Fiamengova ovjera beskraja ili poezija u Božjem hladu

1.

Može se slobodno reći da je danas pjesnički opus Jakše Fiamenga posve zaokružen, čvrsto definiran i dosljedno izveden i teško je ubuduće, iako se to s potpunom sigurnošću ne može tvrditi, očekivati kakav drukčiji pjesnikov iskorak. Jakša Fiamengo danas sigurno pripada nizu klasika hrvatskoga pjesništva, odnosno njegov se pjesnički opus jamačno može smatrati klasičnim mjestom unutar suvremene hrvatske poezije. Od samih početaka, bez obzira na prvotna iskušenja i traženja, onakva kakvima se ona očituju u ciklusu Pred obećanom zemljom u zajedničkoj zbirci s Momčilom Popadićem (Stepenište iz 1966.) i koja proizlaze posredno ili neposredno iz pozorna osluškivanja, čitanja i prihvaćanja visokih standarda krugovaškoga pjesničkoga naraštaja, posebice poezije Slavka Mihalića, Fiamengo je odredio temeljne karakteristike svojega pjesničkoga stvaranja. Njegova osnovna tematska preokupacija postaje ona maritimna, morska, a uz nju se paralelno i prirodno, kako to dolikuje pjesniku, čvrsto ukorIjenjenu u južnohrvatsko podneblje, no ne samo u njegov prepoznatljiv krajolik i sve ono što ga tvori, nego i u njegovu prošlost i povijest, u njegovu višestoljetnu književnu tradiciju, razvija njegovo vitalističko, afirmativno i optimističko osjećanje života, njegova himnodija životu, zapravo istinska opijenost životom zavičaja, hrvatske davnine i tradicije, ali i širih mediteranskih obzora.

U formalnom pogledu Fiamengo njeguje različite vrste stihovnih struktura: stvara i njeguje slobodni stih dugoga sloga, neku vrstu whitmanovsko-biblijskih verseta, zatim poseže za strogo centriranim stihom i ustaljuje ga gotovo onako kako je to činio Antun Branko Šimić (samo: dok se Šimić držao kraćih zaokruženih pjesničkih slikâ koje je centrirao oko zamišljene osi, Fiamengo taj grafički oblik najčešće stvara stihovima koji se zbijaju ili šire po autorovim smislenim a intuitivnim nakanama, gradeći različite oblike i tijela te tako oni nemaju samo svoju unutarnju naravnu ljepotu, nego i likom postaju i budu lijepi uzorci osobitoga grafičkoga tkanja) te napokon poseže za stihom čvrste, zatvorene forme, najčešće soneta. Određujući mahom njegovo pjesništvo bitnom karakteristikom mediteranizma s jasno prepoznatljivim ulogom tradicije, u rasponu od antičkih do srednjovjekovnih tragova, od tragove renesanse do međuratnoga modernizma, književna kritika ustanovila je nisku njegovih referencija na tipične hrvatske mediteranske pjesnike: glede hrvatske književnosti, u samu ishodištu, referencije na oca hrvatske književnosti Marka Marulića, zatim Hanibala Lucića, Marina Držića, Petra Hektorovića, Bartola Kašića, a od modernista na Tina Ujevića, Frana Alfirevića, Srećka Dianu, Viktora Vidu, Antu Cettinea, Juru Kaštelana, Josipa Pupačića ili Tonča Petrasova Marovića, odnosno utvrdila je pjesnikove preferencije i duhovne impulse, prepoznavši ih u Saint-John Perseu, Charu, Ungarettiju, Montaleu, Pessoi, Albertiju ili Seferisu, opet niski tipičnih europskih mediteranskih pjesnika.

