Dravom zlato plovi (ili zavičaj kao mit)

Čitanju romana Dravom zlato plovi (1973.) Kalmana Mesarića, a onda i pisanju o njemu, uz uobičajenu čitateljsku i profesionalnu radoznalost koja me i inače upućuje književnosti, vodila su me barem još dva razloga više. Oba ta razloga subjektivne su naravi, vezana uz autobiografske predeterminante koje svatko od nas ima kada su u pitanju naši intimni identiteti. Prvi od njih tiče se činjenice da se mjesto moga trenutnoga življenja poklapa s rodnim mjestom Kalmana Mesarića, ujedno i mjestom u kojem se, između drugih međimurskih mjesta, odvija i radnja ovoga romana (Prelog), dok se drugi tiče činjenice da je zlato u rijeci Dravi, što je jedan od centralnih motiva Mesarićeva romana, kasnih 30-ih godina prošloga stoljeća, gonjen siromaštvom, tražio i moj djed Andrija, čovjek po kojemu sam i dobila ime. Sjećam se, kao djevojčica znala sam slušati tatine priče o 12-godišnjem dječaku, mome djedu, koji bi se u pratnji svoga oca i drugih međimurskih muškaraca otiskivao na rijeku, u razdobljima od po nekoliko tjedana, da bi zajedno s njima satima i danima stajao u hladnoj dravskoj vodi u potrazi za zrncima zlata. Bili su potrebni dani, ponekad i tjedni ispiranja šljunka da bi se skupio koji gram.

Ispiranje dravskoga šljunka u potrazi za zlatom i uopće, Drava kao takva, središnji je motiv romana Dravom zlato plovi, motiv po kojem je roman i naslovljen, a koji mu osim doslovna značenja na razini fabule, u kontekstu cjelokupne romaneskne poetike, osigurava i naglašen simbolički naboj oličen u ideji Drave kao simbola Međimurja, a Međimurja kao svojevrsnog ‘vrteka ograjenog’ – idealiziranoj slici zemaljskoga Raja, u povijesnim vrtlozima tako često zanemarenog i/ili gubljenog. Upravo potonje – idealizirana slika zavičaja koji se u maniri stilskoformativnog romantizma mitologizira i prikazuje u jednoznačnoj spregi s dušom čovjeka koji u njemu obitava na način da se međusobno uvjetuju – glavna je karakteristika Mesarićeva pristupa. Drava se stoga prikazuje kao centralni motiv, nukleus iz kojega se generira i oko kojega se u romanu oblikuje slika Međimurja – kako u prezentaciji svojih prirodnih i klimatoloških pojavnosti, tako i načinom života svojim žitelja, do određene mjere utječući ne samo na njihov svjetonazor već i na etičku komponentu čovjeka u okviru zavičaja. U takvoj koncepciji prirode kao habitusa za individualne i kolektivne mentalitete, dakako, nije teško prepoznati i odjeke rousseauovskog shvaćanja prirode kao kolijevke autentične ljudskosti, a tehničke civilizacije kao faktora čovjekova otuđenja od tradicije i izvorne harmonije. No, idemo redom.

U romanu Dravom zlato plovi Dravi je dano posebno mjesto. Pripovijedanje o rijeci i opise rijeke Drave Mesarić ugrađuje u roman na različitim mjestima, a posebnu pozornost – gotovo dokumentarističkoga tipa – posvećuje joj u uvodnom i završnom poglavlju. Oba ta poglavlja izuzeta su iz fabularnog razvoja i funkcioniraju kao neka vrsta dokumentarnoga okvira o jednom kraju i njegovim ljudima. »Drava, domaća međimurska rijeka Drava« kao prva rečenica romana, tako već otvara motiv oko kojega će se dalje graditi sama priča, njezini likovi, ali i svjetonazorski kompleksi koji se raskriljuju Mesarićevim pisanjem.

U tom, uvodnom poglavlju autor je najviše usmjeren predočavanju historiografskih silnica ispisanih na karti Međimurja, u prvom redu činjenici višestoljetnog odupiranja apetitima koji su dolazili sa sjevera i uzdanja u pomoć vlastitoga naroda. Mesarić potonje ima potrebu snažno istaknuti, vjerojatno temeljem određenih iskustava iz prakse gdje se Međimurje ponekad nepravedno izuzima ili previđa u kontekstu geopolitičkoga promišljanja Hrvatske. Pa tako naglašava: »Nikada međimurski čovjek nije upirao oči preko rijeke na sjeveru, sva pouzdanja i nadanja bila su mu usredotočena na jug. Spas je očekivao od onih preko Drave, od onih svojih. ‘Gda buju došli Horvati?’ – priželjkivao je Međimurec gledajući u zamagljena brda preko Drave«. A možda mu intencija i nije bila ta, možda je na djelu moj vlastiti konotativni upis temeljem iskustava oblikovanja slike Međimurja u javnom prostoru kasnije, u vremenu nakon okončanja Mesarićeva romana, ili je riječ tek o neutralnoj autorskoj težnji za povijesnom objektivnošću.

