Joan Margarit

Rođen je 1938. u mjestu Sanaüja (La Sagarra). Studirao je arhitekturu i radio kao arhitekt (surađivao je i u dogradnji crkve Sagrada familia). Kao pjesnik započeo je objavljivati na kastiljanskom (prve četiri zbirke), a od 1981. isključivo na katalonskom stvara impresivan poetski opus, apostrofiran najznačajnijim nagradama. Predavao je na barcelonskom Arhitektonskom fakultetu, bavi se prevođenjem, a njegove su knjige pjesama izašle na nekoliko europskih jezika.

ASTAPOVO

Izjutra, dok se jedva čuju
satovi u tami,
zamišljam ga kako bježi s osamdeset godina
u nekom ruskom vlaku prema jugu,
jugu iz nigdine u koju žele ići starci.
Tolstoj se bojao te zime,
jer ga je slijedila već mnoge godine
do smrtnog željezničkog kreveta,
do noći u kojoj će telegraf otkucati
najkraću i najgorču od njegovih priča.
Htio je brže od hladnoće pojuriti
a njegov je vlak ostao trajno pokriven
pahuljama snijega što su pale noću
na maloj postaji Astapovo.
Ja sam započeo s bijegom mnogo prije
jer sam od njega naučio
da u posljednju stanicu treba ući
velikom brzinom. Stoga smrt
više nema vremena dati nam znak
mašući fenjerom s tračnica
i, odjednom, mijenja skretnice.

RUMENO DOBA
(Edat roja)

          Za Alexa Susannu

Dugo treba da doznamo kako je kasno
za veliku ljubav. Da nikad nisi doživio
zlatno doba. Ronsardove ruže
nikad neće mirisati tvojim nosnicama
i jesen im više u ničijim očima
neće otkidati trome latice.
Zaboravom si prekrio sva ogledala,
kako rade u kućama preminulih.
Neće se vratiti žene s kojima si
za kratak trenutak nježnosti
zavaravao godine samoće.
Jer život u jesen žari,
u satima tjeskobe nećeš moći
cijeniti niti ženu koju si izgubio.

POČETCI I ZAVRŠECI
(Principis i finals)

Nekoć sam bila djevojka s budućnošću.
Mogla sam čitati Horacija i Virgilija na latinskome,
napamet navoditi čitavog Keatsa.
Ali ulazeći u pećine odraslih
uloviše me i počeh rađati
djecu jednom glupom i umišljenom čovjeku.
Sad punim lonac kad god mogu
i plačem sjetim li se Keatsova stiha.
Mlada ne zna kako nijedno mjesto nije
ono u kojem se može stalno ostati.
Ipak se začudi kad nikad ne dospije
do nekoga gdje može naći odmora.
Ne znade, mlada, da početci
nemaju ništa sa završetcima.

Marta Pessarodona

Rođena je u Terassi 1941. godine. Studirala je romansku filologiju i engleski jezik. Radila je kao lektorica španjolskoga na Sveučilištu u Nottinghamu. Objavljivala je eseje, putopise i priče, pisala je i za kazalište, a zbirkom Poemes (1969.-2007.) antologizirala je ranije faze svojega pjesničkog rada. Feministički orijentirana, prevodila je djela Virginije Woolf, Simone de Beauvoir i Susan Sontag.

STANJE PJESNIŠTVA
(L’estat de la poesia)

Plemenitim umijećem uvijek su ga zvali,
danas navrnuto na tikove
stanovite filozofije.

Čeznem za Lowellima i Borgesima i Cernudama
i Ribama i Carnerima s mojih obala,
koliko god su kasno ušli u moj svijet.

Osjećaji? Bez mijena:
Eros i Thanatos još uvjetuju
spletove ulomaka, riječi.

Koraci, tragovi...

Jesu li to godine? Jesu li moje
godine, pomalo nenaviknute
na istančanu liriku?

Vremena teško shvatljiva...
Današnji Cezar
ne zna ni gdje su njegovi koloni,
ni pokrajine široka mu zemljopisa.

Sve je kao da nije,
i neka slabost se širi
baš poput boljke.

S POZIVOM SARAH BERNHARDT
(Ambvocació de Sarah Bernhardt)

Održala si dobrih predstava,
izmamila ludi pljesak
i toliko je očiju suzilo
žudeći za tobom.

Ali često bi zaboravljala
da nisi u velikom kazalištu,
nego tek na svakidašnjoj sceni
(življenja dan za danom).

A katkad ne bi ni primijetila
da nema publike,
da nije noć premijere
i da su lože i parter prazni.

Imala si zanos dive,
ali su te umarali pokusi
i plašile su te uloge
gdje si se trebala sasvim izložiti.

Jao! toliko si zaboravljala
da drugi imaju sporedne uloge
te da, također, u nekom činu mogu
i znaju tumačiti dijelove drame.

KAD SASVIM IZNENADA
(Quantot de sobte)

»Moji mladi dani, kad bijah zelen u sudu, vruć u krvi...«
Shakespeare: Antonije i Kleopatra
Svakako, moja kob već je popuštala
i moji cvjetni dani opadahu.

Jesu li propala moja djela?
Je li sve bila neka opsjena?

Onaj je bog napustio Antonija, bez dvojbe,
i usputno mitski mentalnu Kleopatru.

Iz hotela Metropol promatrao sam more
kao što ga je gledao Morgan i prijatelj činovnik.

Tamo, natapanje, kao Bsu povjerenstvo za perad.
Je li uvijek takav svaki dan velikih pjesnika?

Razmatrao sam mirovinu da budem odsutan,
nepostojeće tragove vječnog stranca,

i, sasvim iznutra, gdje završava svaki put,
plakao sam i, posebno, sjećao se.

Iz Grčkoga kluba razgovarao je sa mnom
na mom jeziku, mojim dijalektom.

Drugi, barbari, razgovarahu međusobno aramejski,
dok sam se ja opraštao od knjiške Aleksandrije.

Moja krv nije bila nipošto hladna,
ni spomen na odsutnosti manje oštar.

Poslušan, hrabro, već pripremljeni zbogom
kazujem danas Aleksandriji koju gubim.

Ne slušam plač plašljivih,
jer oni mi nisu dali nijedan grad.
Danas, u punom bijegu, odmjeravamAleksandriju koju pouzdano držim.

