Četiri dobre knjige Roka Dobre

l.

Maran, plodan i neumoran pjesnik iz Žirja-Zadra potkraj 2015. godine podario nam je četiri nove knjige, od kojih su tri zbirke poezije, a četvrtu čine komentari haiku pjesama svestrane zaljubljenice u taj oblik, Višnje McMaster, koja je ujedno i istaknuta kulturna djelatnica. Sve su četiri knjige objavljene u vlastitoj nakladi, što govori samo po sebi o nemaru kulturnog reglementirajućega uma u hrvatskoj kulturnoj i javnoj praksi. Od toga zbirka pjesama More bola zapravo su Dobrine rane pjesme, dok je jedna sonetni vijenac (Golgoto, moj plaču), a drugu (Raspjevana imena) čini 200 pjesama koje su pisane diktatom akrostiha.

Akrostih je vrsta pjesme kod koje vertikalna početna slova stiha (može biti i kitice) otkrivaju neko određenje. Najčešće je to ime ljubovce (Prešeren), a može biti i mecene, te samoga autora. Akrostih se mogao pojaviti i na kraju stiha, a negdje čak i u sredini. U staro vrijeme pripisivan mu je i mističan značaj – kabalističko-numerički. Danas se taj oblik komercijalizirao u reklamama.

U Dobrinoj knjizi pjesama načelno možemo otkriti tri modela po kojima se strukturira pjesma. Jedan je nesumnjivo prigodan, iako su one sve prigotovljene akrostihom. Riječ je, naime, o onim pjesmama koje su inspirirane nekom konkretnom osobom takva imena. Najčešće je riječ o poštivanju dotične osobe koja je pjesniku, u njegovoj građanskoj biografiji nešto značila, pa je laudacija ujedno i pohvala i zahvala dotičnoj osobi koja je, dakle, u autorovoj doživljajnoj dimenziji bila respektabilna (Anka, Ivanica). U tu bi grupu spadale i one pjesme, ona imena koje je autor našao u pojedinim knjigama, i držao da ih je vrijednim upjesmiti (Barbara, Dubravka).

Drugu bi skupinu činile one pjesme koje objektivno opisuju osobu nekoga imena kao neku vrstu »fotografske ilustracije« (Tereza), ili kakve mitološke pojave (Nada). Dok bi treću činile pjesme koje imaju ambiciozniju nakanu, a ciljaju simboličnoj intenciji (Jadranka). Prva i treća skupina su subjektivnije, što znači da je lirski subjekt emotivno, prisjećajno, doživljajno i nostalgično prožet, intoniran, negdje čak do trubadurske uznesenosti (Paulina). Druga je usredotočena na iskazni plan lirskog kazivača, koji podaruje sliku određene osobe kao samodostatan i samostojeći entitet. Međutim, značajno je za sve te pjesme, da s jedne strane nastoje podariti ljudsku prepoznatljivost, određenu karakeristiku psihičku, temperamentnu, etičku, a s druge strane, nemali broj nastoji u završnom stihu ponuditi šaljiv »komentar« (Tončica) kojega posjeduje dotičana osoba, ili joj ga pak »pridijeva« sam pjesnik.

2.

Sonetni vijenac (Golgoto, moj plaču) intermedijalno je ustrojen, točnije, inspiriran je slikama križnoga puta slikara Stjepana Katića. U strogom smislu riječi svaki sonet opisuje pojedinu postaju Isusova križnoga puta. Sam pjesnik u uvodnim pripomenama veli da je magistralu napisao još 2012. i kao čestitku poslao je znancima, rodbini i prijateljima. No, važnija je opaska da je on, autor, pristupio Kristu »neposredno, prijateljski, kao da je riječ o rođenom mi bratu«. Tu proživljenost ističe i pisac pedgovora (Miljenko Stojić).

