Vraćanje poezije svome izvorištu

Mladi hrvatski liričari, među kojima je i Frančeska Liebmann, okreću se pročišćenju pjesničkoga jezika, njegovoj jasnosti i jednostavnosti, privatizaciji izvan tzv. općih spoznaja, samosvojnosti koja izbjegava sva moderna učenja, dakle liričnosti izvan književnih teorija, koje su poeziju dovele u zabran nemuštosti. Frančeska piše izvan pomodnosti, bez pretencioznosti, izvan eksperimenta, pri tome ne bježeći od osjećaja, onih emotivnih iskrica koje otvaraju put do ispunjenja pjesničkog ideala, a da pritom ne prelazi granicu koja vodi u sentimentalna prenemaganja. Rekao bih, pjesnikinja vraća poeziju svome izvorištu, ona zna misliti i zna pisati, jer umije osjećati. A kako je individualnost odlika svakog pravog pjesništva, ostaje tek pitanje kako u svemu tome biti originalan i nov, svjež u ekstazi duha, kako sigurnim putom doći do »nekih viših riječi, po kojima bi se sve moglo i drugačije zbiti«, kako bi kazao Ante Stamać, tim više što i u tzv. vrhovima hrvatskoga pjesništva danas često možemo odčitati bezličnost, neprepoznatljiv govor, glas koji se bespovratno gubi u huci vremena.

Frančeska Liebmann u svojoj zbirci, ne slučajno naslovljenoj Moja pjesma, rješava to već proslovnom pjesmom, služeći se citatom iz Evanđelja po Ivanu: »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog«. Dakle, riječ koja je moć i ljubav, koja svemu daje oblik i smisao, sve materijalizira i sve transcendentira, koja je životno počelo i utjelovljenje, atribut Duha, sam život Božji, stvorila je čovjeka pjesnika »na svoju sliku i priliku«. Lirika ne samo da je moguća, nego je život bez nje nezamisliv i nemoguć. Čovjek bez poezije ne bi imao opstojnosti, jer je čovjek Riječ. Pjesnikinja nam sugerira kako je bez prihvaćanja ove istine nemoguća i provjera svake druge istine, pa i istine samoga života. Danas kad nam se sugeriraju mnoge teorije o kraju pjesničke riječi, ova nas istina vraća činjenici ne samo da pjesništvo nije uzaludan posao, nego da je ono jedino sjeme kojim je započeto svako stvaranje, da bez pjesništva ne bi postojao smisao bića, njegova bit, istina i duh, svjetlost njegova, naše očitovanje i prvorođenje u Bogu.

Zbirka Moja pjesma podijeljena je na tri ciklusa: »Od tišine do Riječi i natrag«, »Otpor« i »Pjesme o sebi«. Tri je posvuda temeljni broj, pa ga ni ovdje ne držim slučajnim, dapače vidim ga kao izraz intelektualnog i duhovnog reda, tim više što lirsko djelo Frančeske Liebmann nastaje istodobno iz povjerenja u svijet kao i iz sumnje u isti, pa se taj broj ovdje pokazuje kao otkrovitelj poezije koja je slika onoga koji je piše kao i onoga kome je namijenjena. Narativni karakter Frančeskine poezije sam po sebi nameće razmišljanje o sve tri razine našega života, kako materijalnoj, tako i onoj racionalnoj i duhovnoj, što je posebno naglašeno u ciklusu »Pjesme o sebi«, kada pjesnikinja problematizira osobna stanja između meterinskog jezika, obiteljskoga stabla, državnosti, narodnosti i vjerske zajednice, svega onoga što se nalazi i zbiva »Između neba i zemlje«, dok se ona sama ćuti bespomoćna »bez tla pod nogama«.

U ciklusu »Od tišine do Riječi i natrag« sam spomen tišine naglašava i zaziva uvod u otkrivanje, u otvaranje pitanja ugroženosti ljudskog bića, posebice bića koje iskazuje svoju nevinost. Poeziji, Riječi, kao i svakome stvaranju prethodi bjelina i tišina, kao što će se isto ponoviti na kraju stvaranja. Najzagonetniji, najupitniji i najneizvijesniji je put od tišine do Riječi, a što znaju samo vjernici i pjesnici, jer je u pitanju uzvišeno obredno, molitveno stanje, poslije čijega se puta javlja duh poezije koja živi. Otuda tišina, kako kaže Frančeska, prebiva na »najvišim zemaljskim planinama«, ili u dubinama oceana, odnosno u svemu onome u čemu se dâ naslutiti riječ. Ili možda kamen s neba spušten na zemlju, što je druga mogućnost koju nam sugerira pjesnikinja naglašavajući njegovo prisuće u svakom temelju, u svakoj slici čovjeka, podjednako u Davidovoj kao i Sizifovoj ruci. Kamen koji biblijski pripada mudrosti zbog svoje nepromjenjive naravi, ovdje je i temelj i spoticanje, bilo da je riječ o običnom kamenu ili dijamantima i draguljima. Ne razbacujući se slikama, već ih pomno slažući u smislenu kompoziciju na tragu šimićevskoga stiha, u pjesmi »Kamen« u samome fokusu susrećemo se sa sveopćom istinom: »U svim kulturama ljudske civilizacije/ u kamenu se ogleda čovjekovo lice i naličje«, pa taj kamen možemo vidjeti kao hram ili kuću, zaglavni kamen ili spomenik, kao i onaj kamen u kojemu je Mojsije otvorio vrelo vode.

