Izvrstan ljetni nacionalni glazbeni festival

Ovogodišnje, 41. Osorske glazbene večeri (OGV) održane su od 17. srpnja do 21. kolovoza i obuhvatile su 15 koncertnih programa različitih sadržaja i u izvedbama biranih hrvatskih i inozemnih glazbenih umjetnika, od solista preko komornih sastava do orkestra i zbora HRT-a. Govornici pri svečanom otvorenju 17. srpnja u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, negdašnjoj katedrali iz davnine kada je Osor bio sjedište biskupije, gradonačelnik Malog Lošinja, u čiju nadležnost lokalne uprave pripada i pitoreskni, drevni gradić Osor smješten na uskoj prevlaci između otoka Cresa i Lošinja, Gari Capelli i hrvatski ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović, obojica su istakli odličnu ideju i zasluge utemeljitelja festivala Daniela Marušića (1931. - 2009.), te naglasili jedinstvenost OGV-a kao nacionalnog festivala (status nacionalnog festivala stečen 2011. godine) na kojemu je trajno zastupljena hrvatska glazba.

Naime, zamisao Daniela Marušića, nezaboravnog televizijskog redatelja, bila je da se osnuje festival koji će ljetnim namjernicima pružati glazbene užitke s djelima iz hrvatske baštine i suvremenosti, zajedno s ostvarenjima majstora europske i svjetske glazbene produkcije. Uz to, započeo je i s narudžbama živućim hrvatskim skladateljima, čija su nova djela praizvođena u Osoru. Kasnije je uvedena i praksa da pojedino godište festivala u većoj mjeri donosi skladbe jednog hrvatskog skladatelja koji je predstavljen kao središnja osobnost OGV-a toga ljeta. Svima koji su posjetili osorske ljetne glazbene svečanosti u sjećanju ostaje posebna atmosfera maloga gradića, jedinstvene oaze mira i spokoja, u kojemu se, kratko prije početka pojedinog koncerta, petnaestak minuta prije 21 sat, u mjesnoj crkvi sa svih strana i iznenada okupe slušatelji, strani turisti i domaći gosti i mještani, sada već četiri desetljeća sigurni da ih očekuju posebni glazbeni doživljaji.

Praizvedba već na svečanom otvorenju

Prvi koncert ovogodišnjeg festivala, njegovo otvorenje, koje je izravno prenosio HRT, obuhvatio je sve osnovne značajke posebnosti OGV-a. Udruženi vrsni glazbenici Cantus Ansambla, kojega je 2001. godine osnovao skladatelj i dirigent Berislav Šipuš, i Zagrebački solisti, najugledniji hrvatski komorni ansasmbl, utemeljen 1953. godine u sklopu Radio-televizije Zagreb, a čiji su osnivači bili Antonio Janigro, Stjepan Aranjoš i Ivo Vuljević, a na programu su pod ravnanjem Berislava Šipuša imali praizvedbu djela koje je festival naručio od skladatelja Srđana Dedića (Zagreb, 1965.), te ciklus Pjesme moje majke Josipa Štolcera Slavenskog i orkestralnu suitu Pulcinella Igora Stravinskog.

Skladba naslovljena Self-Fulfilling Prophecies/ Samoispunjavajuća proročanstva za 14 instrumentalista Srđana Dedića u izvođenju Cantusovaca pet je stavaka, koji nemaju druge oznake osim redoslijeda označenog rimskim brojkama. To je niz kontrastnih stanja izrazito kompleksne strukturiranosti i intervalsko-harmonijskih odnosa kojima Dedić kao da preispituje vlastitu glazbenost u procesu njezina ostvarivanja kao zvukovnosti utjelovljene u bogatstvu instrumentalnih boja/sudjelujućih glazbala i akordičko-ritmičkih formula. Opisavši svoju glazbu kao fascinaciju pojavom »vlastitog predviđanja i zamišljanja nekog cilja« koja može pozitivno djelovati na aktivnost autora, Dedića je inspirirao pojam »samoispunjavajućeg proročanstva«, koji je iskovao utjecajni američki sociolog Robert K. Merton u članku objavljenom 1948. godine pod naslovom »Selffulfilling prophecy«. Riječ je o vodećem znanstveniku njegova vremena na području istraživanja društvenih pojava i strukturalno-funkcionalne analize u sociologiji, a pojam tumači »lažnu definiciju situacije koja izazivlje novo ponašanje prema kojemu izvorno lažna koncepcija postaje istinitom«. Bez podrobnijeg ulaženja u Mertonovu znanstvenu definiciju pojma »samoispunjavajuće proročanstvo«, sociološke kategorije koju se možda najjednostavnije razumije na primjeru grčke legende o Edipu (čiji je otac Laj bio upozoren na proročanstvo da će ga ubiti njegov sin, zbog čega je Laj dao ukloniti Edipa, koji je ipak preživio, doputovao u rodni kraj, u borbenom sukobu ubio oca i oženio se njegovom udovicom, svojom majkom), bilo bi zanimljivo znati Dedićev poriv da ovom usporedbom tumači osobni način skladanja. Što je sve, pri nastajanju novoga djela, pokretalo naglašeno misaonog i izvan granica Hrvatske afirmiranog skladatelja progresivne orijentacije, nedvojbeno je teško dokučiti, ali njegova izjava da u »peterostavačnoj suiti nastavlja tragati za svojim glazbenim jezikom, s posebnom pozornošću na strogo usklađene odnose tonova u vertikali i horizontali, u čemu mu pomažu kompjutorske aplikacije koje posljednjih godina razvija«, upućuje na intelektualni pristup stvaralačkom procesu. Ono što smo prvi put imali priliku čuti, u vrlo pomno pripremljenoj Šipuševoj interpretaciji i predanom muziciranju četrnaestoro glazbenika Cantus Ansambla, kompleksno je akustičko događanje koje je nošeno uvjerljivim emocionalnim poticajima različitih ugođaja i kontrastirajućih izričaja, bilo da je riječ o stavcima naglašene gustoće harmonijskoga tkiva ili pak proplamsajima melodijske inspiracije. Dedićevo je novo djelo nastalo na narudžbu Osorskih glazbenih večeri i pridružuje se već impozantnoj brojci od više od 250 skladbi praizvednih u Osoru.