Kako bilo, isticanje osebujnog položaja Međimurja u kontekstu hrvatskoga geopovijesnog prostora evidentno je kroz više različitih postupaka – od prizivanja nekih ključnih točaka u povijesnoj događajnosti u kojima je bio ugrožen nacionalni, jezični i/ili teritorijalni identitet ovoga kraja (kao što su npr. povijesni događaji 1848., 1914.−1918. i 1941.−1945.), preko pomalo romantičarske vizije međimurskih ‘štrekara’ koji su, nošeni ‘trbuhom za kruhom’, u dalekom Tirolu gradili željezničke pruge osjećajući da su upravo Dravom spojeni sa zavičajem, pa do osvrta na ono što Drava u simboličkom smislu znači za one koji su, gledano u historijskom horizontu, bili navikli na njezinu zavičajnu prisutnost. Potonje je zasigurno najbolje sažeto u sljedećoj liriziranoj reminiscenciji: »Drava je rijeka suza zbog nasilnog otuđenja njene lijeve obale, rijeka potopljenih pogleda, čežnja i nadanja, rijeka spasilac ako je čovjek u nevolji svladao njene virove i domogao se druge obale, rijeka preko koje će doći čete osloboditelja, naših...«

Zadnje poglavlje romana također je dokumentarističko-esejističkog tipa, zamišljeno kao svojevrstan epilog koji zaokružuje sliku »gorke romantike međimurske ravni«. Međimurje se u njemu determinira kao »romantični otok od nekadašnjih gospodara Međimurja Rimljana nazvan Insula Muro-Dravana«, a diskurs tu prije nalikuje nekoj povijesnoj kronici ili priručniku povijesti i zemljopisa nego romana. U tom, završnom dijelu saznajemo tako površinu Međimurja, klimatološke osobitosti, vrstu tla koje dominira u regiji, točan broj ljudi koje je Međimurje dalo za oslobođenje svoga okupiranog područja, kao i broj onih koji su odvedeni u zatvore i logore. Ključno je za navedeno poglavlje, a time i za roman u cjelini s obzirom da ga ovo poglavlje idejno sumira, da je pogled na Međimurje predočen kroz romantičarsku leću, bez obzira na to što se takva perspektiva eksplicitno deklarira »pravom, nepatvorenom romantikom«, odnosno »gorkom romantikom«.

Legitimitet za atribuciju svoje romantičarske perspektive »gorkom« Mesarić pritom, prije svega, nalazi u povijesnim okolnostima koje su uvjetovale, a onda i perpetuirale rubni položaj Međimurja u okviru šire nacionalne zajednice: »Zar ‘Insula Muro-Dravana’ nije oduvijek bila ping-pong loptica prohtjeva jačih, hir moćnih, sitniš za potkupljivanje neobuzdanih? Postojbinom Hrvata od sedmoga stoljeća loptali su se tuđinci s tuđincima, domaća gospoda međusobno, a ponajviše sa strancima. Međimurje su prodavali, zalagali, darivali, otimali. Velikaši, vlastelini, mađarski biskupi, kraljevi, banovi, župani s užitkom su se loptali tom romantičnom lopticom smatrajući je svojom igračkom«. U Mesarićevu je pogledu zamjetna ideja »tla«, svjetonazorski konstrukt da je čovjek neraskidivo povezan s krajem/zavičajem iz kojeg je potekao, pa tako međimurskog čovjeka, upravo zbog specifičnih povijesno-političkih okolnosti određuje »nepovjerljivim«, ali zato sklonim malim životnim radostima, te osjećajnim i poetičnim. Potonje osobito naglašava osvrćući se na narodnu međimursku pjesmu za koju kaže da je »bogata utjehom u tjeskobi, poticajem vedrine u radosti, prožeta ljudskom toplinom i raspjevana u ljepoti« te je kao takvu sagledava nerazdvojnom od čovjeka, praktički njegovim integralnim dijelom.

