Težnja za slobodom ili o nesuglasju teksta i ilustracija

Kraljeva zlatna krletka ili Thagaresko sumnakuno kafezo autora Nikole Šimića-Tonina prva je dvojezična hrvatsko-romska slikovnica. Na romski jezik preveo ju je Veljko Kajtazi, a ilustrirao Boris Žuža.

Slikovnica donosi priču o mladome kralju koji se zaljubio u Ciganku. Unatoč općem negodovanju vlastite kraljevine, kralj je Ciganku odlučio oženiti. Tako ju je jedne noći zakrabuljen ukrao iz očeve čerge i odveo na dvor. Ne bi li je privolio na brak mladoj je Ciganki darovao dragulje, a svojim zlatarima naložio da njezinu odaju optoče zlatom. Suprotno kraljevu očekivanju, njegova odabranica u zlatnom kavezu ubrzo zapada u očaj. Svo zlato, sva svila i kadifa i svi dragulji nisu je usrećivali pa je molila da ju pusti kako bi se mogla vratiti toplom očevom ognjištu. Vidjevši kako pati, mladi se kralj sažalio nad Cigankom i pustio je da se vrati svome domu sa svim blagom koje joj je darovao, a za sebe zadrža samo jedan poljubac za uspomenu.

Slikovnica je, kako je poznato, umjetničko djelo u kojemu se isprepliću verbalne i vizualne umjetnosti – tekst i slika, a upravo o njihovoj ‘’savršenoj simbiozi’’ (M. Crnković(1)) ovisi umjetnički domet slikovnice. Diana Zalar u knjizi Potjehovi hologrami ističe kako u slikovnicama ‘’ilustracija (...) ima ravnopravnu ulogu tekstu, vrlo često glavnu ulogu, a ponekad nije popraćena baš nikakvim tekstom’’(2) te da je slika često informacijski obilnija od teksta. Posredovanje sadržaja ovim dvama medijima na poseban način uključuje čitatelja u iznalaženje značenja te stoga zahtijeva sinkroniziranost teksta i slike kako bi sadržaj bio ispravno protumačen. Potonje je osobito važno jer slikovnice su prvenstveno (ali ne isključivo) namijenjene djeci.

U Kraljevoj zlatnoj krletci ilustracije, barem što se količine stranica tiče, prednjače pred tekstom. Tako su prve dvije i zadnja stranica ispunjene samo ilustracijama. Na ostalim stranicama zastupljeni su i tekst i ilustracije. Međutim, tekst i ilustracije na tim su stranicama povezani samo tematikom: ljubavlju kralja prema Ciganki te njezinim dolaskom i odlaskom iz kraljevine; na određenim stranicama ulomak teksta sadržajno i značenjski ne korespondira s onime što nam sugerira ilustracija. Ilustracije i tekst mjestimično stoje u potpunim ili djelomičnim proturječjima te nisu komplementarni. Između njih postoje nelogičnosti u međusobnoj komunikaciji pa je tako čitatelju posredovano značenje često dvosmisleno. To izaziva konfuziju pri iščitavanju zbog čega je otežano razumijevanje i ispravno tumačenje onoga o čemu se govori. Tekst i ilustracije tako tek na općoj razini ‘’pričaju istu priču’’ pa zapravo pratimo dvije fabulativno djelomično, a mjestimično i potpuno različito izvedene naracije.

Već od početka radnje tekst i ilustracije ne prate jedno drugo. U uvodnom dijelu autor nas izvješćuje kako je sudbina odredila ‘’mladom kralju da se u Ciganku zaljubi’’, a ilustracija prikazuje dva konja na ispaši pored ciganskih kola dok se u pozadini, na brdu u daljini, nazire grad (kraljevina); na sljedećoj stranici tekst donosi mnijenje kraljevine koje kaže ‘’Kralj i Ciganka gotova propast!’’ i objašnjava neke običaje koji vladaju u njoj, a ilustracija prikazuje tri mlade Ciganke i kraljevu odabranicu okupljene oko gitarista. Eklatantan primjer nesuglasja teksta i ilustracije nalazimo na petoj stranici slikovnice gdje u tekstu stoji da u otajstvu noći ‘’zakrabuljena spodoba [tj. kralj] Cigančicu ispod očeve čerge ukrade’’, a koprenu skine sa sebe tek na dvoru gdje joj se kralj pokaže u punom liku. Ciganka od uzbuđenja zablista, a on je daruje draguljima i odaju joj optoči zlatom. Ilustracija, međutim, posreduje posve drukčiji sadržaj i značenje: kralj (bez krabulje na sebi) i Ciganka sretni u svome sjedinjenju u kočiji jure kroz noć.

Ilustracije sustavnije, logičnije i ritmičnije razvijaju radnju negoli to čini tekst koji je na pojedinim mjestima brzopleto i nesuvislo izveden. Najjasnije se to primjećuje na vrhuncu radnje koja se potom neočekivano brzo strmoglavljuje svome raspletu i kraju. Vrhunac je zapravo kratka epizoda u kojoj Ciganka priča sa zidovima i govori: ‘’Otvori mi izlaz, mili moj’’, što će reći ‒ kao da priča s kraljem. Međutim, nekoliko rečenica poslije, u tom istom razgovoru, ona govori: ‘’Plaćam ti svoju slobodu svim ovim bogatstvima koja mi kralj darova...’’ Na tom mjestu nije jasno tko je taj ‘’mili moj’’ ako nije kralj, a ako jest, zašto se onda istome poslije obraća u trećem licu. S druge strane, ako se ‘’mili’’ izravno odnosi na zidove s kojima priča, onda bi trebalo stajati: ‘’Otvorite mi izlaz, mili moji’’.