Valjalo bi upozoriti na ciklus Križni put Isusov likovnog umjetnika Stjepana Katića. Tri su bitna likovna elementa koja određuju taj ciklus. Prva je jamačno Kristova pojava oslikana crveno-crnim gustim namazom, osim prve postaje, s nabačenim svjetlosnim vektorskim crtama. Upravo je svjetlo drugi element. Ono dolazi odozgo (iz prostora transcendencije) te osvjetljuje rubove križa, Kristove pregibe haljina, te njegovu trnovu krunu i osobe koje mu prilaze (Veronika, majka, Šimun Cirenac). Treći je element grupa vojnika koji progresivno nestaju u pozadini. Likovno je »najčišća« 13. postaja (Isus umire na križu), na kojoj svjetlost od pozadi dijagonalno prodire naznačujući rubove križa i Kristova tijela.

Kako to Dobra upjesmuje? Pjesnik šopovski druguje s Kristom uživljavajući se i doživljavajući patnju Njegova križnoga puta. Pritom empatijski iskazuje svoju emotivnu i etičku poziciju. Slično se odnosi i prema osobama koje su u Kristu našle također svoga sudruga (Veronika, Cirenac). Prema masi koja ga je osudila pjesnik se odnosi krajnje mrzovoljno. Dapače imenuje ih zvijerima, huljama, hordom, ruljom, dakle negativnim atribucijama, kao sinonimima pomanjkanja ljudskog elementa u njima. Uz opisnost kojom se odlikuju soneti, pjesnik inkorporira i svoje proćućenje, svoj moralni i emotivni stav dakle, svoj lirski memento koji na taj način i poetski posvećuje Kristovu monumentalnu žrtvu kao, zapravo, model ljudskoga spasa i za ono što sam čovjek, kao takav, nije mogao ishoditi, jer mu je humanitas »kratak«, pa je na taj način »uveden« u nj.

3.

Uz Dobrinu knjigu najranijih pjesama (More bola) napisao sam prigodni predgovor, pa mogu samo istaknuti glavne teze tog napisa. Rane pjesme pjesnik se »usudio« objaviti tek u naše dane iz samo njemu poznatih razloga, iako se može pretpostaviti razlog zadržavanja u ladicama tih ranih uradaka. Uz, sasvim razumljivo, određen broj početničkih pjesama zbirka nudi budući Dobrin poetski »program« u malome. Ponajprije se to odnosi na antropološke, prirodne (krajobrazne) i kulturne sadržaje. Oni su podastrijeti u modusu memorabilnih radnji s figurama empatijskih gesta, a stilom opisnosti. Ono što je značajno za ranoga Dobru jest rascjep subjekta i njegova drugog (izvanjskim). Po tom segmentu taj bi se dio njegova ranoga stvaralaštva uklopio, u tada mu vremski podudarnu, krugovašku poetiku, ovdje proizniklu iz doživljajnih i osjećajnih akata.

Gotovo nasuprot tome susrest ćemo i tip pjesama, u pravilu kraćih (Večer), koje donekle imaju hermetiziranu formu i simboličnu auru, a koriste motive prirode (otočke zavičajnosti), liričnost subjektove pozicije, te aktere društvena stratuma. Valja uočiti da su to ponajbolje pjesme zbirke, te da se u njima lirski subjekt pretapa u određen oblik komunalnosti kako bi se tvorila kozmogenetska cjelina. Ta će značajka biti karakterističnija za kasnije njegovo stvaralaštvo, pa je i razumljivo da je subjekt zaronjen u doživljajni supstrat.

Rana zbirka otkriva nam i oblik koji će kasnije Dobra dovesti do savršenstva. Riječ je dakako o sonetu, posebno šekspirijanskom. Oba tipa soneta (i talijanski) donekle slijede, u nekim segmentima, metametričnost – šekspirijanski zaključak u završnom distihu, te pozicija lirskog subjekta u talijanskom obliku, ali pjesniku nije stalo do striktnog poštivanja metametričnosti, što se uklapa u postmodernističku poetiku.

4.