Okosnica Mesarićeva romana jest ljubavna priča mladog međimurskog para, Iveka i Agne, u kontekstu obiteljskih i socijalnih okolnosti sredine 20. stoljeća. Agna i Ivek u potpunosti su idealizirani likovi, oboje prikazani kroz prizmu isključivo pozitivnih etičkih osobina koje utjelovljuju, već na početku romana potpuno zadani psihemi koji tijekom priče u svom etičkom i svjetonazorskom sloju ostaju potpuno nepromijenjeni pa, kao takvi, pomalo podsjećaju na neke crno-bijele likove Šenoina doba. Sukladno takvom pristupu prikazuje se i njihova ljubav – u potpunosti idealizirana i sasvim izvanserijska – kojoj se, međutim, baš kao što je nerijetko slučaj kod Šenoe, suprotstavlja antagonistički usmjeren muški lik, negativan u svim svojim dimenzijama i pretendant na Agninu ruku. Takav je lik Miško, pohlepni nasilnik, varalica i potkupljivac, koji tijekom fabularnoga razvoja predstavlja permanentnu i višestruku opasnost mladim zaljubljenicima. Miško uz to, što je vrlo naglašeno, dolazi iz obitelji generacijski obilježenoj zlim djelima, nasiljem i spačkama, dok su obitelji Agne i Iveka »očišćene« od bilo kakvih nepodobnih moralnih natruha. Takav je pristup, dakako, uvelike romantičarski, uz nezaobilaznu naturalističku potku koja u rasi, sredini i trenutku sagledava bitne faktore čovjekova etičkoga profila. Dok je Ivek prikazan kao siromah, odrastao bez roditelja uz pomoć brižnih rođaka, a Agna u okrilju svoje poštene obitelji generacijski orijentirane zemlji i jednostavnom kršćanskom i patrijarhalnom moralu, Miško je predočen kao moralni devijant čija se devijantnost jednim dijelom argumentira obiteljskim habitusom, a drugim dijelom stećenim materijalnim dobrima (Miško se obogatio prijevarama nad drugim seljacima, najviše vezanima uz nepravedno otuđivanje dravskoga zlata svojim kolegama).

Osim Miška, izrazit negativac u romanu je i Vilim Mrgaš, »svestrani nakupac i prekupac, nabavljač i posrednik« koji periodično dolazi u Rokovec, selo iz kojega dolaze likovi Mesarićeva romana, kupuje od njih poljoprivredne proizvode, stoku i zlato, zakidajući ih redovito u isplati. Mrgaševe spletke i prijevare idu toliko daleko da ih seljaci više nisu spremni podnositi te naposlijetku uzimaju pravdu u svoje ruke. Mrgaš u romanu, međutim, ne predstavlja samo moralnu devijaciju pojedinca već prije svega ukazuje na specifičan društveni sloj koji se počeo pojavljivati u Međimurju i drugim sredinama – zakupce, prekupce, posrednike – a koji uspijeva »spretno povezati interese zadruga sa svojim probicima«. Autorova kritika tako naznačenoga socijalnog fenomena pritom je snažna i nedvosmislena te zauzima važno mjesto u ovome romanu.

Pozicija seljaka u takvim društvenim konstelacijama snaga za Mesarića je zapravo ona krležijanska, on seljaka vidi samo igračkom u rukama moćnika, izravno ovisnoga o interesima beskrupoloznog kapitala: »Mi smo vek i navek samo igračka strahov, kak z glavom vu vreči čakamo gda nas bu oblak zatrl, ali pak nam se sonce smiluvalo, da li bu dežđa preveč, ali pak premalo, ali nas sonce zgrejalo, ali mraz ofuril. Se nam je treba i sonca i dežđa i vetra, a sega se bojimo. Na kraju da komaj nekaj z polja dimo spravimo, sebe i blago prehranimo, ak nam se unda ftrgne na ceni, ak pak na peneze čakati moramo da ih teda-negda dočakamo, ali pak ne dočakamo, ali pak ih dočakamo stopram unda da su penezi zgubili polovicu vrednosti, na čem smo unda?« Iz predočenoga je ulomka, dakako, jasno vidljiv i problem snažne inflacije, karakterističan za prikazano doba, a težak položaj seljaka u kovitlacu interesa različitih instancija socijalističkoga društva koje se iz dana u dan razvija i mijenja najsnažnije je predočen ekspliciranjem Matije Gupca i njegove borbe, kojeg se u jednom trenutku – nakon što su seljaci vlastitim snagama, vilama i motikama, istjerali strane krivolovce iz donjega Međimurja – prisjeća seljak Luka.