Narcis Comadira

Rođen je u Gironi 1942. godine. Studirao je filologiju i povijest umjetnosti. Izlaže i kao slikar, a također surađuje s arhitektima na opremi prostora. Početkom sedamdesetih godina bio je lektor na Sveučilištu u Londonu, a 1985. i 1990. objavio je dvije opsežne antologije talijanskoga pjesništva. Uz nekoliko kazališnih tekstova i jednu proznu knjigu, s petnaestak zbirki zauzeo je istaknuto mjesto na nacionalnom Parnasu i dobio najvažnije nagrade.

CRTE SJENE
(Linies d’ombra)

Puževi ostavljahu slinav trag
po stazi šetališta kad bijasmo djeca.
Ah, ali kiša je prošla a groznica
natapa uspomene kužnog znoja.

Koliko već puta crta sjene,
po klicama mladosti,
svaki dan sve je kraća?
Je li već zadnja, ona što sabije
zauvijek krv u udubine srca?

Vjetre, oh, vjetra! Da barem možeš svladati
stoljeća zamora, strahova, neizvjesnosti!
Da nam ostaviš barem palubu
kao šumu posječenu, između poderanih
jedara – zastave sutona –
ušli bismo u smrt kao u svečanost.

MUČENIŠTVO SVETOG NARCISA
(Martiri de sant Narcis)

Krevet s krizantemama od vate,
s bodljikavim listovima sasušenih platana
gdje ti se život polako prazni
poput blatnjave vode
pune crnih šarana punjenih iznutra.

Maleni gradić
u kojemu mladići iz dobrih kuća,
stisnutih zadnjica pod sivim odijelom,
šetahu na suncu pod lipama.
Sve do ranih šezdesetih godina
to bje svijet zastao u baroku
(anđelčići, girlande) iz tvoje kapele.

Sada, u punoj potrošačkoj jeseni
(tvoj će martirij biti u proljeće)
kad tijela i narcisi cvjetaju,
idu do Svetog Feliksa, smještena iznad,
opterećeni proteklim godinama i poslušnošću.

Maleni gradić
s bračnim sobama,
gdje krv je mučeništva sperma i novac,
a nepomućena dosada je poput mača.
Katedrala, taj golemi kamen
odozgo snažno pritišće!
Dok tvoje stado buči na sajmu,
pusti da u našem ugovornom braku
tvoje muhe tu puste jajašca.

U VLAKU, ZA LISTOPADNOG POPODNEVA
(En tren, unmigdioa d’octubre)

Sad sunce nemilosrdno peče
već sasušeno lišće kupine.
Zaboravljene bobice se stišću, zaludne.
Na svakoj postaji, nehajni i nespretni,
silaze dječaci s knjigama pod rukom:
već prije mraka njihova krv zrije
slatka i spora tekućina ni za što.

Pere Gimferer

Rođen je 1943. u Barceloni. Studirao je književnost, filozofiju i pravo. Prve je zbirke tiskao na kastiljanskom (dobivši Nacionalnu nagradu za svoju prvu knjigu), na kojemu i potom povremeno piše poeziju. Uostalom, izabran je u španjolsku Kraljevsku akademiju. Od 1970. godine, međutim, pretežno objavljuje na katalonskom, gdje je, uz desetak pjesničkih knjiga, posebno zapažen kao esejist i kritičar. Autor je kapitalnih studija o J. V. Foixu, Miróu, Octaviu Pazu, Giorgiu de Chiricu i, posebno, monografije AntoniTápies i katalonski duh.

RIJEČI ZA JEDAN LAPIDARIJ
(Paraulesper a un lapidari)

Jer Joan Miró nalazi jedan kamen.
Jer je Joan Miró
uzeo jedan kamen. Gledate vodu sunca
i okus bilja,
taj zeleni okus bilja,
te slojeve zelenog kamena:
Riječ, svu načinjenu od kamenih slojeva.
Jer Joan Miró dodiruje kamenje:
tu je jedan kamen tako sam kao vodena nit u zaklonu kuća.
Jer Joan Miró promatra kamenje:
svjetlo Baalova hrama, svjetlo mora iz Ura i od Astarte,
svjetlo baklje iz Eleuzine, svjetlo debla maslinova.
Jer Joan Miró sluša kamenje:
zvona zemljane boje poput ahata,
nježne klepke poput jutra,
brončana klatna u sjenovitoj rupi travara,
zlatna zvona u nekoj žutoj Sali
i lepet krila pataka u srcu kasne noći.
Svi glasovi kamenoloma,
sva svjetla majdana,
šljunak u staklu, sa zvukom lovačkih rogova,
i ta crvena hrid u sutonu,
i misao na livadu s mračnim raspuklinama,
i zelena kukuljica botaničara,
i suknja mineraloginje,
i vidar što skuplja kamenje na vrhu bljeskovite šume,
i, po prolasku kola, započinje pljusak,
i nema mnogo kiše,
i nema baš mnogo kiše,
zbog vrline što je svaki kamen ima.
I sad je nebo zatvorilo svoj papirnati dvorac, što toliko plamsa,
i na dnu oblačnih ormara svijetli samo jedan kamen:
dan mraka i svjetlost koju prestaje skupljati Joan Miró.

PAD
(Caiguda)

Razuđene, kosti orlova padaju
na dno neba: perje, tako sporo u tišini
bistrinâ raspršenih sjekirom svjetla.
Izraziti iskustvo nestalog, prazna
balestra u jasnom jutru kljunova i uboda,
kovinski pticolov što se dohvaća vjetra,
sumporne močvare što miješaju nebo s njegovim naličjem,
riječ sa sjenom što je čini riječ u vodi:
samo neki pad starog zlata, pera, kosti
velikih grabljivica u požarnoj svjetlosti.
U samo jednoj crti, dan
postade riječ: četa drvosječa Vremena.

BERBA
(Collita)

U treperenju zraka, kapela
vjetra, u naličju dnevne bistrine:
kalež svjetlosnog šiljka,
vršak pognute noći,
ispražnjeno breme bure uperene stablima,
naušnica raščihanog neba: topole,
topole u grožđu jematvine noći,
doba žita i mošta, doba skakavaca!
Uz nebo se njiše, na crti
rumenog obzorja, suncem poharana,
trupina noći u plamenu.
Na vrhu zraka zrak će živjeti
u krugu kupole vjetra.

Francesc Parcerisas

Rođen je u mjestu Begues 1944. godine. Studirao je romansku filologiju i radio kao profesor i prevodilac, nastavnik na školi prevođenja (englesko-katalonski) na Sveučilištu u Barceloni. Urednik je edicije modernih klasika, surađuje s likovnim umjetnicima i piše kritike. Najvažniji su mu prijevodi Pounda i Heaneya. Godine 1991. načinio je osobnu antologiju Trijumf sadašnjosti, a potom nanizao nekoliko novih zbirki poezije.

