Zavičajna odredišta Ivana Kukuljevića Sakcinskog

1.

Ako pod pojmom zavičaja, u užem i širem značenju, shvatimo mjesto rođenja i kraj ili područje kojima je to mjesto i prirodno i društveno središte, onda su to u burnome životopisu Ivana pl. Kukuljevića Sakcinskog (1816.-1889.) svakako grad Varaždin i varaždinski kraj, tj. područje (negdašnje) Varaždinske županije. A na tome području, osim rodnoga grada Varaždina, još je pet zavičajnih mjesta-odredišta koja su ne samo obilježila Kukuljevićev životni hodogram,(1) nego su se pokazala i kao značajna ili inspirativna uporišta u njegovu kasnijem raznolikom stvaralačkom radu i profesionalnom djelovanju – kao najsvestranijem hrvatskom intelektualcu 19. stoljeća: povjesničaru, književniku, bibliografu i književnome historiografu, ali i nadasve istaknutome i zaslužnome hrvatskom domoljubnom političaru.

U biografiji Ivana Kukuljevića Sakcinskog, dakle, ukupno je šest zavičajnih odredišta, tj. ključnih mjesta koja su, nakratko ili u dužem razdoblju, bila i njegova životna boravišta. To su, kronološkim redom: 1) grad Varaždin (gdje je rođen 29. svibnja 1816. godine, pohađao pučku školu i 1825. započeo gimnazijsko školovanje, a 1845. i »stolovao« kao veliki sudac Varaždinske županije); 2) očinsko dobro u Jurketincu kraj Varaždina (gdje je proveo rano djetinjstvo, 1818-23.); 3) mjesto Ivanova početnoga školovanja – Zajezda (kod župnika Josipa Markulića) i 4) Varaždinske Toplice (kod župnika Andrije Golubića, uz pohađanje »normalne škole« (2)); 5) Ivanovo »najmilije pribježište«, obiteljski posjed i kurija Tonimir, na Topličkoj gori ponad Varaždinskih Toplica (gdje od 1836. do 1868. nastaju nekoja njegova najpoznatija književna i znanstvena djela); 6) obiteljsko ljetno boravište Puhakovec, pokraj Začretja u Hrvatskom zagorju (gdje je 1. kolovoza 1889. godine, shrvan bolešću, Ivan Kukuljević umro).

Pitanje uloge i značaja zavičajnih premisa u oblikovanju temeljnog svjetonazora, ali i kao egzistencijalnih i inspirativnih uporišta u životu i djelu Ivana Kukuljevića Sakcinskog – kako se može razabrati već iz iznesenih šturih kronoloških podataka – nije tek retoričko, niti nevažno, a ponajmanje pak prigodničarsko. Tim su se pitanjem, naime, do sada bavili gotovo svi poznatiji Kukuljevićevi biografi ili proučavatelji njegova života i rada, od 1892. i Tadije Smičiklasa (3) naovamo, ali uglavnom samo usputno ili u sklopu drugih i širih tema. Stoga će se upravo tom pitanju u ovome prikazu posvetiti primarna pozornost, kako bi se dobili uvjerljivi odgovori i zaključci o tome – jesu li uopće, kako su i koliko ključna zavičajna mjesta Ivana Kukuljevića Sakcinskog utjecala na njegov život, stvaralački rad i javno djelovanje.

2.

Prva zavičajna destinacija Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, grad Varaždin, postao je njegovim rodnim mjestom, dakako, zahvaljujući činjenici što mu je otac Antun Kukuljević pl. Sakcinski (1776.-1851.) – nakon završenih studija filozofije i prava – godine 1795. nastupio u službu u Varaždinskoj županiji. U toj je upravnoj službi ubrzano napredovao, pa je tako 1798. godine obnašao dužnost malog suca, da bi 1802. bio imenovan za velikog suca, 1813. za drugoga podžupana, a 1818. godine i za prvog podžupana Varaždinske županije. Već na tim se dužnostima, kao ugledni pravnik i političar, oštro suprotstavljao uvođenju mađarskog jezika u hrvatske škole, pa je 1832. bio imenovan za hrvatskog nuncija u Ugarskome saboru, a 1836. unaprijeđen je imenovanjem na dužnost vrhovnog ravnatelja svih škola u ondašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji.

