastite volje s voljom nama nadmoćnih.

KALMAN MESARIĆ: Umjetnost, da bi bila dobra, to jest da djeluje, mora biti iskrena. Upravo u modernoj umjetnosti postoji najveća opasnost za utočište neiskrenosti, šarlatanije i opsjene. Tu opasnost mogli bismo podijeliti u dvije mogućnosti.

SUGOVORNICA: Prvo je koketerija s modernizmom.

KALMAN MESARIĆ: Tako je. Neupućeni više ne mogu razlikovati što je moderno, a što samo modno. Takav umjetnik nakalemljuje na stare oblike i na zastarjele ideje po koju novu perjanicu moderne umjetničke konstrukcije, ili smjelosti, i tako servira publici nakazu i strašilo od koje se svatko mora instinktivno braniti.

SUGOVORNIK: Drugo, veće ili manje zlo u istom smislu, to su tjerane, upravo hiperegzaltirane težnje u umjetnosti, koje bilo direktno...

KALMAN: ...ili indirektno rade protiv same umjetnosti.

EKSPRESIONISTIČKA GLAZBA

NARATOR-SUGOVORNIK: Kao stipendist Hrvatskoga narodnog kazališta odlazite u Berlin na studij dramaturgije te pohađate seminare Maxa Reinhardta. O tom iskustvu pišete iste godine u Vijencu.

KALMAN MESARIĆ: Običan glumac epizodist, zamislite, iz trupe Otta Brahma, također velikog redatelja, postaje teatarski reformator svjetskog glasa. Kao jedan od naročitih specijaliteta Reinhardtovih režija glasoviti su njegovi eksperimenti s masama. On ne polaže važnost na to da njegove predstave djeluju suptilno, ali bezuvjetno postiže da djeluju grandiozno. Suvremeni teatar, razumije se, ne može se ni zamisliti bez dobra redatelja.

NARATOR-SUGOVORNIK: U svojoj knjizi eseja Smjerovi moderne umjetnosti, izdanoj 1930., kao glavno pitanje moderne umjetnosti, njezinu bazu, držite problem gledanja.

SUGOVORNICA: Tvrdite da su s pojavom impresionizma ljudi prekinuli sa šablonskim mjerilom imitacije i spoznali da umjetnost treba gledati naročito, a moderna umjetnost je otišla korak dalje – ona iz prirode gleda u samu sebe isto tako kao što su impresionisti gledali iz sebe prirodu.

NARATOR: Ekspresionizam, kao jedini pravi put, za razvoj kazališta, njegov je jedini spas.

ŽELIMIR MESARIĆ odgovara na pitanje o utjecaju Maxa Reinhardta na Kalmana Mesarića. Govori o potrazi Kalmana Mesarića za novim tipom kazališta u Hrvatskoj; što mu prigovara?

KALMAN MESARIĆ: Tu odmah postaje jasna distanca koja je nastala ovim skokom, jer ispod nogu ovog naziranja nije ostala priroda i zemlja, već jedan jači i duhovniji fundament, koji se zove ideja.

SUGOVORNICA 2: Zola veli: »Umjetnost je priroda gledana kroz jedan temperament«.

KALMAN MESARIĆ: Zolu treba upotpuniti: dakle, ne samo kroz temperament, već i kroz ideju. Prepustiti se samo osjećajima i fantaziji bez kontrole razuma, znači propagirati tipično antisocijalni larpurlar.

SUGOVORNICA 2: Biti bez kontakta sa stvarnošću?

KALMAN MESARIĆ: Da.

EKSPRESIONISTIČKA GLAZBA

NARATOR: Gospodine Mesariću, vi tvrdite da u teatru literatura postaje sekundarna.

KALMAN MESARIĆ: Riječ je i dalje okosnica scenske radnje, ali potrebno je udaljavanje od literature i realizma.

SUGOVORNICA: On traži novu, autonomnu scenu, na kojoj bi redatelj i glumci, odnosno sudionici scene sami pisali svoje drame.

NARATOR: Tražite scenu koja bi imala svoj život, i kao takav dobivate etiketu eksperimentatora, koji će u svojoj potrazi probiti sve zadane okvire dramaturgije. Tražite igru, samu srž umjetnosti i stvaranja.

KALMAN MESARIĆ: Zapravo, sa stanovišta kreativne fikcije i sustanovišta neovisnosti scenskog života od realnog života, stvar je divno jednostavna. Duh i vrijeme i publika traže novo.