Svoje temeljne doživljaje i osjećaje, svoje spoznaje, objave i epifanije Fiamengo dakle duguje moru, svojemu zavičaju, u prvom redu rodnoj Komiži i otoku Visu, u širem smislu Dalmaciji, ali i ukupnom mediteranskom duhovnom prostoru. Od prve samostalne zbirke More koje jesi (1968.), do Jeke (2009.), od zbirki soneta Ljestve Jakovljeve (2003.), Nebo podneblje (2005.) i Mravi iz Nezakcija (2006.), pa sve do posljednjih knjiga pjesama Treće zvono (2011.), Vrijeme s greškom (2012.) i Cvrkut (2014.), vidljiv je neporeciv i ovjeren pjesnikov dug Mediteranu koji svojom širinom prelazi uske okvire otočke zavičajnosti i isključivo hrvatske pripadnosti, pružajući svoje trake prema univerzalnosti. Fiamengo je dakle i zavičajan, i nacionalan, i univerzalan.A mediteranski pjesnici, pjesnici hrvatskoga Juga, većinom su metafizički dublji, naglašeno osjetljivi na kruta pitanja čovjekova opstanka, čovjekove egzistencije. Više su okrenuti i otvoreni metafizičkim pitanjima i povijesnim naslagama ne toliko društveno-političke, koliko kulturalne obilježenosti. Na mediteranskim putovima mora i kopna obilni su tragovi civilizacijskih naslaga i kulturnih činjenica koji, uz ono što jest i što je bio mediteranski duhovni pejzaž, duboko zaokupljaju Fiamengovu pozornost. Njihovi odjeci odzvanjaju u Fiamengovim pjesmama poput glasova jeke iz dubine stoljećâ. Osluškujući meandre mora, tla i vremena, prostora,povijesti i sadašnjosti, ispitujući njihove drhtaje, potrese i ćud, Fiamengo se, zaprisegnuti pobornik esteticizma – što osobito potkrjepljuju njegovi glatki i zvonki soneti – skrbi oko sklada: disharmoniji svijeta i čovjeka u tom svijetu suprotstavlja harmoniju, neredu red, ružnoći koje je svjestan ljepotu, mraku svjetlo, muku riječ ili glas, rijetko »uhapšen u svojoj magli« egzistencije, većinom slobodan za najsmionije pjesničkeplovidbe, za zidanja »idealne projekcije krajolika i atmosfere izrazito simboličkih, nadzbiljskih i metafizičkih protega«.(1)

Pedeset godina pjesničkoga upornoga trajanja i zrenja koje ništa nije moglo smesti, smutiti ili prekinuti, gotovo tridesetak zbirki pjesama, šest knjiga izabranih pjesama (uključujući i klapsko-šansonjerske stihove koje je pjesnik u raznim prigodama vješto ispisivao, oslanjajući se na svoje vrsno vladanjem zvukom i ritmom riječi, melodioznim izričajem) i knjiga sabranih soneta, to je Jakša Fiamengo ostavio iza sebe nakon sedamdeset godina života i pedeset godina stvaralaštva i ugradio u riznicu hrvatskoga pjesništva kao čudesnu i prepoznatljivu pohranu vlastita traganja za dobrotom, ljepotom i istinom. Dosadašnji trudi vjernih čitatelja i tumača njegovih izabranih pjesama pokazali su, svaki na svoj način, sa svojih motrišta i polazišta, kako kritički obrazložiti i kako ovjeroviti svoje prosudbe i ocjene Fiamengove poezije: od Gorana Kalodjere, Hrvojke Mihanović-Salopek, do TonkaMaroevića i DavoraŠalata. U svojim predgovorima i pogovorima listom se slažu, uostalom kao i velika većina onih koji su o pjesništvu Fiamengovu ili njegovim pojedinim dionicama do sada pisali, a takvih je zaista mnogo, oko nedvojbene kakvoće i vrsnoće Fiamengove poezije, sabirući ju kronološki, onako kako je nastajala (Kalogjera, Mihanović-Salopek), ili u tematskim grozdovima (Maroević, Šalat). Našim izborom pridružujemo se kronološkom slijedu, a u tematsko-motivskom smislu priklanjamo se istraživanju i osnaživanju duhovne sastavnice ili pozadine, duhovnoga temelja, duhovnoga supstrata Fiamengove lirike.

2.

