Vrtlog poetskih diskursa u Bilosnićevom Putu u Jeruzalem

Uistinu, poezija Tomislava Marijana Bilosnića jedinstvena je i mnoštvena. Iz godine u godinu, iz knjige u knjigu on manifestira njezina poetička obilježja koja su stalna, kao i ona koja se intenzivno mijenjaju. Zbog toga Bilosnić i može biti uvijek nanovo zanimljiv, raznovrstan, a da ne ugrozi identitet svoje poezije pa čak i konceptualnu kontrolu nad njezinom izvedbom. Ta kontrola pak omogućuje da se autorski glas, interioriziran kao lirsko »ja« ili »nad-ja«, nadredi tekstu te osigura njegovu kompozicijsku, izraznu i semantičku artikuliranost. Taj autorski glas, premda vrlo prepoznatljiv, ne emanira uvijek jednaku tekstovnu energiju i nisu sve poetičke sastavnice strukturirane na isti ili čak sličan način tijekom desetljeća Bilosnićeva pisanja i objavljivanja. Dapače, u njegovom višedesetljetnom pjesničkom razvoju dr. Sanja Knežević je razaznala nekoliko poetskih modusa: pjesništvo popularno-urbane poetike, ciklus mitološko-simboličke i transcendentne osjećajnosti, poetika augustinovskog traganja i povratka (transcendentno-simbolička faza druge postmoderne), poeme kao mitsko-simboličko propitivanje povijesti i identiteta. Dodala je da poema općenito, pa tako i Bilosnićeva, »u jednakoj mjeri podnosi priču (mit i povijest) i intiman pjesnički tekst (transcendentno iskustvo svijeta)« te da je »u svim poemama temelj domovinska problematika, problematika identiteta u prvom redu, tako ipak čine svojevrsno jedinstvo i u cjelini su u dijaloškom položaju prema ostalim Bilosnićevim zbirkama i fazama«.

Upravo ta dijalogičnost, otvorenost prema različitim glasovima, tekstovima, diskursima, nije samo intertekstualna pozicija u odnosu prema drugim djelima, već i jedno od dominantnih obilježja same strukture tih poema. Zapravo, riječ je, kako sam jedanput već spomenuo pišući o Bilosnićevoj poeziji, o Bahtinovoj heteroglosiji, supostojanju različitih, pa i nasuprotnih, glasova i diskursa kao gradbenom načelu teksta. U recentnijoj Bilosnićevoj lirici ta je heteroglosija ipak u velikoj mjeri zauzdana znatnijom konceptualizacijom teksta, i to na kompozicijskoj, oblikovnoj, stilskoj, predmetnotematskoj i diskursnoj razini. Već se, primjerice, u zbirci pjesama Tigar pojedina pjesma, a potom i cijela knjiga, gradi na načelu varijacije na istu temu, repetitivnosti pojedinih motiva i izraznih konstrukcija, poetskih definicija koje identitet dovode u pitanje preobiljem identificiranja, a ne identitetskom fragmentizacijom i srazivanjem različitih identiteta.

Tako je, hotimice, većina zadnjih Bilosnićevih knjigâ organizirana oko nekog, uglavnom već naslovnog, pojma – kuće, vrta, molitve, Afrike, Odiseja, što im priskrbljuje znatniju koherentnost svih tekstualnih razina. Prisjećajući se pak Eliotove i Borgesove pouke da recentnije knjige mogu promijeniti književnopovijesni položaj pa čak i interpretaciju semantičke strukture starijih djela, da, dakle, i sadašnjost i budućnost utječu na doživljavanje i tumačenje književne prošlosti, čini mi se da se poetička osebujnost i umjetnička izrazitost Bilosnićevih poema mogu posebno istaknuti baš na fonu te drugačije poetičke budućnosti. Mnogo je toga, naime, zajedničko tima dvama pjesnikovim modusima pa se tim bolje može uočiti ono što im je različito.