Četvrta knjiga ovoga Dobrina niza (Godišnja doba), kako glasi i podnaslov knjige, komentari su haiku pjesama Višnje McMaster. Ova pjesnikinja je anglistica, prevoditeljica, urednica i majstorica umjetničke fotografije. Rođena je u Zagrebu, a živjela u Poljskoj, Engleskoj, Iranu, Japanu, članica je mnogih civilnih udruga i predsjednica Društva hrvatskih haiku pjesnika, te svojim radom djeluje, educira i promovira hrvatsko haiku stvaralaštvo u svijetu. Vlastitim haiku pjesmama osvojila je brojne nagrade u Japanu, Velikoj Britaniji, SAD-u, Novom Zelandu. Sam Dobra u uvodnoj napomeni veli kako se jednu kalendarsku godinu družio i komentirao haiku pjesme Višnje McMaster. A u riječi na kraju knjige, Dobra svjedoči na koji je način doživljavao te pjesme. Naime, kako kaže, u ljeti je osjećao draži mora, u jesen se divio bojama lišća i sjetnim raspoloženjima, zimi se radovao snijegu, a u proljeće pak divio se buđenju prirode, poglavito cvjetanju.

Zaustavimo se na Dobrinim komentarima, bez ulaženja u esetetičku uspješnost samih haiku uradaka navedene pjesnikinje, a oni su, da reknem, nedvojbeno vrlo uspjeli. Kada se promotre ti komentari uočava se nekoliko tipova. Prvi i najučestaliji tip jamačno su oni komentari koji svjedoče o Dobrinu doživljajnom stimulusu, to jest nekoj vrst »doživljajne estetike« (Einfühlungestetik). Oni podastiru ono što je pjesma značila za komentarora, opisuju njegov doživljajni dojam motiva (sadržaja) pojedine haiku pjesme. Dakle, to je tip obrade pjesme u kojoj Dobra uglavnom na svoj način prepričava osnovni sadržaj pjesme. Indikativno je, pritom, da sam komentator ističe kako ga je u njegovim opaskama često »zavodila« fotografija, ilustracija pjesme, te da će morati napraviti otklon od tog »nagovora« kako bi bio bliži tekstu pjesme. Komentator također ističe i jednostavnost izraza, trudi se da podastre tumačenje nekog pojma, osobe, umjetnika, ili mjesta na fotografiji uz pjesmu, koja fotografija (autoričina »tima«) »ilustrira« pojedinu haiku pjesmu. U tom smislu moglo bi se govoriti o intermedijalnim uradcima pjesnikinje. Nadalje, iskreno se divi »nadahnuću i božanskoj začuđenosti« pjesnikinje. Dakle, u stanovitom smislu patosno očuđava svoja zapažanja, a time ujedno, preko komentara, i samu pjesmu.

Drugi tip komentara nastoji pojedini motiv dotičnog haikua enciklopedijski, što će reći znanstveno, elaborirati (primjerice perunika, metvica, pojam zena i slično). Ponekad se komentator trudi naznačiti hermeneutički horizont umjetnosti kao takve, neke od poetičkih, retoričkih, sredstava, figura, metafora ili simbola. Ono što proizvodi poetičko.

Treći tip komentara nastoji se pobliže osloniti na tumačenje i provjeru samoga haiku oblika, naime, način njegova strukturiranja. Tako Dobra (str. 64.) upućuje na Haiku poetikon Jamesa W. Hacketta koji sugerira što bi pjesnik morao imati na umu kako bi napisao pravi haiku. Poseban je naglasak na običnom, svakodevnom jeziku, te činjenici da haiku nije logička propozicija, što znači da se treba osloboditi kognitivnih i kartezijanskih zaključivanja. Haiku oblik, rekao bih, odlikuje se naglim »skokom« slikâ i tako na metonimijskoj, a češće na metaforičkoj razini uspostavlja temeljni tematski sklop. Sama tako konstelirana slikovnost implicira određenu etičku i idejnu »poruku«. Poučava u estetskom i filozofskom smislu, a posebice pak izvorna japanska haiku proizvodnja.

Na kraju, zaključno se može reći kako za ova tumačenja tako i za pjesničke uradke Roka Dobre ‒ da se i ovom prigodom potvrdio kao vrsni pjesnik, posebice pak sonetopisac. On je svoj pjesnički diskurs iscizelirao gotovo do savršenstva i tako sagradio u recentnom hrvatskom pjesništvu samostalnu poetičku zgradu koja ima svoje zasluženo mjesto u hrvatskom Parnasu našega doba.