Vrijedi još spomenuti da su Kukuljevići bili potomci staroga plemićkog roda koji se, prema predaji, još u 16. stoljeću iz Hercegovine preko mletačke Dalmacije doselio u Senj i spojivši se rodbinski s venecijanskom lozom Bassani de Sacchi, preuzeo atribuciju Sakcinski. A u braku sa suprugom Antonijom pl. Labaš (1781.-1829.) – dakle, također plemenitaškog roda – Antun je dobio čak devetero djece, među kojima im je kao najmlađe, posljednje dijete 29. svibnja 1816. godine u Varaždinu rođen sin Ivan (krštenim imenima još i Krstitelj, Donat, Maksimin i Antun). Međutim, od sve Ivanove starije braće i sestara djetinju su dob, zbog kronične majčine tuberkuloze, preživjeli jedino brat Eduard (1807.-1842.) i njegova najdraža sestra Ljubica (1813.-1842.), premda su i njih dvoje preminuli (iste godine) relativno mladi.

Budući da mu je otac Antun kao županijski dužnosnik bio ne samo ugledan i cijenjen, već i jedan od imućnijih građana Varaždina, u dojenačkoj dobi Ivan je živio u varaždinskom obiteljskom okružju, u gotovo reprezentativnoj građanskoj jednokatnoj kući (danas, nažalost, u vrlo derutnom stanju, u Kukuljevićevoj ulici br. 28). No, upravo zbog teške majčine bolesti roditelji su odlučili da Ivana presele na prostrano plemićko gospodarsko imanje Jurketinec nedaleko Varaždina, koje je otac Antun otkupio još 1814. godine kao očinsko naslijeđeno dobro. U Jurketincu je Ivan proživio iznimno lijepe godine svoga ranog djetinjstva. Evo što je o tome zapisao, u uvodnome dijelu svoga dnevnika iz 1834. godine:

»Varaždin, vu horvatskoj zemlji jeden mali i lepi, na vugodnomu mestu nedaleko od potoka Drave postavleni varaš je narodno mesto moje, vu kojem ja meseca 29. majuša leta 1816. rodjen jesem. Otec moj Anton, zaonda mali podžupan vu istoj varmeđiji Varaždinski bil je, mater pako moja Antonija rođena Labaš. Ova vre onda od suhoga betega, kojega po pilu vnogoga octa zadobila, vnogo terpela je. Pokehdob anda sama mene dojiti nije mogla, dala je mene na naše imanje Jurketinec zvano, jedno vuru od varaša vu lepi ravnici ležanomu, naši kmetici Evi Letina zvanoj vu dojičtvo. Ovde ja anda vreme moje najperveše mladosti sprevodil jesem...«(4)

Na ovome mjestu, a zbog ravnomjernijeg praćenja životnoga puta Ivana Kukuljevića Sakcinskog upravo u djetinjstvu i najranoj mladosti, izostavljam njegovo mnogo kasnije i kratkotrajno varaždinsko djelovanje kao velikog suca Varaždinske županije (tijekom 1845. godine), kako bi se barem nakratko osvijetlila još dva njegova zavičajna odredišta – Zajezda i Varaždinske Toplice. Naime, Ivan je na obiteljskom imanju u Jurketincu proboravio do sedme godine života (do 1823. godine), da bi već sljedeće godine započeo odgajanje (tj. svojevrsno privatno školovanje) kod župnika Josipa Markulića u nedalekoj Zajezdi. O toj biografskoj epizodi Ivanov sin Božidar iznosi sljedeće činjenice:

»U Jurketincu kraj Varaždina sprovede Ivan djetinjstvo svoje. Živahan mladić nije mogao radi dugotrajne bolesti majke svoje dugo ostati kod roditelja, te ga otac dade na uzgoj svom prijatelju župniku Markuliću u Zajezdu. Tu sprovede dvie godine, koje nam Ivan spominje kao skoro najljepše u svom životu. Učiteljem bio mu u Zajezdi kapelan Josip Hranjec, koji ga je i vodio k prvoj izpovjedi u Mariju Bistricu...«(5)