Uzet ću za primjer Bilosnićevu poemu Vila Velebita, koju je autor integralno prvi put objavio 1993., a neke njezine dijelove već i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Unutar te poeme, koja je sastavljena od četiri dijela i od ciklusa pjesama Visoki kozorog, posebno ću se pak usredotočiti na njezin prvi dio naslovljen Put u Jeruzalem, za koji Sanja Knežević kaže da je »intertekstualno najotvoreniji«. Put u Jeruzalem obuhvaća, dakle, dvanaestak stranica teksta i uistinu je, u genealoškom smislu, pisan u slogu (post)modernističke poeme čiji se razvoj može pratiti još od romantičarske subjektivizacije kojom su tadašnji pjesnici lirizirali ep i refunkcionalizirali ga u službi izražavanja nabujale osjećajnosti, egzotičnosti, ezoteričnosti. Preko simbolističkog otkrića poeme pogodne za nesputanu diktaturu mašte koja dostiže osjetilnu irealnost u mnoštvu sugestivnih, ali i neobično kombiniranih tvarnih slika, dolazimo i do Eliota koji, sa svojom Pustom zemljom, zapravo postaje obvezna referentna točka za modernističke poeme. Doista i Bilosnić u velikoj mjeri nasljeduje neke temeljne Eliotove gradbene postupke kao što su montaža fragmenata, obilna, ali ponekad ne i eksplicitna citatnost, resemantiziranje starijih motiva, miksanje stilskih registara, sinkronicitet različitih vremena, kultura i mitologija, naglo prekidanje započetih mikro-tema, sugestivna, a hotimice nedorečena simboličnost, univerzaliziranje lokalnog i konkretnog.

Svemu tome Bilosnić u Putu u Jeruzalem dodaje autopoetički izražen nadrealizam, prvenstveno u primijenjenom obliku njegove slobodne asocijativne metodologije, zatim osobito intenzivan oslon na apokaliptični diskurs, i to u prvome redu onaj starozavjetni, kao i onaj iz novozavjetne knjige Otkrivenja, te motivsko-tematsko pozivanje na antičke mitologije i srednjovjekovnu feudalno-militarnu, odnosno udvorno-ljubavnu motiviku, kao već književno tipiziranu scenografiju hrvatske povijesne arhaike. Upravo putem apokaliptične i vojne slikovitosti pjesnik u ovoj poemi s jedne strane aktualizira vrijeme događanja, i to nakon razaranja Vukovara, a s druge ga strane apsolutizira, poopćuje, tako da u zbilji pjesme sve postaje istovremeno, isprepliću se prošlost, sadašnjost i budućnost: »Ne postoji više Vukovar./ Gromovi ga srušili, himere./ Vojske pod bedeme odložile opremu./ Ni sjene nema od domovine,/ uništila je malarija, mećava i dažd./ A što iza vode ove ima?/ Nešto mora postojati iza!«. Na samom početku poeme postavljena je, dakle, krajnje propasna situacija, svojevrsni locus horridus,kao i mogućnost da postoji i neka zbilja onkraj takve katastrofičnosti. Takve napetosti, čak i intenzivni kontrasti između mračnih slika dostojnih starozavjetne i novozavjetne apokaliptike te eshatoloških prosijeva i rijetkih ovozemaljskih obasjanosti zapravo su temelj poemske dramatike i njezina semantičkog razvoja.