Drugo djelo na programu svečanog otvorenja bile su Pjesme moje majke za bariton i gudače Josipa Štolcera Slavenskog (Čakovec, 1896. - Beograd, 1955.). Slavenski je ove godine bio središnja skladateljska osobnost festivala u povodu 120. obljetnice njegova rođenja, što je uključivalo izvođenje ukupno šest njegovih djela, a Pjesme moje majke poznato su ostvarenje neodoljive privlačnosti, izvođeno u više verzija instrumentalne pratnje. Izvornik za bariton i klavir u izvođenju i snimkama hrvatskog maga vokalne, operne glazbe, baritona Vladimira Ruždjaka (1922. - 1987.) osigurale su trajnu afirmaciju ciklusa. Uz ansambl Zagrebačkih solista nastupio je mladi bariton Leon Košavić, 25-godišnji pjevač proizašao iz razreda Giorgia Suriana na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, već višestruko nagrađivan i sa sjajnim startnim pozicijama u započetoj opernoj karijeri. Doista, Košavićeva je interpretacija četiriju pjesama, koje je Slavenskom u rodnom Međimurju pjevala njegova majka, dobro poznatih napjeva Međimurje, kak si lepo zeleno, Tu za repu, tu za len, Imala je majka tri jedine kćerke i Raca plava po Dravi (u inspiriranoj obradbi nadarenog skladatelja Tibora Szirovicza, dobitnika prestižne Nagrade Stjepan Šulek Hrvatskog društva skladatelja za 2015. godinu), naprosto oduševila i to prvenstveno ljepotom njegova sigurnog mladenačkog glasa, ali i muzikalnošću, koja se ogleda u iznijansiranoj agogici i dinamičkom spektru, onim dojmljvim malim »slobodama« pjeva čija je svaka fraza krajnje logična. Polagane je pjesme, prvu i treću, Leon Košavić ispjevao dugim dahom nabujalih osjećaja, dok je u brzima do izražaja došla vrckavost i duhovitost, iskričavi šarm narodne glazbe i umjetničkog poimanja kojim je Josip Štolcer Slavenski foklorni idiom antologijske glazbe Međimurja uzdigao na visoki pijedestal odličnog hrvatskog stvaralaštva novonacionalnog smjera u hrvatskoj glazbi u razdoblju između svjetskih ratova.

Koncert otvorenja festivala završio je izvedbom orkestralne suite Pulcinella Igora Stravinskog (1882. - 1971.) iz 1922. godine, glazbom koju je skladatelj sastavio i osamostalio, a potječe iz 1920. godine praizvedenog istoimenog baleta. Odjeci baroknog idioma u žaru žovijalnosti ruskog genija baletne produkcije, Stravinskijev jedinstveni osjećaj za ritam, instrumentalnu boju i implicitnu plesnost, polazišta su po kojima je orkestralna suita Pulcinella postala jednim od paradnih koncertantnih ostvarenja 20. stoljeća, a izvedba združenih članova Cantus Ansambla i Zagrebačkih solisa pod ravnanjem Berislava Šipuša pokazala je snagu i sposobnosti vrsnih glazbenika u ozvučavanju te nadasve duhovite glazbe. Slijed disciplinirano, uigrano i tehnički suvereno otsviranih osam stavaka nije popuštao niti u intenzitetu pokreta niti u koncentraciji pojedinačnih sola ili pak cijelog instrumentalnog tijela, ali svakako ćemo rado pamtiti poletnu izvedbu i posebni šarm Gavotte koju je Stravinski povjerio samo puhačima i sjaju njihova zvučanja. 41. osorske glazbene večeri započele su tako u punoći glazbenih sadržaja »slavenske duše«, a prema predloženom redoslijedu i sastavu programa i nastupajućih glazbenika cjelokupnog festivala bilo je već na početku jasno da će 41. OGV donijeti brojne glazbene užitke domaćinima i stranim turistima od kojih nemali broj i dolazi ljetovati na otoke Cres i Mali Lošinj, posebno u osorske kampove, kako bi uz sunce i more mogli uživati i u festivalskoj glazbenoj ponudi.

