Čitačica novina

Međimurci, stanovnici sjeverozapadne hrvatske županije, graniče zapadno sa Slovenijom, a sjeverno s Mađarskom – sačuvali su nešto meni divno. Oduševio sam se kada sam to prvi puta čuo. Takva poštivanja starijih nigdje drugdje u Hrvatskoj nema, takva odnosa unutar obitelji i inače, a možda toga nema niti igdje drugdje u svijetu. Međimurje je, moguće, posljednja oaza takva jedinstvena odgoja i uistinu kultivirana življenja.

Selo u koje sam prispio kao mlad nastavnik hrvatskoga jezika upravo je dobivalo asfaltnu cestu, tada i glavnu prometnicu prema mađarskim susjedima; seoske ulice koje su vodile prema drugim selima, poljima i šumama na sve četiri strane svijeta, i uz koje su bile kuće – i dalje su, i dugo još, ostale seoski putovi, kad kiši blatni, a kada je suho prašnjavi.

Zato sam u svojemu romanu, koji ste, nadam se, čitali, to selo nazvao Blatoglib, iako se ono tako ne zove. Blata ili prašine, naime, nikada nije nedostajalo. Duge ulice od kuća dijelio je odvodni jarak i nogostup, ujedno i biciklistička staza, nasuta čvrstim utabanim šoderom i neusporedivo manje blatnjava ili prašna od središnje prometnice kojom se kretala stoka, najčešće krda svinja nakon ispaše, te zaprežna kola, a i druga vozila, ako bi ih bilo.

Predvečer, a za blagdana i čitavo popodne, pred kućama su, na niskim drvenim klupama, sjedale udovice, sve u crnom, one su bile najbrojnije, ali i druge žene, gledajući prolaznike, ogovarajući ih, ili naprosto pričajući, a nerijetko i samo odsutno šuteći i čekajući večer da se povuku u kuće i na spavanje… Muži su za to vrijeme bili »v krčmi« ili na gmajni, pretvorenoj u neporavnano igralište, pri nogometnom sukobu s nekim od susjednih sela ili bi »nekam drugam odišli«: muškarci nikada nisu sjedali pred kućama.

Zašto ja vama opisujem selo, ceste, kuće, običaje… kao kakav davno-bivajući pisac realist, a naslovom sam najavio čitačicu novina!? Upravo radi nje.

Svi su je zvali Mamica Faconova. Mamica, to bi u hrvatskomu pravopisanju trebalo stajati malim slovom jer je to – baka. A zapravo je »velika mama«, ili Grossmuter, kako to kažu Germani, dok Slaveni češće koriste umanjenice, mala mama ili mamica, bliskije je, toplije.... Slično tomu, djed je – japica. Naime, otac je japa, pa su onda baka i djed – mamica i japica. To sam odmah i lako naučio. A i znao sam to od ranije, već iz Matoševe pjesme Na Griču.

No, jezik je u svakomu učenju, osobito u početku, bio velika prepreka; niti sam ja razumio svoje učenike koji su govorili svojim kajkavskim narječjem s dvanaest dvoglasa, niti su oni razumjeli mene, ali morali smo se sporazumijevati jer sam ih trebao učiti ispravnomu hrvatskom jeziku koji dvoglas nema ni jedan, samo pet čistih samoglasnika. Uočavao sam, žalibože ne i zapisivao, koliko je ipak bilo jedinstva i istih riječi u starini toga hrvatskoga sjeverozapada i najudaljenijega mu jugoistoka Hrvatske, odakle su mene moje vode ovamo donijele.

Ono što sam shvatio malo teže, i tek nakon što sam tražio objašnjenje, jest upravo to čime počinjem ovu pripovijest i što me doista oduševilo.

Mamica Faconova također je bila udovica. Imala je jednu kćer, no ona se udajom preselila svojemu mužu, koji je kao i kći joj, bio jedinac, nasljednik grunta i kuće gdje su živjeli, u susjednomu selu, a Mamici Faconovoj, skupa s unučicom Valentinom, dolazili bi nedjeljom na porodični objed. Kažem porodični, jer obitavao sam s njom samo ja, pa ne mogu reći obiteljski; ja sam se hranio posebno, u gostionici.

I tako jedne takve nedjelje došao ja ranije iz gostionice »kući«, to jest u bivšu sobu sada udane Barbare, koju mi je Mamica Faconova iznajmila, a kći joj sa svojim mužem Valentom u dnevnom boravku gleda televizor.