Ono što je u kasnijim Bilosnićevim zbirkama pjesama naslovni pojam oko kojeg se okuplja cjelokupni svijet djela i koji provocira repetitivni, ritualni, definicijski diskurs, ovdje je to silovito nastojanje proboja u nadstvarni svijet, izraženo više puta i u više inačica ponovljenom frazom snažne ekspresivnosti: »Nešto mora postojati iza!« Ima, kako rekoh, u Putu u Jeruzalem i rijetkih svijetlih, čak idiličnih mjesta, svojevrsnih, dakle, locusamoenus. U jednom takvom, na samom početku poeme,Bilosnić evocira srednjovjekovno-renesanse feudalno-ljubavne motive smještene u Dubrovnik, kojima naglo prekida apokaliptični početak: »Postoji priča o ruži u Dubrovniku./ O Beatrici koja drži sokola, s večeri kad flaute insekata sluša./ Nježno ljubeći joj grudi, velmoža/ pljuvačku izgubi./ Kad htjede biti,/ ne bi ga!«. No, jednako tako naglo prelazi na drugačiji tip poetskog diskursa, ali i na potpuno drugi kraj Hrvatske. Riječ je o motivu opasnosti s Istoka i slici apokaliptičnog čudovišta: »Svijetli se rebro Slavonije,/ i na njem azijatsko srce,/ lovac što lovi kozjeg duha, jelena,/ stooku zmiju s jabukom u grlu«. Već na početku poeme vidljiv je tako avangardistički postupak montaže atrakcija, odnosno jukstaponiranja različitih izričaja, ali i postmodernistički postupak kombiniranja i resemantiziranja povijesnih i kulturnih slojeva. Sve se to pak poantira ekspresionističkim usklikom: »Ima nešto iza!« te paronomazijskom etimološkom i zvučnom igrom, koja nije lišena i pravih semantičkih suglasja: »Iza rijeke Tibar./ Iza rijeke Ibar./ Iza rijeke Ebar«.

Nakon toga pak slijedi motivski mediteranizam rogača i smokava, arhimedovska simbolika i mistika brojeva te kaotizirana ekspresionistička pozornica: »Bože, javi glasnije!/ Ništa ne čujem do buke«. Ipak, Bilosnić montažom i kolažiranjem ne nastoji tek evocirati opću apokaliptičnu i kaotičnu atmosferu u kojoj se miješaju prošlost i suvremenost. On, kao i na početku, iako u simboličkom ruhu, jasno aludira na konkretne povijesne događaje pa je očigledno da u akademicima s Istoka i proleterskoj braći, koji viču »Predajte se!«, izravno smjera na srbijanske intelektualne i vojne agresore na Hrvatsku početkom devedesetih. Jednako emblematičnom motivikom, značenjski prozirnim metaforama u kojima se prepliću doslovna i prenesena značenja primjerice riječi »zvijezda«, Bilosnić jasno piše o padu komunizma i obnavljanju Hrvatske: »Zvijezda je pala, sjurila se/ Netko je, kažu, umro./ Zaželjeti nešto nam valja,/ obnoviti san, obnoviti zrak,/ obnoviti Hrvatsku,/ da sije se i lovi/ šest dana i sedmu noć«. Pjesnik tu, kako smo vidjeli, koristi i tradicionalniji stil te biblijsku sintagmu »šest dana i sedmu noć«, što samo pokazuje kolika je izričajna raznolikost na tako malom tekstualnom prostoru.

Uvodi se potom motiv bratoubojstva i oceubojstva, gdje se ponovno putem simboličnog potencijala mitologije i povijesti (Oziris i Set, Cezar i Brut) govori o suvremenosti, odnosno lažnosti nekoć proklamiranog »bratstva i jedinstva«. U skladu s takvom mitološkom i povijesnom patinom, a i dramatičnošću suvremenih događaja, i Bilosnićev je stil mjestimice arhaiziran. Tako se povremeno javlja promijenjeni poredak riječi, odnosno stilsko obilježeno stavljanje imenice ispred pridjeva (»ludila njegova«) ili stavljanje priloške oznake mjesta ispred predikata (»Odluke u srcima nose«). Arhaizaciji stila pridonose i biblijske parafraze (»Izdat će, koji u zdjelu umoči/ zajedno s nama«), kao i tradicionalni poetizmi (»Od zemlje stvorili vatru i vodu -/ zvijezde, azur i anđele«).

Vrijeme je da napomenem kako je Bilosnićevlirski subjekt u Putu u Jeruzalem u velikoj mjeri skriven, nije, dakle, u prvome planu iskazivanje njegova nutarnjeg života, već slikanje širih društveno-povijesnih freski i simboličkih preobrazbi. Tako se, i kad se rijetko pojavljuje, lirski subjekt u pravilu javlja u množini, predstavljajući se upravo kad dio spomenute freske, čime se dodatno ističe lirsko-epski karakter poeme. S druge strane, itekako je naglašena ekspresivnost. Opisnost je, dakle, u velikoj mjeri prožeta emotivnim i misaonim stajalištima koje zapravo pokazuju perspektivu same pjesmovne svijesti ili impersonalnog subjekta koji oblikuje i usmjerava tekst. Ekspresivnost, međutim, nije tako istaknuta samo zbog emotivne ili misaone perspektive, već i zbog samog predmeta opisivanja.