OPROŠTAJ
(Comiat)

Na peronu oproštaj ima težinu
nečega što znamo da je sasvim neizbježno
‒ žestoki sud što će potopiti
rijetke obmane kojima zavaravamo život.
Moj duh je ova veličanstvena stanica,
zapuštena i siva, sa starim kovčezima i zavežljajima
u neredu okupljenima pod vjetrom što ih bičuje.
Najgore je prošlo, ali oproštaj
čini nas praznima i opustjelima od doživljenoga,
a gradski metež sili nas
da se prepustimo tužnom slučaju prizora.
Samo kad nas graja odvuče
pa zaboravimo obraćati se tolikim
i takvim skritim obmanama, primijetimo
glazbu iz stana iznad i djevojku što se smije,
čak i pijetla što pjeva, zaigran i opušten
na blistavom suncu podneva.

SVE PROŠLO VRIJEME
(Tot el tempspassat)

Sve prošlo vrijeme, i noći i dani,
svega prošlog vremena, s jučerašnjim prijateljima,
ljetnim plesovima
pod topolama
što glazbu čine tako ljupkom,
s barakama
od dasaka uzetih s vlakova
s bjegovima po poljima
ako kiši
i s prepirkama gdje uvijek gubih...
bijahu opravdanom obranom življenja.

Sve prošlo vrijeme, i noći i dani
svega prošlog vremena raskošna su oplata
što me obvija, želim li se sjetiti
svoje zemlje,
imenâ ljudi,
bogova koje držah i poštovah.

Jer sada već godinama
kad je sve vrijeme prošlo,
stare su noći i dani, pa i obmane
življenja, svega prošlog vremena.

IMPERATOR HADRIJAN RAZMIŠLJA O ZLATNOM DOBU (L’emperadorAdriàmeditasobre l’edat d’or) – prema M. Yourcenar

Tkalci smo što krpamo tkanine starog poretka.
Ništa više od toga, i običajima oponašamo
umijeća i knjige davnih majstora.
Ali znademo: nitko danas nije usporediv
s Praksitelom, Aristotelom ili Arhimedom.
Na agori se okupljaju, okrutni i odrpani,
vojnici što ih plaćamo da glume kako se bore
protiv neznana neprijatelja, a koji im je istovjetan.
Ono što su nas naučili gubi se, a pamćenje nas opterećuje.
Utješimo se: oni koji nas trebaju uništiti
potaknuti lažnim prorocima, misleći na nas
govorit će o prošlom zlatnom dobu.

Josep Piera

Rođen je 1947. u mjestu Beniopa (La Safor), u okružju Valencija. Radio je kao nastavnik, neko vrijeme i kao lektor katalonskoga u Napulju (što je rezultiralo i njegovim izletom u prozu, putopisno-dnevničkog karaktera: Prekrasna barokna lešina). Prevodio je s talijanskoga (Sandro Penna) i arapskoga (srednjovjekovne autore iz Valencije), a za više zbirki primio je značajna priznanja.

S OBALE NA OBALU
(De riba a riba)

Albertu Camusu

Tipasa bje groblje ruševina
uz more s kamenim monolitom
izjedenim solju, gdje piše:
Tu shvaćam ono što se slavom naziva:
pravo da se neizmjerno voli.

Pred tolikim plavetnilom osjećah čisti zrak,
slankastu svjetlost, valove kako se
pretaču u riječi, žudeći tvoje tijelo

da dodirnu, potpuno i daleko. Na drugoj obali
čekala si me sa suncem i sa solju,
s prijestupom i uživanjem na koži.
Tipasa bje Dénia kad smo se ti i ja
s dvadeset godina tu zajedno kotrljali.

U Déniji, kao što sad osjećam u Tipasi,
naučio sam da čim užitak nestane
patnja se odmah javi.
Svjetlo u očima. Slani miris s obale.
Svježe ribe na žaru. Ugodno u sjeni.
Uz zelene dimove, gutljaj čaja, osjetih
pronađenu Déniu bez morskih ježeva.
Tipasa: sarkofazi s plavim ljiljanima.

PJESNIŠTVO
(La poesia)

To nisu nebeski glasovi, što iz daleka
iznutra nam govore. To su cijenjeni glasovi.
Glasovi prisni, glasovi daleki, glasovi što kazuju
o putu za koji nitko ne zna kamo vodi.

Ima glasova što su luči na nekoj mračnoj stazi;
a neki su šumovi daljina.
Ima glasova što čine da pripadamo riječima.
Tihi glasovi, odsutni glasovi, šutljivi glasovi.

Pjesništvo su glasovi preobučeni u zvukove
što kazuju otkuda smo, gdje idemo i tko smo.

MORE
(La mar)

More, more, more!
Iz daleka unutra mi stiže
slankasti šum plavetnila,
lagani valovi
neke svjetlosti što bljeska,
neka glazba
vlažna od radosti.
Na terasi gdje sam
neki nevidljivi glas
pjevuši
neku tužnu melodiju
prispjelu iz daleka:
motreći more sanjah...
Sad ne znam
idem li,
vraćam li se
ili dolazim.
Samo osjećam
želju za letom i
postojanjem:
Vjetar se diže!...
Treba pokušati živjeti!

Jaume Pont

Rođen je u Lleidi 1947. godine, gdje se i školovao i gdje je stekao katedru Španjolske književnosti na mjesnom sveučilištu. Kao antologičar djelovao je u valorizaciji aktualnih prinosa obaju jezika, a kao pjesnik pisao je isključivo na katalonskom, zaokružujući dio opusa u knjizi Razlog slučaja (1974.-1989.).

ANTONIO RANIERI PRED LEOPARDIJEVIM GROBOM
(Antonio Ranieri ante el tumulomortuorio de Giacomo Leopardi)

Iz dna duše
dopirahu mu samo riječi mrtvih
i zloća zvona ublažena
maglom vremena
Bio je gost malih mjesta
i lirski vladar budućih zemalja
Škrta povijest
konačno mu je počasti odala
Vičite sada vi
rastuženi zidovi grada Napulja
nijeme lađe usidrene
pod ocvalim svjetlom Torre del Greco
Vičite i pjevajte slavu toga plemenitog
gospodina za kojim će žaliti
sva buduća pjesnička siročad
Znajte da ne imah boljeg prijatelja
da njegova slika hlapi na otajnom
dnu ogledala
Tako moćni bijahu njegova samoća
i umijeće kojim ukrasi svoj rubac
i dvostruki sklad
te boli uz koju se zauvijek vezala
zla kob pamćenja
u nepouzdanom tijelu
poganska misao o postojanju
a pod perom međutim
nedohvatna tajna njegova kraljevstva

KAD SJENA...
(Quan l’ombra..)