EKSPRESIONISTIČKA GLAZBA

NARATOR: Kako u umjetnosti, tako i u životu. Vaša je ekspresionistička faza stvaralaštva odraz kaotičnog, moralno nestabilnog vremena nakon Prvog svjetskog rata, kada se ljudi, u želji da nadoknade izgubljeno, neumjereno prepuštaju neiživljenim nagonima, sjajnim duboko dekoltiranim opravama, skupocjenom nakitu, blistavim zabavama i alkoholu.

ŽENSKI GLAS: Zato su djela Kalmana Mesarića iz te rane faze stvaralaštva prožeta moralističkim tendencijama.

PRIGUŠENI ZVUKOVI SALONSKIH RAZGOVORA

MRMORENJE

ZVECKANJE ČAŠA

SUGOVORNICA: Treba se zapitati što se događa nakon Kozmičkih žonglera, dramskog triptiha o borbi misli čovjeka kojeg muči žena, patnika koji uviđa da treba napustiti svoj duhovni život kako bi se riješio patnji, i pesimističkom nagovještaju čovjekove nemogućnosti da mijenja svoju okolinu.

NARATOR-SUGOVORNIK: Mesarić piše folklorno-realistični igrokaz Joco Udmanić. Naoko neočekivan put za autora Kozmičkih žonglera, ili jednostavno samo nadogradnja? Gospodine Želimire Mesariću?

ŽELIMIR MESARIĆgovori o prijelazu Kalmana Mesarića s ekspresionizma na realističku dramaturgiju i pučki satirični igrokaz.

ŽELIMIR MESARIĆobjašnjava logiku toga prijelaza; od vriska ekspresionizma Kalman Mesarić prikazao je svoje vlastito okruženje, na realističan način.

OPERNA ARIJA

KALMAN MESARIĆ: Ako u retorti dramatičara ičega može da bude previše, onda je to literatura u knjiškom smislu, a ičega premalo, to su dnevni životni problemi u scenskom smislu. Obratno, ako išta smije da prevagne na sceni, to je samo scenski momenat.

NARATOR: Idućom dramom, simboličnog naziva Korak preko rampe, političkom satirom, kako ju je sam prozvao, Mesarić nastoji prikazati slabosti hrvatskoga političkog života početkom prošloga stoljeća.

KALMAN MESARIĆ:Trebalo bi reći nešto i o drami Pustolovine zagrebačkog hohštaplera Ignatza Strassnoffa.

NARATOR-SUGOVORNIK: Dobro, ali ipak, pravim početkom vašega dramskog stvaralaštva mnogi kritičari drže upravo Korak preko rampe.

SUGOVORNICA 3: Nastavljate s dramama slične tematike, s dramom I u našem gradu, u kojoj prikazujete zagrebačku građansku elitu.

SUGOVORNICA: I s Poslovnim tajnama, koje su također slične.

GLAZBA

NARATOR: Bez obzira na veliku promjenu u poetici, i načinu pisanja, od ekspresionističke drame s biblijskim motivima, osnovna postavka vašeg kazališta, društvena kritika, ostaje u obliku satire, pučkog folklorističkog igrokaza.

KALMAN MESARIĆ: Društvena kritika... Igra. Igra je sačuvana.

ŽELIMIR MESARIĆdaje svoj komentar o društvenoj kritici.

NARATOR: Slijedi Gospodsko dijete.

 

GOSPODSKO DIJETE:

MARICA (ŽENSKI GLAS – DRAMSKA OSOBA): I onda bi mu rekla: Je, dragi tatek, ja sad idem zamuž za – Miška Habulina. V nedelu su svati. Pak onda, oni znaju kak je: nit imam ja kaj, nit ima on bogzna kaj. – A tatek bi rekli: Moja kči ne sme znati kaj je to bokčija. Onda bi zvadili kluče, pak bi otklenuli onu svoju velku železnu kasu i samo bi šligali hiladarke na stol. (...)

JAGA (ŽENSKI GLAS 2 – DRAMSKA OSOBA 2): Je, i ja mislim da bi tak rekli. Saki pošten otec bi tak rekel.

MARICA (ŽENSKI GLAS – DRAMSKA OSOBA): Bi, čist sigurno bi.

ŽELIMIR MESARIĆ govori o Gospodskom djetetu kao najuspješnijoj drami Kalmana Mesarića i o režijama Gospodskog djeteta, uključujući Radićevu i svoju.

GOSPODSKO DIJETE:

JOŽEK (MUŠKI GLAS – DRAMSKA OSOBA ): Ni ona gospodsko dete, neg ja!

IRMA (ŽENSKI GLAS – DRAMSKA OSOBA): Šta? Kako?

JAGA (ŽENSKI GLAS 2 – DRAMSKA OSOBA 2): Junec! Kaj se zaletavleš?

ŠIMUN (MUŠKI GLAS 2 – DRAMSKA OSOBA 2): Gdo je tebe kaj pital!?