I sljedeća pjesma »Stablo spoznaje« puna je simbolike. Ovdje je riječ istodobno o obiteljskom stablu, korijenima, krošnji, Trojanskom konju, lijesu, križu i Maslinskoj gori, i to sve u deset stihova. Pa ipak je riječ o intimnom monologu, o dahu koji se preobražava u originalni glas, gdje se otkriva ono što se najviše skriva, što je temelj ljepote ovog pjevanja. Stablo spoznaje podrazumijeva harmoniju, ono asocira na Edenski vrt, na središnje mjesto i život Duha, uostalom Isus je »Na Maslinskoj gori sumnjom mučen«, a Bog se među hrastovima javlja Abrahamu. Stablo je zaklon i razvoj, stablo nam daje plodove, ono je stup koji drži hram i kuću, pa ipak pitanje je »Može li još čovjek da se spasi?«, jer drvo stabla može biti i križ i lijes, ali i Trojanski konj! Otud i propitivanje u idućoj pjesmi »Vjeruj, ljubi, nadaj se...« ‒ tko si, zašto si, kuda ćeš, što činiš i čemu se nadaš, dok ti »srce ćuti led« ili dok si »u postelji od rastopljenog voska«.

Pjesma posvećena Vukovaru jednostavno se zove »Nebo zna« i u njoj se jasno kaže kako zemlja nije ta koja će odrediti mjesto masovne grobnice, to samo nebo zna. I tu počinje i završava Riječ, a rekao bih i cijela pjesma. Sve se događa, dakle, između mogućeg i nemogućeg, između dva beskraja, u svijetu se tek izmjenjuju svjetlo i sjene. Povijest se vrti u krugu, ponavljajući se i obnavljajući u devet krugova pakla. »Dva lica jednog susreta«, pjesma je koja govori o susretu sa susjedom kojega prepoznajemo ali ne poznajemo, te koji »nestaje zauvijek«. Dramatično je to razmišljanje o prolaznosti. U ovoj lirici uvijek se tako nađe neko »iskrivljeno ogledalo« u kojemu će nas iskrivljena materijalizirana slika uputiti na njezino drugo lice, na neumorno traženje Boga na tragu sv. Augustina. Suvremenim jezikom kazano, političko pitanje pada Novog Rima ‒ pitanje je uzleta džihada.

Naša će pjesnikinja stoga vrlo odrješito postaviti pitanje središta moći Rima, Istanbula i Moskve, kao i pitanja osobnog nepripadanja, dok bi BiH »htjela biti blizu svima«. Prirodni slijed takvome stanju je pitanje Babilonske kule suvremenoga svijeta, dakle sveopće zbrke, kataklizmičke oholosti i idolatrije. Prisilna privatizacija, manipulacija, globalizacija, nova liberalna demokratizacija, a sve sa ciljem da se svrgne »svemirskog vladara« osuđuje svijet na raspad, ljudsko društvo uvodi u apokaliptičko stanje. Naime, zemlja se više ne vrti oko Sunca, već oko novca, tako da u našem okružju i životu na zemaljskom i Božjem planu vlada zbrka. Granica takvog kaosa nazire se tek u »posljednjoj postojbini«, u grobu.

Ciklus pjesama pod naslovom »Otpor« posvećen je slovima od kojih je sastavljen naslov, sugerirajući tvoračku moć slova, kako bi se mogli vratiti na početnu Riječ. Slova su kao dah, sama esencija, sama su tajna bića i njihov oblik predstavlja neku konkretnu stvar, čovjekov pokret, životinju ili biljku. Tako će slovo O sugerirati kolo kao igru, ali i prijetnju »oko za oko«, postaviti putanje potiranja »onog drugog pogleda«. Znak nekoga slova odgovarat će i nekom od mogućih stanja, pa će se slovo T pripisivati onome koji ima »srce tvrđe od kamena«, tako da će početni stihovi pjesme tvoriti riječ TIRANIJA. Sve što je na svijetu produkt je riječi, tako da pjesma »Po« zapravo uvijek počinje slovom P, onima koji imaju posjede, položaje, povlastice, ili onima koji su »pokoreni i poniženi«, što je konačno »Bespovratna / neopoziva / apokalipsa«. Konačno pjesma pod slovom R govori o »rušenju ideala« i »raspadu morala«. Slova kao i brojevi, a ne treba zaboraviti da slova imaju numeričku vrijednost, uvijek nude nove varijacije, što Frančeski Liebmann omogućuje paradoksalne situacije privatnog osjećanja svijeta. Jezičnom jednostavnošću i duhovnom invencijom, ona će na tragu privatnog iskaza vješto se upustiti i na odražavanje slike ovoga svijeta.

I konačno, »Pjesme o sebi«, ciklus kojega smo već spomenuli, posvećen je vremenu, trajanju, prolaznosti, svemu onome onkraj življenja i života. Uostalom, prolaznost je ta iza koje nastaje vječnost, beskonačno, dakle tišina, izmjena ovoga svijeta u onaj drugi, dakle početak u kojemu bijaše Riječ. Tu će se dok postoji povezanost vremena s prostorom »srcem ćutjeti«, ali kako iz vremena nije moguće izići kao iz kozmičkog poretka, to se pjesnikinja »sve više boji svojih pjesama«. Uostalom, nema pjesnika koji ne želi biti posebnim glasom, govoriti posebnim jezikom. Frančeska Liebmann u tome smislu ne bi trebala imati straha.