Dinamičko osjećanje svijeta

Ovaj mali prilog u popunjavanju slike o liku i djelu hrvatskoga pisca i dramatičara Kalmana Mesarića vezan je uz istraživanje povijesti plesa u Hrvatskoj i otkriće »zlatnog«, uzbudljivog razdoblja između dva svjetska rata kada je u Zagrebu procvala suvremena umjetnost: umjetnost koja »nije luksuz i razonoda, već potreba vremena«(1), umjetnost »koja je u svoj centrum postavila čovjeka«(2) i koja će iskristalizirati novog čovjeka, oduhovljenog, a opet vezanog o tlo, angažiranog, socijalno svjesnog. Taj se čovjek, kako dalje u modernističkom duhu promišlja Kalman Mesarić, kroz umjetnost razvija do novog »kolektivnog tipa čovjeka«. A »taj kolektivni duh će postići konačnu i veliku – harmoniju«(3).

Iako u svojim »informativnim razmatranjima« objavljenim 1929. godine pod naslovom Smjerovi moderne umjetnosti Mesarić izrijekom ne spominje plesnu umjetnost, ona je kao dinamička forma koja je apsolutno uznemirila kulturnu javnosti i utjecala na sve oblike moderne umjetnosti (bilo u direktnoj suradnji ili posredno) ‒ svakako prisutna. Mnogi stavovi su vrlo bliski onima koje je iznio i izložio i scenski potkrijepio Rudolf Laban tijekom svoga gostovanja u Zagrebu, 1924. godine, kada su zagrebački kritičari »ukrstili mačeve«. A u tu se zanimljivu »polemiku« na neki način uključio i Kalman Mesarić.

Povijest suvremenoga hrvatskog plesa počinje jednim paradoksom. U vrijeme kad ta, za civiliziranog racionalnog čovjeka zapadne civilizacije, zbunjujuća i »sumnjiva« umjetnost još nije pustila korijene u našem malom skeptičnom okruženju (iako su već postojale prve domaće snage: samosvjesne, emancipirane, znatiželjne djevojke u europskim školama vezanim uz temeljne postavke novog plesa Isadore Duncan, Jaquesa-Dalcrozea i Rudolfa Labana), tiskovine s priličnim znanjem i obaviještenošću prate gostovanja i promišljaju novosti na suvremenoj europskoj sceni kao nužnoj i općepriznatoj praksi; prepoznaju »novi ples« kao dio aktualnih pojava u suvremenom kazalištu koje, u potrazi za snažnim, totalnim izričajem, počinje propuštati druge medije u svoj prostor istraživanja. Naravno, osvrte pišu napredni promicatelji kulture, umjetnici obrazovani na stranim sveučilištima, koji jednostavno primjenjuju europske kriterije na domaću scenu u razvoju.

Umjetnička turneja Plesnoga teatra Rudolfa Labana zaustavila se krajem svibnja 1924. godine u Zagrebu.(4) U Labanovoj Tanzbühne tada pleše i Zagrepčanka Vera Milčinović(5) (kasnije u svijetu poznata kao Tashamira) i vjerojatno je gostovanje, koje je preraslo u rezidenciju, djelomično i njezina zasluga. Tom prigodom je Laban nastupio i na izložbi Proljetnog salona u Umjetničkom paviljonu održavši predavanje o novom, apsolutnom plesu, a njegov tekst Nova plesna umjetnost tiskan je u časopisu Scena(6), čiji je glavni urednik bio Kalman Mesarić. I dok grupa radi na novim materijalima i kontinuirano daje predstave, u javnosti se formiraju dva tabora kritičara i publike: labanovaca i antilabanovaca. Zanimljivo je da su oni »za« u pravilu iz kazališnih redova i područja književnosti koji plesni teatar vide kao dio novoga europskoga kazališta, a oni »protiv« iz područja glazbe, tradicionalno vezani uz baletne kriterije i standarde plesnog teatra.

U svom tekstu Apsolutni ples. Gostovanje teatra R de Labana objavljenom 24. svibnja 1924. u »Slobodnoj tribuni« (koji na kraju ovog rada prilažem u cijelosti) Mesarić se više bavi temom novog, umjetničkog, scenskog plesa i osnovnim stvaralačkim principima nego pojedinim koreografijama izvedenim u Zagrebu. On s pravom postavlja pitanje termina, jer riječ »ples« i onda kao i danas ima niz različitih i krivih tumačenja. U to vrijeme traženja primjerenijeg naziva za umjetnički, kazališni ples se koristi niz inačica kao: »ritmička plastika« ili »pokretna plastika«, »dramatsko-meloplastičnaumjetnost« ili »živa plastika i utjelovljena glazba«, ali ni jedan se ne čini dostatnim niti se zadržava.