JOŽEK (MUŠKI GLAS – DRAMSKA OSOBA): Gda pak je istina. Ja sem gospodsko dete, a ne Marica!

GLAZBA

ŽELIMIR MESARIĆ govori o zagrebačkim salonskim krugovima i o nastavku te teme u romanima Kalmana Mesarića te o svađi Kalmana Mesarića s Krležom.

OPERNA ARIJA

 

DESPERATERI:

Ž (ŽENSKI GLAS – DRAMSKA OSOBA): Ti se bojiš žene. Pogledaj mi u oči. Dotakni se moje svježe drhtave puti. Onda reci, da me mrziš.

C (MUŠKI GLAS – DRAMSKA OSOBA): Pusti me. Pusti!

Ž (ŽENSKI GLAS – DRAMSKA OSOBA) Ženomršče! Tvoja je kosa tako divna. Ona se kvrči od želje za milovanjem ženskim. – (ŽENSKI GLAS 2 – DRAMSKA OSOBA 2) Tvoja su usta tako zgrčena od mržnje, a tako crvena i vruća i žude cjelov. (ŽENSKI GLAS 3 – DRAMSKA OSOBA 3) Tvoje su oči tako mračne od patnje, a tako se kristalno cakle. – (ŽENSKI GLAS 4 – DRAMSKA OSOBA 4) Čovječe! Tvoje ruke vape zagrljaj. Shvati to, ženomršče. (ŽENSKI GLAS 5 – DRAMSKA OSOBA 5) Približi se da osjetiš nervnonapeti drktaj moga tijela.

A (MUŠKI GLAS 2 – DRAMSKA OSOBA 2): To je napast.

KALMAN MESARIĆ: Početak pravoga dramskog stvaralaštva, pronalazak vlastita izričaja... Čuo sam to, više puta, i svaki put je jednako iritantno. Stvaranje je jednostavno – stvaranje. Umjetnost jedne vremenske, ili životne epohe, mladosti, zrelosti, nazovite je kako hoćete, ona ne obara ono što je prethodilo.

SUGOVORNICA: Mislim da shvaćam.

KALMAN MESARIĆ: Tako se često govori o duhu vremena. Govori se o njemu s prizvukom nečeg prolaznog. Točno. Svako je vrijeme prolazno. Radi se o njegovim rezultatima, koji dobivaju vrijednost. Zar mi ne živimo i suviše vezani uz pojave naših dana, a da bismo mogli objektivno prosuditi koje će značenje one zadržati u budućnosti?

NARATOR: Nema vraćanja k starini.

KALMAN MESARIĆ: To je besmisleno i nemoguće! Naša djela će govoriti sama za sebe. Uistinu i nepokolebivo trajne vrednote ranijih umjetnosti već su u svojoj prabiti stvorene, pa ih duh novog vremena ne će zasjeniti. One, jer su vječno svježe, ostaju i vječno, odnosno uvijek ponovno interesantne u formi, a moderne u svojoj vrijednosti.

KLASIČNA (VIOLINSKA) GLAZBA

 

ČOVJEK NE ĆE DA UMRE!:

ČOVJEK BEZ FIZIONOMIJE (MUŠKI GLAS 2 – DRAMSKA OSOBA 2): Svršeno je, majstore!

MAJSTOR (MUŠKI GLAS 1 – DRAMSKA OSOBA 1): Svršeno?

ČOVJEK (MUŠKI GLAS 2 – DRAMSKA OSOBA 2): Da. Čovjek je umro za ideju.

MAJSTOR (MUŠKI GLAS 1 – DRAMSKA OSOBA 1): Od postanka života vodim ljude kroz život s jednom jedinom željom, da doživim s njima i u njima istinu. I nikad je nisam doživio.

(...)

ČOVJEK (MUŠKI GLAS 2 – DRAMSKA OSOBA 2): Rekao ti je: istina je u njemu. On je umro za istinu i pobijedio: on živi! Pogledaj na stratište. Tamo je smisao smrti rodio definitivno saznanje istine: Čovjek ne će da umre! Razara grob da se vrati u život!

PRIGUŠENI ZVUKOVI SALONSKIH RAZGOVORA

MRMORENJE

ZVECKANJE ČAŠA

OPERNA ARIJA

K r a j

 

ODJAVNA ŠPICA:

U salonu s Kalmanom Mesarićem, dokumentarno-igrana radijska drama.

Autorica ideje i mentorica: Mira Muhoberac.

Tekst je, prema tekstovima Kalmana Mesarića i onima o Kalmanu Mesariću, prema zamisli i tekstnoj strukturi i kompoziciji Mire Muhoberac, napisao Janko Debeljak.