Slavenski, praizvedbe, hrvatski skladatelji

Stavljanje Josipa Štolcera Slavenskog u središte pozornosti 41. OGV-a
nastavak je tradicije isticanja pojedinih majstora hrvatske glazbe, ali i oduživanje skladatelju koji se u kontekstu hrvatske glazbe 20. stoljeća zapravo nepravom našao na margini. Skladatelj čija je izvornost stvaralačke osobnosti u prvoj polovici 20. stoljeća obilježila važne impulse suvremenosti tadašnje europske glazbe i bila priznata na međunarodnom planu (antologijski uspjeh njegova 1. gudačkog kvarteta na uglednim Glazbenim danima u Donaueschingenu i to pred žirijem u kojemu su bili uglednici Arnold Schönberg i Franz Schreker, te ugovor s izdavačkom kućom Schott u Mainzu koja je objavljivala skladbe Slavenskog), u zagrebačkoj sredini, u kojoj je nakon završenog studija u Pragu 1924. godine započeo profesionalno djelovati, nije mu bila osobito sklona i on se odselio u Beograd. Iako nije moguće sa sigurnošću utvrditi što se točno događalo, poznato je da je Slavenski počeo raditi kao nastavnik na Muzičkoj akademiji u Zagrebu,ali je nakon kratkog vremena bio otpušten. Najvjerojatnice se kao osba nije uklapao u uštogljenu akademsku sredinu zagrebačkih purgera, a vjerojatno mu nisu niti mogli »oprostiti« međunarodne uspjehe kao niti izvornost njegove glazbe. Nažalost, nesklonost prema Slavenskom u hrvatskoj se glazbenoj sredini ponovila i u vrijeme Domovinskog rata 1990-tih kada je preimenovana Glazbena škola u Zagrebu koja je je nosila njegovo ime. Uskogrudnost i olako odricanje od skladatelja kojega bismo trebali slaviti kao posebnog velikana hrvatske glazbe prve polovice 20. stoljeća, koji je glazbeni idiom rodnog Međimurja, kao »osobnu kartu« uveo u suvremeni europski glazbeni izričaj, djelomično su nadoknađeni muzikološkom valorizacijom njegova stvaralaštva u znanstvenim publikacijama Eve Sedak kao i u njegovom rodnom Čakovcu održavanjem Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski, koji ove godine ima svoje 43. izdanje. Također je njegovo ime ovjekovječeno nagradom »Josip Štolcer Slavenski« za najbolje skladateljstko ostvarenje u recentnoj godinikoja se dodjeljuje u Čakovcu, a koju je prvotno inicirao danas ukinuti ugledni dnevnik »Vjesnik« Stoga valja posebno pohvaliti programiranje ovogodišnjeg festivala u Osoru po kojemu je Slavenski došao u središte pozornosti a domaćim i stranim glazbenicima ponuđene njegove partiture koje su oni i vrlo angažirano izvodili. Iako je krajem lipnja imenovan novi umjetnički ravnatelj nacionalnog festivala Osorske glazbene večeri, profesor oboe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, bivši ravnatelj Opere HNK u Zagrebu, afirmirani glazbeni umjetnik Branko Mihanović, ovogodišnje su se 41. osorske glazbene večeri odvijale prema programu koji je osmislila sada već bivša umjetnička ravnateljica, voditeljica Glazbe HRT-a, muzikologinja Ivana Kocelj. Naime, završetak mandata ravnatelja pada pred početak nove sezone, ali to očito nije smetnja za daljnje uspješno trajanje ljetnih glazbenih događanja u Osoru, koja se nastavljaju s istim ciljevima narudžbi hrvatskim skladateljima i praizvođenjem njihovih novih ostvarenja, općenito znatnijim predstavljanjem djela hrvatskih autora koja uvijek moraju biti zastupljena na programu svakog koncerta, te već opisanim stavljanjem u središte pozornosti opusa nekog hrvatskog skladatelja, ali i angažiranjem vrsnih hrvatskih i inozemih solista i ansambala, kao onih koji ostvaruju i prenose sve odabrane glazbene vrijednosti.