Prema već spominjanom životnom hodogramu koji je objelodanio akademik Batušić (ali i drugim relevantnim izvorima), saznajemo da je već nakon »poldrug leta« Ivan nastavio svoj odgoj kod župnika Andrije Golubića u Varaždinskim Toplicama (1824. godine). Tu je već 1825. počeo i pohađanje »normalne škole« (tj. trivijalne ili pučke), gdje mu je učiteljem bio Nikola Martinić, koju potom nastavlja u susjednom Varaždinu, o čemu sam Ivan u svojim kasnijim Dnevničkim zapisima (iz 1834. godine) svjedoči ovako:

»Za sprevodjenjem poldrugom letu, domom dojduči, nekuliko meseci normalske škole išel jesem. Vu ovom vremenu pripetilo se je da moj otec od plemeniteh Horvatov od strane horvatske zemlje vu Kraljevsko spravišče požunsko poslan bil je, kam on z materjum i z sestrum mojum iduči, mene nikomu predati nije mogel i zato vu klošter mene fraterski dal je. Ovde tri mesece bil sem, ter onda vu školu v Zagreb i Kraljevski konvikt 1825. meseca novembra iti moral jesem...«(6)

Dakako, da je spomenuti »klošter fraterski« bila ondašnja Franjevačka gimnazija (s konviktom – danas bismo rekli: internatom) u gradu Varaždinu, gdje je Ivan samo započeo (niže) gimnazijsko školovanje, dok je više razrede gimnazije pohađao u Zagrebu, kao pitomac Kraljevskoga plemićkoga konvikta. Međutim, 13. siječnja 1833. godine, prije ispita zrelosti u drugoj godini učenja filozofije, svojevoljno je napustio daljnje školovanje, te se – protivno očevoj volji – opredijelio za vojnički poziv.

3.

Iako je, dakle, Ivan Kukuljević Sakcinski još 1825. godine, kao 9-godišnjak, praktično otišao iz rodnoga kraja, zapravo ga u svome pamćenju i djelovanju nikada nije i trajno napustio. Naprotiv, unatoč brojnim svojim životnim boravištima izvan zavičaja, kako tijekom svoga vojničkoga službovanja (od 24. siječnja 1833. do 11. studenoga 1842.), tako i kasnijih godina koje je gotovo jednakom energijom posvetio svom političkom djelovanju i književno-znanstvenom radu (i mnogim putovanjima po zemljama nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije), povremeno se u zavičajna mjesta svoga djetinjstva i fizički vraćao, a posebice u rodni grad Varaždin i na nedaleki novi obiteljski posjed Tonimir ponad Varaždinskih Toplica.

Naime, kada je 1829. umrla Ivanova majka Antonija, kako piše L. Šaban, »otac Antun, da bi se riješio dugova u koje ga je uvalila ženina dugotrajna bolest, doskora (1832.) prodaje posjed Jurketinec i zemlje u Ivancu i seli se na Tonimir...«(7) Taj lijepi vinogradarski posjed na vrhu Topličke gore, koji se ranije zvao Kamena gorica, kupio je Antun Kukuljević još 1804. godine, pa je po njemu i dobio svoje ime. A što je u Ivanovu životu i stvaralaštvu značio taj zavičajni posjed, izvješćuje nas Ladislav Šaban ovako:

»Po očevoj smrti (1851. godine, op. E.F.) Ivan je naslijedio Tonimir, oduvijek njegovo najmilije pribježište. Još 1836., kao gardijski potporučnik, na dopustu, vlastitom rukom uz pomoć težaka uređuje vrt i perivoj, iskapa puteve, stavlja klupe. U vrtnoj kućici, smještenoj na najljepšoj točki vrta, Ivan najradije sjedi, piše i čita. Amo često zalazi sa svojom sestrom Ljubicom, pa je i vrt sa susjednim šumarkom prozvao ‘gajem Ljubice i Ivana’.