Kad sjena
odsječe odlučno posljednji nokat dana
a ptica, u mraku, napusti svod,
kad mjesec,
svjedok iz razdoblja ruševina, poljubi
rumeni sunčev kamen, šutljivim krokom,
časnik gorke i blistave heraldike
što poznaje samo davni sjaj,
stiže pjesma.
Čin borbe produžuje nam povijest.
Nepotreban napor. Uništenje zrcala u sjeni.
Pod mjesecom odsijeva optužujuće
svjetlucanje:
rukavice na ruke, brašno na lice.

VICOLO FAVORITA

                                           Josepu Pieri

Ima jedno dvorište s narančama
gdje se spušta tišina bogova
i more na dnu
začarano onom purpurnom kovinom
koja jedina poznaje
davno pleme snova

Bljedunjavi mjeseci se nižu
po gorkim brežuljcima uspomena
Južni vjetar
pipajući izazivlje tamu

Iz dubine staze se bliži
lavež nekog ranjenog psa
i udar lađe nasukane
u smućenim poljupcima ljubavnika

Pere Rovira

Rođen je 1947. u mjestu Villa-seca de Solcina. Profesor je španjolske književnosti, koju predaje na Sveučilištu u Lleidi. Kao kritičar i prevoditelj bavi se suvremenim autorima, a pjesnički mu opus obuhvaća desetak svezaka.

DAR PRIJATELJSTVA
(El do de l’amistat)

Ta popodneva blistavih očiju,
žutih i sporih poput viskija dobrih godina,
ne vraća li ti se nježni i grješni okus
doba kad je nama vladala neposrednost?
Nismo izgubili nešto veliko:
samo smo zaboravili da je bilo vrlo lako,
da je život nasmiješeno kretanje
poput zaljubljene djevojke
i dar prijateljstva,
što je već porok i zahtijeva
svoju nevinost da ga se održi.
Nismo izgubili: imalo je cijenu. Sad igramo
kartama što su nam obilježile godine,
ali neki popodnevni trenutak,
sukoba sutonskih rumenila
i neka pjesma o moru,
mogu nas vratiti natrag: kad smo plemenito
voljeli nekog što će nam zauvijek biti,
počinjali razumijevati pogled
što nas danas, s više plemenitosti, kriju

Pusti me razbiti pehar riječi
za ovaj tako naš i tako davni čin:
Zdravo, prijatelju, nazdravimo za jednu suzu
koja, krijući se, još uvijek nas navodi kazati da.

LISTOPAD
(Octubre)

Sad nešto više ćutim nježnost
početne hladnoće: neki se biser
stvara u arterijama
vremena. I onaj okus
zaboravljenih godina,
kad je listopad bio vlažno trsje
u zoru i ponosni pjev
sunčane jarebice.
Samo tren, sve bježi
prema dalekim glasovima oca
i dječaka kakav bijah.
Trenutak
razgovora s mrtvima
(hoćeš li da ti ispržim još kruha?,
umoran sam),
trenutak za najzačudnije sate
obiteljskih riječi.
Jesen
sve je kraća svake godine,
a trenutak se širi.

PROFESOR
(El professor)

Još vidi iskre ljepote
u zelenom pogledu neke djevojke
ili u naglom pokretu
dječaka koji traži u pjesmama
odgovor tijela.
Zna da će se izgubiti,
da će se raspršiti žudnja za riječju,
velikodušni san o nekoj drugoj ljubavi,
u močvari otrcane službe.
Zaboravit će na pjesništvo,
što im poklanja vrijeme, srca, radost,
plemenitost i patnju.
Za malo godina,
posao iz njegove mladosti
postat će uspomena i osjećaj,
bračni slom, noć što ih spaljuje.

On će nastaviti s nastavom, a slijedeći
zabranjene iskre.

Enric Casasses

Rođen je u Barceloni 1951. Njegovo pjesništvo dolazi iz alternativnih krugova, pretežno kroz javna čitanja vrlo duhovitih i virtuozno oblikovanih stihova, zbog kojih je dobio i značajne nagrade i priznanja. Kao prevodilac bavio se Blakeom, Nervalom i Conanom Doyleom.

PJESMA
(Cançó)

Svi razlozi vode u Rim
svi razlogodavci tamo žive:
pokazat ću ti.
Ne.
Ljudski i razumni razlog
ima privatni ulaz u grad,
spava na valencijskom mjesecu
ima samo kožu i kost,
volju.
Prevelik je za svoja vrata.

Ne.
U svakom uredu i studiju
Pentagona Vatikana Kremlja
uvijek iza nekog spisa postoji drugi spis
potvrđen i s pečatom filozofije prakse
s razlozima što neopozivo uništavaju
Pentagone Vatikane i Kremlje.

I U JEDNADŽBAMA DRUGOGA STUPNJA
(I enequacions de segongrau)

Doći će stijene govoriti ti
o infinitezimalnim računima,
doći će na magarcima, u kočijama,
u diferencijalnim jednadžbama
pa ćeš morati ustati
sa stolice, morati stisnuti
oči da se bolje vidiš,
morati šutjeti i slušati:
promatrati.
Ali nećeš šutjeti. Bit će to
veliko iznenađenje za njih,
za stijene što govore
iz nutrine ovih gena
što ih imamo ovdje vani, autonomne,
svoje, granitne, stijene
prahom postale.

BILJEŠKA O IZDANJU
(Nota a l’edició)

Sve što si imao dosad u peru i u knjižici
pokušaji su, skice
što ih potom u čisto prepisujem
kad uzmem komad drva
i stanem ga rezati.
Skice bez umjetničke vrijednosti
i psihofizičkog interesa,
samo su stepenice što ih improviziram
da bih stigao do toga što već jest,
što nisam izmislio,
pokretne stepenice

...i ono odmorište...

Gaspar Jaen i Urban

Rođen je u mjestu Elx 1952. godine. Po struci je arhitekt, profesor arhitektonskog crteža na Politehnici i Alicanteu, objavio je također brojne studije sa stručnog područja. Nizom pjesničkih zbirki stekao je regionalne i nacionalne nagrade.