Tako je već drugi koncert ovogodišnjeg niza od 15 koncertnih večeri, održan 19. srpnja, slušateljima u osorskoj Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, u kojoj se održavaju svi programi, predstavio odličnu južnokorejsku violinisticu Soyoung Yoon, rođenu 1984. godinu i do sada ovjenčanu nizom nagrada na prestižnim violinističkim natjecanjima. Klavirsku pratnju je ostvario poljski pijanist Marcin Sikorski, koji je uz ostale važne profesionalne zadatke godinama korepetitor na violinističkom natjecanju Henryk Wieniawski u Poznanu, a na kojemu je upravo Yoon 2011. osvojila prvu nagradu, pa je tako Sikorski i postao njezin trajni suradnik. Dakle, ujedinjeni u duo i obdareni sjajnim tehničkim sposobnostima, interpretirali su Yoon i Sikorski osobito delikatno omiljenu Sonatu za violinu i klavir u A-duru C. Francka, Slavensku sonatu za violinu i klavir op. 5 J. Štolcera Slavenskog, Sonatu za violinu i klavir u A-duru, op. 100, br.2 J. Brahmsa i Rapsodiju Tzigane za violinu i klavir M. Ravela. Svako je od odabranih djela dobilo virtuozno pouzdano i dinamički nadasve istančano ozvučenje, a Sonatu Slavenskog, tu nadasve produhovljenu glazbu, shvatili su umjetnici kao posebno inspirativnu partituru i podarili joj naglašeno dramatičnu i pregnantnu zvukovnost. Ravelov je pak Tzigane prštao bravurom kojom si južnokorejska ambiciozna violinistica krči sigurnu stazu uspjeha u svijetu gudačkih virtuoza danas.

Na trećem je koncertu 21. srpnja nastupio gitarist Edin Karamazov, u Hrvatskoj i šire dobro poznati glazbenik, čije muziciranje karakterizira naglašeno individualni i emocionalni pristup. Iz hrvatske glazbene baštine Karamazov je odabrao tek kratki Largo con variazioni Luke Sorkočevića, Largo s varijacijama, obradbu drugog stavka iz Triosonate za flautu, violinu i b. c. u G-duru, čime je zadovoljio traženje organizatora da u program bude uključeno i neko djelo hrvatske provenijencije, ali ne mnogo više od toga. U cjelini, svirajući Introdukciju i varijacije na Mozartovu temu op. 9 Fernanda Sorra, tri Valcera iz op. 8 Agustína Barriosa Mangoréa, tri stavka iz ciklusa El Decameron Negro Lea Browera i Suitu del Angel Ástora Piazzolle, djela programno ukorijenjena u hispansku tradiciju i gitaristički virtuozna, privukao je Karamazov pozornost ljubitelja gitare i dobio glasni pljesak.

Izbor iz zbirki Parnassia militia, Arion primus i Arion secundus hrvatskog baroknog majstora Vinka Jelića (1596.-1636.?) u izvođenju Zbora Hrvatske radiotelevizije, solista (sopranistice Monika Cerovčec i Ivana Garaj Korpar, tenori Andro Bojanić i Želimir Panić, bariton Mladen Klepo) i uz pratnju instrumentalnog ansambla (Vlatka Peljhan i Helga Korbar, violine, Ana Torbica, viola, Pavle Zajcev, violončelo, Alisa La Marca, teorba, Predrag Gosta, pozitiv, Krešimir Fabijanić, kornet, Tin Cugelj, Hrvoje Sironić, David Yakus, tromboni), a sve pod ravnanjem vrlo agilnog Tomislava Fačinija, koncert održan 24. srpnja, bio je uvid u znalački skladanu i zanimljivu baštinu autora rođenoga u Rijeci, za života afirmiranog u francuskom Alzasu, te danas sve više otkrivanog kao originalnog baroknog majstora. Fačinijeve rekonstrukcije Jelićevih duhovnih koncerata za dva ili više glasova ili pak za zbor, u slijedu Audivi vocem, O quam pulchra es, Dixit Dominus, Beatus vir, Nisi Dominus, Doctor bonus, Magnificat, Bone Jesu, O pretiosum et admirandum i Salve Regina otkrivale su ne samo vrlo inspiriranu i melodijski bogatu glazbu nego i dobro pripremljene, vrsne interpretacije. Kako je HRT, Odjel za glazbu koji vodi Ivana Kocelj, objavio CD sa snimkama ovog repertoara i još je »friški« primjerak stigao u Osor neposredno prije koncerta, moguće je samo požaliti da istu večer prigodom nastupa Zbora HRT-a na Osorskim glazbenim večerima, nije organizirana i promocija novog nosača zvuka. U svakom slučaju, zainteresirani će moći odličnu Jelićevu glazbu slušati i u tišini vlastitoga doma.