Socijalnoj problematici i inače je pridano najviše pažnje u romanu, ona je podloga na kojoj se sve zbiva – i ljubavna priča, i njezina iskušenja i prijetnje, i ostali odnosi među likovima. Ključan motiv pritom je motiv ekonomskoga iseljavanja ljudi iz Međimurja u zapadne zemlje, što je situacija u kojoj su se našla i dva važna muška lika – Agnin zaručnik Ivek i njezin brat Tomaš. Upravo se kroz njihove osobne priče i sudbine, Ivekovu i Tomaševu, ocrtava sva složenost takva položaja u kojem mladi ljudi bivaju ne samo izmješteni iz svoga zavičajnoga konteksta nego i suočeni s nizom drugih pitanja i odluka među kojima je svakako ključna dvojba o povratku odnosno ostanku. Intimno-emotivna situacija emigracije u romanu se tako supostavlja onoj ekonomskoj, gospodarskoj i svjetonazorskoj, nudeći prilično složenu sliku takve pozicije. Mesarić tu, nedvojbeno, nudi i vlastiti autorski pogled, u prvom redu kroz lik Agnina djeda Šimuna, mudroga i iskusnoga starca koji je u svim zahtjevnim situacijama ne samo emotivna i moralna potpora mladome paru nego i praktični savjetnik te čovjek otvorenog svjetonazora.

Taj je svjetonazor – a mogli bismo zaključiti da je to ujedno ono što Mesarić neizravno upućuje međimurskome čovjeku kao vlastiti naputak – bitno obilježen eklektičnošću: sviješću o tome da se svijet nepovratno mijenja, ekonomski i tehnološki napreduje, no da su neke tradicijske zasade temelj od kojega ne treba odustati. Ne osuđujući perspektive nove, mlade generacije (kojoj pripadaju Agna, Ivek, Tomaš, Tomaševa žena Cila) koja se okreće lagodnijem načinu života, u prvom redu omogućenom novim tehničkim i tehnološkim izumima koji dolaze sa Zapada (u romanu je u tom smislu najviše pažnje posvećeno automobilu koji sve više ulazi i u seoska domaćinstva), Šimun, a time i Mesarić, podcrtava nepobitnost tradicije – gospodarske, kulturne, običajne, etičke – i ulogu koju kao takva treba imati u promijenjenim društvenim okolnostima. Stoga je »dopušteno«, smatra Mesarić, okretanje novim tehničkim izumima koji će unaprijediti seoska gospodarstva i olakšati poljoprivrednicima rad na zemlji, no nije dopušteno potpuno okretanje od zemljoradnje i onoga što ona nudi. Dopušten je i razumljiv odlazak u strane zemlje na rad, no nije dopušten, tj. bio bi sasvim nerazumljiv, trajni ostanak u inozemstvu i odustajanje od prosperiteta vlastite zemlje i njezine tradicije. Kolektivni prosperitet, dakle, shvaća se superiornim individualnom, stoga su likovi svih onih koji su osobnu dobit stavljali na prvo mjesto u konačnici kažnjeni, a oni koji su ostali okrenuti zasadama baštine – kako kulturne tako i prirodne – nagrađeni. Tako se i Ivek i Tomaš vraćaju u Međimurje nastavljajući u zavičaju graditi svoju budućnost, dok Mrgaš, Miško ili, primjerice, strani lovokradice, bivaju posramljeni, kažnjeni i/ili istjerani iz ruralnog zavičajnog kompleksa koji nastoji očuvati svoju gotovo mitsku neokrnjenost.

Važno je da se pri tome etička dimenzija izravno spaja s onom prirodnom pa sama priroda Međimurja, osim što je dekorativna podloga za radnju, poprima pozitivnu etičku obojenost. To je najviše vidljivo u motivu gaja koji je Agna naslijedila od djeda, a koji ne funkcionira samo kao simbol baštine, tradicije i veze s precima nego i kao svojevrstan locus amoenus, komadić mitske Arkadije. Žal za prošlim vremenima tako je bitna nota koja se čuje u pripovjednom glasu i ukotvljen je čak i u motive prirode, kao što su gaj ili Drava, a kako onda ne bi bio i u samu radnju i likove koji je nose. U tom smislu, uza sve drugo, ovo je ujedno i roman o sukobu prirode i tehnologije, prošlosti i sadašnjosti, tradicije i suvremenosti. U jednom od zadnjih ulomaka romana stoga čitamo: »A Drava će teći i taložiti svoje zlato po sprudovima, dok ih bude, bez učešća Miškove pohlepe i bez učešća novog naraštaja koji svoje sklonosti za pustolovinama neće tražiti u romantici dravskih dana i noći, već će ih zadovoljavati babilonskom pometnjom u saću velikih industrijskih košnica. A kada blokada željeza i betona usmjeri sve tokove voda i krvi budućih naraštaja isključivo prema svrsi i cilju utvrđenom računarima, ostat će romantika rijeke samo daleki blijedi spomen«.