»Bu to i zutra vjutram, repriza, ali mi smo onda na njivi, beremo kuruzu, a ovo je snočka bilo, to je nastavak koji nismo stigli poglet jer smo delali v štali, a i prasica se kotila, pak – da ne propustimo videt…«, objašnjavaju mi. »Sedite si z nami, poglejte i vi!«

»A gdje je Mamica?«, pitam, jer i ja je ne zovem imenom, Magdalena ili Magda, nitko je ne zove drugačije nego Mamica, ili Mamica Faconova, što je kućni nadimak od starine: svi u selu kažu Faconovi, premda im to nije bilo prezime. A meni je Mamica postalo njezino ime, zato ga pišem velikim početnim slovom.

I Barbara i Valent me čudno pogledahu, pazeći da ne propuste nekši titlin na ekranu, jer ga oni ipak nešto sporije uspijevaju pročitati.

Šute, ne kažu ništa. Tek naknadno sam razabrao da sam takvim pitanjem pokazao svoje nepoštivanje žene koja me primila uz neznatan najam, više da nije sama u kući, jer soba je, nakon Barbare, ionako prazna.

Oni, dakle, ne odgovaraju, ja pomislih da me nisu čuli ili razumjeli pa ponovih: »Gdje je Mamica?«

Oni ponovno šute, samo me okrznuše pogledom preko oka, gotovo prezrivo: kako se usuđujem!?

Doista, ne usudim se još jednom ponoviti pitanje, shvaćam da nešto ne valja, ali ne znam što?! Konačno, Barbara, u Mamičinu rječniku Bara ili Barica, reče: »Oni su odišli k meši. I vnuku Tinu su odpelali!«

»Koji oni?«, blebnem ja.

»Pak, mamica, no?!«, ljutnu se Barica. »I Velentina je ž njimi!«

»S njima? Kojima njima? Koliko ih ima?«

»Tam su samo oni, mamica! I Valentina!«

Tako mi se to što kod Međimuraca posebno poštujem i čemu se divim kao posebno značajno u njihovu kulturnom naslijeđu konačno objasnilo.

Baki i djedu unuke i unuci nikada ne kažu »ti«. U izravnom odnosu obvezatno je reći »vi«! Vi, mamica, vi, japica. Djeca se majci i ocu obraćaju »ti«, ali ako nisu nazočni, onda su »oni«. Da je Barbara razgovarala sa svojom mamom, rekla bi joj »ti, mama«, ali kada je predstavlja nekom trećem, onda je ovako kako je i rekla: »Oni su odišli k meši!«

Tako će reći i susjedi, i svi u selu, za one koji su već baka i djed, to jest: oni – mamica, ili oni – japica. »Mamica su štrukle pekli, meni nisu nikaj rekli«, kaj se ne popevle baš tak!? I tak su odgojeni, od malena...

Kada se ovo događalo, ranih šezdesetih godina minuloga 20. stoljeća, s početkom prikazivanja tv-serija, tada crno-bijelih, počeo je rasap svijeta. To tek sada zapažam.

Naime, Barbara i Valent, poljodjelci, u nedjelju nisu otišli pred oltar Božji, u crkvu, na misu, nego su taj oltar zamijenili onim lažnim oltarom, koji su unijeli u vlastiti dom, još i plativši za to, radeći za to, te zure u nj do dana današnjega kao u izmet Zlatnoga Teleta, što taj tv-zaslon i jest!

No, tada jesam bio zapazio da Mamica Faconova, nakon nedjeljnoga objeda s kćeri, zetom i unukom te kratka odmora, već iz navike, kao i sve ostale udovice, izlazi pred kuću, na ulicu, sjeda na nisku klupu s novinama u rukama i – čita ih. Tada joj se susjede ne usude prići, a ona k njima »tak-i-tak nigdar ni išla«, rekla mi je. »Nema se kaj ž njimi spominati!«

Na dnevne sam novine tada bio pretplaćen. Nakon čitanja, odnosio sam ih u kuhinju, kraj peći, da Mamica ujutro lakše podlože oganj. No, ona ih je nedjelom i čitala.

»Mamica, pa to su vam novine od jučer!« primijetih jednom.

»Nek, sinek, nek! I včera i denes, to je tak navek isto! Novìne kak novìne, nekaj navek pišeju, kaj ne?!«

»Mamica, Bog moj, pak te su novine kaj ih čitate još od prošlog mjeseca!«, kazah u novoj prigodi.