Dosadašnja književna kritika nije svoju pozornost osobito posvećivala duhovnim temeljima Fiamengove poezije kao što to uostalom nije ni inače radila kada je posrijedi hrvatsko duhovno pjesništvo. Najbliži bi, u određenju njegove poezije kao »osluškivanja šapata onostranog«(2), mogao biti TonkoMaroević. Vidoviti i lucidni Tomislav Ladan skicozno u Fiamengovoj poeziji primjećuje dvoje: »smisao za inkantacione vrednote pjesme i zamjetan utjecaj lektire (recimo, T. S. Eliota)«, ali istodobno ističe pjesnikov izvorni izraz doživljaja mora.(3) Ladan, čini se, jedini izrijekom spominje duhovni utjecaj Eliotov, i to još sedamdesetih godina, dakle znatno prije nego što će Fiamengo objaviti, primjerice, zbirku Kutija Gaja Utija ili se, u traženju za što skladnijim i savršenijim izrazom, prihvatiti sonetne meštrije. Očito je već u prvoj samostalnoj Fiamengovoj zbirci More koje jesi iz 1968. prepoznao inkantacijskepjesmovne vrjednote, kojima se pridružuju pozajmice biblijskih izričaja koji se u prvi mah ne vide ili su isprva teško prepoznatljive, odnosno namjerno skrivene i zatamnjene, ali i prisjećanja na Knjigu Postanka, na iskone Početka, na samo stvaranje svijeta, na izvorni grijeh čovjekov i pad, na čovjekovu sudbinu nakon pada, po kojoj je ljudski rod stvarno prisiljen »uz dobro drvo zao vrt održavati«.

Tematizacijom praelementa mora, mora koje je i ono vanjsko, beskrajno, i ono unutarnje, duboko, intimno, pjesnik kao da obnavlja trenutke i atmosferu stvaranja svijeta, približuje nas samim početcima stvaranja života, osnovnih životnih elemenata i svih pojava raznolikih životnih oblika, uključujući sama čovjeka, priželjkujući i zazivajući prvobitni edenski sklad, onaj sklad koji se izgubio u trenutcima čovjekova pada, odnosno njegova pokušaja da se osjeti Bogom samim, da postane kao Bog, a ne samo slika i prilika Božja: »da sve bude kaoonda/ kad su se sva ova obilja i svi ovi poredci stvarali/ kad se neke riječi nisu na brzu ruku uzimale u usta«. U doba stvaranja svijeta zaista su se razni životni oblici pojavljivali u nepresušnom obilju, stvarala su se mora, kopna, zvijezde, flora, fauna i čovjek, a riječ se doista cijenila, poštivala i uzimala vrlo ozbiljno, kao obećanje vjernosti Stvoritelju iz čijega je Logosa sve postalo. Fiamengo se često u svojim zbirkama vraća tomu skladu, prisjećanju na edenska vremena, u potrazi za izvorima, za iskonom, za ishodištima čovjekove prvobitne nevinosti, radovanja, ekstaze zbog života sama koji mu je darovan kao i sve ono što ga je u tim prvobitnim rajskim dnevima okruživalo, što mu se nudilo u obliku raznih plodova i i u kojima je napast bila daleka i nepoznata opcija.

Fiamengo je od samih početaka postavljao pitanja odnosa prošlosti i sadašnjosti, odnosa prapočetaka, pada ili izgona i muke današnjice. Tako je i prilagođivao svoj pjesnički jezik, svoj pjesnički izraz, dovodeći u neposrednu vezu svijet usmenosti i svijet pismenosti. svijet mita i svijet objave. Prepoznavao je u tim slojevima svjesnoga i nesvjesnoga, neizrecivoga i izrecivoga, apstraktnoga i konkretnoga, ljudskoga i božanskoga, vremenitoga i vječnoga temelje svoje dinamičnosti i dinamičnosti svijeta te je u posebnoj vrsti vlastite životne dinamike i dramatike nastojao dokučiti razloge i spoznaje da je baština upravo onakva kakvu su mu namrli njegovi prethodnici, kakvu mu je namrlo otkrivenje božanskih poredaka u odnosu na vremenitost i prolaznost. Možda bi se tko prije opredijelio njegovu pjesničku avanturu, njegove pustolovine u traženjima smislenih struktura riječi i pjesama povezivati s dubokom sviješću o ljudskoj prolaznosti i pjesničkoj riječi koja jedina postojano ostaje nakon okončanja čovjekova života: naime da će čovjek poslije svoga ugasnuća živjeti u stihovima, u pjesmama, u onom što je stvorio i što će ostati budućim pokoljenjima.