Monika Leskovar s prijateljima kao odjeci svijeta

Nakon prošlogodišnjeg velikog uspjeha »mini festivala« na kojemu je nastupila ugledna hrvatska violončelistica Monika Leskovar sa svojim prijateljima u okviru jubilarnih 40. Osorskih glazbenih večeri i ovog su ljeta u Osoru bili »Monika Leskovar & prijatelji« te 26., 28. i 30. srpnja održali koncerte čiji će se odjeci nedvojbeno još dugo pamtiti. Virtuozi i sjajni glazbenici Giovanni Guzzo i Susanna Yoko Henkel, violine, Aleksandar Milošev i Danuscha Waskiewicz, viole, Monika Leskovar i Giovanni Sollima, violončela i pijanist Giuseppe Andaloro tri su večeri u osorsku katedralu privlačili veliki broj slušatelja, a burni je pljesak nakon svake izvedbe, pa i među stavcima, što potvrđuje već poznatu činjenicu da koncerte u Osoru posjećuju gosti, domaći i strani turisti inače manje vični posjećivanju koncerata klasične glazbe, bio najbolja potvrda općeg oduševljenja. Opsežnost programa, odličnost interpretacija, zanimljivost djela na programima i novost praizvedene skladbe Davorina Kempfa na trećem koncertu, upisuju ovaj »mini festival« velikim slovima u anale ovogodišnjih 41. osorskih glazbenih večeri. Primjerice, stilska perfekcija izvedbi iskazana u interpretacijama Haydnovog, Beethovenovog i Schubertovog komornog dragulja, duhovitost i šarm zajedničkog muziciranja s jednim od vrhunaca u Boccherinijevoj Noćnoj glazbi madridskih ulica (Kvintet za gudače u C-duru, op. 30, br. 6, G 324), bravuroznost i i tehnička sigurnost svakog od glazbenika kao i predanost kojomsu uvježbane skladbe hrvatskih autora (tri frottole Andrije Motovunjanina u obradbi za dvije viole i dva violončela, vrhunski inspirirani i skladateljski ingeniozni Treći gudački kvartet Josipa Štolcera Slavenskog i već spomenuta praizvedba skladbe Davorina Kempfa, njegova Klavirskog trija sa stavcima Fantasia, Intermezzo i Danza) bile su potvrde ozbiljnosti, visoke profesionalnosti i umjetničkog pregnuća sudionika, prijatelja i suradnika naše Monike Leskovar, koja ostvaruje zavidnu svjetsku karijeru i uvijek je rado viđeno lice na najpoznatijim koncertnim podijima. Kempfov pak Klavirski trio, koji su praizveli Guzzo, Sollima i Andaloro, svakako ćemo rado ponovno slušati a druga klavirska trija uzimati na program, jer riječ je o glazbi visoke koncentracije nadahnuća, tehničke superiornosti skladateljskog sloga i nadasve zanimljivog protoka kontrastnih ugođaja, sve do zahuktalosti završnoga stavka, Danze, vitalnog i ritmički pregnantnog vatrometa energije i veselja. Vidno zadovoljan preciznom i virtuoznom izvedbom nazočni je skladatelj mogao uživati u dugom odobravanju publike. Naime, rasporedi svih koncerata kao i predstavljenu radost zajedničkog ostvarivanja odabranog repertoara visoke zahtjevnosti, koji je obuhvaćao europsku glazbenu produkciju od 16. do 21. stoljeća, naprosto se mora hvaliti i glazbenicima zahvaljivati za doživljeno. Osorska je publika to zdušno pokazivala dugotrajnim pljeskom.

Vrsni glazbenici i zanimljivi programi

Slijedeći je pak koncert, nastup četvorice gitarista, Zorana Dukića, Petrita Çekua, Maroja Brčića i Tvrtka Sarića, održan 2. kolovoza, bio poslastica za ljubitelje nježnijih suzvučja u kojima su se izmjenjivala gitaristička dua, trija i kvarteti. Izvedbe skladbi L. Boccherinija, M. Ravela, B. Šipuša. F. M. Torrobe, M. de Falle, I. Albeniza i A. Piazzolle, kao i praizvedba Meditacije i Gambalera za kvartet gitara hrvatske skladateljice Viktorije Čop, protekle su u skladnom muziciranju.mNazočna skladateljica zahvalila je glazbenicima, čija je izvedba njezine harmonijski pitome i za gitare vrsno organizirane partiture bila ispraćena pljeskom odobravanja slušatelja.

Sedam koncerata ovogodišnjih 41. osorskih glazbenih večeri održanih u drugom »poluvremenu« ljeta na otocima Malom Lošinju i Cresu i to od 7. do 21. kolovoza, potvrdilo je već navedene značajke nacionalnog festivala kojemu dnevni tisak, sa časnim izuzetkom riječkog Novog lista, nažalost uopće nije posvetio pozornost. Naime, Osorske glazbene večeri dokazuju se već peto desetljeće kao glazbeni festival posvećen prvenstveno komorno-glazbenim formacijama s jasnim ciljem afirmiranja hrvatske skladatdeljske produkcije, brojna nazočnost na svakom koncertu potvrđuje zanimljivost i privlačnost tako koncipirane kulturne ponude, pa bi tojj manifestaciji doista trebalo dati nešto više svakodnevnog medijskog prostora. Ali, u nemogućnosti utjecaja na dnevni tisak, zacijelo je uputnije posvetiti se opisu i ocjeni odslušanoga, budući da su, zahvaljujući vrsnom odabiru izvođača, ovoljetni koncerti u osorskoj Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije doista zaslužili pohvale i trajni spomen u zapisivanju hrvatske glazbene kulture. U tom kontekstu na prvom mjestu valja istaći činjenicu da se trajno pokazuje kako ljetna, turisička publika, nimalo ne zazire od ozbiljnijih i zahtjevnijih glazbenih programa, a kada joj se servira nešto »lakše«, što bi ju vjerojatno trebalo »zabaviti«, nerijetko je pljesak slabiji i prijem pokazuje manje oduševljenja. Doista, ne bi bilo na odmet pozabaviti se jednom i profesionalnim profilima gostiju, osobito inozemnih, koji ljetuju na hrvatskoj obali, jer nikako ne treba zanemariti mogućnost da u opuštenoj ljetnoj atmosferi, na toplom jadranskom suncu i našim lijepim turističkim destinacijama borave gosti koji dobro znaju što je to kultura a što zabava, pa tako i prema svojim afinitetima biraju ponudu koju im hrvatski domaćini serviraju. A da ipak, srećom, o tome i hrvatski turistički djelatnici vode računa, potvrđuju brojni ljetni glazbeni festivali uzduž obale i na otocima. Dakako, 62. splitsko ljeto i 67. dubrovačke ljetne igre, nacionalni festivali opsežnijih koncepcija i većih prostornih i sadržajnih mogućnosti, ponudili su bogate programe i ugledne interprete, ali niti 41. osorske glazbene večeri, upravo zbog svoje programske usmjerenosti, nisu zaostale u zastupljenosti uglednih glazbenih izvođača.

