Vježbanje postmodernističkog poetskog pisma

Nakon nastavnog zadatka pisanja poezije te sudjelovanja u radu lirskog kolektiva HikosMash-up, čija je zbirka-projekt Ivane moj Rogiću Nehajev objavljena 2014. u biblioteci Pjesnički susreti Drenovci, kao rezultat Nagrade za neobjavljeni pjesnički rukopis autora do 35. godine na Pjesničkim susretima u Drenovcima 2013., a u kojoj je Kristina Krušelj objelodanila svoj prvi poetski tekst, autorica je istu nagradu osvojila godinu kasnije, 2014. godine, no ovajput za svoj samostalni pjesnički prvijenac. Tiskanje zbirke Vi meni pjesmu, ja vama… uslijedilo je u 2015. godini, a prije toga smo imali priliku Kristininu poeziju čitati i na stranicama časopisa Tema, i to u broju 3/4 za 2014. godinu, u kojoj se nudi izbor tekstova iz nagrađenog rukopisa.

Kristina Krušelj, u vrijeme tiskanja zbirke studentica Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku, jedna je od onih laureata Pjesničkih susreta u Drenovcima čija je poezija iznikla upravo iz nastavnih programa i studija spomenutog fakulteta te njezina poezija vrlo često implicira i anotira sadržaje kolegija na studiju, dakle osviješteno upotrebljava teorijsku i povijesnu podlogu književnosti, posebice poetskog koda, kako bi ispisala svoj tekst. Zbirka je zapravo vježbenica s tekstovima nastala na studiju književnosti, a ključne su riječi kojima možemo opisati zbirku upravo poetičke značajke klasičnog postmodernističkog izraza: intertekstualnost, intermedijalnost, hipertekstualnost, procesualnost, igrivost, uronjenost u (mass)medije, motivi/metafore putovanja i teksta, itd.

Kristinina je zbirka podijeljena u 8 ciklusa, pri čemu posljednji neimenovani ciklus čine samo dva teksta, a naslov je zbirke ujedno i naslov jednog od ciklusa, zasigurno najzabavnijeg i najizravnijeg, u kojemu autorica svojim tekstovima reagira na poeziju svojih prethodnika (uzora?) čiji su tekstovi neizbježni primjerci suvremene hrvatske poezije. Zbirka je logično poslagana u cikluse, najčešće motivski i tematski složene, a vizualno se ponajviše ističu oni tekstovi koji idu ka vizualnoj poeziji te koji izrazito paze na svoju simetriju, a tu možemo ubrojiti i tekstove iz ciklusa Narnija i naracija u kojemu stihovi simuliraju narativnu shemu pripovjednih tekstova. Tijelo teksta, pogotovo u onim tekstovima u kojima se probijaju granice klasičnog stihovlja, unosi vizualne dodatke (primjerice Judita i Emotikoni) te oblikuje tekst na tragu semantičkog konkretizma (primjerice www.eza.na.daljinu.com) pri čemu tekstovi postaju performativni.

Osim što možemo reći da je Kristinin izraz postmodernističke naravi, on je svakako i izraz vedrine hrvatske poezije, neopterećen, izravan, što proizlazi iz njegove igrivosti, te ne ulazi u ponekad mračna i patetična stanja poezije neoegzistencijalizma. Pritom je subjekt Kristinine poezije često odraz massmedijske zbilje u kojoj egzistira, u kojoj se i umnaža i prelazi u subjekt teksta, a nerijetko on u potpunosti prelazi u nadsubjektnu, metasubjektnu poziciju, poigravajući se s teorijskim postavkama kompozicije pjesme i replicirajući tako na tradicionalne strukture pjesničkoga teksta koje je u svojoj studiji Kompozicija lirske pjesme (1991.) opisao Josip Užarević. On nije jedini suvremeni teoretičar čija se znanstvena aktivnost može iščitati između redaka; tu su svakako i Cvjetko Milanja, Branko Vuletić, Goran Rem, Krešimir Bagić, a u širem se kulturološkom čitanju naslućuju i teorijske teze Marshalla McLuhana, Rolanda Barthesa, Jacquesa Attalija.