Suprotno tomu, Fiamengo je svjestan da se život ipak bespovratno ne okončava nestankom i smrću, a da živi samo u onom što je iza sebe stvoreno kao umjetnost ostavio, nego da njegov život transcendira ovozemaljsku stvarnost, da se nastavlja u vječnom sjedinjenju s Apsolutom kojemu podastire svoje talente, svoje sposobnosti, svoje pjesme, svoju umjetnost kojom je i stremio zagrljaju i sjedinjenju sa svojim Stvoriteljem: pjesme su naime ona uporišna traženja, često krivudanja, kadšto sumnje i nedoumice, rjeđe čiste epifanije i jasna osjećanja numinozne ili svete Prisutnosti koja jamči dobrotu, onu dobrotu Fiamengu toliko dragu, da unatoč svirepostima vremena, zlotvornim promislima i raznim vrstama napasti i kušnja, koju himnodijski i vitalistički afirmira kao pradobrotu izgubljena raja. Zapravo je riječ o određenoj Fiamengovoj pjesničkoj pedagogiji, pokušaju učenja svojih suvremenika da od njih sve ipak ne počinje, da se svijet i prije njih stalno i progresivno razvijao, upravo se hraneći dobrotom, u vrtu Božjega hlada, u sjenicama u kojima je bilo ugodno, makar često u povijesti krvavo i nasilno, ali uvijek pjesnički plodno: Fiamengo je vrlo brzo shvatio moćne kvalitete antičkih relikvija, mediteranskoga srednjovjekovlja, renesansne obilježenosti koja nije samo i isključivo veličala ljudsko tijelo i postavila u središte samoga čovjeka bez metafizičkih oslonaca i pretvorila ga u božanstvo oko kojega se sve vrti i koje je samo sebi svrha.

Razumio je Fiamengo i prihvatio da su sva razdoblja ljudske povijesti zapravo suvremena, da korespondiraju jedna s drugima, da se jedna na druga naslanjaju, da među njima nema natjecateljske ili kakve druge agonističke situacije: povijest je zapravo živa suvremenost. U povijesti je tražio svoje korijene, u edenskim stanjima pokušavao je čitati znake svoga vremena, u sadašnjosti je prepoznavao i identificirao naslage drevnih običaja, poruka i pouka. Fiamengo nije prihvaćao pomodnost postmodernizma, bio je odveć svjestan da se prošlost, odnosno povijesnost ugrađuje u sadašnje vrijeme i iz nje grabi i izdvaja najbolje i najvrjednije životne sokove, zapravo čiste darove na kojima valja zahvaljivati, jer bez zahvaljivanja na svemu što nam je prethodilo i što nam je kroz pretke ostalo kao baština ne bismo mogli razumijevati svoje vrijeme, svoju sadašnjost, a kamoli promišljati na suptilan način ono što nas u budućnosti očekuje.

Kad je riječ o poeziji, treba imati na umu da se kontekstualno mogu mjeriti i omjeravati i jedan Marulić, i jedan Marović, i jedan Kašić, i jedan Golub, odnosno njihove su vrijednosti ono nešto što nadilazi vremenske okvire u kojima su djelovali i stvarali. Poezija, ta najsuptilnija ljudska stvaralačka djelatnost, ona je sila pokretnica koja ih zbližuje, ujedinjuje, ostvaruje u zajedništvu jezika i drugih identitetskih pripadnosti. Svaki od njih je u vlastitu stvaralačkom poticaju tražio primjeren izraz, koliko na temelju iskustva što ga je baštinio od svojih prethodnika, toliko na temelju pronalaženja novih jezičnih rješenja ili inovacija: no svaki je bio svjestan, pa je tako svjestan i Fiamengo da se božanskoj snazi Prisutnosti ne opire negacijom, nego se s njom dijalogizira afirmacijom. A za pjesničke vrjednote važno je da uvijek donose štogod novoga, odnosilo se to na kakvu poetičku novost kojoj vrstan pjesnik nastoji težiti ili na drukčiji, novi uvid u život osobe ili zajednice kojoj ta osoba pripada.