Bilosnić, naime, u pojedinim pasažima hotimice bira šokantne motive kako bi pjesničkom svijetu ove poeme dao dodatnu dramatičnost, kako bi na krajnju povijesnu uzburkanost odgovorio i krajnjom uzbibanošću poetske fakture: »on devetu pokopao je suprugu,/ kad mjesečno imala je pranje,/ kraste po licu i pod kosom… Vode naišle tolike/ da i mrtvi su s grobova,/ ploče dizali, i bježali./ Što djece u roblje nisu prodali,/ ubili su./ Ljudskim mesom ptice hranili«. Valja primijetiti da se baš u tim motivski ekstremnim, distopičnim pasažima Bilosnić u najvećoj mjeri oslanja na istovrsnu motiviku i stil starozavjetnih proroka koji s opisima zemaljskih grozota žele naglasiti koliko se čovjek udaljio od Boga i od prirodnog poretka. A sve to poantira zaključkom koji se može shvatiti i autopoetički, odnosno kao opravdanje za pisanje tako apokaliptične poeme i njezina katarzičnog potencijala: »Kad više ništa ne može,/ čovjek uživa u nesreći,/ u Velikoj nesreći«.

U daljnjem tijeku Puta u Jeruzalem vidimo pomak i prema diskursu svojevrsnog lirskog nadrealizma, u kojemu se ne događa potpuni bretonovski »diktat misli, bez kontrole razuma«, već se iznimno slobodna asocijativnost koristi kao sugestivni lirski postupak u stilu kasnije Lorcine poezije, čak i s aluzijama na atmosferu El Grecova slikarstva: »Visoke stijene, straže, izvidnice,/ zelena careva mreža./ Isus s pliticom, u masliniku,/ punom ulja i mjesečine./ Sedefni konjanici jizde mimo, u azur«. Ovdje poema biva možda najteže značenjski pronična i teško poveziva s osnovnom tematskom potkom – povijesnim kaosom i agresijom te hrvatskom borbom za slobodu. Tako se s ekspresije naglasak pomiče na diktaturu mašte i osjetilnu irealnost, na stvaranje, dakle, oniričkog i fantazijskog pjesničkog svijeta, odnosno onoga što Tin Lemac naziva fantastičko-intertekstnim poetskim diskursom. Pomak prema nadrealizmu naznačuje se i jasnim autopoetičkim i metatekstualnim signalima kao što su spominjanje André Bretona, Chagalla, Dalíjeve supruge Gale. Događa se i svojevrsni civilizacijski nomadizam u kojemu sva vremena i svi prostori postoje simultano, sve se može miješati sa svime, što zapravo stvara efekt motivske lebdivosti, sugestivne irealnosti: »Ožujak je, pamučna prostirka./ Zdenac žaba pun./ S jabukom u oku/ Villon,/ na vješalima./ Lubanja ispunjena ječmom./ Miris dunja, pod njima vampiri noće./ Dohode svećenici bijeli i zeleni,/ kijevska bruje zvona«.

U takvome kontekstu provodni motiv, odnosno sintagma: »Nešto iza postojati mora!«, može zadobiti značenje ne samo fizičkog i društvenog izlaska iz svjetskopovijesne more, već i modernističkog, odnosno avangardnog proboja iz realnosti u novu, umjetničku zbilju.Bilosnić u tome koristi i svojevrsni magijski, ezoterični, okultistički diskurs kako bi posve razorio stvarnost i na njezinim razvalinama osovio poeziju: »Stoji da su galaksije identične./ Ali, koliko je lebdećih krugova/ što projicirati se žele./ To je sve silovito i složeno./ Ponavlja se sedam puta/ pa bljesne do sljepila./ U tom području ozračene duše/ praksa je velikog okultista«.