Tonimir je gnijezdo za kojim Ivan kao vojnik u tuđini neprestano čezne, čijim se ljepotama uvijek ponovo oduševljava, u kojemu je najsretniji. Na Tonimiru Ivan piše ne samo svoje prvijence, već i neke od ranijih literarnih radova. Tradicija hoće da je na Tonimiru nastala i drama ‘Juran i Sofija’. Tonimir je mjesto sreće Ivanove mladosti, zaklon njegove bračne sreće, gostoljubivi dom i sastajalište tolikih ilirskih prvaka. Tonimir je Ivanovo utočište i za mučnih dana apsolutizma, ili za kasnijih političkih borbi...«(8)

Kao što je poznato, nakon uspostave dualizma i teških političkih razočaranja, Ivan Kukuljević pl. Sakcinski je 1867. godine bio (praktično prisilno) umirovljen na dužnosti banskog namjesnika. Od tada uglavnom živi na svome najdražem obiteljskom posjedu, Tonimiru, posvećujući se gotovo isključivo književnom i znanstvenom radu. Možemo stoga samo zamisliti koliko je bolna morala bila njegova odluka već sljedeće, 1868. godine, kada je zbog financijskog sloma bio prisiljen prodati očinski posjed Tonimir zagrebačkome Kaptolu, dok mu je prebogatu knjižnicu (s više od 12.000 svezaka iznimno vrijednih knjiga!) i privatni arhiv – (srećom) otkupila tada novoutemeljena Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu, danas HAZU (za 20.000 forinti).

Napokon, nakon gubitka Tonimira, posljednje zavičajno odredište Ivana Kukuljevića Sakcinskoga bilo je još imanje s kurijom u Puhakovcu (kod Sv. Križa Začretja), kao nasljedno dobro njegove supruge Kornelije pl. Novak. S njome je Ivan živio u skladnome braku od 1846. godine, u kojem su im rođena dva sina (Milutin i Božidar), a upravo Kornelijina kuća (u Visokoj ulici br. 10 u Zagrebu) dugi je niz godina bila i obiteljski dom Kukuljevićevih. Stoga je skromni plemićki dvor u Puhakovcu služio ponajviše kao ljetno boravište Ivanove obitelji, a kako će se pokazati – postao je i zadnje Ivanovo životno boravište. Naime, ljetujući i 1889. godine u Puhakovcu, zbog akutnog napadaja bubrežnih kamenaca Ivan je nakon dvodnevne agonije u rano jutro 1. kolovoza preminuo.

4.

Na temelju svega iznesenoga, mogu se izvući barem dva šira zaključaka:

1. Šest zavičajnih odredišta Ivana pl. Kukuljevića Sakcinskog, od rodnoga grada Varaždina, preko Jurketinca, Zajezde, Varaždinskih Toplica, Tonimira do Puhakovca, svako na svoj način, obilježilo je ne samo životni put nego i navlastito književno stvaralaštvo ovog svestranog hrvatskog velikana 19. stoljeća. U ranome djetinjstvu u tome su kontekstu bili vrlo značajni i poticajni odgojni i svjetonazorni utjecaji, uporaba hrvatskokajkavskog jezika i snažna domoljubna tradicija Kukuljevićeve uže obitelji, ali i njegovih prvih odgajatelja i školnika, a u zrelome dobu – gotovo opsesivna privrženost zavičajnim boravištima, ali i šire, upornost za buđenje narodne svijesti i samosvojnosti cijele hrvatske domovine.

2) Na inspirativnom, motivsko-tematskom i jezično-izražajnome planu, za mladenačke je Kukuljevićeve književne radove (pjesme i drame) posebice plodonosno upravo zavičajno ambijentalno podneblje vezano uz obiteljsko obitavalište na Tonimiru, ponad Varaždinskih Toplica. Jednako tako Tonimir je bio okupljalište najviđenijih promicatelja ideja hrvatskoga narodnog preporoda, što nije bilo bez odjeka i u Kukuljevićevu političkom djelovanju, a osobito za njegov povijesni prvi govor na hrvatskome jeziku u Hrvatskom saboru, 2. svibnja 1843. godine, kao i za njegovo uspješno zalaganje da se već 1847. »narodni jezik« Hrvata proglasi i diplomatičkim tj. službenim jezikom u hrvatskim školama i uredima.