Fiamengo je godinama pokušavao pjevati istu pjesmu: pjesmu izrazite iskrenosti i jednostavnosti, kadšto one franjevske ili Franjine jednostavnosti, ali iskrenosti koja se uvijek doimala novim načinom, novim kušanjima iste ili slične jestvine: zapravo lovine onoga izričaja koji gotovo uvijek rezultira pronalaženjem pravih, točnih, primjerenih riječi, pravih, točnih i primjernih stihova. Osim toga, Fiamengo nikada nije krio da ga ružnoća kao takva ne zanima, da mu Macbethove vještice i njihova proročanstva nisu nikakvim vodiljama, zanima ga kult ljepote, one ljepote u umjetnosti riječi koja će čovjeka uvijek podsjećati na iskonske vrijednosti i koja će biti daleko od osjećaja izgubljena vremena i izgubljena smisla; uostalom, besmisla je prepuna i povijest, i sadašnjost, i nesigurna budućnost. Vrjednote valja tražiti kao izgubljeno blago na njivi čovječanstva; a nema do poezije kao jednoga od najsuptilnijih načina potrage za izgubljenim blagom, zagubljenim talentima ili teško dokučivim smislom. Fiamengo ne pati od mržnje, egoizma, ravnodušnosti; ne traži onu vrstu umjetnosti riječi koju ne voli, koju ne cijeni i koju zapravo prezire s njezine pomodnosti, estrade ili zabave. Gnuša se šarlatanstva i prijetvornosti, strategija uspjehâ i popularnosti.

3.

Na tragu Eliota, o kojem je tako vidovito svoju ocjenu izrekao Tomislav Ladan, Fiamengo zna da je tradicija ljepota koju moramo čuvati, koju nadograđujemo i koja nas ni u kom slučaju ne može sputavati. Sapfo, Alkej, Anakreont ili Pindar, dakle Grci, ili provansalski trubaduri, evo dviju tradicija kojih je Fiamengo itekako svjestan; k tomu pridružuje sve ono niklo na našem tlu, u zatamnjena vremena različitih uklesanih stihova i prvih kodeksa ili rana autorska vremena bez obzira kojoj civilizaciji pripadalo: tu je dominantna knjiga Kutija Gaja Utija koja goneta grčke i latinske epitafe, koja se tijesno povezuje s prvim hrvatskim vladarima i prvom uporabom hrvatskoga jezika i u kojoj je pjesnik posve svjestan da ostaje samo ono što je svjetlom pisano. Svjetlost, blistanje, sjaj, to su riječi koje u raznim suzvučjima i surječjima često odzvanjaju u Fiamengovim stihovima.

U spomenutoj zbirci Fiamengo kao da prvi put jasno, nesumnjivo i otvoreno sustvara na temeljima svega što mu je namrla baština: tumara starinama koje prepoznaje kao svoje i naše vrjednote. Posve točno zapisuje Ivo Babić: »Fiamengo tumara baštinom i pjeva, prelistava rukopise, inkunabule i molitvenike, zalazi u crkve, gleda oltare i brodove, obilazi ruševine«(4), obnavlja razorena zdanja, koliko ona tvarna, toliko ona duhovna, poput kakva kasnoantička i ranosrednjovjekovna pjesnika obnavlja Zvonimirovu baziliku, vraća se vjernosti i vjeri svojih predaka, vjernički poštuje riječi, pojave, događaje, toponime, osobnosti. Knjiga objavljena 1994., u vrijeme dok se ratovalo i vodila briga o stvaranju i očuvanju države, u posve političko vrijeme, Fiamengo u spomenutoj zbirci zapravo ostvaruje i priziva neku vrstu duhovnoga temelja hrvatske državnosti, ali izvan uskih političkih okvira i reminiscencija, izvan ratnih razaranja stvara čvrste postamente duhovnosti vlastita naroda koja je isprepletena različitim vrijednostima, dakako i onih ranokršćanskih. Zapravo, cijela je zbirka Fiamengov povratak izvorima koji ukrjepljuje jer je to povratak naravi hrvatskoga čovjeka i razumu koji toliko teško prevladava među našim ljudima. Pjesme su prirodno prodahnute i proviđene temeljnim krjepostima od kojih je sklad svakako jedna od osnovnih sastavnica cijele zbirke.

