Totalna interpretacija pjesničkog teksta

Poznato je da humanističke znanosti gotovo nikad ne mogu postići onaj stupanj egzaktnosti, provjerljivosti pa i objektivnosti koje imaju prirodne znanosti pa im se ponekad osporava i sama znanstvenost kao takva. Već je sam njihov predmet – čovjek i razne njegove duhovne djelatnosti i društveni odnosi – teško ili nikako opisiv i usustavljiv. Jednako je tako varijabilna i metodologija kojom se taj predmet znanstveno istražuje pa se čini gotovo nemogućim govoriti o istome na isti način i dobiti iste rezultate, što bi onda omogućilo provjerljivost u kojoj je mjeri valjano neko istraživanje i njezini ishodi. S tom vrstom egzaktnosti znanost o književnosti i znanstvene discipline s kojima je povezana (retorika, stilistika, lingvistika, semiotika, filozofija) suočava se od svojih početaka do dana današnjeg, i to periodičkim nastojanjima da stvori vlastiti znanstveni metajezik kojim bi što objektivnije opisivala svoj predmet, ali i deziluzijama da je takvo što uopće moguće.

Naznačeni su problemi, napokon, još zaoštreniji na polju teorijskog proučavanja poezije, koje je, dakako, usredotočeno na lirsko pjesništvo. Već se sâm predmet takvog proučavanja, dakle, lirska pjesma, može određivati i povijesno se određivalo vrlo različito – primjerice, kako navodi teoretičar Zdenko Lešić, kao oponašanje stvarnosti, pjesnikova ekspresija, simbolička forma, umjetnost riječi, kao tekst. Jednako su raznovrsni i metodološki pristupi poeziji ‒ od pozitivističkog usmjerenja na samog pjesnika preko formalističke i strukturalističke usredotočenosti na tekst do teorije recepcije kojoj su u središtu pozornosti sami čitatelji.

Naposljetku, znatni su epistemološki rezovi između strukturalizma koji je mislio da će doći do mogućnosti posvemašnje objektivne analize teksta, do dekonstrukcije koja je, u stalnoj odgodi značenja, posve negirala takvu mogućnost. Na obje strane takvoga teorijskog zijeva i kod nas su se u proučavanju poezije autori polarizirali na one koji su nastojali koristiti određeni znanstveni metajezik i dosljednu metodologiju, na one autore koji su posvemašnji eklekticizam i naglašeni subjektivizam opravdavali skepsom u mogućnost imalo objektivnije znanstvene spoznaje na području književnosti, na one koji nastoje pisati unutar znanstvenog diskursa i onih kojima je bliskiji znatno neobvezniji esejistički ili književnokritički diskurs. Tako se i naši stručnjaci za poeziju već desetljećima kreću između raznovrsnih znanstvenih ili pseudoznanstvenih diskursa te manje ili više pronicljivih, ali metodološki razbarušenih pa i nepreciznih književnih kritikâ.

Moj je dojam da, osobito u književnokritičkom diskursu, često manjka preciznosti, da nedostaje pouzdanih alata za sustavniju analizu pjesme pa, potom, i za zaključke koji ne bi bili paušalni, već bi se temeljili na konkretnim argumentima. Upravo zbog toga nužne su pouzdane versifikacijske, retoričke, stilističke i diskurzne analize pojedinih pjesnika, gotovo kao neizbježne predradnje za bilo kakve općenitije zaključke o njihovim poetikama. Na polju književne kritike u tome su smislu osobito bili važni tekstovi Krešimira Bagića u Vijencu o pojedinim stilskim figurama, a potom i njegove književne kritike o novim zbirkama pjesama domaćih autora. U retoričkoj i stilističkoj analizi ishodište je pak znanstvenoga istraživanja Tina Lemca koji na domaću teorijsku scenu u vezi s poezijom uvodi recentnu svjetsku literaturu i metodologiju. On u velikoj mjeri, uz vrsno poznavanje vodećih pristupâ u stilistici, teoriji književnosti i semiotici, stvara i vlastite izvorne doprinose u analizi pjesničkih tekstova i opusa te sve to skupa oblikuje u gusto strukturiran sustav.