Dodatnu konfuziju prouzrokuje ilustracija koja prikazuje Ciganku kako s obje ruke na kraljevim obrazima istoga molećivo gleda i preklinje da ju pusti, a on shrvan strpljivo sluša što ona govori. Potonje ide nauštrb smislenosti i sustavnosti razvoja radnje te kvalitete samoga teksta, a čini se kako je tomu jedan od razloga želja za što hitrijim poentiranjem ideje djela. S tim u vezi tekst je općenito, ako možemo tako reći, prekratak, a cijela priča završava neočekivano naglo.

Odnos pojedinih likova slikovnice, mladoga kralja i mlade Ciganke, zrcali dva dijametralno suprotna svijeta: onaj uređene kraljevine sa svojom hijerarhijom, državnim planovima, vojskom i konvencijama(3) te svijet Cigana nomada nevezanih ičime za išta, slobodnih da se kreću i čine što im volja, srce, strast i žudnja nalažu. Time se podvlači suprotnost između dva principa: apolonskog i dionizijskog; razboritog i nesputanog. Na ovome mjestu ogleda se i stereotipna predodžba o Ciganima kao neobuzdanom, divljem etnosu nošenom ponajprije strastima i osjećajima, a tek onda, ako i uopće, razumom.

Između dvaju svjetova stoje dvije nepremostive prepreke: 1) kraljevina koja ni u kojem slučaju ne odobrava ženidbu kralja i Ciganke i 2) sama Ciganka koja nenaviknuta na život u zatvorenom prostoru u istome vene žudeći za slobodom i toplinom ciganskog ognjišta. Druga se prepreka pokazuje nepremostivom. Ciganka, iako u zlatnom, ipak je u kavezu. Ona očajava jer u njemu ne može pronaći sreću, (samo)ispunjenje i (samo)ostvarenje. Sama njezina bit zatrta je činom zatvaranja u dvorske odaje. Ipak, vidjevši kako pati, zaljubljeni kralj pustio ju je na slobodu, čime on sam u konačnici biva valoriziran kao pošten i dobar lik.

U odnosu likova također se očituju posljedice nesuglasja i značenjskih kontradikcija teksta i ilustracija. Iz teksta i ilustracija sasvim se jasno razabire da je kralj zaljubljen u Ciganku, ali je pomalo nejasno voli li Ciganka kralja. Nigdje se doduše u tekstu ljubav Ciganke prema kralju eksplicitno ne navodi, ali se na dva mjesta nazire očaranost kraljem. Prvi put je to vidljivo u epizodi nakon otmice kada kralj skine sa sebe krabulju, otkrije se Ciganki, a njezine: ‘’Djevojačke oči kao dragulji zablistaše, odaju zamamnim žarom osvijetliše’’. Drugi je put određena doza privrženosti kralju vidljiva u epizodi kada Ciganka priča sa zidovima i moli da ju se pusti: ‘’Otvori mi izlaz, mili moj’’. S druge strane, iz svih se ilustracija iščitava privrženost Ciganke kralju, zadovoljstvo što ju je odabrao, pristajanje na njihov budući suživot pa čak i zaljubljenost. Tekst nam tako govori da je zaljubljeni kralj oteo Ciganku koju je naumio privoliti bogatstvima i životom na dvoru, a ilustracije da se zaljubljena Ciganka koja je svojevoljno otišla s kraljem u dvor tamo ipak predomislila shvativši da ne može živjeti život drukčiji od života Cigana.

Jezik slikovnice stilski je obilježen inverzijama: ‘’Srce mu osvoji’’; ‘’Kralj joj odmah, pripremljenim draguljima kosu ukrasi’’, čestom uporabom aorista: ‘’Djevojačke oči kao dragulji zablistaše, odaju zamamnim žarom osvijetliše. (...) Dovede zlatare i sve oko Cigančice zlatom optočiše’’; ‘’Kad Cigančica pred vrata stiže, kraljevska se ruka sama podiže i vrata joj širom otvori’’ te mjestimičnim rimovanjima: ‘’Pod čergu se očevu želim skloniti, hladnjikavog zlata, srebra i dragulja se osloboditi, uz cigansku se vatru ogrijati’’. Navedenim stilskim postupcima postiže se specifičan epski ton pripovijedanja koji intenzivira afektivan uživljaj u bajkoviti svijet slikovnice.

Zaključno valja reći da je grafički dio slikovnice obrađen sasvim solidno, dok ilustracije i tekst pate od naizgled sitnih, ali poprilično ozbiljnih nedostataka, nesuvislosti i, najvažnije, proturječnosti koje čitatelja dovode u ozbiljne probleme ispravnog tumačenja sadržaja slikovnice. Najveća vrijednost Kraljeve zlatne krletke tako biva njezina poruka i ideja koja se posreduje čitatelju – težnja za slobodom imanentna je svakom (ljudskom) biću, a koje je lišeno slobode biva osuđeno na neumitnu propast.