U zbirci Kutija Gaja Utija Jakša Fiamengo u doslovnom smislu, parafrazom drevnih tekstova, prepjevava baštinu. A takav posao i takav trud nisu ništa drugo doli svjedočenje Božje blizine ili moćne Prisutnosti u njegovoj poeziji. Ne ću reći da su posrijedi čisti religiozni stihovi, ili da se pjesnik ogrnuo zvjezdanim plaštem kršćanskoga nadahnuća, ali je širom otvorio dveri koje će kasnije, osobito u svojim sonetima, primjeriti pjesništvu koje slobodno možemo definirati kao duhovnu poeziju,odnosno duhovnu književnost. Da ne bi bilo zabune, nije kod Jakše Fiamenga riječ o vjerskoj poeziji koja bi bila strogo prožeta katolicizmom, posebice ne onim koji rabi uglavnom tradicionalan kršćanski instrumentarij ili njeguje pobožnost koja nije ništa drugo nego izvanjska deskripcija određenih rituala, pobožnih stanja u stereotipnom smislu ili sadrži posve određene vjerske i vjerničke sastavnice prepoznatljive kao molitve, čašćenja, egzaltacije ili naprosto vjerske osjećaje bez prave duhovne dubine. Kod Fiamenga – kako to njegove pjesme svjedoče – riječ je o duhovnoj poeziji kakvu nalazimo u primjerice Nikole Šopa i Tina Ujevića, Marina Sabića i Rajmunda Kuparea, Nazora i Marovića…

Zanimljiva je i Fiamengova reakcija na zbivanja tijekom Domovinskog rata. Za razliku od niza hrvatskih pjesnika koji su neposredno, vrlo često patetično i euforično odgovarali na ratno zlosilje, na pogrome Hrvata u njihovoj zemlji, Fiamengo je u svojoj poemi Zazovi protiv zloduha iz jeseni 1991. postupio posve drukčije, snažno se suprotstavivši sijačima nasilja i mraka koji iz temelja ugroziše svjetlo njegova naroda, njegove zemlje, njegova mora: s jedne strane u toj molitvenoj poemi, kao u idili Mihanovićeve Horvatske domovine, sve ljepote, blagodati i darovi jedne blagoslovljene zemlje sa svim njezinim vrjednotama, s druge zloduh koji remeti mir, koji razara i ubija, koji osvaja i ništi sve njezine vrijednosti. Fiamengova antiratna poema više je i jače odsjaj pjesnikova zaziranja od svakoga nasilja, nego pjesan koja bi u sebi nosila bilo kakve proplamsaje mržnje ili želje za osvetom: poema upućuje na baštinu koja je namrla toliko svjetlosti, svečanost jezika, pjesmu pletera, svijeću molitve, vrt baštine: poema kao neka vrsta egzorcizma, istjerivanja ili uvjeravanja zloduha da odustane od svojih paklenih nauma; poema kao molitveni zaziv u korist dobra, a protiv zla, u korist dobrote, a protiv zloće, u korist plemenitosti, a protiv grabežna nasilja. I u njoj se razvidno očituje pjesnikovo dostojanstvo religioznoga/domoljubnoga odnosa prema vlastitim ugroženim korijenima, prema ugrozi svjetlosti koja je stoljećima osvjetljivala pute i staze njegova naroda.