Osim jake intertekstualne geste koja pokriva znanstvene opuse pjesničkoga koda, izrazito je naglašen aspekt medijskog pokrivanja tekstova, a pritom su najzastupljeniji mediji na koje se tekstovi oslanjaju ‒ internet i glazba. Pojedine pjesme nastoje »probiti« stranicu knjige te ući u virtualni prostor, a takva su mjesta uvijek označena simuliranjem mrežnih poveznica (primjerice, Potraga, Link za hipervezu, www.eza.na.daljinu.com); one doista iskušavaju granice i mogućosti poetskoga koda poigravajući se s medijem interneta. Kako bi bilo dobro da one funkcioniraju poput QR koda, time bi njihova tjelesnost odista mogla prelaziti fizičku ograničenost papira te uranjati u multimedijski svijet dostupan na mreži.

No nisu sva poigravanja bezopasna pa je tako i najraširenija društvena mreža Facebook našla svoje mjesto u Kristininoj zbirci, a njezin se znak »sviđalice»/»lajka« u tekstu Emotikoni, koja najavljuje istoimeni ciklus, upotrebljava kao kritički odmak i znak upozorenja da »znakovi retardiraju genetski kod« (str. 47). Glazbeni se medij najčešće prepoznaje uporabom stručnih termina glazbene »branše«, kao što je to u pjesmi Jedan, dva, tessssst (estradna jednočinka s elementima tonske probe); pojmovi su tu poput harmonije, kakofonije, notnog crtovlja, disonance, distorzije, a osim izravno spominjanih Bacha i Jima Morrisona pjesnički je tekst »nabijen« različitim glazbenim izričajima, od klasičnih tonova preko etno atmosfere (bećarca u tekstu Skindeep) do alternativnih ritmova (primjerice, imenujući tekst Roxanne, u kojemu se parafrazira i Lorca, ili impliciranje White Rabbita Jefferson Airplanea i Lewisove Alise u zemlji čudesa). Posebno je zanimljiva kritička distanca koju iščitavamo u pjesmi Judita u kojoj povijesno-literarno citirani likovi Judite i Holoferna bivaju antipodno postavljeni jedan drugomu, a osnove za to čine njihovi glazbeni ukusi u kojima se »punk« Judita suprotstavlja »cajkarošu« Holofernu.

Uz česte motive teksta, pjesme, subjekta, koji proizlaze iz osviještenosti subjekta i metatekstualne angažiranosti Kristinine poezije te poetske spremnosti da istraži svoje strukture, posebno se u zbirci ističe motiv putovanja u ciklusu Na putu. Iskustva putovanja i boravljenja u određenim zemljopisnim područjima zajednički je nazivnik za tekstove toga ciklusa, a svaki je od tekstova i odgovor i posveta određenom gradu/području i svaki odiše nečim autentičnim što subjektu zapinje za oko. Atmosfera koju tekst nosi sa sobom posebno se izdvaja u Bosanskom bluesu za čijim sevdahom počinje žeđati i čitatelj.

Već izdvojeni ciklus Vi meni pjesmu, ja vama…, po kojim je zbirka dobila ime, ciklus je u čija su 4 teksta sumirane sve karakteristike Kristinine zbirke. Tekstovi su to koji su pomno birali svoje »sparing-partnere« i koji ne pretendiraju biti odgovori u smislu kakvog analitičkog ili kritičkog čitanja, već ponajprije bilježe iskustva čitanja suvremene hrvatske poezije, pojedinačna i osobna iskustva ispisiva samo jednim bitnim motivom kojeg razrađuje ili pak kao svojevrsni nastavak pojedinoga teksta autora/predloška/interteksta. Tako Kristina u svojoj zbirci odgovara Tihomiru Dunđeroviću na pjesmu znaš li da studenti na fakultetu analiziraju moje pjesme? iz zbirke maja&vuneni (2013.); Goranu Remu na pjesmu Bit iz zbirke Intima (2005.); Branku Čegecu na pjesmu južnjačka utjeha iz zbirke Pun mjesec u Istanbulu (2012.) te Krešimiru Bagiću na ciklus Kuća poezije iz zbirke Plaši li te moja boja (2013).

Nakon sumirajućeg ciklusa u kojemu se na pjesme jednako odgovara koliko i radi njihove »covere« i pandane, zbirka završava simptomatično ogoljenom interpunkcijom. Ciklus je to označen…, a njegovo trotočje upućuje na »izdisaj«, na stanje bez riječi. Upravo je i posljednja pjesma Jučer. Danas. Sutra. pisana na tom tragu: »ponestalo mi poezije«, konstatira subjekt, da bi još dodao i »ubila me poezija«, markirajući ta dva stiha kosim slovima i implicirajući svršetak. Svršetak toga ciklusa i zbirke, no vjerojatno ne i Kristinina daljnjeg pisanja.