Mesarić također usvaja i zastupa autonomnost plesne umjetnosti koja nastaje »doživljajno i samorodno«, i koja je cjelina neovisna o glazbi. Moguća je ravnopravna suradnja dvaju umjetničkih izričaja, kao zajednički impuls ili izraz dinamike, ali nije nužna.

U apsolutnom plesu čovjek je centar i izvor emocije, drame, zvuka, ishodište pokreta; subjekt, instrument i objekt; i vjerojatno je ta čista izloženost tijela kao umjetnika/umjetnine bila toliko dojmljiva. Nesumnjivo, Mesarić nema ambicije plesnog teoretičara i kritičara, ali kao senzibilni mladi umjetnik u potrazi za novim sveobuhvatnim umjetničkim, kazališnim izrazom prepoznaje vrijednost i mogućnosti Labanove poetike. No, za mene je najvažniji dio njegova osvrta završno bilježenje doživljaja, trenutak otvaranja: vizije, empatije i spoznaje, kad pred autorom izložene Šumanovićeve slike »ožive« prodisavši ritmom plesača koji ispred njih nastupaju.

Zanimljivo je da u istom broju tjednika tiskan još jedan tekst o nastupu Labanove trupe potpisan inicijalima D.N., ali i likovni osvrt na XIX. izložbu Proljetnog salona, u kojem autor Jurković zastaje na Savi Šumanoviću kao najrevolucionarnijem slikaru koji je bio zastupljen čak sa 15 slika: »On je konstruktivni slikar sa unutarnjom geometrijom, plastičan, irealan, velikog zamaha, škrt bojama, ali nadasve ekonomičan u izrabljivanju prostora i perspektivnih mogućnosti (…) Figure dobivaju impozantnost i reljefnost klasičnih skulptura i slika Raffaela (…) koji je imao liniju, i zamah…«(7) Ovaj se opis čini jednako primjenjiv na Labanove koreografije, pokretne scenske slike plesnoga kora. Evo i zašto:

»Laban je uopće potaknuo vrlo napredna promišljanja plesa u kontekstu likovne i kazališne kritike. Ples ovdje znači kretanje uopće;to jeigra par excellence; sugestivna umjetnost koja je izazvala napeti muk u publici najviše tijekom ‘novatorskih’ koreografija bez glazbe; tijekom izvedbe publika osjeća tjelesnu rezonancu onog što se dešava na pozornici; prepoznat je stilizirani ekspresionizam, struktura malih formi i slobodne kompozicije izražaja pokretom i linijom tijela i udova.«(8)

Rudolf Laban više nije gostovao u Zagrebu, ali je imao nekoliko značajnih učenika i sljedbenika koji su postavili čvrste temelje suvremenoga plesa u Hrvatskoj.

Kalman Mesarić, koliko za sada znam, nije više pisao o plesu, ali u spomenutoj knjizi Smjerovi moderne umjetnosti ima jedan sjajan odlomak koji mi se čini nezaobilaznim i koji često citiram govoreći o plesnom modernizmu i umjetnosti koja je početkom 20. stoljeća povratom na tjelesno (prožeto, jedinstveno s duhom), mitsko, arhetipsko i ritualno radila na uspostavljanju moćnog »novog čovjeka« i »nove umjetnosti«: »Ekspresivna umjetnost zove se umjetnost oduhovljenja čovjeka. Ekspresionizam je dinamičko osjećanje svijeta. A takova umjetnost ne može se tumačiti ni razumjeti samo suhim razumom. U tom momentu postaje ta umjetnost osjećaj i misterij, u koju treba u prvom redu – vjerovati«.(9)

Na kraju, prenosim ovdje u cijelosti tekst Kalmana Mesarića iz »Slobodne tribune« o gostovanju Plasnog teatra Rudolfa Labana 1924. u Zagrebu, jer se u njemu Mesarić pokazao ne samo kao vrsni poznavatelj ove vrste kazališne umjetnosti, nego i kao mjerodavni kritičar stanja i tendencija u hrvatskom teatarskom životu svoga doba. Evo tog Mesarićevog zapisa:

Apsolutni ples. Gostovanje teatra R de Labana.(10)

Danas, kada je umjetnička Evropa naglasila novo prosuđivanje umjetničkih vrednota, danas kada je dinamički impuls preporođene Rusije postavio Umjetnost na najviši pijedestal duševnih i socijalnih pojava, danas već i kod nas nastaje sve intenzivnije traganje za umjetnošću novoga vremena i novoga gledanja. Ta umjetnost zove se – apsolutna.

