Bit će lako voljeti ga zauvijek!

Ukoliko bi u kontekstu hrvatske književnosti druge polovice 20. stoljeća morali izabrati tek jedno jedino veliko, a posve unikatno pjesničko ime, onda bi to, bar po potpisniku ovoga teksta, po svome cjelokupnome intelektualnome i uopće životnome habitusu bilo ono Borisa Marune. To, još jednom i više nego bjelodano, pokazuje izbor iz pjesništva kojega je priredio Bruno Kragić i objavio u Maloj knjižnici DHK prošle, 2015. godine. Izbor koji tako jasno pokazuje kako Boris Maruna, koliko u usložnjavanju toga svojega, posve unikatnoga pjesničkoga diskurza, toliko i njegovoj motivsko-tematskoj usmjerenosti i nije imao dostojnoga suvremenika. Ovo nikako ne bi trebalo (pro)čitati u kontekstu hrvatske emigrantske književnosti (bilo one ekonomskoga, bilo političkoga razloga, potpuno je svejedno) nego u kontekstu književnosti općenito.

Boris Maruna nije pripadao ni jednoj kanoniziranoj pjesničkoj praksi svojega književnog naraštaja. To hoće kazati kako ni danas kanonizirano, primjerice »krugovaštvo«, pa ni »razlogaštvo« ili »pitanjaštvo«, premda u svojim pjesničkim posvetama i stihovima izravno komuiniciraju s velikim autorskim imenima svake hrvatske amblematske pjesničke paradigme kao i klasicima (Miroslav Krleža, A.G. Matoš, Dubravko Horvatić, Ivan Slamnig, Branimir Donat, Antun Šoljan, itd., itd.), u svim slučajevima ostaje nedostatno za njegove stihove, koji puno izravnije pogađaju u »metu« ‒ između ostaloga, hrvatske povijesne i što je puno bitnije, recentne povijesne traume. Naime,Maruna isto tako i najsuperiornije u suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj produkciji piše pjesme koje tematiziraju, primjerice, Domovinski rat i njegovo po žrtvama užasno i traumatsko nasljeđe.

Osnovno oružje pjesništva Borisa Marune njegovo je izbjegavanje, od prvoga pa do posljednjega stiha, bilo kakve licemjernosti. Ondje gdje su toliki stihoklepci svoje viđenje traumatične hrvatske zbilje nakon Drugoga svjetskoga rata, ali i ranije, pakovali bilo u »krugovaške«, bilo u »razlogovske« eufemizme i metaforičku »zakrivenost«, Boris Maruna izravno je i posve hrabro gledao u lice usavršavajući svoj pjesnički »pakleni stroj«, koji se nije skrivao i bojao ničega. Nema »hrvatske šutnje« u pjesništvu Borisa Marune! No, silno je važno napisati ‒ taj »pakleni« pjesnički »stroj« nije htio u zrak podići tek traumatsko i svako drugo nasljeđe nesretne povijesti jednoga maloga europskoga naroda nego, prije svega, svoje vlastito, i to globalno vrijeme.

Taj pjesnički pothvat zasigurno dugujemo njegovome izravnome životnome i pjesničkome kozmopolitizmu, koji je sasvim jasno vidio i čitao propast koliko europske, toliko i svjetske civilizacijske paradigme u kojoj, uostalom živimo i danas. Nimalo slučajno, Boris Maruna stihovno »polemizira« s primjerice Oswaldom Spenglerom, autorom do danas najaktualnije knjige o Propasti zapada, ali i s inim intelektualnim veličinama. Odlika najvećih je i to da su u stanju polemizirati baš sa svim »neupitnim« veličinama, i u tom segmentu hrvatskoga pjesništva općenito nije imao premca ‒ to da je u stanju zaviriti ispod plašta ili kipa baš svakoga, koliko pjesničkoga toliko i drugoga »autoriteta«.

Gola životnost Marunina pjesničkoga pisma može itekako zavarati ‒ njegovo preobilje istinskoga života skriva jednoga od najobrazovanijih hrvatskih pjesnika uopće (o tome svjedoče i sasvim zorni biografski podaci), ali se svojim svekolikim znanjem Maruna nije služio da fascinira mediokritete s bilo koje zemljopisne dužine ili širine, nego da se još snažnije upusti u svoj obračun s vlastitim vremenom, bez obzira na rezultat. Raznim povodima u posljednje sam vrijeme više puta citirao Gustava Meyrinka koji je zapisao, parafraziram, kako je sentimentalnost odlika hulja! Ama baš nikakve jeftine sentimentalnosti nema u Maruninu pjesništvu, ali zato ima tragedije i nesreće i povijesnih veličina i prije svih, posve »malih« i običnih ljudi, koji su se vrzmali po svim lukama i dokovima svijeta ili pak na rubovima i ne samo američkih pustinja. U njima je Boris Maruna imao svoje istinske sugovornike, u njima je prepoznavao svoje vrijeme koje ne laže ništa samome sebi.

Jedan od temeljnih poetskih kronotopa Marunina pjesništva su stoga, uz »veliku povijest« svoje vlastite i na dugo vrijeme izgubljene domovine, i velika imena svjetske i hrvatske povijesti umjetnosti, ali i ne samo nje, nego podjednako i prostitutke na tvrdome asfaltu svih malih i velikih gradova ovoga svijeta. Ženskost/žena/eros, također od prvoga pa do posljednjega stiha jedino je pravo istinsko utočište neprestanoga (emigranstoga) lutalice ‒ prolazno odmorište sa ili bez imena. Tu se Marunino tekstualno ja »skriva« od svake naredbe i nasilnoga poretka bilo koje vrste, napisao bi Freud, super-ega i tuđe želje, bilo onih iz emigracije, bilo onih iz domovine, bilo onih iz obiteljskoga, bilo intelektualnih krugova. Zapravo, tu se tekstualni subjekt Marunine poezije potpuno razobličava znajući kako je jedino oružje protiv svakoga thanatosa jedino eros i njegova razigrana živost.