Uz inozemne, posebno su se kvalitetom isticali i hrvatski glazbenici, pa je tako nastup violinista Martina Draušnika i gitarista Krešimira Bedeka (7. kolovoza) pokazao kako raspolažemo nadasve respektabilnim izvođačkim potencijalom. Da gitarist Bedek vrlo dobro aranžira poznata djela za potrebe izvedbe dua violina/gitara, pokazali su glazbenici izvodeći Bartokove Rumunjsle plesove, Piazzolline Soledad i Adios nonino i Sarasateove Aragonaise i Habaneru iz Koncertne fantazije Carmen, op. 25, izvorno za violinu i klavir, svirajući pri tome naglašeno poletno i muzikalno. Paganinijeva Prva sonata u a-molu iz zbirke Centone di sonate op. 64 kao i Sonatina Miroslava Miletića pisane za duo violine i gitare, što bismo mogli shvatiti i kao originalniji skladateljski pristup pri korištenju glazbala koja zajedno zvuče vrlo apartno. Bilo kako bilo, bio je to nešto ležerniji program, ali svakako zanimljiv i vrijedan, pa je uključivanje Draušnika i Bedeka u festivalski program bio je nedvojbeno dobar potez, iako su došli kao zamjena za željenu izvedbu komorne opere.

Uopće, kada je riječ o životopisima glazbenika koje smo u Osoru susretali, prolaznu »vizu« za ugledni festival dobivaju svi bez iznimke, a pijanist Aljoša Jurinić, svojim je recitalom održanim 9. kolovoza i zorno pokazao kako životopis, kada je najavljen i medijski eksponiran, glasno upozorava na umjetnika i osigurava mu još brojniju publiku. Mladi glazbenik, koji velikim koracima kroči na koncertne podije, oduševio je virtuoznom tehnikom, izuzetno diferenciranim i sigurnim udarom, sjajnim osjećajem za agogička i dinamička sjenčanja, rječju muziciranjem koje otkriva iskonsku nadarenost i pouzdano uvjerava da je životni poziv odabran na osnovi svih neophodnih predispozicija za uspjeh. Osim toga, nimalo ne štedeći niti ne podilazeći svojim potencijalnim poklonicima, izveo je krajnje zahtjevan repertoar, započevši večer Sonatom za klavir Josipa Štolcera Slavenskog, skladatelja čije je stvaralaštvo u središtu pozornosti ovogodišnjih Osorskih glazbenih večeri. Sonata Slavenskog, skladana 1924. godine, u Jurinićevoj je interpretaciji dobila sve potrebno za prepoznavanje izuzetne skladateljeve inventivnosti. Isticanu »zvukovnost« ove glazbe prepoznajem kao vjerodostojnu potvrdu moje doktorske teze iz 1985. godine u kojoj sam obradila recepciju glazbe Claudea Debussuya u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju (od 1918. do 1941.) i zaključila kako hrvatski skladatelji i nisu neophodno morali poznavati djela francuskog novatora i utemeljitelja glazbenoga impresionizma, već su izrastajući iz hrvatske narodne glazbene baštine mogli dolaziti do usporedivih melodijsko-harmonijskih rješenja. Drugim riječima, upravo su pentatonika međimurskog foklora i ljestvice osim durske i molske, a koje čine okosnicu narodne glazbe Međimurja i drugih hrvatskih regija, te stari crkveni načini, poticajno djelovali na modernizme u hrvatskoj glazbi između dvaju svjetskih ratova. Pa iako to razdoblje hrvatska glazbena historiografija imenuje kao »novonacionalni smjer«, a manje je kod nas poznato da je upravo Debussy bio naglašeno »nacionalni skladatelj«, pojave impresionističke zvukovnosti, novosti harmonijskog jezika, modernost poimanja boje u instrumentalnoj glazbi, javljale su se i u hrvatskoj tvorbi, a upravo je J. Štolcer Slavenski bio izuzetno progresivni eksponent glazbe toga razdoblja. Aljoša Jurinić sjajnom je pijanističkom intuicijom prepoznao taj novi, čarobni svijet klavirskog zvučanja i suptilnih harmonijsko-ritmičkih odnosa, te ih adekvatno ostvario u svojoj interpretaciji nakon čega se Sonati za klavir hrvatskog, nažalost nerijetko zapostavljenog majstora, otvaraju novi obzori u korpusu glazbenih utjecaja kao i izvornosti hrvatske glazbe u godinama između svjetskih ratova. O Jurinićevoj izvedbi Schumannove Prve sonate za klavir u fis-molu, op. 11 i Chopinove Treće sonate za klavir u h-molu, op. 52 bilo bi moguće ispisati cijeli traktat. Iako u programskoj knjižici OGV-a najavljen tek kao pobjednik 48. tribine Darko Lukić, Aljoša Jurinić je pobjednik mnogo više od toga i njegova dosadašnja iskustva, natjecateljska sudjelovanja, pa i stečena diploma na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Rubena Dalibaltayana, podaci su koji njegovu pojavu čine izuzetnom i posebnom na području hrvatskog pijanizma danas. No o tome svemu nekom drugom prigodom.