ANDREA PALLADIO, GRAĐANIN VICENZE
(Andrea Palladio, ciutada de Vicenza)

Noću Andrea di Pietrodella Gondola, Palladio,
arhitekt stari, sjeda na mramorne stepenice
Gospodskog trga u gradu Vicenzi.
Palladio motri u mraku Baziliku, najbolje
svoje djelo. Palladio sjedeći razmišlja.

To bi mogla biti posljednja noć u Vicenzi,
posljednje srebro mladosti što se žustro kreće trgom;
posljednje zelenilo brežuljaka, tako bliskih u sutonu.
Brežuljaka na kojima sagradi najljepše vile.
U devetnaestom stoljeću oponašat će ih u Engleskoj
s velikim poštovanjem. I Francuzi će ih pohoditi.
Ja, koji sam mislio o gradu, svakoj točki, svakoj riječi.
Ja, koji sam nacrtao ulice, palače i kipove,
fontane usred trga. Ja, koji stvorih grad, osjećam
da Vicenza nije nikad postojala. Pročelja kuća,
uglovi, lukovi, Loža kapetana, Bazilika...
Sve je izmišljeno. Konji što nastavaju prizor.
Sjene na špiljskom zidu. Kao što će to biti kazalište
što mi ga je upravo naručila Acadèmia Olimpica.
Igra bjegova za djecu. Perspektive. Obmane...

ZORA
(L’alba)

Noć kao znak ima opeklinu na grudima.
Trgovi su vatreni, nebo kolovoza od dima.
Vatromet koristi mužar da se umnoži.
Noć je ispresijecana s tisuću boja, iskrama.

Stotine palmi cvjeta. Otvorena vatra. Vatra mužara.
Mladići iz grada idu u La Corredora
‒ košulje razdrljene, nogavice hlača
dobro stegnute – vući kolica.

Čitav Elx plamti u poganskom ritualu.
Igra vatrom, stari bikovi. Rijeka arene gori.
Rakete sijevaju. Kutija gromova otvorena.

Strah u mjestu, miris baruta, rana salitre.
Ugljen, trstike, maske, papiri, spaljeni kartoni.
A kad izbije zora koža ulice uzavre.

USPOMENA
(Remembrança)

Koji je to čežnjivi spomen
sred noći i kiše,
kroz nježnu komornu glazbu,
na neko tijelo draže od drugih,
na čiju prisutnost, na čije ljubljeno srce,
na čije oči s čitavim svijetom u njima?

Sad znadeš da je samo za te trenutke
u njezinom društvu
vrijedilo živjeti,
za tu radost što je,
između nesanica i dvojbi,
ispunjala samotno ti vrijeme,
za te ljetne noći žudnje i odsutnosti,
sjajne i blistave.

Marc Granell

Rođen je u Valenciji 1953. godine. Studirao je književnost i filozofiju, bavi se izdavaštvom, uređujući časopise i pjesničke kolekcije. Posebno značajan je kao pjesnik i kulturni djelatnik u zavičajnom krugu i središnja je osobnost valencijske katalonske skupine.

NOĆNA SLUŽBA
(Ofici de nit)

Od tolika hodanja ulicama
zabole te noge
i grad ti izgleda svijet bez mora.
Tvoje se oči, noću, ispunjaju
anonimnim tišinama
tuđih očiju,
vlažnošću tvojih usana
opustjelih.
Nikad nisi znao upoznati svoje tijelo.
Iznenada neki čovjek
zaustavlja auto pokraj tebe
pa tu možeš odložiti
sav izmet što si ga skupio
u plastičnim vrećicama
da bi ga izjutra prodao
kad, kao i uvijek,
kiši.

WESTERN

Započinje kao obično.
Mrke planine podrhtavaju
pod nebom od bijelih mrlja
a jedna dugačka spora karavana
presijeca, po sredini, dolinu.

Dolaze, iznova, a tjeskoba
udaljenih šuma zamračuje
ovo tijelo što poput ptice samotne
postaje glina ili oluja. Loj.

Crvenokošci i ini jašu
budućnosti suprotnih uspomena.
I tišina.

Kraj.

PITANJE
(Lapregunta)

Život je neizmjerno pitanje
što neumorno traži odgovor
u svakom kamenu ili koži, u svakom stablu,
u svakom istrulom tijelu, u svakom valu.
Svaka njuška, svaki nokat, svaka plaža,
svaka uvreda, svaki udah, svako pero,
svaka prolivena krv, svaka ideja,
svaka bol, svaka peteljka, svaka pećina,
svaka žila, svaka kretnja, svaka tišina,
svaki upereni nož, svaka tjeskoba,
svaki vulkan, svaka usna, svaka šuma,
svaki novorođeni, svaki zagrljaj, svaka hrid,
svaki otpali list, svaka žudnja,
svako more, svaki poljubac, svaki poraz
nisu nego komadi neizmjerne
i duboke dvojbe što, tvrdoglavo, ispituje.

Miquel de Palol

Rođen je u Barceloni 1953. godine. Profesionalno je također arhitekt, ali podjednako značajan pripovjedač i pjesnik na katalonskome, dobitnik priznanja i za prozu i za poeziju.

LOŠE JE MIJENJATI
(Fa de malcanviar)

Krava je živjela vezana uz jasle
čitav život; sav njezin svijet
pogled je na korito,
bespolna rađanja, neznane suputnice,
čovjek koji ih strojno muze
dvaput dnevno, nizanje izmeta
i budućnost najmračnije smrti.

Poput krave, kokoši, papagaji
iz kaveza, laboratorijski miševi
i dosta: to nije sav popis ugnjetenih životinja.
Izvanjski svemir i zrak što je okružuje,
tko zna, za kravlju misao
predstavljaju ponor
ili malenu nabranost, a samo za više oči
tvore varljivu stravu zatvora
ili nebesku slavu.
Tek malo podalje, mali goropadnik
pada u paniku zbog svega što se nikad neće zbiti
‒ obmana nekog jednostavnog zakona
što objašnjava duboki tijek zbilje –

Modre kravlje oči uživaju
mračnu odanost muha.

PLAN
(Projecte)

Kad budem vrlo star
i reuma me bude stiskala
a tromost probadala s drhtanjem
obuzimala mi žile i kosti
kad otpadnu mi zubi i spuste se očne kesice
te neću čuti ljudsku riku
zapalit ću pokrivač i pokretnu stolicu
kroz prozor će odletjeti masti i sirupi
bez papuča ću pobjeći nasmiješen na kišu
i moje će oči ugledati položaj
na zasniježenom vrhu mora i planine

PORTIK POGLEDA
(Ex Porxo de les Mirades)

U drugim vremenima, vremenima boljim, sad kažem,
a već onda to predosjećah, cijelo sam ljeto
svu snagu ulagao da danonoćno istražujem
teatar ovoga portika i čitavu kuću
koja mi je, mračna i samotna, danas ravnodušna.