A taj se sustav, mnogobrojni njegovi hermeneutički alati, počeo oblikovati s jedne strane u Lemčevim književnim kritikama, a s druge strane – i znatno više – u studijskim pristupima pojedinim pjesnikinjama i pjesnicima, kao što je to, primjerice, u njegovom doktorskom radu o Anki Žagar, ali i o tekstovima o Vesni Parun, Jozefini Dautbegović, Tatjani Gromači, Dariji Žilić, Nermini Omerbegović, Tomislavu Marijanu Bilosniću, kao i u nekim općenitijim tekstovima o stilističkim pitanjima. Lemac je u svojoj naglašeno analitičkoj metodologiji krenuo u prvome redu induktivnim putem – od pojedinačnog prema općem, odnosno od mikrostilistike do stilistike diskursa.

Primjerice, u izvornom znanstvenom članku pod naslovom »Disfemistička ulegnuća i eufemistička poravnanja pjesničkoga teksta Tatjane Gromače« upravo na temelju tropološke tipologije disfemizama i eufemizama Lemac pokazuje kako je nedostatno dotadašnje denotativno čitanje Gromačine poezije pa je, u skladu s tim stilističkim uvidima, nužno korigirati i opis cijele njezine poetike koja je mahom karakterizirana kao uzorno »stvarnosna«. Lemac s vremenom sustavno napreduje i prema diskurznoj te poetičkoj razini pa, recimo, u izvornom znanstvenom članku o pjesmi Anke Žagar »Šuma« analizira metatekstualnost, metapoetičnost i metaopis svijeta kao neke od temeljnih poetičkih karakteristika njezina pjesništva. U tekstu iz 2014. on se već usredotočuje na simbol majčinstva u predmetnom sloju ciklusa pjesama »Psalmi nerotkinje« Vesne Parun. Važna mu je, dakle, struktura sadržaja i sloj svijeta djela koji se iščitava stilističkom i simbološkom analizom, a natuknuta je i važnost instance lirskog subjekta, što će u kasnijim tekstovima dovesti do znatno opsežnijih uvida.

Lemac je, nadalje, počeo tematizirati i inovirati tipologiju poetskih diskursâ, što će suvereno primijeniti i u svojoj prvoj knjizi ‒ cjelovitoj monografskoj studiji o pjesništvu najvažnije hrvatske pjesnikinje Vesne Parun pod naslovom »Autorsko, povijesno, mitsko«. U toj je knjizi Lemac posve sklopio osebujnu i uistinu znanstvenu metodologiju pristupa poeziji. On je, dakle, iznašao teoretske i interpretativne alate za što egzaktniju analizu gotovo svih aspekata jednoga pjesništva, i to od tumačenja pojedinačne pjesme i njezinih slojeva, preko razmatranja pojedinih ciklusa, zbirki i poetičkih razdobljâ, pa sve do zaključaka o cjelovitom opusu Vesne Parun. Uistinu, ova je knjiga svojevrsna sinteza čitavog dosadašnjeg Lemčevog znanstvenog rada te najcjelovitije teoretsko djelo koja je dosad napisano o ovoj pjesnikinji.

A ta se sinteza sastoji u tome da se razmatra cijeli Paruničin pjesnički razvoj (njezina metapoetička, rana, intimistička, misaona, sonetna i satirična lirika), kao i u tome da se unutar toga razvoja opisuju međusobne konstelacije raznolikih sastavnica dinamične strukture pjesme, ciklusa, zbirke i opusa. Lemac je, međutim, ovoga puta našao i jedno, nazovimo ga tako, makroteorijsko uporište za usustavljenje čitave svoje metodologije u pristupu Paruničinu pjesništvu, a to je ‒ dihotomija mitskog i povijesnog vremena koju je uveo Mircea Eliade u svojoj knjizi Mit o vječnom povratku. Distribuciju mitskog i povijesnog autor provodi kroz razna Paruničina razdoblja, pri čemu koristi interpretativne modele, kao što su distribucija lirskog subjekta, autobiografizam, mediteranski prototekst, figura Vremena, simbolizacija i hiperbolizacija. Vidimo, dakle, da je riječ o modelima koji se upiru o međusobno vrlo različite razine ‒ od stilistike do antropologije, što pak svjedoči o iznimnoj širini stilskog i poetičkog obuhvata Paruničine poezije.