U okviru 41. osorskih glazbenih večeri vrlo je zapaženi nastup održan 11. kolovoza, zapravo svojevrsni happening, koji je izveo udaraljkaš Filip Merčep. Prvo svirajući na marimbi u crkvi Bachovu Prvu suitu za violončelo u G-duru, BWV 1007, a zatim na prostorima izvan crkve skladbe Bena Wahlunda i Iannisa Xenakisa, demonstrirao je Merčep svoju bravuru, muzikalnost i odličnu udaraljkašku kondiciju.. Između skladbi Wahlunda i Xenakisa, izvedenih na raznim mjestima uz crkvu i na mjesnom trgu, bila je na programu praizvedba Dijaloga za udaraljke i živu elektroniku koji potpisuju Filip Merčep i kolega mu Nicolas Sinković. Riječ je o duhovitom spoju zvuka udaraljki i snimljenih govornih fragmenata, prepoznatljivh sintagmi na raznim jezicima, reproduciranih elektronikom koju je opsluživao Sinković a Merčep zdušno bubnjao. Uspješan je bio i nastup klarinetista Domagoja Pavlovića s Trijom 1887. u čijem su sastavu japanski violinist Sho Akamatsu, violončelist Branimir Pustički i pijanistica Petra Gilming, a koji su svirali 14. kolovoza. U djelima Skendera, Sutermeistera, papndopula, Paraća, Slavenskog i Hindemitha, pisanima za različite kombinacije instrumenata, otkrivali su zagrebački pobjednici Hrvatskog natjecanja mladih glazbenih umjetnika Papandopulo 2015 svoje znatne tehničke i glazbeničke sposobnosti. Posebni je pak doživljaj bilo gostovanje svjetski afirmiranog hrvatskog hornista Radovana Valtkovića, koji se za ovu prigodu udružio s dvojicom vrsno školovanih, tehnički spremnih, glazbenički dojmljivih i umjetnički snažnih osobnosti, violinistom Marinom Marasom i pijanistom Danijelom Detonijem, a koncert održao 18. kolovoza. Međutim, ova su dva koncerta pokazala zanimljivi »kontraefekt« kada se inzistira na izvedbama djela hrvatskih skladatelja. Naime, Pavlović s Trijom imao je na programu četiri hrvatska djela, sa samo dva strana, Capricciom za klarinet solo Heinricha Sutermeistera i Kvartetom Paula Hindemitha, a Vlatković je ponudio čak šestoricu Hrvata, Bjelinskog, Lhotku, Miletića, Odaka, Kabilja i Matza te u drugom djelu Trio za rog, violinu i klavir u Es-duru, op. 40 Johannesa Brahmsa. Iako su svakako Introductions za klarinet, violinu, violončelo i klavir Ivana Josipa Skendera, Tri muzička stavka za Orlanda za klavirski trio Borisa Papandopula i Kvartet za klarinet, violinu, violončelo i klavir Frane Paraća važne partiture hrvatske komorno-glazbene produkcije, da na istom programu izvedenu nepretencioznu Jugoslavnsku pjesmu i igru ne navodimo kao posebno značajnu skladbu, a i minijature za rog uz pratnju violine ili klavira kojima je Vlatković ispunio cijeli prvi dio koncerta dobre »legitimacije« hrvatske baštine, publika naše skladatelje nažalost preslabo poznaje, a očito je i premalo znatiželjna, pa je izostanak znatnije zastupljenosti velikih skladaeljskih imena na navedenim koncertima uvjetovao i slabiji odaziv slušateljstva. To što Vlatković namjerava trajno snimiti hrvatski repertoar, ipak nije trebao biti povod za takvo programiranje, jer Brahmsov Trio, uz svo veliko glazbeničko umijeće umjetnika, nije mogao nadomjestiti manju zanimljivost minijatura za rog i violinu ili klavir hrvatskih skladatelja, bez obzira na to koliko su one duhovite i glazbeno nadahnute. No čuli smo i praizvedbu simpatične, jazzerski s »plavim notama« intonirane minijature Lijeno poslijepodne za rog i klavir Alfija Kabilja, pa je to, barem za ljubitelje hrvatske glazbene produkcije, bila ugodna zadovoljština.