Hrvatska književnost, ukoliko hoćemo biti bar malo iskreni, nije nikada imala emigrantsku književnu veličinu poput Borisa Marune i tu mu baš nitko nije ni blizu, napišite i sami kada pročitate ovu knjigu, koliko svjetlosnih godina! No, tu svoju sudbinu Boris Maruna nije iskoristio za bilo kakvu laskavost svojoj izgubljenoj domovini, nego nedvojbeni kozmopolitski obračun s duhovima lažnih nacionalnih veličina, svakom tribalnom duhu i svjetonazoru pa ma od kuda dolazio. Ako se domovina voli onoliko koliko si u stanju kritički misliti o njoj, onda je Boris Maruna ništa manje velika književna sudbina nego, primjerice, Gombrowicz ili meni posebno drag mađarski i europski književni velikan Sándor Márai. Ili Nabokov kojemu je nasličniji po nepresušnome uporištu u erotskome i razotkrivanju užasa ženskoga izrabljivanja. Ali, za razliku od svih njih, Boris Maruna vratio se tijekom Domovinskog rata u svoju sanjanu Hrvatsku i ovdje, među nama, umjesto katarze, stigao do svoje najdublje traume. Spoznaja da je Hrvatsku bilo puno lakše voljeti iz daljine, kao u svojoj antologijskoj pjesmi kojom završava ovaj izbor: »Bilo je lakše voljeti te iz daljine«.

Imao sam ga čast osobno poznavati i u jednome cjelonoćnome razgovoru tijekom nekoliko osječkih (po)ratnih noći provedenih u birtiji na osječkome željezničkome kolodvoru (a što je sličnije Maruni?) čuti kako mi govori da se doslovno razbolio kada je vidio koliko je jedan Hrvat u stanju pljačkati i lagati drugoga Hrvata. Boris Maruna nije, naravno, bio nimalo sklon nikakvim idiličnim slikama bilo čega, ali čudovišnost stvarnosti u kojoj jedni ginu na liniji bojišnice dok drugi pljačkaju ostatke ostataka hrvatkoga gospodarstva, ali i ne samo njega, bilo je, ipak, malo previše. Boris Maruna je tako od svih manje-više licemjernih nas otišao u neke druge dimenzije s punom nesrećom svoje vlastite deziluzije, ali ipak se nadajući kako će jednom, možda, biti drukčije. Isto tako, vrlo je dobro znao da više nikada ne treba vjerovati ni jednoj iluziji i to je izravno napisao u svojim knjigama.

Hrvatska je stvarnost u međuvremenu od 2007. godine, kada je preminuo, postala još bezličnija i gora i neću nimalo biti ciničan kada sada napišem da, između ostaloga i toj činjenici, Marunino pjesništvo koliko i cijeli intelektualni angažman biva sve aktualniji i aktualniji. Zato nam danas i tako fatalno nedostaju ljudi poput njega. No, ako ikada Hrvatska bude sličila na nečiju obećanu zemlju, u što ovakav kakav jesam imam razloga sumnjati i ne samo glede Hrvatske, Marunino pjesništvo bit će doista istinski monument na kojemu se htjela graditi jedna nova stvarnost, bez bilo koje ideoliške laži ili bilo koje druge smicalice bezdušnoga eksploatiranja mnoštva od strane svemoguće Oligarhije.

Pročitajte samo njegovu genijalnu pjesmu »Ja ne zavidim hrvatskim pjesnicima«, pročitajte još jednom »Hrvati mi idu na jetra«, pročitajte bar po meni jednu od ponajboljih hrvatskih pjesama ikada »Gost«, pročitajte uostalom i pjesme »Borci iz Vukovara« ili »Eto vam vaših junaka«. A onda, kada budete ostali bez riječi, shvatit ćete posvema jasno zašto je Boris Maruna jednom napisao pjesmu naslova »Ja zapravo neprestano stižem u budućnost«. S pjesničkim, i uopće životnim i intelektualnim bogatsvom čovjeka poput njega, još uvijek i njegove vizije budućnosti trebamo sačuvati pa makar i gram nade da će jednom, bar ovdje, biti malo drukčije.

Način na koji je pak strukturirao svoj pjesnički diskurs doista je poseban. Premda je itekako poznavao djelo npr. Heideggera, bio je u stanju tako bitnu filozofiju pjesnikovanja impregnirati i kontrapunktirati s poezijom jednoga posve drukčijega pjesničkoga iskustva i svjetonazora ‒ ono američke beat književnosti i tradicije latinoameričke i ne samo pjesničke književnosti. Boris Maruna pisao je o »velikom ravnodušnom stroju vremena«. Došlo je vrijeme kada i ravnodušnost i stroj dosežu zlokobnost čije razmjere nismo u stanju više prepoznati jer sve je u nama još samo ravnodušno, a vladavina strojeva uspjela je i ljudsko mišljenje preobraziti u digitalni (bio)stroj koji u cijeloj svojoj raskoši poznaje i svijet svodi na 0 i 1. Ljudsku i svaku drugu pustinju kojoj se nikada nije bojao prići na najmanju moguću udaljenost!