Zanimljivo je da je Lemac, prema vlastitim riječima, kao ishodište svakoj interpretaciji uzeo temeljitu analizu predmetnog sloja pjesništva Vesne Parun, i to »zbog simbolističke fakture diskursa pjesama«. Ovdje mu je, dakle, polazište bila, tradicionalno rečeno, sadržajna strana poezije, jer ona i dominira u pjesništvu koje se analizira. Zato je Lemac detaljne stilističke raščlambe nadopunio jednako tako sustavnim analizama i tipologijama Paruničina poetskog dikursa, primjerice infatilizacijskog, utopijskog i distopijskog diskursa, simboličkih pejsaža, diskursa o Drugom, fantastičkog, hermetičkog i satiričkog diskursa.Upravo je opis i tipologija diskursa, kao najviše lingvističke i stilističke razine, uvelike nedostajao dosadanjim lingvostilističkim analizama poetskoga teksta u domaćih teoretičara pa će Lemčevi uvidi jamačno imati važan odjek u budućim takvim analizama.

Njegov drugi veliki doprinos, kako mi se vidi, jest opsežnija tipologija, raščlamba i konkretna primjena instance lirskog subjekta, kako kaže Lemac, »kao nosive kategorije pjesničkog teksta«, »kao jednog od temeljnih nosilaca poetičko-stilske strukture«, »kao razlikovnu točku definiranja poetičko-stilskih tipova«. To je uistinu jedan od najbitnijih dijelova pjesmovne strukture pa ga Lemac s punim pravom stavlja u prvi plan u Paruničinoj tradicionalističkoj i subjektivističkoj poeziji koja obuhvaća razdoblje od šezdesetak godina, od, dakle, samog začetka druge moderne nakon Drugog svjetskog rata pa sve do kraja prvog desetljeća 21. stoljeća. Tako na genetskoj liniji on izvodi tipologiju mladog, zrelog i starog lirskog subjekta. U razdoblju mladog subjekta iz zbirki Zora i vihori iz 1947. i Pjesme iz 1949. godine pojavljuje se metapoetički, infantilni, esktatični, osjećajni i erotski subjekt. Zreli subjekt iz razdoblja od zbirke Crna maslina iz 1955. do Apokaliptičnih basni iz 1976. distribuira se u metapoetički, osjećajni, erotski, kulturirani, melankolijski, egzaltirani, meditativni, meditativni s figurom Evokacije i empirijski. Zreli pak subjekt koji obilježuje razdoblje od zbirke Salto mortale iz 1981. do zbirke Taj divni kapitalizam iz 2010., javlja se u modusima metapoetičkog, empirijskog i satiričkog subjekta.

Nije, dakako, Tin Lemac odustao ni od svojih nadasve stručnih i preciznih stilističkih opisa pa je njegova knjiga Autorsko, povijesno, mitsko prepuna minucioznih i prodornih interpretacija pojedinih Paruničinih pjesama, u cjelini i u dijelovima. Ovdje valja upozoriti da on sam osmišljava mnoge nove stilističke i poetičke termine koji su mu nužan analitički alat pa, uz spomenute nazive vrsta diskursa i lirskog subjekta, može, primjerice, spomenuti uvođenje formativne hiperbole na mikrostrukturalnoj razini, sadržajne na razini ciklusa ili opusa te opisne na razini cjelokupnoga Paruničinoga pjesničkog projekta. Riječ je tako o svojevrsnoj totalnoj interpretaciji pjesničkog teksta koja se temelji na optimalno objektiviziranim opisnim sredstvima i metodologiji ako je tako nešto, kako sam rekao na početku, uopće moguće u humanističkim disciplinama. Zato na kraju možemo zaključiti da je Tin Lemac napisao iznimno djelo koje našoj teoretskoj literaturi uistinu otvara nove mogućnosti tumačenja poezije, a opusu Vesne Parun konačno nalazi cjelovitog interpretora.