Kao što je rečeno na početku, zlatarenju na rijeci Dravi u romanu se posvećuje važno mjesto. Osim što priča takvim, pomalo egzotičnim motivom, postaje potpunija i zanimljivija, zlatarenje se predočuje vrlo vjerno, s mjestimice dokumentarnom preciznošću. Saznajemo tako o povijesti zlatarenja u Međimurju, ali i o smanjivanju broja ispirača zlata u vremenu o kojem govori radnja romana, o samom mukotrpnom postupku ispiranja i alatu koji se pritom koristi, kao i o tome kako su izgledale kolone čamaca dravskih zlatara u kojima bi se grupno otiskivali u potragu. Također, dobivamo sliku svakodnevice ispirača zlata za vrijeme boravka na dravskim sprudovima, kao i uvid u priče kojima su kratili večeri uz rijeku. Upravo ti su tekstualni segmenti koji predočuju maštu i svjetonazor seoskoga čovjeka među intrigantnijim dijelovima romana jer Mesarić dionice stravičnih, gotovo horor-priča koje su pripovijedali jedni drugima (kao što je, primjerice, ona o mesaru i crnoj mački) oblikuje kao zasebne, vrlo napete narativne cjeline. Napetosti, makar i one romantičarske, pomalo predvidljive, nije lišena ni glavna fabularna linija – ona o ljubanom trokutu između Iveka, Agne i Miška. Vrhunac sukoba između polariziranih strana nastupa u zadnjem dijelu romana, u sceni fizičkoga obračuna na zabavi. Rasplet je, dakako, poguban za pokvarenog, gotovo demoniziranog nasilnika koji se trajno kažnjava za svoje radnje pri čemu zajednica ne osjeća žaljenje (»Nigdar vre Miško zlato z Drave vadil ne bu – govorili su ljudi«), već neku vrstu moralnoga olakšanja.

I dok je sama radnja ovoga romana, kao i njezini likovi, prilično shematizirana, njegovim zanimljivijim dijelovima − osim povijesno-sociološkog okvira i deskriptivnih dionica vezanih uz motiv rijeke – svakako pripada jezični sloj. Predočavanju jezičnoga supstrata Međimurja autor Mesarić pristupa vrlo promišljeno i vjerno, koristeći ga ponajviše u dijaloškim dionicama čime ne samo da postiže zanimljivost na razini predočavanja pojedinih psihema nego i generira generalnu slojevitost i nemonolitnost diskursa. Riječ je, dakako, ponajviše o dijalektalnom izričaju preloškoga kraja iz kojega je i sâm potekao, čime roman, na određeni način, predstavlja i bogat arhiv jezično-stilskih momenata za sve one koje zanima dijalektološka jezična komponenta, kao i etnografsko-folkloristička građa generalno.

Zaključno, čini mi se da je Dravom zlato plovi jedan od onih tekstova koji se odupiru kronologiji i više ili manje svjesno izmiču čvrstoj vremenskoj kontekstualizaciji. Ocrtavajući konkretan društveno-povijesni kontekst koji sadržajno zahvaća, ovaj roman, ipak, već u trenutku svoga nastanka predstavlja svojevrsnu anakronu, uvelike arhaičnu činjenicu, najviše zbog stilsko-poetičkih obilježja koja ga više približavaju 19. nego drugoj polovici 20 stoljeća. S druge strane, širina zahvata u povijesni habitus Međimurja, koja se proteže na nekoliko stoljeća, kao i projekcija prema slici budućeg života ove sjevernohrvatske regije koja je u trenutku objave, dakako, bila tek hipotetična, no danas, više od 40 godina kasnije, ona je u mnogim slojevima empirijski mjerljiva, pridaju Mesarićevu romanu svojstvo jednog od onih tekstova kakvi su potrebni uvijek, u svim dobima i društveno-političkim kontekstima, jer se u prvom redu čitaju kao historiografsko-sociološke studije, a tek tada kao fiktivne pripovijesti.