Da vrijeme sve ništi, uvijek se reklo;
hoće li ugasiti i želju za drugim pothvatom
što sad obuzimlje moje prizore?
U lošim trenutcima tako sam htio, i tako će biti;
ali sad, osjetivši zloću zagubljenih osjećaja,
zahtijevam strast i prkos što me održavaju živim.

Antoni Tápies-Barba

Rođen je 1956. u Barceloni. Studirao je medicinu, ali posebno je zainteresiran za filozofiju i istočne religije. Blizak avangardističkim pokretima (utjecaj Joana Brosse), svoje je poetske zbirke ispisivao poput konceptualnih programa. Prevodio je Novalisa.

DOBITAK RIJEČI
(El guanydel mot)

Što dobije smrt od tolike kartušine?
Biljni, otvoreni duh raspršen
ozračjem.
Most s jedne na drugu stranu obale
‒ u podnožju magičnih
krugova, prisutnih na objema polutkama –
Slijede me hodajući,
trčeći pred psima.
Ne škripi li drvo na krovovima?
Usprkos tomu vatra postaje pepeo,
postaje prostor, postaje riječ.
Riječ krvava od čovjeka, ne riječ
sveta po mački – od mene sama
što brazdam prostor i vrijeme,
jer nema vremena
bez prostora –
Spuštajući sunce, sušim se uspravan,
a crvenih očiju, namučih se brojati
noćne putanje – potpune noći,
jer postoje dvije noći –
Sušim se uspravan spuštajući sunce,
a mjesec mi kupa polove.
Kupa me crnim dlakama,
mjesec.
Što dobije smrt od svih pasa?
Pasa što pišu repom – jer
književnost pas drži u repu –
Repu zvijezda što me osljepljuju,
osljepljuju me zvijezde
i vidim riječi ispisane u misli.
I vidim riječi što ih pišem,
što ih crtam ovdje po papiru.

SVE NIJE KAKO VJERUJEŠ DA JE
(No totèscom tu creusqueés)

Sve nije kako vjeruješ da je.
Vidim čitav raspon
‒ ne uključujem dolinu s moje strane.
Načinim korak
i ponovo se javi perspektiva.
Voda postade ja; ja postadoh ti;
a ti si onaj što mi sad govori.

BIO JE TJEDAN
(He estatunasetmana)

Bio je tjedan
a da nisam napisao nijednu pjesmu.
Potisnuo sam želje
do iscrpljenja.
Zatvorio sam oči i kazao:
‒ Ne želim vidjeti više ništa od ovog svijeta.

Pišem jednu pjesmu svaki dan.
Zadovoljavam sve želje.
Otvaram oči i govorim:
‒ Želim sve vidjeti.

Spojivši dvije strofe
dobijam vrlo čudno stanje:
vatra i voda mi ne stvaraju
doživljaje međusobno razdvojive.

Alex Susanna

Rođen je u Barceloni 1957. godine. Studirao je književnost i filologiju. Neko vrijeme predavao je na Sveučilištu u Tarragoni i vodio Institut Ramon Llull. Vrlo rano se afirmirao kao pjesnik i prevodilac (Eliota, Valéryja, Keatsa, Audena), objavivši niz važnih zbirki. Njegove su knjige prevedene na mnoge europske jezike, uključujući i hrvatski, gdje je predstavljen 1988. u prepjevu Jadranke Vrsalović (Posljednje sunce).

KOMORNA GLAZBA
(Musica da camera)

Moj najdraži instrument,
najistančanije gudalo
najhitrije od svih,
ovo grafitno srce
kojim sam sve napisao
po rubovima i na naslovnicama
napol rasporenih knjiga...

To su sati napete tišine
kad se jedva čuje
kako škripe akordi i disakordi
neke lebdeće olovke
što se prilagođuje misli,
prati je, oblikuje
ili je samo sluti,

ali to mi omogućuje da se zaputim
u neku šumu sasvim neznanu;
u budućnost koja,
iz trenutka u trenutak,
postaje nenadoknadiva sadašnjost,
zbiljska nazočnost,
osluhnuti smisao.

ODISEJ
(Ulisses)

Kako li se čvrsto držimo
stvari što nam dadoše život,
premda ih je vrijeme pokvarilo,
oslabilo ili oštetilo!...
Kuća, polje, knjiga ili tijelo,
sve nam pomaže da plutamo ili se obnovimo
na kraju godina i brodoloma,
kad od tako rijetkih stvari
možemo još očekivati
pjenu života
vragolastu i razigranu
da nas vrati području igre:
za neznano koliko vremena,
ali dok igra traje
neću da me nitko od nje odvlači,
jer znam gdje me je strast razmrvila
i samo tu se mogu okrijepiti.

»NAVJEŠTENJE BERNATA MARTORELLA«
(»Anunciació de Bernat Martorell«)
– Muzej lijepih umjetnosti, Montreal

Ne samo stoga što slikar potječe
i dolazi iz istog kraja kao i ti,
pa ni to što ste se iznenada našli
u muzeju neke vrlo daleke zemlje,
a pritom ni razdoblje ni motivika
nisu to što te stvarno zaokupilo
i učinilo da si se odmah zadubio
u ovu između različitih gotičkih slika,
nego te je privukla njezina izvedba
‒ tako brižljiva, točna i prozračna,
da gotovo nadmašuje sve ostalo:
zemlju, vrijeme, motiv i vještinu,
a dirnuo te i začudan izgled Madone
što kao da ne vjeruje upravo naviještenom
a iskazanom joj s velikim veseljem...

U razočaranju žrtvenog jarca,
ali pogotovo u Marijinu izrazu
možda bismo se mogli zauvijek prepoznati?

Manel Rodríguez-Castelló

Rođen je u mjestu Alcoí 1958. godine. Bio je osnivač časopisa »Canví« (1980.-1983.) i promotor kulturalnih akcija u svome kraju. Od 1979. do danas objavio je desetak poetskih zbirki, za koje je primio razna priznanja.

PAPIRNATO CVIJEĆE
(Flors de paper)

Ukloni rukama krajolik
što prestade plamtjeti u tvojim očima
zamorenima od motrenja noći.
Ptica ne gubi vrijeme tražeći od vjetra
krila za putovanje.