Posebne stranice, odnosno pjesme duboke duhovnosti nalazimo u svim zbirkama Fiamengovih soneta: nije mu dakle bilo dovoljno samo slobodnim stihom spajati, prožimati i isprepletati različita vremena hrvatske i europske povijesti sa sadašnjošću, nisu mu bili dovoljni biblijski verseti da duboko prožme svu tradiciju s duhom svoga vremena, nego se utekao sonetnu obliku kao idealnoj formi kroz koju će snažnije slaviti svjetlost življenja, kojom će istančanije izricati harmoniju čovjeka, svijeta i svemira, kojom će, naposljetku, oduhoviti ljudsku potragu za smislenim i produhovljenim životom i osnažiti zajedništvo Stvoritelja, stvorenja i svega stvorenoga te ukazivati na blagoslovljene i milosne trenutke čovjekova života. Pjesme Blistanje, Božić na moru, Gospa Gusarica, Kuzmine vratnice, Moj mali samostan, Lucija iz Jurandvora, Zadnja zima, Bog nad Pjacom, Božji hlad, Korizmena, Božji ribar, Procesija sv. Ante, Kuća kruha, Aleja glagoljaša, Slovim i glagoljam, Zrnevlje od zvona, Betlehem u našoj kući, Ta sveta punoća, U zrnju Božjem, Pjesma o dobrom šumu ili Molitva za dobrotu pripadaju u sam vrh hrvatskoga duhovnoga pjesništva po kojima se Fiamengo znatno razlikuje od pjesnika sličnih nagnuća ili istovjetnih nadahnuća.

Fiamengo svakako nije osamljeni čovjek, neka vrsta individuuma koji bi, iz strogo esteticističkih razloga prigrljivao ljepotu, osamostalivši svoje pjesničko tkanje od ideja dobrote i istine: njemu je itekako stalo do istine i dobrote, a svjetlost je svakako jedna od njegovih dominantnih tema: bez tih tema i tih ideja njegova poezija ne bi bila ono što zapravo jest: himnodija svjetlu i blagosti, blagoslovu i radosti, životu i darivanju. Fiamengo je iskreni i uporni bogotražitelj, zahvalan na kori kruha i zdjeli leće, da uporabimo Ujevićevu franjevačku pjesničku sintagmu, te za njegovu poeziju doista možemo reći da kontinuirano svjedoči grozničavu i iskrenu žudnju za Smislom koji je objavljeni Bog, i Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, ili Bog djetinjstva, njegove obitelji, njegova zavičaja i njegova naroda.

Za razliku od niza drugih pjesnika, Fiamengo ne potiskuje Boga objavljene vjere i ne ustoličuje na njegovo mjesto kakva druga nepoznata i nedokučiva boga koji se krije i koji prebiva u kakvim nedostižnim, nedohvatljivim i nerazumljivim daljinama, dalek od čovjeka i svijeta: njegov je Bog onaj prisutan na Dulčićevim slikama, u kruhu i vinu, u blagoslovljenoj radosti obiteljskoga stola, u rječitoj šutnji i razgovoru očima s ocem i majkom pod okriljem neugasive svjetlosti. Poezija nije samo vrt uzbuđenja, vrt ljepote, posvetno mjesto unutar profanoga svijeta: ona je, barem što se poezije Jakše Fiamenga tiče, prostor koji i iz kojega se posvećuje svijet i sve ono ljudsko.

Žudnja za transcendencijom, sjajni spojevi tradicije i suvremenosti, baštine i modernosti, čine Fiamengovo pjesništvo istinski duhovnim, kadšto i religioznim svjedočenjem, gotovo apologijom ekstatičnih zazivanja životne radosti i punine. Da ga je mimoišla Nagrada »Tin Ujević« za zbirku Jeka, sigurno ga ne bi zaobišla rečena nagrada za sjajnu zbirku Ovjera beskraja, koja je u punom smislu riječi čista potvrda čovjekove egzistencije i duboka sublimacija metafizičkih protega, zrela rekapitulacija i nova artikulacija većine opsesivnih tema kojima se, u rasponu od posve duhovnoga i slutljivoga, do konkretnoga, vidljivoga i prepoznatljivoga, od neizrecivoga do izrecivoga, potvrdio kao vrstan i sjajan duhovni pjesnik. U Fiamengovim stihovima duhovnoga karaktera, u stihovima u kojima se naslućuju religiozni impulsi svijetli i ostaje ono što je svjetlom pisano, a pjesnik je zaista svoju poeziju najčešće pisao u sjenicama Božjega hlada, obasjan milosnom svjetlošću.(5)