Sudjelovali su:

Kalman Mesarić: Vinko Jažo

Želimir Mesarić: kao Želimir Mesarić

Narator i narator-sugovornik: Janko Debeljak

Sugovornici, glasovi u salonu susreta dvaju stoljeća, dramske osobe iz Mesarićevih drama: Ana Baturina, Antonia Ćosić, Ivana Ćurić, Janko Debeljak, Ivan Igić, Vinko Jažo, Anela Jukić, Mira Muhoberac, Ena Mutapčić, Tea Trumbić

Violina: Eva Šulić (Giuseppe Tartini)

Tonski majstor: Miro Pijaca

Režija: Mira Muhoberac

Realizacija: Hrvatski radio, Dramski program, urednica Nives Madunić Barišić, i Sveučilište u Zagrebu

Zagreb, 2016. godine.

Zaključak: nova recepcija života i djela Kalmana Mesarića

Radiodramski tekst koji je nastajao 2015. i 2016. godine, naslovljen U salonu s Kalmanom Mesarićem, koji sam žanrovski odredila kao dokumentarno-igranu radijsku dramu, nastao je kao umjetnički dio projekta Kalman Mesarić – prešućivani hrvatski književnik i redatelj. Baziran je na isprepletanju dokumentarne građe i igrane radijske drame iz rakursa naše suvremenosti, tj. iz godine 2016. U fiktivnom salonu spoja dvadesetoga i dvadeset i prvoga stoljeća susreću se Kalman Mesarić, hrvatski književnik i redatelj, i njegov nećak Želimir Mesarić, hrvatski kazališni redatelj i dugogodišnji profesor glume na Akademiji dramske umjetnosti, pa se u obrubima njihova razgovora naslućuje i zapodijeva razgovor s današnjim mladim intelektulacima, studentima i glumcima koji svjedoče o mogućem spoju dramskih osoba. glasova i sjena, naratora, tj. pripovjedača i sugovornika, književnih, teorijskih i raznožanrovskih tekstova i razgovorna diskursa sa središtem u umjetnosti režije i dramaturgije. U kodu ekspresionističke dramaturgije rastvara se sudbina dvoje ljudi, književnika i umjetnika, i njihovih obitelji i suradnika, ali i cijeli zatomljen svijet europskih i zagrebačkih salona u kojima se čuje bolni vrisak sudbine hrvatskih intelektualaca i umjetnika.

Ovaj rad sa studentima tijekom realizacije i u konačnici te u završnom rezultatu pokazao je ispunjenja brojnih kriterija izvrsnosti koje traži i zahtijeva Sveučilište u Zagrebu i hrvatska kulturna baština i suvremena umjetnost: pokazuje inovativnu metodologiju primjene empirijske građe, lucidno strukturiran tekst baziran na pročavanju života i djela jednoga od najzapostavljenijih a intrigantnih hrvatskih dramskih autora, književnika i redatelja, rušenje stereotipa o zabranjenom, zaboravljenom, prešućenom hrvatskom vrhunskom književniku i redatelju i fenomenu raznih modaliteta hrvatske šutnje.

Sažetak

Studenti druge godine preddiplomskoga studija te prve i druge godine diplomskoga studija, tj. četvrte i pete godine Sveučilišta u Zagrebu, upisani na kolegij Krasnoslov i gluma u Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u akademskoj godini 2015./2016., u zimskom semestru, nazočili su radu na projektu Kalman Mesarić – prešućivani hrvatski književnik i redatelj i na radijskoj drami U salonu s Kalmanom Mesarićem i u njima sudjelovali nakon anketnih rezultata koji su pokazali da o životu i djelu Kalmana Mesarića današnji mladi ne znaju puno. Nakon intenzivnoga rada na proučavanju građe, dokumentacije i djela Kalmana Mesarića, razgovora sa Želimirom Mesarićem, rada na radiodrami U salonu s Kalmanom Mesarićem i snimanja dokumentarno-igrane radijske drame toga naslova u ulogama scenarista i glumaca u profesionalnim studiju, na Hrvatskoj radioteleviziji, Kalman Mesarić u očima mladih studenata, ali i recipijenata svih naraštaja u dvorani Matice hrvatske u veljači 2016. u Zagrebu i na valovima Hrvatskoga radija u istom mjesecu 2016. pokazao se u drukčijem, bogatijem i raznovrsnijem svjetlu i postao naš suvremenik koji bi, da je živ, ove, 2016. godine, napunio 116 godina.

Ključne riječi: Kalman Mesarić, Želimir Mesarić, rad s mladima, projekt Kalman Mesarić – prešućivani hrvatski književnik i redatelj, radio­drama U salonu s Kalmanom Mesarićem.