Ne mičeš se da doznaš gdje ideš
ne želiš razviti beskorisne mape odsutnosti,
ne mucaš bez teme poput luđaka
što pipa zid rukama u gipsu
niti siliš na ponavljanje riječi
što odjekuju u travanjskim ljubavima i kišama.

Na vrleti mišljenja
danas može rasti jedino
papirnato cvijeće
bez mirisa.

KASNO
(Tard)

Postalo je kasno da se stekne nada
i također kasno da se izgubi
dar zahvalnosti ili stanovito povjerenje
u korake što su te doveli da se mučiš
amo i tamo po ovim stazama.

Život
prostire i rasprema stol svakoga dana,
tjera te da se voziš ulicama
protiv bure
te da okusiš jako vino
riječi.

Tako motriš kako vrijeme prolazi
kroz lažna vrata sati
i sabireš se na bijeloj stranici
odsutnosti.

OPROŠTAJ
(Comiat)

Ostavljamo za sobom beskrajan krajolik Angusa,
glazbu obzorja oblaka i voda,
umnožena zrcala gledanja.

To je konac zbivanja što ima vlastito ime,
putovanje u vremenu,
s onu stranu spoznaje i sjećanja.

Enric Soría

Rođen je u mjestu Oliva (blizu Valencije) 1958. godine. Diplomirao je povijest i radi kao prevoditelj (Kafka, De Quincey) te kao novinar. Pjesničkim opusom stekao je neosporan ugled.

RIM
(Roma)

Tražiš Rim u Rimu, o hodočasniče!
al’ u samom Rimu Rima naći nećeš.
(F. deQuevedo)

Često čeznem za onim popodnevima
kad smo išli po kavanama sa stolovima na terasama
na kojima nam se grad, tako lijep u sutonu, nudio.
Bili smo onda mladi i imali smo
onu vedru drskost što tome odgovara.
Tijela – lukavi oblici strasti –
umjetno cvijeće Valencije,
zlatna retorika sutona,
postajahu znakovi, građa metafora,
točna antologija
stilskih figura nekog dijaloga.
Znali smo da sudjelujemo u vječnom scenariju.

Tvoj glas je sad drugačiji, možda i moj,
mukao i zagasit, već je i nečist.
Stoički se zajedno okupljamo
nekih popodneva, rijetko,
da promatramo tko prolazi
terasama i šeta sutonima
kao da projiciramo neki stari
prašnjavi film radi kulture.
I ne kažemo da je takva ljubaznost anakrona
i da sve to više dobija patinu nego li oživljuje
i da starimo na neki polagani
iznenadan i uporan način, u stilu Queveda,
stilu što nam nekoć izgledaše stranim:
gorka metafora daleke okrutnosti.
»Oh, Rime! u tvojoj moći, u tvom sjaju
propade sve što bješe čvrsto, samo
prolazne, riječne vode tvoje traju.«
Potrajat ti ćeš, u sutonima i noćima,
bježni i vječni Rime. Al više nisi naš.

(Gandia, kolovoza 1984.)

DRUGOM PJESNIKU
(A unaltre poeta)

Nemaš srca ili ne znaš njime vladati,
i ono što imaš krije ti se,
potisnuto, u utrobi.

Stoga, upravo stoga,
ljepota kakvu imaju tvoji stihovi
nipošto nije od ovoga svijeta.

SAN NEKE SJENE
(Somni d’una ombra)

                          Die Stumme eine Sprachefand
                          (F. Schiller)

Ne volim te, pjesniče. Tvoji stihovi
ne vode moje snove,
nisu ruke što mi sobe osvjetljuju,
nemaju objavljenja ni uspomena,
ne tvore vrata tjeskobnih orgija
s vedrom blagošću pjene.

Nekoć, sjećaš se?, stihovi
bijahu kao neka tajna ili predosjećaj;
ljepota, sudbina, riječ, znak.
Drugi svijet, možda, ljepši i mudriji,
skriven u ovome, s otajnom glazbom,
što se tako otkrivao, bivao dostupan.
Nisi napisao pjesmu.
Bogovi koje si tražio smiju se iz daleka
krhkom i ispraznom ljudstvu
što ih moli i zazivlje.
Preostaje ti pramen usiljenih riječi.
Te riječi ne liječe niti miluju.

Lluís Roda

Rođen je u Valenciji 1963. godine. Studirao je filologiju i filozofiju. Objavio je više pjesničkih zbirki, jedan roman i esej »Preživjeti suvremenost«, za koje je učestalo nagrađivan.

BIO SAM TUMAČ TVOGA POGLEDA
(He estatexegeta de lateuamirada)

Bio sam tumač tvojega pogleda.
Lutajući istraživač tvoje udaljene duše.
Žedan i umirući, nije mi oprošteno,
Prvo sam bio pionir u tvom srcu
I posljednji
Iz neke bezvodne zemlje
Što nije natapana ni samim suzama,
Tebi samoj čudne,
Koju bi trebalo objasniti.
Šteta života i smrti.
Kao istina sama,
Kao jedina laž.

KUKURIKU, IDEM PROSLAVITI...
(Quiquiriquic, vaig celebrar...)

Kukuriku, idem proslaviti tvoju mladost divnu
Poput zračnog jutra: quodlibet.
I kao Don Kihot lutao sam bez tebe
A naišao na diva od slame
Udario me lopatom, križevi sudbine.
Poput golema vrta, Manča, koju mi Bog predodredi.
Da od toga udarca izađem pobjednikom.
Da ljubav preobražena u bol ne škodi,
Da jednom namiren, više ne žudim za tobom,
Da udaren sudbinom, koja podiže i spušta
I nikad ne miruje
A uvijek zbraja.

OD OVE LJUBAVI...
(D’a quest amor...)

Od ove ljubavi preostaje mi jedna opeklina
Da i drugi vide kako je malo tvoj plamen grijao.
Dodirnut ćemo strop bez oslonca.
Ne samo nećemo se vjenčati,
Čak bez obraza stat ćemo za stol. I bez križa.
Novcem se tako skupo plaća život.
Zauvijek sjedinjeni u našem boravištu.
Samo jedna novčanica bez ičega.
Bez aversa i reversa, duše zakrpljene
Pod kožom bez vrijednosti.

Carles Torner

Rođen je 1963. u Barceloni. Diplomirao je pedagogiju i teologiju. Uz intenzivan društveni rad (tajnik nacionalnog PEN kluba, predsjednik sekcije za jezična prava) bavi se esejistikom i kritikom. Uredio je zbornika priloga o ratu u Hrvatskoj i Bosni (Posmrtna Hitlerova pobjeda, 1995.). Njegove pjesničke zbirke također dijelom reflektiraju razne aspekte angažmana.