»Je, gospone dragi! Kaj to je meni prošli mesec, prošlo leto, vse je tak-i-tak prošlo! Cajtungi nekaj pišeju, ja nekaj čitam, kaj je važno lanjsko ili pak denes, sejeno je, kaj vama neje!?«

Ha, da netko čita stare novine, događaje koji su već zaboravljeni…?! No, dalo mi je zamisliti se: sve se to doista ponavlja! A iz iskustva sam već znao da neki članak tjednima čami negdje u ladici, pa kad »nema novog materijala«, urednik ga »šikne« na stranicu, a moglo se to isto pročitati i prije tri tjedna, da nije bilo dovoljno »aktualnog materijala« od kojega se zapravo prave novine… Sutradan, sve ponovno, što danas vrijedi, sutra je već »stara vijest«, u biti ništa različita od one nove, sve se stalno ponavlja, ali ako nema dovoljno »aktualnog materijala«… Mamica Faconova su bili u pravu.

Iznenađenje je bilo potpuno kada sam zamijetio da Mamica uopće ne čita, nego da samo lista naslove. Da i »televizlina« zapravo ne gleda, nego tek ovlaš, da ga samo sluša. Ne, radio joj nije isto: »Na televizlinu se vidiju ljudi, tu su v sobi, z menom, a kakši su i kaj veliju, i kojim jezikom govoriju, to je ne važno… glavno da nesem sama!«

Teško mi je bilo povezati njezino odbijanje da se druži sa susjedama, koje »kakti kokice kokodačeju« i potrebe da »nekši stranjski ljudi« budu s njom u sobi »na televizilinu«, ali – pomislio sam da joj trebaju nove naočale. Porazgovarao sam o tomu s Barbarom i s Valentom i doznao – naočale je imala kakve treba! No, ništa se time nije promijenilo: Mamica su »i dalše imeli« već stečene navike. Novine je čitala prelistavajući naslove, stalno ponavljajući istu radnju, a televizor puštala da galami, ne gledajući ga.

Kao i svi u Blatoglibu, navečer je išla »k Mandlinu«, u pekarnicu, po kruh, na biciklu, opet kao i svi: od treće pa do sto i treće, tamo svi »svakamo ideju z biciklinom«. Kruh se nabavlja navečer jer od rana jutra svi već delaju, tada »nema cajta nikam iti, ni po kruha«. Pekarnica je bila na glavnoj, međunarodnoj cesti, u dvorištu.

Mamica su svojega biciklina uvijek vozili oprezno i propisno lijevom stranom ceste, no čim je izišla, pardon čim su izišli na glavnu prometnicu, s više od sto na sat, i njih i biciklina pokupio je pijani bogatašev sin u novom be-em-weu. Naravno da ga je njegov japa opalil po pijanoj i glupastoj tikvi jer je moral debelo podmazati da se izmisli i napiše »obostrana krivnja«. Te pare sinek je svojem japi, priča se, kod javnog bilježnika podpisal vrnuti, to nek mu »bu prava kazna«!

U gradiću Kajbušvaru, međimurskom središtu, koje se također spominje u onomu mojemu romanu, Mamica su u bolnici mjesec dan bili u nesvijesti. Čim se osvijestila, posjetio sam je, darovao joj cvijeće, čokoladu. Smiješila se veselo čim me vidjela, no ni minutu-dvije nakon toga shvatih da opet nešto ne valja: »Oprostite, šteri ste vi?«, pitala me.

Zanijemio sam, no, umjesto da zaplačem, što jedva izbjegoh, stadoh objašnjavati joj tko sam.

»A, a, a, znam!« I ja se obradovah! »Čuj, Valent, reče mi, kaj Barica ne bu došla?« »Ne Valent, ne Valent…«, objašnjavao sam joj nanovo, a ona će opet: »A, a, a, znam!« I reče moje ime.

»Imate i cajtunge, kaj ne!?« »Donio sam vam ih, današnje!« rekoh, sjetivši se odmah da to »današnje« njoj baš ništa ne znači.

Uzela ih je i stavila pod jastuk. »Potlam bum čitala.« No odmah zatim upita: »Čujte, gospon, oprostite, a… šteri ste vi?«

Ja sam tada zašutio. Ona također. Okrenula se bočno prema prozoru i zatvorila oči.

Ja potiho odoh. Sutradan je otišla i ona, zanavek. Tako se ne zna što je u novinama ostalo nepročitano.

(Novi Vinodolski, 4. srpnja 2016.)