Naši domaći literarni eksperimenti, koji rezultiraju u umjetnosti novoga gledanja, doprli su relativno najdalje. Međutim, oni ne samo što su nepoznati i ograničeni na uski krug percipijenata, već je i njihova manifestacija onemogućena atmosferom i sredinom. U muzici reći će doskora naši mladi svoju novu i definitivnu riječ. Među muzičarima može jedna grupa novih da se uzme kolektivno. Manje je to moguće u likovnoj umjetnosti iako bi se na prvi pogled činilo obratnim. U likovnoj umjetnosti mi imamo tek rijetke pojedince, koji su reljefno iskočili iz okvira šablone, manire i staroga. Ovih je malo, a njihove se pojave, jer su eksponirane i vidljive (Izložba), proizvele kaos nerazumijevanja i metež neshvaćanja.

U ovakav čas naše umjetničke orijentacije dolazi k nama jedan autoritet iz Europe da manifestira ono, što je u nas još uvijek tek – latentno.

Rudolf Laban održao je 21.o. mj. na izložbi Proljetnog salona (Umjetnički paviljon) predavanje o jednoj grani nove umjetnosti koju on naziva – apsolutni ples.

Za ritmičko-pokretnu manifestaciju onih umjetničkih doživljaja, koji sačinjavaju taj tako zvani ples, ova riječ − »ples« jedan je ne samo nepotpun, već i krivi termin. To bi se moglo moguće nazvati ritmička plastika. No ni to ne bi odgovaralo potpunoma onome pojmu, koji nastaje povodom ovih ritmodinamičkih pokreta.

Gosp. Laban na svom je predavanju naglasio razliku njegovog apsolutnog plesa od pantomime i baleta, a naročito razliku ovih posljednjih i društvenoga plesa (vals, šimi, tango, itd.). On kaže: kao što u likovnoj umjetnosti možemo lako da odijelimo umjetni obrt od umjetnosti, isto je tako lako i kod plesa odrediti granicu između virtuoznosti društvenoga plesa, koji može da je u tom slučaju – umjetni i scenskoga plesa, kojemu je virtuoznost zanat i koji se prelijeva u – umjetnički. Baletu i pantomimi negira g. Laban apsolutnu umjetničku vrijedost. Ipak, on ih gaji takodjer, što je tek jedan kompromis njegovih plesnoscenskih koncepcija.

Apsolutni ples je onaj, koji nastaje doživljajno i samorodno − kao i svaka umjetnost. Ovakav ples ne treba muzike. Muzika bi mogla tek da se piše iza njega, no ni to nije potrebno. Može da se pleše sonata, fuga, čak i simfonija. Labanov teater sve to i čini, ali, prema njemu, bilo bi pravo varvarstvo jednu Beethovenovu sonatu eksplicirati plesom. Ova sonata živi za sebe i ona je kao muzika jedna umjetnička cjelina. Isto tako i ples kao samorodna cjelina živi za sebe i on ne treba nikakovo upotpunjenje.

U novom − apsolutnom plesu ne polaže se težište akcije samo na noge, kako se to činilo u starim plesovima. U apsolutnom plesu aktivno je cijelo tijelo. Svaki nerv i svaka muskula i mimika, sve to jedinstveno i harmonički upotpunjuje i sačinjava plesnu akciju. Apsolutni umjetnički ples ujedno je konstruktivan: aplikacija skulptorsko-slikarske kubističke tehnike na − pokret.

Članovi gosp. Labana prikazali su prigodom tog predavanja nekoje temeljne pokrete novog, apsolutnog plesa. Ritmika pokreta bez muzike. Klavir, trubu, ili gong on upotrebljava tek tu i tamo i jedino kao oznaku dinamike. Nipošto kao pratnju.

Gotski ples uz udaranje gonga bio je nadasve interesantan.

Gosp. Laban rastumačio je još i temelje plesnog pisma, koje postoji isto tako kao muzičko, ili knjiško pismo.

Bila je bez sumnje sretna ideja, što se ovo predavanje i ova kratka manifestacija apsolutnoga plesa smjestila u okvir izložbe Proljetnog salona. Labanova eksplikacija apsolutnog plesa bila je ujedno indirektna eksplikacija onih slika koje su visile oko plesnog podija, a kada su članovi Labanovog teatra ritmodinamičkim pokretima manifestovali svoje umjetničke doživljaje, ritam je Šumanovićevih slika oživio. Plastika je progovorila pokretno.

Ukratko: za nas je Laban otkrivenje i snažan umjetnički doživljaj.