NAKON
(Després)

Živimo nakon.
Nepomična grla.
Ne guta. Ne govori također.
Neće gutati.

Kao hladnoća što prodire i od slike do slike
smješta se u srce i u pluća,
kao zaleđena mokraća, kao skrutnuta krv
po ulicama nutarnjih gradova,
kao oči zastakljene i rafalima raspršene,
kao vjetar tišine koja nije ni vjetar ni šutnja,
kao nakon.

Nakon: otvara se vječna i neposredna stanka.

Dajemo joj ime, svatko svoje, svi isto.
Ime nekog praga što ga treba ukloniti.
Sa svojim brazgotinama, ostaje otvoreno.
Prije, ljudskost.

FOTOGRAFIJA
(Fotografia)

Nikad nećemo ostarjeti.
Ostat će zauvijek netaknut tvoj osmijeh
blistav pod obzorjem bez oblaka.
Uokviruje te sjenica, vinograd i česvine,
i vrh Castellvía, u pozadini, kao kletva
zemlje željne neba što se od nje udaljuje.
Ah, kad bi zatim netko znao zaustaviti
sav napon smjelog i pretjeranog života,
kad bi neki božanski udar mora i vjetrova
uništio, poput plamena, krajolik!

Konačno blistava, nikad nećeš ostarjeti.
Ni ja također, s kamerom među prstima,
vječni čini hvatajuć u isječku bijelog neba
zastavu večeri, nutarnje ime slike.

OGLAS O KUĆI U KOJOJ NITKO NE ŽELI ŽIVJETI
(Anunci d’una casa on ningú no vol viure)

Toliko su je puta opljačkali
ljudi s toliko lica
da se ne može znati
tko je počinio zločin:
mogli smo biti i mi.
Sad samo još sunce pljačka neke riječi
bez rubova i pragova
i probija vrata bez brave.

U njoj žive žene
pune glasova što su zanijemili
i ne znaju kako da ih cijene:
peru podove,
spravljaju darove za odsutne
i pokazuju ti znakove:
pepeo, kiša s neba.

Čitaj me: oglas sam neke kuće
u kojoj nitko ne želi živjeti.
Nemaš je čime kupiti: dobrodošao.

Maria Josep Escrivà

Rođena je 1968. u Grau de Gandia (pokrajina Valencija). Diplomirala je i doktorirala hispansku filologiju. Nagrađivana je i antologizirana u regionalnim i nacionalnim razmjerima.

PORUKA U BOCI
(Missatgeen una botella)

Cala Virgili, Mallorca
Krug svjetala
gdje se stječu sve
sudbine mora.
Od vrha do dna, ložnica
gdje se preslaguju
sve nesavršenosti
nekog života. Što su,
inače, ove alge
modrikaste što oplemenjuju
hrid osunčanu?

Pomičemo
bajkovitu prozirnost
dok brod iščekuje
ljuljajući se u slatkoj mirnoći.
Sred pjene
mala staklena lađa,
vođena valom,
pluta jedna boca.
Ne treba poruka
da posvjedoči
kako brodolomci
smo mi.

PUTOVI U ZORU
(Camins a punta de dia)

Dobro zaštićeni još i u snu,
ležeći među tišinama staklenika,
nemiri, žudnje, brige za sutra
kad otvorimo oči

i ugledamo nebo
i upijemo svjetlo
i progutamo zrak

te dan po dan da preslažemo brazde,
more s valovima novog života.
(Za Josepa Pieru, siječanj 2015.)

USPAVANKA
(Cancó de bressol)

Na temu kantautora Huga Masa
za Cristinu Nartí Morell

Vani, mjesec je lijep ove noći.
Koliko zvijezda, mrtvih na svom nebu,
za nas još uvijek sjaje!
Ja sama, u ovom kutu kuće,
uvijek se pitam, prije nego li usnim,
je li me, dalek od mene, voliš.

I ako da, znajući da me ipak
voliš,
u ovom spokoju bez odmaka,
polako se uspavljujem kao dijete
koje, uz mrmljanje uspavanke,
zatvara oči, zatvara oči, zatvara oči...

Pau Sif

Prezimenom Sanchis i Ferrer, rođen je u La Pobla de Farnals (Valencija) 1978. godine. Također je profesor hispanske filologije, djelovao je nekoliko godina kao lektor katalonskog jezika na Sveučilištu u Zadru. Autor je pet zbirki pjesama i jedne antologije valencijskog pjesništva. Prevodi i s hrvatskog jezika.

SAZVIJEŽĐE
(Galàxia)

Apsolut što ga brazdaju rakete
nije toliko neproničan kao snaga što vrijeme pokreće,
ako ga pokreće.
Vrijeme lasera na stadionima
i sondi bez baterija na nedalekim planetima
što nas pokriva pod zvjezdanim svodom.
Na ovom otoku vidimo više zvijezda
i grlimo ih da bi zasvježilo.
Nježnost kretnje ne širi vrijeme,
niti ga skraćuje,
ali toplina što uništava tvari uklonjene
kad se križaju u ozračju
nije uopće usporediva
s ovim beznačajnim
nutarnjim sazviježđem.
(18.12.2014.)

MALA ZONA
(Àrea petita)

                    »S vedrom radošću...«
                    Ausiàs March

Do terase dopiru glasovi s nogometnog terena.
Ljetna pjesma iz nekog auta bez krova.
Vedri bljesak vatrometa s neke svadbene priredbe.
Odrazi svjetlosnih udara po moru.
Neonska graja sa sajma u obližnjem mjestu.
Ljeto prepušteno svečanosti,
veselje života što teče.
Vjetar puše i žestoko vijori neku zastavu.
Terasa nije osmatračnica, već točka motrenja,
otvoreni zagrljaj prema određenom području,
kazneni prostor nekog drugog zbivanja.

ENTOMOLOGIJA
(Entomologia)

                    »Bit ćeš estet...«
                    Blai Bonet

Ovo vrijeme čežnje pčela
i dosade komaraca.
Naše zakopano vrijeme, sad iznova,
ispod starih propisa zatvorenog mora
s kamenjem uz obalu.
Djeca smo trbuha punih tvrdokrilaca.
Htjeli smo postati moljci
što grickaju kravatu.
Možda ćemo biti prekrasni leptiri
što će ih progutati plava čudovišta
u dalekoj budućnosti.