Prema kraju poeme, apokaliptični, proročki, magijski, fantazijski, nadrealistički, čak i pseudopovijesni diskursi sasvim se pretapaju, isprepliću pa se, primjerice, kaže da je »Jarosni Jahve, kosmato dijete/ na plahti lanenoj/ u jaje pretvorio./ On je hiperrealiste odveo u pustinju./ Svemu je bio sklon Andre Breton«. Tome se dodaje i nacionalnopovijesna dimenzija koja je, kako rekoh, i u tematskoj potki cijele poeme i daje joj značenjsko usmjerenje: »To je hrvatska pjesma,/ vječno kretanje ljudske tuge«. Takav konstativni izraz, s nekim općenitijim zaključcima, zapravo je razmjerno rijedak u Putu u Jeruzalem i kao takav je snažan autopoetički iskaz i povlašteno mjesto za interpretaciju cijele poeme.

Pred sam kraj ponovno se parafrazira biblijska knjiga Otkrivenja i nude se apokaliptične i eshatološke perspektive svijeta u, kako se čini, Božjem plaču na kraju ljudske povijesti: »Okupljeni učenici smiju se,/ i tek tad On proplaka,/ a skakavci navališe na narod«. Slijedi još jedan starozavjetni citat: »Ako te zaboravim, o Jeruzaleme…«, koji zapravo kontekstualizira i sam naslov poeme. Naime, Put u Jeruzalem možemo tumačiti i kao put prema slobodi i izbavljenju, čemu se gotovo sva stvarnost, osobito ona povijesna, društvena, politička agresivno protivi. Ta sloboda i izbavljenje mogu biti fizički, egzistencijalni, duhovni, umjetnički, ali i društveni i nacionalni. No, to je tek put, a ne i prispijeće, težnja, a ne još i ispunjenje. Sve to ipak jest značenjski i izrazni antipod sveprisutnoj katastrofici pa poema Put u Jeruzalem neprestance ima prospektivnu semantičku strukturu, neku duhovnu inačicu avangardne optimalne projekcije. Ona nije toliko silovita i ideologizirana kao u avangardi, ali je to postojanija i zapravo realnija. Zato joj se niti ne događa slom kao što se to razmjerno brzo dogodilo optimalnim projekcijama u povijesnim avangardama.

No, u zadnjim stihovima poeme Bilosnić posve jasno daje do znanja kako se svijet i njegova sila, povijesno utjelovljena u raznim vlastima, odnosi prema onima što teže prema, kako rekoh, duhovnoj optimalnoj projekciji, odnosno slobodi i ispunjenom životu: »Bacite ih pred zvijeri one koji traže!/ Bacite ih, neka umru!«. Nema, dakle, naivnog razrješenja semantičke napetosti na kraju Puta u Jeruzalem.U Jeruzalem se, naime, još uvijek putuje, ali je velika stvar već i postojanje cilja i samog puta prema njemu. Poema i na kraju ostaje otvorena i prospektivna. Različiti diskursi koji su sudjelovali u oblikovanju teksta, ne umiruju međusobnu dramatičnu suprotstavljenost i isprepletenost, no egzistencijalna i duhovna perspektiva prema onom naprijed i onom iza daje im drugačije usmjerenje i funkciju i čuva ih od potonuća u posvemašnji povijesni, životni i umjetnički kaos.

Upravo takva perspektiva i omogućuje da Put u Jeruzalem ostane jedinstvena poema usprkos svojoj znatnoj diskursnoj i izraznoj heterogenosti pa i težoj razumljivosti, o čemu govori i činjenica da je autor pisao komentare uz poemu koji nisu sačuvani. Riječ je, doista, o jednom od najteže prohodnih Bilosnićevih djela, što nipošto ne dovodi u pitanje njegovu sugestivnost i umjetničku osmišljenost. Tomislav Marijan Bilosnić, dapače, baš se u tako složenom heteroglosijskom tekstu iskazuje kao istodobno jedinstven i mnoštven književnik, pjesnik koji je sposoban stvoriti zasanjan svijet snažne sugestivnosti, a istodobno svoju maštu podvrgnuti umjetničkoj disciplini.