I na kraju, inozemni gosti, I Solisti di Pavia s violončelistom i dirigentom Enricom Dindom (16. kolovoza) i završni koncert festivala s njemačkim Kvartetom Henschel (21. kolovoza) ne samo da je OGV definitivno potvrdio kao međunarodne ljetne glazbene svečanosti nego je i predstavio vrhunske umjetnike, glazbenike virtuoze čije muziciranje oduševljava, a odabrana djela donose onaj svjetski flair u kojemu slušatelji svih nacija naprosto uživaju. Briozni Koncert za gudače i continuo u g-molu, RV 156 Antonija Vivaldija, ingeniozni Koncert za violončelo i gudače u A-duru, Wq 172 (H. 439) darovitog C. Ph. E. Bacha, s virtuozom Enricom Dindom u solističkoj ulozi, romantična Romanca za gudače u C-duru, op. 42 Jeana Sibeliusa i emocionalno intonirana Suza iz zbirke Grijesi starosti, tema s varijacijama u a-molu za violončelo i gudače Gioacchina Rossinija, u majstorskom gudačkom poletu i zanosu talijanskih gostiju, bile su poslastice kakve su dugo pamte. Izvedbom Prvog gudačkog kvarteta, op. 3 Josipa Štolcera Slavenskog odužili su se gosti hrvatskom svečaru, ali ipak nisu uspjeli prodrijeti u ritam i karakter drugoga stavka, Igranja, na adekvatan način i i taj je Andante deciso-Allegro ostao bez neophodnoga »švunga«.

Zato se u svim pojedinostima tehničke bravure i interpretacijske vjerodostojnosti na kraju festivala, 21. kolovoza, definitivno kao najuspjeliji sastav potvrdio Kvartet Henschel. Braća Christoph, prva violina i Monika Henschel, viola, s rumunjskim violinistom Catalinom Desagom i violončelistom Mathiasom Beyerom-Karlshojem ostvaruju svjetsku karijeru i nedvojbeno su jedan od najuspješnijih gudačkih kvarteta danas. Započevši program Drugim gudačkim kvartetom u c-molu, op. 15 Juraja Stahuljaka, glazbom izuzetne dramatske snage i poetske raspjevanosti u prvom i drugom stavku, s razigranom plesnom atmosferom hrvatskoga kola u trećem i akademski, a opet glazbeno nadahnuto konstruiranom fugom u četvrtom stavku, pokazali su gosti respekt prema ponuđenoj partituri hrvatskog skladatelja. Izvedba je bila doista bravurozna, iako u folklorno intoniranom kolu nedovoljno ritmički izražajna. Kada je pak riječ o interpretaciji 12. gudačkog kvarteta u F-duru, op. 96, Američkog, Antonína Dvořáka, tom spletu motiva i tema koje je skladatelj ponio iz Amerika i istočio u svojem češko-romantičnom stilu u velebno zvučno zdanje, te napose o nezaboravnim dojmovima koje je pobuđivala izvedba Beethovenovog 9. gudačkog kvarteta u C-duru,op. 59, br. 3, iz serije od tri kvarteta s nazivom Razumovski, s gotovo sablasno zvučećim početkom nagovještaja budućnosti glazbe koja će tek slijediti nakon bonskog genija i u tehničkoj maniri savršene bravure i uigranosti glazbenika, moguće je zaključiti da su 41. OGV ožajima mogle zadovoljiti i oduševiti i najizbirljivije slušatelje.

Svakako treba pohvaliti činjenicu da je ove godine svaki koncert bio popraćen posebnom programskom knjižicom sa životopisima interpreta i opisima pojedinih djela, za što je zaslužna urednica tih izdanja i autorica napisa muzikologinja Marija Saraga, dok je cijeli festival proticao u ugodnoj atmosferi odličnog prijema gostiju i nadasve točne i disciplinirane provedbe svih logističkih potreba, a za to su se zdušno brinuli Matija Matko Marušić kao predsjednik Udruge OGV, producentica Ana Lučić i tehnički suradnicio Vuk Horvatić, Iva i Lovro Marušić (troje unuka Danijela Marušića!) i Helena Telen. Doista, sve za 5! Dakle, do drugoga ljeta i glazbenih uzbuđenja koja priprema novi umjetnički ravnatelj festivala oboist Branko Mihanović, kojemu je Ivana Kocelj predala »štafetu« i koji će svojim idejama i koncepcijama moći od 2016. do 2018. godine dalje razvijati, oplemenjivati i programirati ugledni nacionalni festival u drevnome Osoru.